Tagovi

Pobuna pučana!

Pod naslovom DRUGA BUNA NA HVARU je izašao članak u Slobodnoj Dalmaciji od četvrtka 11.1.2007. Da li je Pjerino Bebić novovjeki Matija Ivanić? Ta asocijacija mi se nametnula kad sam pročitao jedan komentar starih hvarskih događaja s okusom svježine: "Pored ostalih uzroka, takva je pravna diskriminacija dovela do hvarske bune" Posve je svejedno koliko sličnosti ima, važno je da se kamen zakotrljao, i da se više teško može predvidjeti gdje će se lavina sručiti, gdje će gomila kamenja završiti. Neskromno ću citirat samog sebe od prije nekoliko dana:

Mistifikacija koja je prezentirana javnosti i na kojoj se inzistira je nužna za mistifikatore, jer sada u pretvorbenom procesu po hrvatskom modelu imamo udrobljenog svega i svačega, pa je onda i teško napraviti bilo kakvu reviziju

U mom prošlom napisu sam samo želio ukazati na drugu, prikrivenu dimenziju „slučaja Sunčani Hvar". To je mnogo kompleksnija priča, saga o najgorem izdanju hrvatske pretvorbe i privatizacije, u kojoj se našlo "udrobljeno" svega i svačega, samo ne društveno pravednog koncepta i ekonomske efikasnosti. Zato najtananija pomjeranja na tom planu izazivaju teške tektonske poremećaje.

Pogledajmo malo unatrag:

Tranzicija nije nešto od jučer, to je vrlo dobro poznati problem koji se pojavljivao uvijek kad su se rušile previše centralizirane države (boljševičke revolucije s tim nemaju veze jer su predstavljale još veće podržavljivanje). Unatoč toj činjenici tranzicija je u našim uvjetima postala opravdanje za sve nevolje, jer eto, bože moj, što možemo – to je tranzicija!! Pa su tako popratne pojave postale uzrok svega lošeg što se događa. Ali nije tako!

Jedan stariji primjer tranzicije:
Austrija - Poslije pada Austro-Ugarske iza Prvog svjetskog rata carsko-državna imovina je najvećim dijelom pripala općinama, koje su zadržavajući vlasništvo nad nekretninama poželjni poduzetnički ugođaj rješavali dugoročnim koncesijskim ugovorima. Kod njih takvo nešto i danas postoji, ali ono što je najvažnije, u tadašnjoj Austriji je imovina stavljena u razvojnu funkciju kojom je stvoren poduzetničko-kreativni val što je Austriju čvrsto pozicioniralo među najrazvijenije zemlje Europe. Na tragu tih povijesnih iskustava iz ostataka nekadašnje nam zajedničke države Pjerino Bebić i otok Hvar su na pravom putu. I svi oni koji će uskoro, slijedeći Pjerinov primjer, također tražiti da i njihove lokalne zajednice postanu ravnopravni dio Hrvatske države.

Noviji primjeri tranzicije:
Slovenija i Češka su primijenili tzv. šok (brze transformacije) i propulzivni model (s jakom razvojnom komponentom). Nekadašnjim vlasnicima je odmah vraćeno, a ostatak vrijednosti podijeljen na kupone je razdijeljen svim građanima po jasnom i pravednom ključu. Što je tko poslije toga sa svojim dionicama radio, bio je njegov osobni problem (bilo je devijacija pogotovo s tzv. investicijskim fondovima). Sve nepravilnosti su sada iza njih, države im odlično funkcioniraju, one su među najuspješnijim novo-integriranim zemljama EU.

Hrvatski "udrobljeni" tranzicijski model:
Rat u Hrvatskoj se često uzima kao razlog nekonzistentnosti, lutanja i devijacija, ali su to ustvari namjerne mistifikacije novostvorene hrvatske elite, koja se popunjavala rojevima "gologuzih" pravovjernih "državotvornih" Hrvata.

Priča o „državotvornosti“ je priča o usmjerenoj privatizaciju! O „državotvornosti“ se pričalo samo u "pozadini", o njoj se nije pričalo na ratnim položajima, a „državotvorne“ priče su utihnule kad su sveci blago podijelili. Da se podsjetimo kako je to išlo.

Najprije je napravljena međufaza – tzv. pretvorba.
To je bio vrlo skup, dugotrajan, zbrkan i nejasan proces pretvaranja društvenog vlasništva u državno. Jedno je vrijeme zaista bilo začuđujuće čemu je faza pretvaranja državnog u državno bila uopće potrebna. Sad je sve mnogo jasnije: U pretvorbi se izbjegavalo vraćanje imovine bivšim vlasnicima (kroz institut tzv. rezervacija“) od kojih ni do danas uglavnom ništa nije riješeno. Radnicima su dijeljene dionice po navodno povlaštenim uvjetima, ali se uskoro otkrilo, da i onih 50 % popusta po dioničkom paketu je bilo daleko skuplje od tržišnih vrijednosti (pa se događalo da neki povlašteni poduzetnik kupuje dionice u bescjenje dok radnici plaćaju ogromne iznose). Krajnji rezultat ovakvog nonsensa je bio masovno odustajanje novopečenih dioničara, čije dionice je država ne crveneći se i ne trepnuvši spremno primala natrag.

Usmjerena podjela podobnima:
To je bila sljedeća faza u kojoj se javila ona ideja o 200 obitelji (što je bila latino-američka floskula). Promišljeni tvorci hrvatskog „državotvornog“ čuda su počeli dijeliti „blago“ podobnima (bez novaca - da plate kad mogu ili kad budu baš morali). Poznajem slučaj jednog „podobnika“ koji je uzeo hotel u unutrašnjosti, a onda panično tražio kome ga prodati, jer se politička situacija zakuhala). Ako je baš trebalo platiti, posuđivalo se iz državnih fondova (npr. Kutle za niz „svojih“ tvrtki iz mirovinskih fondova), ili provlačenjem namjenskih sredstava preko privatnih računa (npr. Biondić za Hotel Valentićevu pomoć hotelijerima za Villu Dubrovnik).

Otuđeni državni kapital:
Upućenijima je uvijek bilo jasno, a poslije slučaja Zagorec još jasnije, da se na raznim računima gomilao otuđeni ratni novac koji je počeo tražiti način da se uključi. To ustvari i nije bio klasični prljavi novac jer se posve legalno ukrcavao na račune pod nečijim imenima, a onda se kroz banke uz politički utjecaj počeo ukrcavati u privatizaciju. HypoBanka je pravi primjer ali i razne druge banke - jer je taj novac mogao bankarski normalno cirkulirati. Dakako, bilo je i „šporkog“ kapitala, no tko ga može prepoznati u ovoj općepoznatoj europskoj kaljuži

Podjela kupona
Kad je bilo već mnogo toga podijeljeno izmišljeno je nekoliko parcijalnih „kuponskih“ privatizacija, zakašnjela i posve nepravedna akcija (kuponska privatizacija bi imala svoj smisao da se dijelila svim građanima Hrvatske, kao u Sloveniji ili Češkoj, a ne pojedinim slojevima društva npr. prognanicima kao navodna naknada za ratna stradanja?!). To je bilo politički motivirano ali imao i skrivene ciljeve:
- Najprije, Fond se riješio neaktivne i bezvrijedne imovine koja podijeljena prognanicima, priča koja se nastavila u tzv. investicijskim fondovima (kojima je HFP dijelio bezvrijedne tvrtke iz čega se izrodilo mnogo sporova). No generalno gledajući ostvareno je elegantno temeljito pranje portfelja.
- Zatim, su se počeli dijeliti kuponi braniteljskoj populaciji, po svemu i tamo će biti uskoro biti svega i svačega.
- Tzv. ESOP je bio samo pokušaj bacanja magle. Od toga niti može, niti smije biti išta: ta kako se išta može podijeliti po tom konceptu, kad je golemi dio već prodan, poklonjen, pokraden ili uništen – primjena ESOP bi izazvala golemu gužvu i ogromnu krizu u državi.

Raspad sistema:
Sada imamo raspad sistema. Kad čujete da je netko tamo u HFP-u smijenjen, znači da je samo žrtvovan radi nekih viših interesa i plaćen da šuti (jer Hrvatski fond za privatizaciju nije samostalna ustanova nego je dio Vlade _ u njemu odlučuje o svemu Upravni odbor a to je naravno - Vlada). Tako ukliješten HFP je postao potpuno nemoćan, tamo se već odavna ništa ne prodaje, a i kad stidljivo bilo što pokušaju rezultira skandalom i blokadom (putem telefonskih sjednica Vlade). Tako je bilo s opatijskim hotelima, s Hotelima Maestral, sada sa Sunčanim Hvarom. Sutra će isto biti s Hotelima Korčula, Hotelima Orebić, Hotelima Podgora isl.

Ovaj „udrobljeni“ model je bio nevrijedan, nepravedan, neefikasan i tako je završio. Ni Vlada ni HFP više ništa ne mogu konkretno napraviti osim popuštati pritiscima javnosti, u prvom redu onih koji su izvan HDZ-a (jer oni svoje ovce još drže pod črstom stegom, mada je pitanje koliko i kako dugo, jer vrijednosti cure iz ruku a vrijeme ističe i val velikih kompromitacija je na djelu).

Zašto je hvarska pobuna vrlo značajna i višeznačna:

Ona do kraja razotkriva koncept po kojem se (od Tuđmana preko Račana do Sanadera) uvriježilo u vrhovima vlasti da su - država oni. To su oni isti „mulci“ u središnjim strukturama visoko centralizirane države, koji su zajašili na vlast da bi krojili tuđe sudbine po vlastitom nahođenju (provodeći u djelo jednu arhaičnu srednjevjekovnu koncepciju „država to sam ja“ sjetite se Kralja Sunca - Luja Četrnaestoga). Oni si umišljaju i sebi pridavaju pravo da čine što ih volja, bez pravila i principa, u svoje ime i uglavnom za svoj račun. Javno dobro je za njih manje-više nepoznata vrijednost.

Pobuna građana Hvara, pa i najnovija pobuna bivših vlasnika na Hvaru otkriva dodatne dimenzije „grijeha struktura“. Oni pretvorbom uglavnom nisu obeštećeni, a ono malo što je Crkva, opet radi političkih ustupaka, uspjela ugrabiti samo ih dovodi do još većeg bijesa.

Pod „crveno-crnom“ bandijerom

Kad se sve ovo pogleda unatrag uočava se duboko smisleni plan u naoko kaotičnom modelu hrvatske tranzicije. U njemu se treba potražiti uzrok opće rasprodaje gospodarskih resursa, propadanje gospodarskog potencijala. A namnožene afere ukazuju na opću dezorijentaciju glede dalje privatizacije, na potpuni raspad privatizacijskih koncepcija. I ono najgore što se može raspoznati u svemu: Vlade su se mijenjale na vlasti, stranke su se mijenjale na vlasti, a koncept, „udrobljeni“ koncept se okorno održavao u funkciji.

Ljudi su se mijenjala u vlasti, osobe su se mijenjale u Fondu, ali koncept se uporno održavao u funkciji. Račan je dobio izbore na reviziji pretvorbe, ali ništa nije napravio. Pa naravno, HypoBanka (kao simbol i u konkretnoj misiji) je njegovala Pašaliće ali i Liniće, Kutle ali i Štrokove. Na tim razinama i u tim strukturama postoji pakt.

I ne samo na tim razinama.... „Crveno-crna“ koalicija je u pretvorbi do sada odlično funkcionirala. Zato ne treba iznenaditi ako "crveno-crna" koalicija se uskoro i formalno popne na političku vlast, kad se radi „pobune pučana“ na skorim izborima stvori nerješiva pat pozicija. Treba podržati "Pjerina Ivanića", i(li) "Matiju Bebića", koji su neplanirano i ucjenom otkinuli pozamašan komad za Hvar, ali i dobili krvave neprijatelje protiv sebe. „Lukavi Mlečići“ jesu danas pod „crveno-crnom bandijerom“, ma ostali su isti. Zlatna dionica znači samo dobivenu bitku, jer se rat još vodi.

Javni poslovi i tajni ugovori???

Ključna točka daljnjeg "rata" treba biti napad na "tajni ugovor" (što vrijedi zlatna dionica dokle god u tajnom ugovoru hvarski portfelj ima ograničena prava - jer je tajni ugovor vjerojatno vrlo jasno sve predvidio).

I, konačno, ovo je bitka za sve nas, za "lijepu našu" zemlju bez tajnih ugovora u javnim poslovima.

Komentari

Bravo za članak ! O

Bravo za članak !
O hrvatskoj pretvorbi i privatizaciji bi se dale napisati enciklopedije (ne sumnjam da će se u sljedećih deset godina naći sposoban pisac ili novinar koji će u 300 ili 500 stranica koncizno i jasno opisati što se (i zašto !) sve tu radilo), ali ovaj tvoj članak predstavlja dobar sažetak.
A propo ovog konkretnog slučaja Sunčanog Hvara, Zoran Šprajc na svom blogu blogu daje jedan malo drugačiji pogled na cijeli slučaj, s kojim se teško ne složiti :-)

Tko je glasao

Da, već sam ga bio

Da, već sam ga bio pročitao, i uočio neke interesantne detalje (možda sam trebao staviti link i na njega). Dolje su dva citata iz obaju komentara koja imaju dodirnu točku, što zavrjeđuje da budu malo bolje objašnjeno.

Šprajc kaže sljedeće o Pjerinovim pritiscima:
......Dodatni argumenti g. Bebića: "U interesu je Orca da bude dobar s lokalnom zajednicom, svaki hotel okružen je gradskim nekretninama i mi ćemo znati zaštititi svoje interese". Dakle, ne bude li Orco dobar s gradskom vladom i ne dobije li grad tih 25 posto plus jedan, oni će "znati zaštititi svoje interese"......

Mislim da sam dobro uočio "pobunjeničku" poruku Hvarana, pa to i spominjem (kao Bebićeve pritiske):

...... Treba podržati "Pjerina Ivanića", i(li) "Matiju Bebića", koji su neplanirano i ucjenom otkinuli pozamašan komad za Hvar, ali i dobili krvave neprijatelje protiv sebe.....

Negdje već poodavno sam bio primio i posredovao predstavnicima jednog kluba naših iseljenika iz Australije da kupe u ratu razrušeni hotel kojim sam tada rukovodio, i tražio rješenje da se obnovi. S trojicom simpatičnih potencijalnih ulagača hrvatskih emigranata (porjeklom sa Zadarskih otoka), došao je i jedan iseljenik pravni stručnjak za ulaganja (rođen u Australiji a porjeklom iz Osijeka). Došli smo do velikog stupnja suglasnosti koju je ovaj pravnik ocijenio dovoljno visokom da se može konkretno razgovarati o projektu, ali je rekao da svako ulaganje ima i svoja pravila, i da za daljnji nastavak razgovora su ključni odgovori na tri pitanja, koja je postavio kao čisto poslovne preduvjete svakog ulaganja:


1. Što od nas očekuje lokalna društvena zajednica?
Razlog: Nitko ne smijemo ulagati velika sredstva ukoliko je okolina protiv!

2. Što od nas očekuju zaposleni?
Razlog: Nitko ne smijemo ulagati velika sredstva ako nije korektan u odnosu na lokalno zapošljavanje.

3. Što očekujete Vi od nas?
Razlog: Zapravo svako ulaganje mora iskorištavati lokalne resurse, uvjete poslovanja i običaje!

Nažalost, došlo je do dodatnih komplikacija rata u Bosni i odustali su, ali prije svega razlog
njihovog nejavljanja je možda bio u sustavu privatizacije koji je promišljeno isključivao našu dijasporu iz takvih projekata.

No iz tog slučaja sam i ja nešto naučio - tko god dolazi "ulagati" a da ide protiv mjesta i ljudi u njemu, nije pravi ulagač, a ako se takvo uzlaganje ipak relizira, najvjerojatnije ne ulaže svoj vlastiti s mukom stečeni kapital.

Šprajc je dobro uočio Bebićevu Lukavost, ali ja vjerujem i u njegovu potkovanost, i nadam se da će znati stvar dovesti do kraja! Štoviše, nastojao sam učiniti korak dalje, da Bebiću pomognemo javnom akcijom, ali za takvu akciju treba definirati pojavu do kraja, razotkriti je.

Ovaj javno privatni projekt nije javan jer se temelji na tajnom ugovoru, i treba ga razotkriti da bi Hvarani mogli zaštititi svoj portfelj, i osigurali normalno okruženje bez kojeg turizam se ne može normalno razvijati.

Ono što se manje zna, a što sam
donekle pažljivo pratio, i što baca dodatnu sjenu na ORCO-a kao korektnog ulagača jest njihov odnos prema poslovanju, koji je prošle sezone bio više nego destruktivan.

Ovakva nejasna ulaganja prvenstveno su naznaka da se radi o investitorima u nekretnine, što je niži oblik investiranja, koji donosi statično mešetarenje, a ne razvoj i povećavanje zaposlenosti kao primarni Hvarski interes. Zato bi bilo više nego interesantno proučiti porjeklo kapitala kojeg ORCO unosi na Hvar, a taj nimalo nevažni podatak nitko ne zna.

Da bi se doista moglo raditi o planski zacrtanom ulaganju u nekretnine a ne razvoj poslovanja govori nedavna izjava Polančeca, koji se "hvali" kako je državni udio u Hvaru vrijedio cca 180 milijuna a danas 450 milijuna kuna ili tako nekako. Zamka leži u činjenici da posljednih tri godine zaista u Hrvatskoj skaču nekretnine i to do neba, ali to nema nikakve veze dobrim poslovnim potezima i razvojem "core" businessa.

U takvom shvaćanju investiranja se krije mnogo onog lošeg u hrvatskoj privatizaciji.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci