Idemo na put. Biciklom. Po D1. Ovaj put nizbrdo. Na more.
I opet je ispalo tako da ću izgleda kroz Knin proći najtoplijeg dana u kolovozu. Najavljuju za ponedjeljak 6. kolovoza toplotni udar. Mogao sam krenuti dan ranije pa kroz Knin proći u nedjelju, ali proslava je Dana domovinske zahvalnosti pa bi mogla biti gužva. E sad da bi tolika gužva mogla biti da se ne mogu provući biciklom teško, ali treba imati neko opravdanje za sumanute postupke.
Ma to zapravo treba biti upravo tako. Biciklistički maraton od Zagreba do Brista na krajnjem jugu Makarskog primorja, koji se tradicionalno održava tako, da se kroz Knin prođe najtoplijeg dana u kolovozu.
A ako bi kasnije, vremenska prognoza pokazala, da bi koji drugi dan u kolovozu mogao biti još topliji, maraton svakako treba ponoviti.
Od bitnih izmjena u odnosu na prošlogodišnju vožnju, valja odmah istaknuti da nosim sedam litara vode. Ako se promatra udio vode u ukupnoj masi vozila, bolji sam i od kanadera.
I sada osim najave, kud sam i kako krenuo, nema dalje. Ostatak dnevnika ću pod komentare napisati tijekom i nakon spuštanja na more.
Koje počinje u nedjelju 5. kolovoza 2012. godine u 5.10 sati.
Tko je propustio ili već zaboravio, može u međuvremenu pročitati, na moje čuđenja, sa preko pedeset pluseva, dobro prihvaćen dnevnik s prošlogodišnje vožnje.“ Po D1. Vratite se Srbi.“
.......
.......
Nastavak iz komentara:
Ned, 05/08/2012 - 23:06.
Prisilno slijetanje.
Već prvog dana došao sam do Gračaca. To bi teoretski moglo ispasti da se do Brista može doći u samo dva dana.
Ali nije tako glatko počelo. Bicikl sam previše opteretio i natovario nepotrebno. Čim sam krenuo Vukovarskom jutros kužio sam kako se ljulja, ali nastavio sam. Samo sam vode ponio sedam litara. To stvarno nema smisla. Kanader. I kanader je odjednom, a ni do Jastrebarskog još nisam došao, uletio u velike turbulencije. Trese se. Bacim pogled za zadnju gumu, vidim malo pleše, ali bicikl se definitivno trese.
Stanem i imam što vidjeti. U duljini od desetak centimetara rasporila se vanjska guma uz felgu sa lijeve strane. Nije otišla skroz drži je platno, ali to je to. Onaj glupi osjećaj kad ti padne na pamet, koliko ima do Zagreba, da je pametno vratiti se nazad, jer je bliže Zagreb od Karlovca, a i nedjelja je. Pa idemo ponovno u ponedjeljak.
Odmah bacam, tri litre vode u jarak, pa voće i povrće, sigurno je bilo barem dvije kile, ostavljam samo mrkvu. I pola kilograma slanog feta sira.
Ajde da probam malo kako ide. Drmusa, ali ide. Samo polako. Promatram putno računalo, a prosiječna brzina raste.
Tu široku gumu sam kupio nema ni pola godine. Nije za treking nego za kruzing, ali bila je dobra za po gradu. Debela, široka, ćelava. Izgledala je super. Ali očito ne podnosi opterećenje.
A pripreme su bile maestralne. Ko nikada do sada. Pogonski stroj sam usavršio. Smanjio sam mu težinu za pet kilograma u odnosu na početak prošlogodišnje etape. Skoro sam ga deset kilograma izbrusio od zimskog režima rada.
Prošao je najmanje četiri tisuće kilometara u zadnja dva mjeseca. Tako da sam bio uvjeren da ukupna masa vozila neće biti problem. Ali vraga.
Vozim dalje. Čak razmišljam da bi molga izdržati do kraja. Vidim raspor se ne širi. Putem pitam na dvije pumpe, nemaju pojma gdje bih danas mogao nabaviti vanjsku gumu za bicikl.
Dolazim u Karlovac vidim veliki natpis Bau Haus i stanem na benzinsku da pitam znaju li možda da li radi danas. Kažu da radi, ali tek od 9. Pitam da li možda znaju da li tamo drže dijelove za bicikl i ispričam što me snašlo.
Tip se odgovara da odem u Interspar i da tamo ima trgovina Intersporta. Ima Intersport? Da! I radi danas? Pa da!
Objašnjava mi gdje je, idem i vidim veliki trgovački centar. Obilazim ga, no to nije to. To je ogromni Merkator. Veći od ovoga u Zagrebu. Pitam za Interspar i kažu mi da sam malo krivo skrenuo, tu je odmah.
I zaista, veliki tri velika centra omeđuju parkiralište do glavne ceste kroz grad. No Intersport još ne radi. Tek od devet, pa pogledam ponudu u Intersparu. I oni imaju vanjsku gumu, ali to je bezveze. Radije bi ostavio ovu moju napuknutu, nego stavio takvu novu.
Nakon sat vremena čekanja, otvorili su Intersport, ja prvi kupac, i odmah mladi prodavač, koji me slijedi do odjela za bicikle, pita može li pomoći. Pa može ako se razumije u bicikle, kažem. On podiže rukav od majce kratkih rukava i pita me što mislim je li on od pomoći. Ima ruke crne do rukava, što je znak prepoznavanja za biciklističkog eksperta po njegovom tumačenju. Ako je tako, zovem ga da vidi problem i odlazimo van zgrade do stalka za bicikle gdje mu pokazujem kako to izgleda.
Momak odmah uspostavlja dijagnozu, vraćamo se unutra, gdje on ima rješenje, najbolju stvar za mene, za dvjesto kuna.
Mišelinka.
Odmah se sjetim jedne mišelinke koja je bila nepoderiva. Na kraju sam bicikl ostavio serviseru kupivši novi prije osam godina, ali originalna guma s kojom sam ga kupio još je bila na njemu.
Nostalgija, ali i argumenti mladog prodavača su prevagnuli. Gumu mjenjam na benzinskoj, nisam se nešto zaprljao, i odmah osjetim razliku. Ovo je stvarno dobra guma. Prava treking guma.
Do Slunja držim prosiječnu brzinu od 25 kilometara na sat, ali deset kilometara pred Plitivcama odjednom kao da je nestalo napajanja u pogonskom stroju. Više ne ide.
Puf! Pant!
Uspio sam jedva doći do prvog ulaza u park. Tu legnem na klupu ispod jedne velike sjenice i utonem u san. Mali san.
Ali san.
Bilo je oko dva kad sam prilegao, nisam odmah zaspao, i četrdeset minuta kasnije, trgnem se i vidim da su i preostale dvije klupe popunjene spavačima. Šetačima. Djevojka i mladić.
Nakon ovo malo sna, dižem se šetam, pa jedem mrkvu i sir, pijem puno vode, vraćam tekućinu, razmišljam. Do Korenice je dvadeset kilometara, do sada sam prešao oko 150, ali ako tamo prenoćim sutra imam napornu etapu do Sinja preko Malovana. To je teže od ovoga danas, a meni je dobro išlo, ali me snaga odjednom izdala pred Plitvicama.
Kad bih barem nekako mogao do Gračaca. Ali do tamo je više od osamdeset kilometara.
Četiri su sata, već dva sata odmaram, kombiniram, sunce zalazi oko osam, odmaram još pola sata, i onda pokret. Vidjeti ću kako će biti. Do Korenice ću sigurno doći. Ma i prođem ju, i onda, i onda otvorim bocu nekog energetskog napitka kojeg sam kupio bez namjere da ga popijem. Ne volim te kemikalije, ali ajde, ajmo vidjeti što će biti.
I dogodi se čudo, doduše i put je nakon Korenice, više nizbrdo nego li uzbrdo, ali kužilo se da su ta tri gutljaja kako sam rasporedio pola litre čarobnog napitka djelovala. A kupio sam ga za 4,44 kune u Lidlu. Bila neka akcija.
I tako sam doša u sumrak do Gračaca. Do Gračaca, uza nevolje.
Više ne mogu pisati, gasim se, ispuhao sam se. Cijeli dan sam slušao samo Hrvatski radio. Jedini pokriva dobro cestu D1. Tko zna koliko puta sam čuo Josipovićev govor i prilog nekog Antala o značenju blagdana. I dobar mu je govor. I baš je dobro, i čudno, a mislim da je to i veliki uspjeh Josipovića, a čini mi se i prvi ozbiljan potez, što je u Knin došao Đakula i u Sinj turski veleposlanik. I to tako komentira i domaćin u Gračacu kod kojega ću prenoćiti.
......
......
Sri, 15/08/2012 - 00:17.
Ponedjeljak i utorak
Prije tjedan dana spustio sam se na more nakon trodnevne vožnje biciklom po D1. Prvi dan sam opisao, a onda sam stao. Jednostavno sam se ispuhao. Znao sam što bih napisao, bilo je zanimljivosti na putu, ali nije išlo. Nije umor. Nego nije bilo naboja.
Naime, za pisanje ovih naših priča potreban je emocionalni naboj. Nikada to nisam osjetio i doživio kao sada.
Kod ovako duge vožnje i tako dugotrajnih fizičkih aktivnosti tijelo i um se jednostavno isprazne. Jednostavno izbriše se emocionalno stanje. A za pisanje treba neki naboj. Čak i oni moji suhoparni, birokratski tekstovi kojima bombardiram tijela jevne vlasti su proizvod emocionalnog naboja. To mi je ispušni ventil.
I to sam tek sada shvatio. Kad sam stao. I dalje nije išlo. Vidim nešto nedostaje. Nije priča. Nju imam. Ali nema onog pogonskog mehanizma, da izađe.
Tjedan dana sam na moru. Na odmoru. A zapravo sam došao posve odmoran.
Kako je to čudno. A zapravo točno i ako razmislim malo posve logično. Samo je opet čudno kako nekada treba dugo čovjeku da otkrije neke jednostavne stvari. Da se tijelo i duh međusobno nadopunjuju. Barem dok smo tu na Zemlji. I da treba uspostaviti ravnotežu.
No sve sam to još napisao u zadnjem biciklističkom blogu. Na kraju i čini mi se puno bolje nego sad.
Valjda sam opravdao što kasnim s nastavkom.
A ujutro, u ponedjeljak, predamnom je bio uspon na Malovan. Tu sam ono prošle godine zakuhao kad sam se penjao iz pravca Knina. No sada je išlo glatko. Odmoran iz Gračaca brzo sam se popeo.
Ubrzo stižem do skretanja za Srb gdje se sada sa desne strane nalazi kuća onog Željka koji me je prošle godine za one vrućine spasio vodom. Tri stoga sijena su sakupljena. Pred kućom za stolom sjede muškarac i dječak. Vidim da je sada samo jedna pseća kućica, ali nema niti jednog psa.
Prilazim, vi ste Željko, jesam, rukujemo se, sjedam prekoputa za stol. Dječak, nekih 14 godina, jede lubenicu. Pitam sjeća li me se. Pa baš i ne. Opisujem kako je napravljen razmještaj stvari oko kuće u odnosu na prošlu godinu, da je cisterna na drugoj strani dvorišta, da nedostaje jedna pseća kućica i druga zapažanja. Da sam bio žedan, da nigdje nije bilo vode, a ni ljudi i da sam bio sretan kad sam ugledao kao se suši rublje. Kaže da njima često navraćaju po vodu, pa da se sada toga ne može sjetiti, ali on jest Željko, i onda je to valjda točno što ja prićam, ali on se ne sjeća. Nudi rakiju.
Zahvaljujem i objašnjavam da nikako ne mogu popiti rakiju jer da to jednostavno ne ide uz toliko bicikliranje. Da moram jako paziti što jedem i pijem jer bih u protivnom mogao imati problema i obustaviti vožnju.
Prićam mu da sam napiso priču o prošlogodišnjem usponu na Malovan i kako sam opisao i susret s njim. On se nikako ne može sjetiti, ali opet nudu rakiju, a kda spomenem da su tada došle neke žene od kojih je jedna nosila tortu, dječak se sjeti datuma kada je to bilo i kom je bio rođendan.
Ugodno je jutro i treba iskoristiti što više vremena dok još nije upeklo pa se pozdravljam sa domaćinima. Dječak se sjeti i pita, kako se zove priča. Po D1, vratite se Srbi. Željko opet nudi rakiju.
Gledam kraj. A gdje se tu uopće i vratiti. Tu nema ni vode. Okolo livade, koje se već modre od sjekavice. Ljekovita je, samo ne znam za što. Gledam vjetrenjače, pa opet mislim, voda je tu dolje u kanjonu, Zrmanja, vjetra ima, da je ovo sada u Izraelu, već bi prebacili vodu na visoravan od Otrića do Malovana.
A tu je spoj Like i Damacije. To stvarno osjetite kad pređete taj put biciklom. Drugi je zrak. Jedan je zrak do Korenice.
Čak su i Plitvice kao i Slunj i Karlovac. Meni je to isto podneblje. Ali već od Mukinja, od onog hotela Winnetou, nu svakako najkasnije od Korenice to je druga priča. To je drugi zrak. nam kada sam tu prvi puta išao, bila je noć. Pisao sam o tome, mislio sam da je taj miris zbog noći, ali nije evo ga i danju. Da to je drugo podneblje. I traje sve do Otrića.
A na onom zavoju kod Otrića, kreće Dalamcija. A tu na tom spoju. Gdje se mješaju ta dva zraka. Koja bi se tu janjetina uzgajala.
Od Otrića dalje je velika nizbrdica. Pa opet uspon do Pađana. A tu na visoravni već se osjeća da će danas biti paklena vrućina. Polako grije sa svih strana. I sve jače kako se spuštam u Knin.
Gračac, Knin je nekih šezdeset kilometara. Pola puta jer sam odlučio danas samo do Hrvaca. Ipak ne ide u dva dana pa ću ostatak puta laganini. U Kninu ću zato malo odmoriti. Međutim tu ni hlad ne pomaže. Stvarno je grozno vruće. A po ovakvoj vrućini najbolje je biciklom uzbrdo. Tri trake svježeg asfalta. Onako tamnog. Ma milina kako to grije. Držim tempo uzimanja vode. Svakih petnaest minuta bez obzira da li sam žedan, pijem barem tri decilitra. A u pravilu i pola litre.
Pratim rad srca, sve funkcionira savršeno. Ovo su stvaro malo nabrijani uvijeti, ali sve je dobro. Objektivno u boljoj sam formi nego prošlih godina. Puno sam toga naučio i o prehrani i nemam nikavih tegoba. Čak me ništa niti ne žulja. Malo je to glupo za napisati, ali osjećam se ugodno, na ovoj uzbrdici iz Knina prema Vrlici, po ovoj vrućini.
Od Vrlike prema Sinju gledam oko sebe zapuštene vinograde. Kolike površine se tu ne obrađuju.
Cesta uz Peručko jezero stalno ide gore dolje i budući da sam si u Hrvacama odredio kraj današnje etape već mi se čini kako je put dulji nego li bi trebao biti.
U motelu Venezia, se otuširam, i prisilim da odem na večeru. Skoro nisam zaspao već sedam. Pametno je da sam se digao, jer su pastrve koje sam naručio bile izvrsne. Nagradio sam se čak i pivom.
Utorak ujutro se malo dulje spremam. Danas ću stvarno lagano. Da ne bi sve išlo tako, pobrinulo se krivo skretanje u Sinju. Umjesto da skrenem lijevo prema Trilju, ja se zajunio uzbrdo prema Splitu. Dobro sam zapeo. Tek kad sam ugledao Cetinsku krajinu ispod sebe i cestu prema Trilju kako ide poljem shvatio sam gdje sam se to popeo. No barem ću sada uživati u jurcanju nizbrdicom. Bio je to nagovještaj vrludanja koja su mečekala tog dana. Prvo sam tražio Grdilina po Makarskoj, a potom i kuma po Podgori.
Ovaj zrak od Otrića prati sve do Gornjih Brela i Dubaca. A tamo iza zavoja počinju druge arome. Malo mi je bio i težak zrak ovaj put. Dosta vlažan. Pogotovo kad sam se spustio u Makarsku.
Prvog jutra otišao sam na tržnicu u Ploče. Da sreća prati one koji rano rane postalo mi je jasno kad sam ugledao jegulju od tri-četvrt kile. Brzo sam iskombinirao brudet. I tako mi je već tjedan dana. A i još će dva. Prije par godina sam utemeljio GSL piramidu prehrane. U pravilu se tri dana jede riba, pa tri dana meso. A priprema se na Gradele, pa ispod Sača, pa u Loncu.
Danas sam pekao ribu na gradele, a sutradan je Velika Gospa, pa će biti janjetina ispod sača. Eto malo sam ispremetao raspored. Ne dao Bog većeg zla.
......
......
Ponedjeljak i utorak
Prije tjedan dana spustio sam se na more nakon trodnevne vožnje biciklom po D1. Prvi dan sam opisao, a onda sam stao. Jednostavno sam se ispuhao. Znao sam što bih napisao, bilo je zanimljivosti na putu, ali nije išlo. Nije umor. Nego nije bilo naboja.
Naime, za pisanje ovih naših priča potreban je emocionalni naboj. Nikada to nisam osjetio i doživio kao sada.
Kod ovako duge vožnje i tako dugotrajnih fizičkih aktivnosti tijelo i um se jednostavno isprazne. Jednostavno izbriše se emocionalno stanje. A za pisanje treba neki naboj. Čak i oni moji suhoparni, birokratski tekstovi kojima bombardiram tijela jevne vlasti su proizvod emocionalnog naboja. To mi je ispušni ventil.
I to sam tek sada shvatio. Kad sam stao. I dalje nije išlo. Vidim nešto nedostaje. Nije priča. Nju imam. Ali nema onog pogonskog mehanizma, da izađe.
Tjedan dana sam na moru. Na odmoru. A zapravo sam došao posve odmoran.
Kako je to čudno. A zapravo točno i ako razmislim malo posve logično. Samo je opet čudno kako nekada treba dugo čovjeku da otkrije neke jednostavne stvari. Da se tijelo i duh međusobno nadopunjuju. Barem dok smo tu na Zemlji. I da treba uspostaviti ravnotežu.
No sve sam to još napisao u zadnjem biciklističkom blogu. Na kraju i čini mi se puno bolje nego sad.
Valjda sam opravdao što kasnim s nastavkom.
A ujutro, u ponedjeljak, predamnom je bio uspon na Malovan. Tu sam ono prošle godine zakuhao kad sam se penjao iz pravca Knina. No sada je išlo glatko. Odmoran iz Gračaca brzo sam se popeo.
Ubrzo stižem do skretanja za Srb gdje se sada sa desne strane nalazi kuća onog Željka koji me je prošle godine za one vrućine spasio vodom. Tri stoga sijena su sakupljena. Pred kućom za stolom sjede muškarac i dječak. Vidim da je sada samo jedna pseća kućica, ali nema niti jednog psa.
Prilazim, vi ste Željko, jesam, rukujemo se, sjedam prekoputa za stol. Dječak, nekih 14 godina, jede lubenicu. Pitam sjeća li me se. Pa baš i ne. Opisujem kako je napravljen razmještaj stvari oko kuće u odnosu na prošlu godinu, da je cisterna na drugoj strani dvorišta, da nedostaje jedna pseća kućica i druga zapažanja. Da sam bio žedan, da nigdje nije bilo vode, a ni ljudi i da sam bio sretan kad sam ugledao kao se suši rublje. Kaže da njima često navraćaju po vodu, pa da se sada toga ne može sjetiti, ali on jest Željko, i onda je to valjda točno što ja prićam, ali on se ne sjeća. Nudi rakiju.
Zahvaljujem i objašnjavam da nikako ne mogu popiti rakiju jer da to jednostavno ne ide uz toliko bicikliranje. Da moram jako paziti što jedem i pijem jer bih u protivnom mogao imati problema i obustaviti vožnju.
Prićam mu da sam napiso priču o prošlogodišnjem usponu na Malovan i kako sam opisao i susret s njim. On se nikako ne može sjetiti, ali opet nudu rakiju, a kda spomenem da su tada došle neke žene od kojih je jedna nosila tortu, dječak se sjeti datuma kada je to bilo i kom je bio rođendan.
Ugodno je jutro i treba iskoristiti što više vremena dok još nije upeklo pa se pozdravljam sa domaćinima. Dječak se sjeti i pita, kako se zove priča. Po D1, vratite se Srbi. Željko opet nudi rakiju.
Gledam kraj. A gdje se tu uopće i vratiti. Tu nema ni vode. Okolo livade, koje se već modre od sjekavice. Ljekovita je, samo ne znam za što. Gledam vjetrenjače, pa opet mislim, voda je tu dolje u kanjonu, Zrmanja, vjetra ima, da je ovo sada u Izraelu, već bi prebacili vodu na visoravan od Otrića do Malovana.
A tu je spoj Like i Damacije. To stvarno osjetite kad pređete taj put biciklom. Drugi je zrak. Jedan je zrak do Korenice.
Čak su i Plitvice kao i Slunj i Karlovac. Meni je to isto podneblje. Ali već od Mukinja, od onog hotela Winnetou, nu svakako najkasnije od Korenice to je druga priča. To je drugi zrak. nam kada sam tu prvi puta išao, bila je noć. Pisao sam o tome, mislio sam da je taj miris zbog noći, ali nije evo ga i danju. Da to je drugo podneblje. I traje sve do Otrića.
A na onom zavoju kod Otrića, kreće Dalamcija. A tu na tom spoju. Gdje se mješaju ta dva zraka. Koja bi se tu janjetina uzgajala.
Od Otrića dalje je velika nizbrdica. Pa opet uspon do Pađana. A tu na visoravni već se osjeća da će danas biti paklena vrućina. Polako grije sa svih strana. I sve jače kako se spuštam u Knin.
Gračac, Knin je nekih šezdeset kilometara. Pola puta jer sam odlučio danas samo do Hrvaca. Ipak ne ide u dva dana pa ću ostatak puta laganini. U Kninu ću zato malo odmoriti. Međutim tu ni hlad ne pomaže. Stvarno je grozno vruće. A po ovakvoj vrućini najbolje je biciklom uzbrdo. Tri trake svježeg asfalta. Onako tamnog. Ma milina kako to grije. Držim tempo uzimanja vode. Svakih petnaest minuta bez obzira da li sam žedan, pijem barem tri decilitra. A u pravilu i pola litre.
Pratim rad srca, sve funkcionira savršeno. Ovo su stvaro malo nabrijani uvijeti, ali sve je dobro. Objektivno u boljoj sam formi nego prošlih godina. Puno sam toga naučio i o prehrani i nemam nikavih tegoba. Čak me ništa niti ne žulja. Malo je to glupo za napisati, ali osjećam se ugodno, na ovoj uzbrdici iz Knina prema Vrlici, po ovoj vrućini.
Od Vrlike prema Sinju gledam oko sebe zapuštene vinograde. Kolike površine se tu ne obrađuju.
Cesta uz Peručko jezero stalno ide gore dolje i budući da sam si u Hrvacama odredio kraj današnje etape već mi se čini kako je put dulji nego li bi trebao biti.
U motelu Venezia, se otuširam, i prisilim da odem na večeru. Skoro nisam zaspao već sedam. Pametno je da sam se digao, jer su pastrve koje sam naručio bile izvrsne. Nagradio sam se čak i pivom.
Utorak ujutro se malo dulje spremam. Danas ću stvarno lagano. Da ne bi sve išlo tako, pobrinulo se krivo skretanje u Sinju. Umjesto da skrenem lijevo prema Trilju, ja se zajunio uzbrdo prema Splitu. Dobro sam zapeo. Tek kad sam ugledao Cetinsku krajinu ispod sebe i cestu prema Trilju kako ide poljem shvatio sam gdje sam se to popeo. No barem ću sada uživati u jurcanju nizbrdicom. Bio je to nagovještaj vrludanja koja su mečekala tog dana. Prvo sam tražio Grdilina po Makarskoj, a potom i kuma po Podgori.
Ovaj zrak od Otrića prati sve do Gornjih Brela i Dubaca. A tamo iza zavoja počinju druge arome. Malo mi je bio i težak zrak ovaj put. Dosta vlažan. Pogotovo kad sam se spustio u Makarsku.
Prvog jutra otišao sam na tržnicu u Ploče. Da sreća prati one koji rano rane postalo mi je jasno kad sam ugledao jegulju od tri-četvrt kile. Brzo sam iskombinirao brudet. I tako mi je već tjedan dana. A i još će dva. Prije par godina sam utemeljio GSL piramidu prehrane. U pravilu se tri dana jede riba, pa tri dana meso. A priprema se na Gradele, pa ispod Sača, pa u Loncu.
Danas sam pekao ribu na gradele, a sutradan je Velika Gospa, pa će biti janjetina ispod sača. Eto malo sam ispremetao raspored. Ne dao Bog većeg zla.
- odgovori
-
- 5 votes
Tko je glasaoSuper Papar
D1 i jadranska magistrala prepune su biciklista
investicija koja ne košta puno a puno bi koristila - svakako su biciklističke staze uz te dvije magistralne ljepotice
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoPa ja se baš nisam susreo sa
Pa ja se baš nisam susreo sa puno biciklista. Sreo sam dva slovenca u Kninu koji su tog jutra krenula sa Plitvica i išli su za Brač. Bili smo jako sretni što smo se sreli. Kao da je to bio susret marsovaca. :)))
- odgovori
-
- 1 vote
Tko je glasaoPuno je relativan pojam
Sigurno je da vas je bilo znatno više u odnosu na prije tri godine
Mi smo autom išli dole preko Plitvica. Do Gračaca smo vas prešli bar 30 kom i cca toliko sreli iz suprotnog pravca. Prema Kninu kad smo skrenuli nismo niti sreli niti prešli niti jedan, ali ni auta nije bilo po toj cesti tada (cca 9 na večer, ponedjeljak).... međutim povratak pa jadranskoj magistrali – tu se miješaju i rekreativci .... puno da u glavnom vozimo 40 do 50. Najimpresivnije mi je bilo od Prizne do Senja dok je bura čistila u rano jutro punom forcom.... sreli i prešli bar po dvadesetak (rano jutro prije 8)
- odgovori
-
- 2 votes
Tko je glasaoinvesticija koja ne košta
investicija koja ne košta puno...
Jedino ukoliko ritam bude udarao netko izvana.
Dohvati li uigrano domaći zdrug snaga napretka, tvoja procjena neće biti ni za pod zub.
B-52
- odgovori
-
- 3 votes
Tko je glasaoEkipa iz vana isto nije neko cviće
Ritam može udarati bilo tko bar djelomično normalan. Stiglo vrijeme kad tom nekom nije potrebna ni pancirka. Bitno je samo da nije netko iz miljea patologije. A to je najteže tom miljeu: zamoliti nekog drugog da izvuče iako su potpuno svjesni da propadaju bez toga
- odgovori
-
- 2 votes
Tko je glasaoBP - Biciklističke Postaje
investicija koja ne košta puno a puno bi koristila - svakako su biciklističke staze uz te dvije magistralne ljepotice
I postaje za okrijepu, pumpanje i dotaknavanje s puno klupa na kojima razni Papri i Paprice mogu odrijemati :)
P.S. A i neka vlečnica na nekim usponima ne bi bila z'gorega :)
leddevet
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaobiciklisti bar ne nose sa sobom pune frižidere
a vlačnice bi bile bingo
za početak bar preko Vratnika .... kad je bura i auta voze u drugoj - nije ti jasno kako bicikliraju uzbrdo kontra nje, ali ima ih sveušesnajst
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoZa početak...
mogli bi prvo napraviti nogostup (ono za pješake) na svim regionalnim cestama koje sa svim svojim prometom redovito prolaze kroz naseljena mjesta... a ne da se žitelji moraju bacat u jarak-gnojnice kad prolazi kamion! Mislim, to sam vidjela čak i u Africi... Po meni niti jedna takva cesta ne bi smjela imati uporabnu dozvolu dok nije kroz naseljeno mjesno napravljen nogostup.
Jedan moj ludi frend biciklist tvrdi da je bicikl na takvim cestama ravnopravni sudionik u prometu i shodno tome on drčno vozi posred trake, tj. glumi "pravo" vozilo i ne sklanja se krajnje desno, osim na oštrim zavojima... još je živ ;)
Mogli bi napraviti i biciklističku stazu Zagreb - Samobor po trasi starog "Samoborčeka", sa svim ovim što si nabrojao... umjesto fontana i najnovijeg novog TH Trga...
Papar, predugo se odmaraš, pa ti malo trolamo ;)
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoza pocetak @bigi treba
za pocetak @bigi treba zabraniti kamionima voznju po magistralnim cestama... sto mi je apsolutno nejasno zasto nije napravljeno cim se zavrsio autoput..
teretni transport moze biti na regionalnoj cesti samo za dostavu u neko mjesto i to se zna gdje mu je najblizi izlaz sa autoputa..
ako je tako u zagorju pored autoputa (i tako je i u svim drugim civ. zemljama) ne vidim razloga zasto ne bi bilo i u ostalim podrucjima.. (osim sto tako zaraduje koncesionar macelj/zapresic, a izgleda za HAC nije bitno)
lunoprof
(Luna)
- odgovori
-
- 2 votes
Tko je glasaoOvo je mozda najbolje sto se
Ovo je mozda najbolje sto se moze voziti u Hrvatskoj: http://www.jutarnji.hr/zoran-milanovic-biciklom-odvozio-80-kilometara--k...
Jedino sto treba ustati prije 7. Juzna strana na koju se dode tunelom Pitve u svitanje je nesto sto potpuno, ali bas potpuno fascinira. Kao da si uronjen u neku ogromnu mirisnu posudu + lagani kopnenjak.
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoDoček Papra
Dočekao Papra.
Je da je malo lutao ali je pronašao mjesto dogovora.
U kratko se upoznali.
Popričali.
Ali sve je to malo vrimena koliko bi tema mogli okrenuti.
Biti će vrimena.
Sada neka uživa sa obitelji.
Inače svaka mu čast za podvig. Malo se ljudi odlučuje za takvo nešto pogotovo na ovakvim vručinama.
Kad se sjetim uspona do Malovana ili nazad do Knina:):):)
Za nazad biciklu na voz sa vlačnim redom
- odgovori
-
- 5 votes
Tko je glasaoSinj.
Hvala Bogu što je stvorio pastrve. Nema boljeg nakon ovakvog napora. Lagan obrok a sadrži sve.
Ajme koliko je daleko Sinj od Gračaca (120 km), valjda zato što mi je od Zagreba do Gračaca (230 km) jučer bilo tako blizu.
Gotov sam, gasim se, imam što za ispričati, ali ne mogu sad. Uh!
- odgovori
-
- 6 votes
Tko je glasaoPrisilno slijetanje.
Već prvog dana došao sam do Gračaca. To bi teoretski moglo ispasti da se do Brista može doći u samo dva dana.
Ali nije tako glatko počelo. Bicikl sam previše opteretio i natovario nepotrebno. Čim sam krenuo Vukovarskom jutros kužio sam kako se ljulja, ali nastavio sam. Samo sam vode ponio sedam litara. To stvarno nema smisla. Kanader. I kanader je odjednom, a ni do Jastrebarskog još nisam došao, uletio u velike turbulencije. Trese se. Bacim pogled za zadnju gumu, vidim malo pleše, ali bicikl se definitivno trese.
Stanem i imam što vidjeti. U duljini od desetak centimetara rasporila se vanjska guma uz felgu sa lijeve strane. Nije otišla skroz drži je platno, ali to je to. Onaj glupi osjećaj kad ti padne na pamet, koliko ima do Zagreba, da je pametno vratiti se nazad, jer je bliže Zagreb od Karlovca, a i nedjelja je. Pa idemo ponovno u ponedjeljak.
Odmah bacam, tri litre vode u jarak, pa voće i povrće, sigurno je bilo barem dvije kile, ostavljam samo mrkvu. I pola kilograma slanog feta sira.
Ajde da probam malo kako ide. Drmusa, ali ide. Samo polako. Promatram putno računalo, a prosiječna brzina raste.
Tu široku gumu sam kupio nema ni pola godine. Nije za treking nego za kruzing, ali bila je dobra za po gradu. Debela, široka, ćelava. Izgledala je super. Ali očito ne podnosi opterećenje.
A pripreme su bile maestralne. Ko nikada do sada. Pogonski stroj sam usavršio. Smanjio sam mu težinu za pet kilograma u odnosu na početak prošlogodišnje etape. Skoro sam ga deset kilograma izbrusio od zimskog režima rada.
Prošao je najmanje četiri tisuće kilometara u zadnja dva mjeseca. Tako da sam bio uvjeren da ukupna masa vozila neće biti problem. Ali vraga.
Vozim dalje. Čak razmišljam da bi molga izdržati do kraja. Vidim raspor se ne širi. Putem pitam na dvije pumpe, nemaju pojma gdje bih danas mogao nabaviti vanjsku gumu za bicikl.
Dolazim u Karlovac vidim veliki natpis Bau Haus i stanem na benzinsku da pitam znaju li možda da li radi danas. Kažu da radi, ali tek od 9. Pitam da li možda znaju da li tamo drže dijelove za bicikl i ispričam što me snašlo.
Tip se odgovara da odem u Interspar i da tamo ima trgovina Intersporta. Ima Intersport? Da! I radi danas? Pa da!
Objašnjava mi gdje je, idem i vidim veliki trgovački centar. Obilazim ga, no to nije to. To je ogromni Merkator. Veći od ovoga u Zagrebu. Pitam za Interspar i kažu mi da sam malo krivo skrenuo, tu je odmah.
I zaista, veliki tri velika centra omeđuju parkiralište do glavne ceste kroz grad. No Intersport još ne radi. Tek od devet, pa pogledam ponudu u Intersparu. I oni imaju vanjsku gumu, ali to je bezveze. Radije bi ostavio ovu moju napuknutu, nego stavio takvu novu.
Nakon sat vremena čekanja, otvorili su Intersport, ja prvi kupac, i odmah mladi prodavač, koji me slijedi do odjela za bicikle, pita može li pomoći. Pa može ako se razumije u bicikle, kažem. On podiže rukav od majce kratkih rukava i pita me što mislim je li on od pomoći. Ima ruke crne do rukava, što je znak prepoznavanja za biciklističkog eksperta po njegovom tumačenju. Ako je tako, zovem ga da vidi problem i odlazimo van zgrade do stalka za bicikle gdje mu pokazujem kako to izgleda.
Momak odmah uspostavlja dijagnozu, vraćamo se unutra, gdje on ima rješenje, najbolju stvar za mene, za dvjesto kuna.
Mišelinka.
Odmah se sjetim jedne mišelinke koja je bila nepoderiva. Na kraju sam bicikl ostavio serviseru kupivši novi prije osam godina, ali originalna guma s kojom sam ga kupio još je bila na njemu.
Nostalgija, ali i argumenti mladog prodavača su prevagnuli. Gumu mjenjam na benzinskoj, nisam se nešto zaprljao, i odmah osjetim razliku. Ovo je stvarno dobra guma. Prava treking guma.
Do Slunja držim prosiječnu brzinu od 25 kilometara na sat, ali deset kilometara pred Plitivcama odjednom kao da je nestalo napajanja u pogonskom stroju. Više ne ide.
Puf! Pant!
Uspio sam jedva doći do prvog ulaza u park. Tu legnem na klupu ispod jedne velike sjenice i utonem u san. Mali san.
Ali san.
Bilo je oko dva kad sam prilegao, nisam odmah zaspao, i četrdeset minuta kasnije, trgnem se i vidim da su i preostale dvije klupe popunjene spavačima. Šetačima. Djevojka i mladić.
Nakon ovo malo sna, dižem se šetam, pa jedem mrkvu i sir, pijem puno vode, vraćam tekućinu, razmišljam. Do Korenice je dvadeset kilometara, do sada sam prešao oko 150, ali ako tamo prenoćim sutra imam napornu etapu do Sinja preko Malovana. To je teže od ovoga danas, a meni je dobro išlo, ali me snaga odjednom izdala pred Plitvicama.
Kad bih barem nekako mogao do Gračaca. Ali do tamo je više od osamdeset kilometara.
Četiri su sata, već dva sata odmaram, kombiniram, sunce zalazi oko osam, odmaram još pola sata, i onda pokret. Vidjeti ću kako će biti. Do Korenice ću sigurno doći. Ma i prođem ju, i onda, i onda otvorim bocu nekog energetskog napitka kojeg sam kupio bez namjere da ga popijem. Ne volim te kemikalije, ali ajde, ajmo vidjeti što će biti.
I dogodi se čudo, doduše i put je nakon Korenice, više nizbrdo nego li uzbrdo, ali kužilo se da su ta tri gutljaja kako sam rasporedio pola litre čarobnog napitka djelovala. A kupio sam ga za 4,44 kune u Lidlu. Bila neka akcija.
I tako sam doša u sumrak do Gračaca. Do Gračaca, uza nevolje.
Više ne mogu pisati, gasim se, ispuhao sam se. Cijeli dan sam slušao samo Hrvatski radio. Jedini pokriva dobro cestu D1. Tko zna koliko puta sam čuo Josipovićev govor i prilog nekog Antala o značenju blagdana. I dobar mu je govor. I baš je dobro, i čudno, a mislim da je to i veliki uspjeh Josipovića, a čini mi se i prvi ozbiljan potez, što je u Knin došao Đakula i u Sinj turski veleposlanik. I to tako komentira i domaćin u Gračacu kod kojega ću prenoćiti.
- odgovori
-
- 10 votes
Tko je glasaoImam preko 50
uvijek sam iskušavao granice svoje psiho-fizičke spreme i uglavnom sam nadmašio samog sebe.
Međutim,nikad se zapravo nisam odlučio za tako ,da kažem ,malo veći poduhvat i divim se tebi i takvima.
Ti si valjda pravi sportaš,a ja sam samo obični,malo luđi tip.
Iako sam često bio najveći žabac u svojoj močvari,najjači vepar u šumi ,ipak takvima poput tebe zavidim jer nisam i nemam muda odlučiti se za tako nešto.
Uglavnom,kapa do poda. Go biber go.
sve dobro...
- odgovori
-
- 7 votes
Tko je glasaoDaleko sam ja od sportaša,
Daleko sam ja od sportaša, moj frend kaže da je to kako ja živim najviši mogući oblik hedonizma. Tko zna.
Budem odgovorio i dao neka pojašnjenja, sad moram spavati. Jako sam umoran. Laku noć svima, hvala na pažnji i plusevima.
- odgovori
-
- 5 votes
Tko je glasao@papar
Očito ti je B-g podario odlično zdravlje, kada možeš na put po ovim nezgodnim vrućinama!
Sretno putuj, Papar! Javi nam se pokoji put da čujemo gdje krcaš - vodu!!?
Sretno!
Lj.R.Weiss
- odgovori
-
- 2 votes
Tko je glasaovrućina je za papke...
Go, tata, go!
- odgovori
-
- 1 vote
Tko je glasaoslobodni građanin ......(upisati po volji)
zašto plus?
...jako mi se sviđa smisao ovog pasusa:Ma to zapravo treba biti upravo tako. Biciklistički maraton od Zagreba do Brista na krajnjem jugu Makarskog primorja, koji se tradicionalno održava tako, da se kroz Knin prođe najtoplijeg dana u kolovozu.
A ako bi kasnije, vremenska prognoza pokazala, da bi koji drugi dan u kolovozu mogao biti još topliji, maraton svakako treba ponoviti....otići kada to misliš da treba, vratiti se kada ocjeniš da ti se hoće, bez ovrta na objektivne prepreke, sunce nek´ radi svoj posao, kalendar svoj, društvo nek´ zakrči ceste....ali slobodni građanin Papar šiba svojim putem kako mu unutarnji glas kaže...
- odgovori
-
- 7 votes
Tko je glasaoPapar
Želim ti "dobar tlak" u gumama!
(to bi bilo nešto kao "dobra kob" lovcima - ima li štogod već uobičajeno za bicikliste?)
- odgovori
-
- 8 votes
Tko je glasaoBigi
Izgleda da mu je bio prevelik tlak na gume od tereta :):):):)
- odgovori
-
- 1 vote
Tko je glasaoČak i ne. Rekao je onaj lik u
Čak i ne. Rekao je onaj lik u Karlovcu da sam ih trebao malo jače napumpati.
Nego ja ću sutra proći kraj tebe i Spliće. Prespavati ću negdje oko Sinja, strašno je vruće u Kninu pa neću forsirati u jednom danu od Gračaca do Brista. Za dobro jutro sam imao uspon na Malovan.
- odgovori
-
- 2 votes
Tko je glasaoPapar
Što misliš da kažemo Iveli, Granićima, Mrsiću, Radiću Juri itd da te dočekaju u Baškoj Vodi.
I tako su mislim svi ovde.
U zaboravih spomenuti Bajića. On je u Brelima ali to je blizu.
Pa ti bar plate turu pića.
Zovi kad budeš oko Makarske.
- odgovori
-
- 3 votes
Tko je glasaogrdi & splica
Molim Vas da mi lijepo dočekate tatu :)
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasao