Tagovi

Po D1:„Vratite se Srbi!“

Idemo na put. Po D1. Od Sinja do Gračaca. Biciklom. Preko Knina. U ponedjeljak 22. kolovoza uz 39 stupnjeva u hladu.

Bicikl mi je strast. Uz kajak. Više se vozikam njim, no potegnem ponekad i pravu vožnju. Vožnju koja vodi do početka.

Bilo je oko 9 sati ujutro kad sam krenuo iz Venecije, motela u Sinju, točnije Hrvacama. Prethodnog dana tu sam stigao iz Brista, malog mjesta na krajnjem jugu Makarskog primorja. Hrvace su moja redovita stanica. Od Zagreba do Brista ne mogu nikako u dva dana pa sam taj put razdvojio u tri etape. Prvu od Zagreba do Korenice, drugu do Hrvaca i treću do Brista. Iste su postaje i na putu nazad, ali to nikako nije isti put.

Sve moje znanje, ili točnije ono što su me naučili o konzervativnom polju sila, u koje spada i gravitacija jednostavno ne vrijedi. Puno je teže taj put prijeći od mora do Zagreba nego li spustiti se na more. Evo tako to i zovemo. Spustiti se na more.

Volim udisati zrak. Oduševljavam se mirisima prirode. Kao da se možete nahraniti njima. Ima nešto posebno u putovanju biciklom. Kao da tim putem pretvaram cijeli taj kraj u svoje mjesto. U svoj kvart. Kad sam prvi put krenuo iz Zagreba i starom karlovačkom stigao do Karlovca iznenadio sam se kako, ne znam to baš najbolje objasniti, ali nisam imao osjećaj da se vozim negdje daleko, da sam negdje otišao. Imao sam osjećaj da se vozikam biciklom po svom kvartu. Ima logike u tome. Snagom osvojen prostor.

Penjući se prema Vrlici stao sam s desne strane u Studenac, lokalni trgovački lanac, i kupio neke kekse od integralnog brašna sa suhim voćem, 330 grama, i litru jogurta. Ovi keksi su bili takvi da su se vukli još par dana dok ih na kraju nisam bacio.

Uz kupine, kojih ove godine ima obilje, to je sve što pojedem na putu. I taj vrući vrući zrak. Koji ide sa sjevera. Na meni nema ni znoja. Taj vrući vrući zrak sve pokupi.

Koji užitak je piti vodu. Udisati zrak. Voziti. Često znam reći da mi je najbolje pivo Velebitsko. Kog sam popio u Korenici. Do koje sam došao biciklom od Zagreba. E to je priča koju vam moram ispričati. Stignem. Ima vremana. Treba nekih tri sata po ovoj žegi do Knina.

Dakle, prije par godina idem ja „nizbrdo“. Isto kolovoz, ali lije li ga lije. Otvorilo se nebo. Sve mokro. Krenuo sam iz Zagreba tek u podne. Mokar skroz. Voda se uvukla u sve. Kada šleper prođe kraj mene pjeskari me oblakom od vodenog mlaza i pijeska. Došao sam do Plitvica i padne mi na pamet sauna. Kiša je stala kad sam došao do Ličke kuće. Vidim nebo. Vidim zvijezde. Odem do hotela Jezero. Tek tu se vidim u onim ogledalima. Potpuno prekriven sitnim pijeskom kao da sam ispao iz nekog filma o Rommelovom afričkom korpusu.

Noćenje je oko 600 kuna, a sauna radi do 20 sati, a sad je već 22. A kome treba sauna prije 20 sati pitam. No vidim da se ionako ne uklapam tu gdje sam došao, ali cure žele pomoći. Jedna zna da ima suna u Korenici u novom hotelu. I zovu i evo slobodno je ima mjesta i sauna radi svu noć. A i Korenica je tu odmah. Je kurac.

Juriš na bicikl. Mrak. Super nema nikoga na cesti, sve prazno, nema onih šlepera. Što pjeskare. Nema vraga. Oni su išli okolnim putem preko Petrovca. Sad su mi se vratili. Čujem ih na kilometre u ovoj ličkoj noći. Mislim sad će, a ono neće još, nikako da dođu. Ali nikako da dođe i Korenica. Tih dvadesetak kilometara kao da sam vozio dva sata. Još ne mogu vjerovati da je od Plitivca do Korenice samo dvadeset kilometara.

Ali pazi sad. Korenica. Hotel Macola. Dočekuju me na vratima. Pomažu mi unjeti bicikl u neku sobicu u prizemlju. Moje je glavno pitanje da li imate saunu. Imaju. I radi i sad. Da da radi kad god hoćete, sauna vam je u sobi. Sauna mi je u sobi??? Pa di sam ja to došao?? Ovi niti nezanaju što je sauna, čuj sad nju sauna mi je u sobi. Dobro nema veze ionako je toliko kasno da moram pasti u krevet. I još mi doda ne zna hoće li mi smetali ali u sobi nemam obićni tuš. Još nemam niti tuš??? A koliko košta noćenje. Oko 200 kuna. Ajde dobro.

Nosim stvari, soba je u potkrovlju. Ulazim, da vidim taj tuš.. PAF! PAF!

U kupaonici velika hidromasažna kada za četiri osobe. Gledam što je to. U sobu, a tamo krevet s baldahinom i lampicama i dugačke šarene noćne svjetiljke na noćnim ormarićima u kojima putuju mjehurići zraka. Gore. Dolje.

Okrenem se, a desno suna. Sauna. U sobi.

E ja znam da vi već kužite gdje sam to završio, ali ja, nakon što sam vozio bicikl od Zagreba do Korenice, meni ništa nije jasno. A tek njima. Dva sata čekaju mušteriju koja zna za šifru „soba sa saunom“, a ovaj dolazi biciklom. A na pitanje je li možda hoćete još nešto, odgovara pivo, a možda još nešto, pa može kiselo mlijeko.

I tu je momak koji me vozi po kiselo mlijeko. Imaju odlično kiselo mlijeko. Ej! Pa vozio sam.

.....

Spomenik!

Evo došli smo do Knina. Bilo je dosta vremana za ovu epizodu. A i da se malo zahladimo jer sada nema kiše. Ni oblačka. A Knin. Knin je uvijek najtopliji. Pa koliko je to sati? Deset do dva? Zar sam pet sati vozio do Knina? Zapričao se. A ne to je grom udario pa su svi satovi na željezničkom kolodvoru stali u isto vrijeme. Ipak je tek podne.

Već iz daljine mi se novi spomenik činio OK. Čitao sam svakakve reakcije no meni, kako mu se približavam iz daljine, izgleda dobro. Ogromna crna kamena gromada. No uz taj monolit mi nikako ne ide pleksiglas i ove mrežice o čelične žice uz postolje. Kako su još loše smotane. Koji šlamperaj. Par dobrih ideja i onda ovako loša izvedba završnih radova. Pa onda ove ploće od pleha okolo po trgu.

Malo šećem gradom, guram bicikl nazad do parka, a onda pada odluka idem odmah dalje. Kod izlaska iz grada prema Gračacu s desne strane je neki klub s normalnom glazbom. Tu uzimam vodu. I idem. Uzbrdo. Tri zavoja i gore sam. Ja naravno bacim pogled na stupove. Od mobitela. Onaj „naš Cronetov“ još se sjaji. Boja kao prvog dana, a ovaj VIP-ov već se sav olinjao. Otpada mu boja.

Kad smo prije nekih trinaest godina počeli s masovnom izgradnjom tih stupova htjeli smo najbolji stup i najljepši stup. Razgovarali smo sa stručnjacima iz tadašnjeg DeTeMobila koji su nam pokazali sve vrste stupova koje oni imaju. Bilo je puno vrsta i betonskih i čeličnih čak i drvenih bandera. Pa Austrija. Austrijska rješenja su nam se najviše svidjela jer su se dobro uklapala u okoliš. Tako smo odlučili da gradimo trobridne cijevaste stupove visoke 38 metara. Iste kakve su austrijanci gradili u svojim parkovima prirode, samo još malo lijepše. Elegantne. Uske. Vitke. Poput vrata onih velikih dinosaurusa.

Ugodnog li iznenađenja kad je iz te Austrije došao VIP i sagradio ovo ruglo iznad Knina. Široki dalekovodni stup i još konstrukcija od građevinske skele na vrhu za antene. Užas. Skela.
Idem preko vijadukta, neka „draga“, razmišljam o spomeniku. Kako sam protekle godine uspješno, ali s nepredvidivim ishodom od početka, ratovao na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu često sam prelazio preko trga Franje Tuđmana. Velike livade na zapadu grada. Razmišljao sam kako bi se taj trg mogao urediti. Imao sam neku ideju, ali sad kad sam vidio spomenik u Kninu konačno mi je sinulo. Sigurno je i ovo sunce pomoglo. Da mi sine.

Pa da. Treba sagraditi od ljevanog kamena ogromni monolitni stećak. Na sjevernoj strani trga. Livade. Visok barem trideset metara. Onako kockast blago zaobljen. Sa slabim reljefom. Predromanika. Dakle počeci hrvatske umjetnosti. U tom reljefu kao vladar lik Franje Tuđmana. Gleda prema jugu. Ima reljefne naočale, ali sama stakla su prozirna i kroz spomenik ide veliki periskop tako da se može doći iza spomenika ubaciti dvije kune i gledati na svijet Franjinim očima. Kao što se penju u kip slobode i gledaju odozgora tako bi se mogao baciti pogled i sa Franjinog spomenika bez da mu se penjemo po glavi.

A trg bih uredio u tematski park. Kako imamo zoološki vrt na istoku grada, tako bi na ovoj livadi trebalo napraviti mali vrt, ali sa domaćim životinjama. Sitnog zuba. A po krovovima kuća naokolo trga postavio bih instalacije velikih rubensolikih jedrih silueta ženskih aktova. U raznobojnom pleksiglasu i s neonskom rasvjetom. Koje bi simbolizirale, pogađate već, žute, zelene i crvene vragove.

Eto vidite i sami što se događa kad jurite biciklom uzbrdo po žegi. No stvari se kompliciraju sve više i više. Naumio sam natočiti vode u Pađenima. To mi je zadnja stanica gdje još ima ljudi prije Gračaca. Tu sam stao prije par godina u gostionici s desne strane kad se ide u istom smjeru. Za jednim stolom njih pet šest i na drugoj strani ja sam. I raspravljaju se oni nešto o Maslenici, koliko je ljudi poginulo tom prilikom, što je pošlo po zlu itd.. Čujem ih ali ne pratim baš. Zapravo do jednog trenutka uopće nisam shvaćao o čemu se zapravo priča, dok jedan nije rekao. Pa cijeli svijet je priznao Hrvatsku i Amerika i Rusija. I mi bi trebali. To je bilo prije nekih šest godina. Baš sam odlučio vidjeti jesu li nas u međuvremenu priznali.

....

Vratite se Srbi!

Al ovi naši, koji naši, naši, asfaltiraju. Usred sezone državnu cestu D1. Kažu da asfalt najbolje prione na podlogu kad se postavlja usred žege. Ej piči stereo. I odozgo i odozodo. Tako sam prošao kroz te Pađene da nisam išao provjeravati vjerodajnice. A voda? A voda?

I što sad vratit se nazad. Pa imam još malo oko litre. Idem dalje. Uzbrdo. A toj se uzbrdici sad još pridružio i vrući vrući vjetar u prsa. Puše sve jače i jače. Vrući vrući vjetar u prsa. Na uzbrdici.
Ali vidi kupina. Grmovi. Sve crno. Velike kupine. A kupine vruće.Vruće vruće kupine. Gorući grm. S vrućim vrućim kupinama. Ima ih u izobilju. Malo potegnem biciklom pa novi grm, da probam i ovaj. Koja je to divota, no brine me voda. Stvarno nemam vode. Ostalo mi je još oko pola litre onog jogurta i oko pola litre vode.

Sad sam već zabrinut jer sam ušao u kanjon i vidim kilometre i kilometre ceste ispred sebe i samu uzbrdicu. A što sad. Popijem sve što imam, prvo jogurt pa vodu i idem dalje.
E tu u kanjonu nema više kupina. I onda na jednom odmorištu šleper. Saponia Osijek. Vozač mi da litru vode. I to hladne. Popijem to i dalje. Putem prolazim kroz neka sela. Ali nema nigdje nikoga. Nigdje nema ljudi. U daljini vjetrenjače. Znam tamo na vrhu brda je selo. Tamo će biti vode. Otrić. Ljudi moji u Otriću nema nikoga. Selo je prazno. Sunce sije, onaj vrući vrući vjetar koji puše sad se skroz razmahao, a ljudi nigdje. Nikakvih.

Ali kako je to ova uzbrdica ovako dugačka, pa zar nije ono iza zavoja trebalo već krenuti nizbrdo prema Gračacu. Uzbrdo pa uzbrdo. Čak i kad je ravno. Nije ravno. Već malo ide uzbrdo.
Prelazim prugu i ajme ljudi! Suši se veš. Štrik od kuće do drveta i na štriku veš. Kuća s lijeve strane na skretanju za Lapac.

Evo vidim i neku babu. Sjedi. Mora biti vode. Idem prema njima. No stoj! Piše oštar pas. I dvije pseće kućice. Vidim jednog psa procjenjujem i njega i lanac. Djeluje mi bezopasno, ali iza je dvostuko veća kućica.

Siđem s bicikla stojim i vičem. Dobar dan ima li vode. Par puta dok me domaćin koji je izvodio neke građevinske radove u dvorištu nije čuo. Zove me da priđem, ali ja sam još nepovjerljiv prema onoj drugoj psećoj kućici. Iz te još veće kućice izlazi još manji pas.

Domaćim mi pruža ruku predstavlja se. Željko. Ja punim imenom i prezimenom i objašnjavam da sam ostao bez vode, a on meni da vodu dovoze svakog dana traktorom sa Zrmanje. Gledam sa zanimanjem i simpatijom tu improviziranu instalaciju za vodu. Nigdje ne kapa. Sve dihta. Znaći štedi se voda. Skidam kapu i sad kužim.

Imam na sebi crne biciklističke hlače. Crnu majcu. Na crnom biciku, s crnim bisagama za prtljagu. Jedino mi je kapa sva šahovnica. S velikim grbom. A tu kapu sam kupio još prošle godine da se razlikujem od Čeha. Jer se po ničemu drugom ne razlikujem. Jedino oni ja pičimo bicikle i veslamo.
Domaćinu sam onako zajapuren izgledano sigurno ko neki svemirski ustaša. Nemam ja sad vremana za neko objašnjavanje nego pijem vodu. Pa stanem, pa opet pijem. Ona baba je u međuvremenu ušla u kuću. Vidim vrijeme je da pođem. Baki je nelagodno. Popio sam litru i ponio još tri. Sad primjećujem da domaćin na manduri ima veliki natpis Siemens koji krasi i okolne vjetrenjače.

Govorim mu da me je spasio. Da nema nikoga i da je dobro da se barem netko vratio. On da to nije ništa i da preuveličavam. Pitam koliko još ima uzbrdo. Kaže da je uzbrdo još osam kilometara do Malovana, a onda da je velika nizbrdica. Još osam kilometara? A onda me je spasio. Kažem mu da ću od sada biti pobirnik većeg povratka Srba. Da ne može ovo biti bez ljudi.
I stvarno. Bilo je još dosta uzbrdo. I ne bi išlo bez vode. Da se ovaj jedini nije vratio.

....

Woodstock i Bušmani s Anda!

A nizbrdica je stvarno nizbrdica. Tri trake svježeg asfalta. Juuuuuuhuuuuu! U pećinama sam već bio, pa idem dalje. Vidi vidi. Grb Grčaca je medvjed koji izlazi iz pećine. E pa Medo pojeo sam ti kupine.

Gračac. Gračac je... Nikakav. Odem do grada. Na željezničkoj stanici mladić, skandinavski tip, fura se na aboridžina. Ima onu ogromnu u deblu izdubljenu aboridžinsku trubu sjedi na podu i trubi. Proizvodi onaj zvuk. Oko njega neka ekipa leži po podu. Objašnjavaju mi da je to ljekovita glazba.

Ovaj se ne da omesti. Buuuuuuu. Buuuuuuuu. Zdrav ko dren, kakav jesam, zaključujem da je kod svake terapije najvažnija umjerenost pa odlazim prema parku.

Tu saznam da je upravo završio Gračac festival. Koji je trajao šest dana. Šest dana non-stop glazbe. Nešto kao Zrče pitam. Ne više kao Woodstock odgovraju mi. Znaći besplatno je. Ma ne upad košta oko 100 eura. I bilo ih je par tisuća. Super im je bilo. A ovaj aboridžin je zadnji koji je ostao. Bilo ih je više. Ekipa talijani, francuzi, odsvud došli po ovoj žegi šest dana u Gračac. I sad leže po podu.

Vraćam se na kolodvor, tamo je u međuvremenu došla smjena, nova dva ličana. Mole ove spavače da se sklone sa pruge jer bi netko od njih dvojice mogao robijati ako se njima nešto dogodi.

Ovaj aboridžan još trubi. Buuuuuuuu. Buuuuuu. Prošlo je dva sata, koliko ja to pratim. Uhvatio je ritam i ne napušta ga. Kako je njemu dobro. Buuuuuu. Buuuuuuu.
Gledaju ga ova dva ličana. To su ovi s Anda. Kaže prvi. Da, da to su Bušmani još se bolje razumije ovaj drugi.....

....

Povratak na početak!

Strašna stvar su ti veliki fizički napori. Prazne i um i tijelo. To je utrka protiv samog sebe. Utrka koja promjeni čitav metabolizam. Utrka u kojoj prestignete svoje misli, zaustavite ih i pogledate sa svih strana što vam se u njima roji. I to nestane nakon toga. Jednostavno ste ih prestigli. Prestigli ste starog sebe i postali nov. Teško je prestići samog sebe. Za to je potreban nadčovječanski napor...Ali nagrada je genijalna i posve neočekivana. Povratak na sami početak utrke! Huuura ove staze ima još!

.....

Za potpuni doživljaj ovog putpisa prilažem dva ovoljetna videa načinjena netom prije pustolovine:

Kukuriku ispod peke
Brudet od jegulja i žaba

Tagovi

Komentari

Biciklistički ratnik u crnom, s kapom-šahovnicom

"Vratite se Srbi!"
Izgleda da ti nije dovoljno lučenje adrenalina koje izaziva obično bicikliranje?

Kada bi ti se želja u potpunosti ispunila, imao bi novu disciplinu, sljedećih godina: "bicikliranje preko balvana", a onda malo rekreacije u Kninskim saunama i sličnim reprezentativnim objektima.

Bilo bi ti tako dobro, kao nekima nekada, da je pitanje jel´ bi ti se uopće išlo dalje do mora, ili bi se zadržao zauvijek u tim egzotičnim krajevima.
Naši stari pričaju o tim ljubaznim dobrodošlicama i opisuju ih kao neprocjenjivo i poučno iskustvo.

Ili se možda samo šališ i "daješ kraljevstvo za konja", tj. sve za malo svježe vode, umornome biciklističkome ratniku u crnome, s kapom- šahovnicom?

Tko je glasao

Bicikla

Ppetra, a što da mu je pukla guma.
Već zamišljam Papra kako tegli biciklu na kostima da ne spizdi felge. I tako kilometrima:):):)
A što da je išao zimi npr ovako:

http://i51.tinypic.com/2h4m16f.jpg
photo:by grdi

A okolo vuci viju :):):)

Tko je glasao

prije i sada

prije:
biciklistu papru pukne guma. tegleći bicikl naiđe na ovčara, kućicu, selo gdje ga napoje izvorsskom vodom, kiselim mlijekom, ovčjim ili kravljim sirom, za odlazak drmnu malo rakijice i u maramu mu zavežu malo sira.

danas:
biciklistu papru pukne guma, tegleći bicikl gleda put prema autoputu i traži rupu u ogradi kako bi mogao se provući i stopirat kola. inače mu prijeti toplotni udar

rezume:
političari kako bi ostvarili neke svoje ideje udaraju na one dijelove građana koji su ugroženi zbog toga što sžive u zapostajenom kraju, a ne zbog toga što pripadaju nekoj naionalnoj skupini. rezultat su zapušteni krajevi koji su bogati šumom, pašnjacima, idealni za seski i zimski turizam. ali to nije briga političare koji gledaju samo svoje prohtjeve.

w. ;)

Tko je glasao

Macola

je zakon. Kiselo mlijeko - obred koji ne propuštam nikada. Evo, za tjedan dana idem opet dolje.

Za saunu nisam znala, ali baš mi je drago.

Super dnevnik.

Tko je glasao

Stvarno vrlo dobro. I ja sam

Stvarno vrlo dobro. I ja sam pročitao u jednom dahu.

Pozdrav, i gledajte oko sebe !

Tko je glasao

Juicy

Gračac. Gračac je... Nikakav. Odem do grada. Na željezničkoj stanici mladić, skandinavski tip, fura se na aboridžina.
A nije bilo Josipovića?

leddevet

Tko je glasao

:)) ne mogu nego se

:)) ne mogu nego se nasmijat..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

@leddevet, Papar

Dnevnik Papra je vrlo dobar, ali tvoje pitanje još bolje. Možda je trebalo pitati: a gdje je i Mudrinić? Devetka, nepatvoreni humor, čestitam!

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

rajd maj bajsikl

Pročitao u dahu, i još ne vjerujem da si ti ovo napisao. Ne zato jer inače loše pišeš, nego zato jer je ovo odlično :)

Tko je glasao

svaKA čast

papar,

uživao sam u ovom intimnom dnenviku koji je raziju politizirajuću monotoniju portala. da imamo novine kakve bi trebali imati ovo bi bila sasvim solidna reportaža za vikendaški broj. ali tako nešto ni slučajno ne možete naći u "večernjaku" ili "jutarnjem", jer to i nisu hrvatske normalne novine, nego liberalno-kapitalističke koje nam nastoje isprati mozak, a neki se ovdje na ovom portalu dive nekima od tzv. novinara koji u njima piskaraju.

sam naslov podsjetio me je na jedan grafit odmah u početku agresije na hrvatsku koji sam zapazio u samom centru splita. na njemu je pisalo: "vratite nam srbe, eto vam hercegovci". naravno, ne odnosi se na sve hercegovce, nego na one koji su stvaranje hrvatske države iskoristili za osobno bogaćenje. btw, mudrinić je iz toronta stigao sa šuškovom ekipom. sreao sam ga tamo, bio je običan bezveznjak kao i cijela ta ekipa.

stojte mi dobro i još mnogo ovakvih putovanja sa smislom.

Tko je glasao

@vkrsnik

Ovaj, a tko bi to trebao stvoriti novine kakve bi trebali imati? :)

Tko je glasao

novac

zaphod,

po starom običaju, vi se ne bavite dnevnikom nego mojim komentarom. ali ako baš hoćete odgovor je jednostavan: onaj tko je spreman uložiti novac za takve hrvatske novine.
kao što vam je poznato, ako vam je, naravno poznato, vodeće hrvatske novine kontrolira strani kapital, i to 100-postotno, ili kad je u pitanju vjesnik, vladajuća stranka. u takvim novinama ne može se pojaviti ovakva reportaža

Tko je glasao

svađalice :)

Koja si ti svađalica, vkrsniče. Dnevnikom sam se bavio u komentaru iznad. Znam vrlo dobro vlasničku strukturu svih hrvatskih novina. A fale mi "normalne novine". Zato sam i pitao - tko bi ih trebao stvoriti? I vaše mišljenje kao novinara - je li moguće napraviti takve novine uz nula kuna troškova?

Kad stignem obradit ću takav primjer, s Novog Zelanda. U godinu i pol dana od zezantskog projekta "čitatelji pišu" postali su najutjecajniji medij tamo. Postoje isključivo u on-line obliku, imaju veću čitanost od drugog i trećag na listi, itd. itd.

Tko je glasao

novine

zaphod,

što se tiče pitanja je li moguće napraviti novine uz nula kuna troškova, to je slično pitanju je li moguće napraviti tvornicu automobila bez inženjera i drugih stručnjaka.

dakle, bez novinara, ali ne onakvih iz "večernjeg" i "jutarnjeg" ili nedajbože HTV-a, i bez novaca u hrvatskoj je nemoguće napraviti dobre novine. nijedan tajkun za to nije zainteresiran jer bi u poštenim novinama prije svega njega trebalo raskrinkati, recimo ivicu todorića i njemu slične. pa pogledajte kako su se novine upregle da spašavaju horvatinčića, a nisu u stanju, jer su kontrolirane, otkriti da je treći čovjek na gliseru, sad se to već zna, bio milan bandić.

baš me zanima primjer iz novog zelanda, iako se tu radi o internetu. dotle se u hrvatskoj nije stiglo i niti ne će tako skoro.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci