Neovisni, ali ne i neutralni

pollitika Dakle, evo nastavka priče. Plansko pustošenje Dubrovnika, jučerašnja javna tribina Društva prijatelja prirode 'Dub' izazvala je velik interes Dubrovčana. Dvosatna izlaganja i rasprava na temu urbanističke i svekolike devastacije Dubrovnika, čak i njegove negacije u duhovnom smislu, pokazala je da je u gradu sv. Vlaha sazrela kritična razina svijesti o neodrživosti aktualnih procesa svojevrsne razgradnje Grada, koji se odvija u okrilju tranzicije i globalizacije s jedne strane i beskrupulozne grabeži divljega kapitalizma s druge strane.

A žrtve toga procesa su Grad i njegovi stanovnici. Grad, jer predstavlja povijesnu vertikalu i – u 'novim pravilima igre' – iznimnu tržišnu vrijednost. A stanovnici, kao baštinici njegovih duhovnih vrijednosti (nematerijalne kulturne baštine), osiromašeni su ratom i tranzicijom, zbog čega se ne mogu ravnopravno nositi s novom, ovaj put galopirajućom agresijom kapitala, koji ruši sve pred sobom, rastačući i samu vrijednost koja ga dovodi u Dubrovnik. Ali kapital je slijep na takve stvari, važna je samo njegova oplodnja, a što će biti sutra, to njegove nositelje ne interesira. Međutim, građane Dubrovnika itekako je briga što će biti s njihovim gradom, što im se to događa i kako spasiti Grad od prijeteće negacije svih njegovih vrijednosti. Zato su poruke ove tribine vrijedne osvrta, jer – kako rekoh – teško da će ona proći 'lišo bez ponta' (bez posljedica) po one koji upravljaju Gradom u ovim turbulentnim vremenima. Naravno, njih nije niti bilo na skupu, što ne znači da se mogu sakriti pred njegovim porukama, kao ni pobjeći od odgovornosti za ono što se s Dubrovnikom događa.

Da nastavim gdje smo stali u prvom dijelu priče.

Mr. sc. Maja Nodari, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica, govorila je o duhovnoj destrukciji Grada kao posljedici njegova materijalnog pustošenja, a u kontekstu prava građana na svoj Grad, da bude po mjeri čovjeka i u novim vremenima, kao što je to bio kroz čitavu svoju povijest.

Užurbanost kapitala ne pogoduje ni materijalnoj ni kulturnoj baštini, kaže gospođa Maja. U tijeku je proces deurbanizacije, destrukcije ili – po dubrovačku – rovinavanja Grada. Na sve strane događaju se partikularni zahvati, stihijska popuna prostora građevinama skromne arhitekture. To je 'urbanistička psovka' kad ulice nemaju prirodne nagibe ili kad nemaju riješenu oborinsku odvodnju, kad nema prostora za parkiranje, kad se zaklanja pogled na more uz šetnice, kad se potiru povijesni prostori, kad se blokira javno dobro, kad gradnja 'gazi' sljemena nekad zelenih brda itd.

Destrukcija Grada ima i svoje posljedice na ljude. Ona izaziva nezadovoljstvo građana kojima se oduzima komfor. Destrukcija u konačnici mijenja mentalitet ljudi. Nasilje nad prostorom je nasilje nad ljudima koji na tom prostoru žive – 'najprije ljudi oblikuju gradove, a onda gradovi njih'. I na kraju pitanje svih pitanja: Hoće li Grad (grad u zidinama) ostati živi grad?

Ubrzana promjena vlasničke strukture ključna je u razumijevanju pogubnih procesa unutar Grada. Ona mijenja socijalnu strukturu, Grad ostaje bez stalnih stanovnika. Novi vlasnici su tek sezonski stanovnici, prolaznici kojima je Grad tek kamena kulisa u prostoru gdje se oni odmaraju. Oni tu ne žive, nisu se srodili s Gradom, niti (većina njih) iskazuje takvu namjeru. Događa se da se prostor ne posvaja, nego osvaja – rezultat je materijalno i kulturno pustošenje.

Grad je (bio) zajednička kuća svojih građana. Zbog urbanističke matrice gradnje Placa (Stradun) je bila njegova saloča (dnevni boravak), njegova 'saloča od Versaillesa', kako je rado naziva akademik Luko Paljetak. A što je ona danas? Tek bijedni izlog šarolike ponude suvenira za prolazne posjetitelje, dok su potrebe stanovnika za javnim servisima ispod ruba tolerancije.

To zamiranje života najopasniji je proces, njime se negira duh Grada, prijeteći da ga pretvori u kamenu ljusku bez duha. Izumiranje povijesne gradske jezgre vodi iščezavanju nematerijalne kulturne baštine, njezinoj 'tranziciji' u hibridni (turistički) oblik. Stoga ovaj proces treba obuzdati i zaštititi dušu Grada. Međutim, pitanje je može li Dubrovnik generirati novi odnos prema svojoj baštini.

A nazočni Dubrovčani, živo zainteresirani za 'opstanak na ovoj hridi', otvorili su dušu u raspravi koja je uslijedila:

- Dubrovnik je veliko nekontrolirano gradilište, ali infrastrukturno zapušteni grad (zadnja nova prometnica izgrađena je prije više od dvadeset godina!);
- Još prije 35 godina bila je donesena odluka o zabrani daljnje stambene izgradnje na užem području grada (Sv.Jakov–Kantafig), kad je krenula izgradnja Nove Mokošice;
- Sprega između politike, kapitala i građevinskih lobija ne preza ni od čega;
- Potrebno je formirati gradski savjet za prostorno uređenje kojim bi se osigurala zaštita interesa grada i građana u aktualnim procesima;
- Dubrovnik doživljava 'urbanistički masakr', takvo nešto nije bilo moguće dok ga je štitila Dubravka Beritić na čelu konzervatorske službe;
- smijeniti Žanu Baća, aktualnu šeficu konzervatora;
- vratiti stoljetni sklad gradu, koji nestaje pred našim očima, itd.

A onda je došlo ključno pitanje: Što Grad Dubrovnik namjerava učiniti s preostalih tisuću stanovnika unutar gradskih zidina?

Prokuljalo je nezadovoljstvo građana onim što im se događa, a na što ne mogu nikako utjecati. Kao što spomenuh, Dubrovniku se na njemu svojstven način dogodio narod! Kulturno, kako i priliči – ali ipak se dogodio narod. Sve se to odvijalo u duhu dubrovačke uljudbe, bez povišenih tonova i 'upadanja' u riječ. Nizali su se govornici s idejama – od inicijativa djelovanja unutar sustava (peticija) do prosvjeda ispred crkve svetoga Vlaha (ispred gradske vijećnice) i gađanja gradskih otaca pomadorama (rajčicama) i narančama.

Zaključak je da će se društvo 'Dub' obratiti Gradu Dubrovniku, upoznati ga s rezultatima javne tribine i zatražiti zaštitu grada i građana od deurbanizacije i njezinih posljedica. A u zraku je ostalo da bi se moglo dogoditi i ono drugo – samoorganiziranje građana i njihovo 'izvaninstitucionalno' djelovanje, jer je poprilično jasno da ono prvo teško može dati rezultata. Drugim riječima, ništa bez 'pomadora i naranača', kako se čulo u kuloarima po završetku skupa.

A kako je došlo do toga da je ljudima 'došlo do grla'? Koja je 'uloga' gradske uprave u ovim procesima?

Dubrovnik je iznimno atraktivan investitorima, poglavito stranim a i domaćim, cijene nekretnina pošle su 'nebu pod oblake', a ratom i tranzicijom osiromašeni građani ne mogu ravnopravno sudjelovati u tim procesima. Prodaja većeg dijela nekretnina odraz je nužde, nemogućnosti rješavanja životnih problema građana na drugi način, prvenstveno stambenih.

Istodobno, građevinski lobiji spremno su premrežili dubrovački kraj i dočekali 'svoju priliku' (već smo čuli onu znanu: svaka država ima svoju mafiju, a u nas mafija ima svoju državu!). Istaknuti 'gr-lobisti' na dubrovačkom području su:

- dubrovački arhitekt S.Butijer (predratni urbanist, partijski kadar), pretvorbeno-privatizacijski poduzetnik i novodobni 'dvorski arhitekt' (sad istaknuti kadar HDZ-a), vlasnik projektantske tvrtke, član gradskoga poglavarstva zadužen za urbanizam, njegov sin je vlasnik građevinske firme itd., 'alfa i omega' deurbanizacije Dubrovnika, sve pokriveno članstvom u Rošinovom (Sanaderovom) državnom Savjetu za prostorno uređenje – 'moralna vertikala' propasti dubrovačkoga urbanizma i uneređenja prostora;

- ministrica M.Matulović-Dropulić (vjerujem da o njoj šira javnost zna dovoljno), dodatak je da je i obiteljski vezana za Dubrovnik, što daje 'pozitivne impulse' njezinim građevinsko-lobističkim interesima na ovom području;

- ing.građ. P.Đukan, donedavni direktor IGH, također podrijetlom vezan za dubrovački kraj, kojem se vratio kao (vrlo aktivni) umirovljenik; u Cavtatu je mućkom s načelnikom Kordom pribavio nekadašnji Bogišićev ljetnikovac, sad ga 'obnavlja' (prethodno ga je sravnio sa zemljom), u duetu s gore spomenutim SB 'pršti' od megalomanskih 'razvojnih' projekata (napredak –> ap!), mahom takvih koji donose velik profit svojim inicijatorima, a koliko korespondiraju sa stvarnim razvojnim interesima područja gdje su locirani, to je sasvim druga priča.

Uglavnom – iz svega je razvidno – Dubrovniku nije lako pod naletima kapitala, potpomognutim nezasitnim građevinskim lobistima i praktičnim domoljubima (praktični domoljub toliko voli svoju domovinu da bi je najradije cijelu imao u privatnom vlasništvu, 'slobodnu od osoba i stvari'). Ima tu još puno pitanja, ali ostavimo nešto i za raspravu.

Zašto uopće pišem o ovome? Možete reći – pa to je lokalna problematika, koga to zanima? Nadam se, međutim, da ćete se složiti da Dubrovnik nije bilo koji grad, nego da je ipak nešto više. Kako u povijesti, tako i danas. Dubrovnik je 'prozor Hrvatske u svijet', 'hrvatska Atena', njezin vodeći 'brand', koji se organizirano urušava pred našim očima. A to se ne bi smjelo dogoditi – ni zbog Dubrovnika, ni zbog Hrvatske.