pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ivek,
Ova ideja nije loša.
Fino se staneš pred sve te drugove s dirigentskim štapićem i svi konačno počneju u istom tonu pjevat.

Pokušat ću ponoviti teze na kojima zasnivam zaključke. Prvo, postoji (ničim izazvano) pismo u sklopu predizborne kampanje HNSa koje sam u cijelosti citirao. Drugo, tu je i moj odgovor na to pismo. Stavovi koji su izneseni u pismu su oni na koje sam se referirao, a cijela kampanja HNSa ima manju ulogu u toj priči zato jer su i pismo i odgovor direktna komunikacija.

U samom pismu, HNS navodi kako je "obrazovanje ključ napretka ove države" i kao svoju viziju odnosa prema tom obrazovanju navodi isključivo populističke mjere. Ništa što je rečeno u pismu neće obrazovanje postaviti u bitno bolji položaj koji bi predstavljao taj "ključ napretka", gradnja objekata je vrlo nisko na listi prioriteta u obrazovanju. A gradnja škola nije populizam zato jer samo po sebi isključuje reformu nego zato jer se sredstva troše na "opipljiv" način koji je biračima jednostavno pokazati. To pak isključuje ili osakaćuje reformu jer nema dovoljno sredstava za ostale potrebe (jer nam je ukupna količina sredstava ipak ograničena). To što je gradnja i drugih objekata temeljem istog rezona "opipljivosti" također populizam, ne poništava ovaj. Da skratim ovaj dio priče, sažeo bih vaš stav na to da je bolje baciti novce na školu nego na dvoranu, a moj na to da novce ne treba (niti se mora) bacati. Vjerujem kako ćemo detaljnije raspraviti u primjerenoj temi o obrazovanju, no sad samo napomena da se obrazovni kapaciteti ne mjere samo četvornim metrima.

Što se odgovornosti tiče, u stavu koji ste stavili u navodnike je sporna zamjena teza. Ne biramo premijera, biramo saborske zastupnike. Ako izabremo Radimira Čačića, izabrat ćemo ga u Sabor. Tek ako ga sabrorska većina podrži postati će premijer. Izjava "ako me izaberete za premijera, napravit ću to i to" je obećanje s figom u džepu ako je nerealno očekivati da će ta osoba prikupiti parlamentarnu većinu glasovima za svoju stranku (koje traži u tom pismu). Ilustracije radi, da je izjavio "ako me izaberete za Papu, ujedinit ću sve kršćanske crkve" ne bi ni razmatrali ujedinjenje (pa makar i mislili da je to dobra stvar) zato jer bi procijenili da je vrlo mala mogućnost ispunjenja preduvjeta, da Radimir Čačić postane Petar II. Postavljanje nerealnog uvjeta za ispunjenje predizbornih obećanja ("ako me izaberete za premijera" - a to je implicirano u zadnjem paragrafu pisma osobnim zaslugama i osobnim jamstvom) jednostavno je diskreditacija tih obećanja. U samom pismu nigdje nije eksplicitno rečeno da će HNS preuzeti odgovornost za ispunjenje svojih obećanja ukoiko Radimir Čačić ne bude premijer a jest da bi on to htio biti. I svaki put kad bilo tko ponovi tezu "Čačić premijer" u sklopu HNSove kampanje drži figu u džepu i priprema izgovor, pa bio to i sam Čačić koji si to očito silno želi (jer to što to on iskreno želi, ne znači i da će tako biti). A ako kontradikcija postoji između ovog pisma (i te izjave) i ostatka HNSove kampanje, mislim da odgovornost za to ne leži na meni.

Nakon izbora, obećajem :)

Tema su najozbiljniji problemi hrvatskog društva (Čačić je tu, na žalost, zbilja potpuno nebitan i kao tako izniman jedna od tisuće i tisuće kopija istog kao dio jasne jače pojave).

Geneza.
1. Krajem šezdesetih svijet je kuhao ka slobodama i protiv rata (ne samo vjetnaskog nego i hladnog). Poredak i tijek nakon II WW nisu mogli više bez promjena. Mi smo između dvije prakse, režim mora popustiti jer će se raspasti i unutar sebe (Brionski plenum, Holjevac u Zagrebu). Čehoslovačka i 1968.g. SAD u sve većim problemima. SSSR u problemima. Tito u problemima. Ponovno uvođenje reda. Blaga uvetira s lijeva, 1968. zatim 1971.g. Na udaru je najviše, kao i prije, sredina (to je bitno za sve do danas).
2. Prekrajanje. Ključna osoba Nixon. SAD otvara kinu Mao, dolazak u Moskvu i završava hladni rat dok bombe oru Vjetnam radi prekida i prije Moskve usput SFRJ Tito - dobiva se puno jača doza novca nego dotad ali zauzvrat ozvaranje zapadu i pojačani rad s tim novcem po istoku i Bliskom istoku, građevinari i drugi kreću, neizravni transfer tehnolgije sa zapada (strategija Nixon-Kissinger, Tito i njegovi su divizije koje će time rastvoriti i oslabiti istočni lager, i to bi tako).
3. Kardelj i Tito, da bi se to skrpalo i drugo (ustav 1974.g.), uz uzdizanje Tita kao faraona nesvrstanih, uvode samoupravljanje više faza, na jako očišćenu podlogu. Kreće taj maoizam, Brzo sve avangardne snage uviđaju da se je isplatilo toliko dugo voditi bitke, konačno sretno doba, zadaci su dogovaraju se svi da ide sve više i sve bolje na račun bogova, što j eujedno zadatak. Eldorado raste.... Uz blage iznimke, to je shvaćeno i razvijeno kao normala, rezulat borbe, i sada jača, ni artovi ni pad berlinskog zida nisu mogli promjeniti to poimanje.

Stalno je paraleno tekla i održavala se druga tradicija pa i neko tržište, i tako udavljeni uvijek i u svakom trenutku bolji i brži od te impresivne prakse podršane največim novcima po jedinici mjere u svjestkoj povijesti za bar 30 %. Svi imaju s tim iskustva i znanju ali nepogrešivo se opet obrću ka (para)državi i kad je lošije, kao sada kad se na tržištu zaradi kao nikad (1.000 EUR/m2 stana).

I Čačić to jako dobro zna, ali je svak uspjeh dobijen u konkurenciji (dobili razni a ne on) bez greške uprskao i opet k državi, od nule do prvi na Jadranu i onda slijedi nedostatak i malo pameti, hrabrosti i spossobnosti pa malo po malo zadnje smeće. nešto što se uklanja sa tržišta.

Kao Čačić tako i svi. I onad sada jako praše, ali sve s državom. Samo mjesec dana bez tog krvotoka potpuni raspad. Nemoć uložiti i 1 kunu. Nemoć suočiti se i sa jednim pojedincem i na jednom poslu, sve namješteno, ni jedna posao konkurencija.

Istovremena beskrajna snaga i nemoć za bilo šta, praćena patalogijom VSS podrške.

Smijeh izazivaju vijesti da jača mafija na sjeveru Italije jer se popela na 5 %, graditeljstvo, namjestili neke grupice zgrada u planu.

Maoizam bitno ozbiljniji nego u Kini, obzirom da okviri i uzroci još djeluju i sve još funkcionira kao 1972.g. mi koji se s time hrvemo desetljećima dane i noći ne očekujemo odavno ni od koga nipšta. Čak je obrnuto, mi znamo da smo privilegirani, kao kad se govori o pravom ratu (vidjeti nedjeljom u 2 Predarg Matić Fred), jer i ovo je pravi rat a ne mir. Ali i teškoće. Uz ostalo, i mi smo stvorili i opsluživali sve te zvijeri i pojavu. Jedino mi smo eventualno mogli nešto malo.

Besmisleno je kod nas zabraniti političarima da rade s državom, jer bi Berlusconi kod nas brzo doživio infarkt kad bi vdio kako je obrnuto, nikako drukčije se i ne radi nego kako se je on uspinjao.

Kod mas se više ne radi ni o tome da bi trebalo bar malo konkurencije, fer pleja, za to je kasno i može jako jako pogrešno djelovati, kao takva konkurencijan u Rusiji, konkurira majmun sa 25 mlrd dolara i netko tko je u minusima.

Kod nas se ne radi ni svijesti ni prosvjetiteljstvu, sve sve znaju bolje od Čačića i Vesne Pusić.

Najvažnija je redukcija maoizma. Nedavno sudjelujemo na Eurokazu na temu Tito, sve pokriveno, producirano, plaćeno, na više razina, trostruko. Uz otvorenje i zabavu u Studentskom centru jedna predstava. Uz već preisskusne naše i veropske igre, i strani prijatelj tu, kao prije 30 godina umjesto uloge uvaženi gost i autor, da bi spasili stvar i čovječnost čovjeka (slovenski zabavljač intelektualaca Žižek), sve isto kao prije 30 godina i gore, mora improvizirati i raditi ono što Romi nikad nisu radili i neće, uz istovremenu zabavu opskurnu hrvatsko-evropsku zabavu gdje, skoro kao kod Kusturice, iznimni romski umjetnici iz Skoplja satima zabavaljaju nama bliske davno ishlapjele prijatelje, i šeficu Gogu Vnuk. Nakon dulje vremena je trebalo povjesno pomiriti neka gađenja, za što smo sa našim prijateljima iz Italije, Danske, Zagreba, Ljubljane .... bili zbog neugode prislijeni piti kao stoka i opet ostajati trijezni, jer i nakon što smo opet izvukli stavr oko Tita i povejnsih prijepora i raznog opet treba pušiti zamornu praksu našeg maoizma, da se naši prijatelji ne bi osjećalo kao maoistička stoka. Odavno za te potrebe eksploatriramo fine ljude iz raznih zemalja i to je sve napornije. Uspjelo povjesno pomirenje nije uspjelo. Mi smo prisiljeni sve više na genezu i povijestu sadašnjosti, a nove sange be željeli ni malo opteretiti svojim značajem i pizdarijama. Mi više ne može ništa za druge i milosti više nema.

Razni djelovi politike, uspjeha i raznog su odavno na smetlištu povijesti, samo im nitko nikad nije javio. To je posebnom značajno za naše prijatelje sa lijevog i liberalnog fronta. M i nsimo neki opskurni i egzotični tipovi. Mi smo matična struja, jedina koju gađenje i beskrajni napredak nije inficirao do kraja, čak nas oslobađa. Mi smo samo znak, inače nikad nismo bili zainteresirani za neka posvečenja bilo čemu, iako to možda nekome izgleda da jesmo.

Karikirano, boli nas kofer za sve to skupa.

Miroljibiva i aktivna koegzistencija, samo bez ičeg dalje oko toga.