Neovisni, ali ne i neutralni

Počelo je to negdje u ožujku. Sjećam se da sam pregledavala portale na net-u. Naišla sam na priču o 100% invalidu, Antonu Živkoviću kojem je 25g a živi u podrumu sa majkom, ocem i mlađim, 11- godišnjim, bratom. Sama priča me zgrozila. Zgorzili su me i komentari pojedinih ljudi koji su govorili da mu tako i treba jer sam si je kriv što je skakao u vodu. Zapitala sam se: pa čovjek se, bukvalno rečeno, može poskliznuti na putu do kuće i ostati paraliziran, može pasti, može nastradati, pa može i skočiti baš kao i Antona, al zar je zbog toga zaslužio takvo mučenje?

Odmah mi se razvila u glavi ideja o tome kako bih mu mogla pomoći. Na pamet mi je pao humanitarni koncert. Smatrala sam to odličnim načinom da prikupimo neki "sitan" novac a da pritom Anton makar na par sati bude dio svojih vršnjaka, da se osjeća kao i svatko od nas. Budući da sam zbog vlastitih zdravstvenih problema bila sprječena za poduhvat, 2 mj kasnije odlučila sam ga realizirati.

19.06. smo dobili termin od cluba "Uljanik", no baš tada su problemi i usljedili. 1500kn razglasa, 800kn redara, piće za bendove, tiskanje plakata.. Možda nekome iznos od 3 000 kn i ne izgleda kao ogromna svota, ali kada nemaš ništa, to je pravo bogatstvo! Krenuli smo tražiti sponzore, ali nitko odjednom nije imao novaca, tj svi su se već navodno istrošili, što je čudno budući da sam stalno viđala plakate sa preko 10 sponzora.
Proširila sam pismenu molbu po facebooku, otvorila grupu, slala mailove. Ubrzo se javila udruga koja je željela ostati anonima i koja je donirala određeni iznos. Mislila sam, sada će biti lakše. Prevarih se.
Donacije nakon ove, nisu stizale mj dana. Otvorili smo račun i dali ga u medije, poslali prijateljima i znancima. Sitne ,ali vrijedne uplate su počele stizati. No, još uvijek nedovoljno za pokriti troškove.
Pisala sam molbu gradu Puli i gradonačelniku Miletiću u više navrata. Nakon 2. puta odgovorio je kratko da je on to odbrio. Pomislih, odlično, pa sve je rješeno. No, opet se prevarih. Obećanih 3 000kn ni dan danas nismo dobili. Zvala sam ured gradonačelnika svako jutro po par puta, tajnice su se samo mjenjale, gospoda visjela na godišnjem i tako u nedogled. Bitno da su oni medijima rekli da će platiti.

Došao je 19.06., jutro, ja u panici. Dan prije trčala sam k'o budala po Puli od banke, mupa, vijećnice, ureda za financije itd. Novac da platim razglas i redare mi treba danas, no nakon 4 puta što zovem, kažu mi, ništa do utorka! Počenm vikati uslušalicu i svašta im izgovorim, ne prosto ali brutalno u smislu kojem zaslužuju, sa naglaskom tajnici da znam da ona nije kriva, ali neka me pobogu spoji sa odgovornim ljudima! odgovorni se ne javljaju! Spustim slušalicu i zaplačem. što ću sad? Kako ljudima reći da nemam dovoljno novaca za troškove?

Zovu me bendovi, zove me kolega, spremam se i jurim na tonsku probu u 17h. Prijatelj i ja se dogovorimo da ćemo morati uzeti od ulaznica za troškove. Osjećam se jadno. Mislim, što ako prikupimo samo 4 000 kn a onda od ulaznica moramo uzeti za troškove, pa čovjeku će ostati samo 1 500kn.

21h i koncert počinje. Ja neprestano moram biti unutra radi bendova, programa, govora i zahvala. prijatelj je na ulazu, prodaje karte. Koncert kreće dobro, ali premalo ljudi. 22 i 30 je. Ljudi možda 100-tinjak. Hvata me panika.
Bendovi daju sve od sebe. Napokon, sala se puni.

2 je sata ujutro i prijatelj javlja kako je skupljeno oko 8 900kn ! Ne mogu vjerovati! Izgubila sam pojam o ljudima jer sam stalno morala biti unutra. Sestra mi govori da je vanjska terasa krcata ljudima koji vjerovatno ne slušaju rock-punk-metal muziku koja je izvođena ali su došli popiti piće i podržati akciju. Zahvaljujem i njima i Bogu.

Penjem se na pozornicu, jer trebam dati zahvale sponzorima, no govor ide otprilike ovako:
" Hvala svima koji ste došli i podržali ovu akciju. Sada bih trebala zahvaliti sponzorima kojih nema, pa ću zahvaliti bendovima koji su nesebično odradili svirku, i svim ljudima koji su pomogli. Te ZAMP-u jer njih protokolno moram psomenuti. Grad je obećao dati nam 3 000kn troškova, ali nije. zato drugi put pazite za koga glasate!..."
Ljudi oduševljeno skandiraju.

Anton je došao sa majkom i nekolicinom ljudi iz udruge paraplegičara. Otišao je nešto ranije zbog umora. Svidjelo mu se, a i mami :)
Žao mi je što nisam mogla više vremena posvetiti njima, ali jednostavno nisam mogla zbog posla.

Sama organizacije je bila pakao. Nismo imali novaca za plakate pa smo tiskali crno-bijele A3 plakate dizajnirane od strane moje prijateljice. Ljepile smo ih ona i ja u jutarnjim satima, 4 dana za redom, a popodne bih trčala na posao. Drugi dan prođemo po gradu i imamo što vidjeti: frajerčine sa 10 sponzora na svojim ogromnim mega plakatima su prekrili naše male plakate, iako su naši humanitarni a njihovi ne. osjećam bijes i osjećam se ko zadnji debil. preljepimo opet njihovo. i tako svaki dan.

Trebalo je riješiti i bezpotrebnu papirologiju oko ZAMP-a. Toliko besmislenosti i papira nisam još vidjela. navedite trajanje izvedaba, naslove, izvođače, autore i od kad do kad je trajalo. Kapacitete, matične brojeve, račune, adrese, mjesto, datum, koliko ljudi...itd..katastrofa!

Na kraju cijelog tog cirkusa izvedenog od strane birokrata i političara, te frajerčina, ostaje mi osmjeh na licu. Shvaćam da smo dečku pomogli sa skromnih 7 500kn i još smo ga uspjeli zabaviti.

Okrećem se prema vedrijoj temi, a to su ljudi sa kojima sam mj dana surađivala.
Zahvaljujem Zlaji na 24h- dostupnosti,Darku na pomoći oko bendova, Džaji i Dinu na sređenoj opremi, toncima na razumjevanju, bakinima na koliko tolikoj objektivnosti, Neni koji je dane provodio samnom na mobitelu i zalagao se za koncert, Brežcu koji je pomogao voditi program i koji je pomogao da ne "zaštekam" na pozornici. Saši koja je napisala osvrt na koncert. Bendovima: Reanimaciji, Tito's bojsima, Infernal tenebri, Limunovoj piti, the rock flocku, slide fieldu,direct injectionu na odličnoj, ljudskoj suradnji, razumjevanju, savjetima i pristanku na besplatno sudjelovanje. To su ljudi koji su na pozornici dali maximum od sebe i bez kojih ovo ništa ne bi postojalo.
Ljudi koji su vratili vjeru i ljepotu humanitarnih akcija i dokazali da u nekim segmentima u borbi politike sa čovjekom zna pobjediti i mali čovjek!

Ovo je samo moj osvrt...I pokušaj da kažem neizrecivo...i da taj osjećaj podjelim sa vama...