pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Priča je ovo o tranziciji, a zametnula se u prvomajsko vrijeme kad sam "impostao" dva posta Jedna mala šala 29.04. i Jedna mala šala(2)!? Kreativno čitanje Marxa!, našalivši se malo kroz citiranje Marxa u osuvremnjenim uvjetima.

Na te postove se javio izvjesni "Anonimni korisnik" s vrlo zdravorazumskim komentarima, kojeg sam nagovarao da se uključi na Pollitika.com, što nije prihvatio preferirajuči promatraćki status, na što ima pravo. No spomenuvši pojam tranzicije dao mi je svoj komentar o tome pojmu kojeg smatram previše vrijednim da bi ga se ostavilo da čući na već više slabo posjećivanom postu, a tema je više nego aktualna, pogoovo u predizborno vrijeme.

Osim nekih ortografskih promjena i naglasaka teksta, u sam tekst se nisam dirao. Ipak se nadam da će zamijeniti svoj promatrački status direktnijim angažmanom na našem blogu.

-------------------------

TRANZICIJA:

U vremenskom škripcu donosim samo kratko (i bitno).

Osim uobičajenih pojmova koje povezujemo sa tranzicijom i pored svih onih cisto banalnih stvari koje su skupa s nama u tranziciji iz jednostavnog razloga sto su se te stvari prije drugačije organizirale, događale, sprovodile i dozvoljavale naglasio bih jednu od dimenzija tranzicije koja mi je stalno u mislima baš kao i spomenuti Beno (Kotruljić) kojemu su BTW u međuvremenu postavili spomenik u Zagrebu pa su eto i simbolično poispravljali neke dugove i repove na koje sam i sam ukazao, pa im hvala za to.

Dakle, osobno u zadnje vrijeme tranziciju ponajviše doživljavam kao prelazak iz svijeta parole u stvarni svijet.
Naime, poznato je i vrapcima na granama (koji su u to vrijeme živjeli) sto je u bivšem sustavu bila i značila parola. Parola i proklamacija bila je sastavni dio i stvarna do te mjere da je prožela cijeli život pojedinca i društva. Bez obzira što se stvarni život značajno i sve značajnije razlikovao od parole, vremenom svi su prihvatili živjeti parole i paralelno voditi stvarni život.

Treba li za to navoditi primjere?

Daleko od toga da ostatak svijeta nije bio prožet svojim uobičajeno suprotnim parolama, daleko i od toga da je i taj drugi dio svijeta živio u sličnom, ali suprotnom ideopoklonstvu.
Međutim, ipak mjera do koje se ogrezlo u tome, neusporediva je u usporedbama dviju strana.

Poraz bivšeg sustava prije svega je grubi raskid sa osnovnim idejama koje su ga temeljile, a tranzicija je proces prilagodbe ljudi, društva i infrastrukture s obzirom na taj poraz.
S obzirom da je riječ o živim ljudima, društvu kompleksnom samom po sebi i konkretnoj infrastrukturi kakva jeste, proces ne može proći bez isto tako složenih pojava.

Razne su tu pojave prisutne. S obzirom na ljude i društvo, pojavljuju se efekti kao sto su inercija tj. nepotrebno, ali razumljivo, zadržavanje "starog mentaliteta", također pojavljuje se i vrlo nekritičko prisvajanje suprotnih ideja na upražnjeno mjesto bivših ideja, te kombinacije svega toga u raznim varijantama, tzv. tranzicijske muke.

Na području infrastrukture slična je situacija. Devastirana. Malo sam u uvodu i spomenuo, npr. nisu postojale banke, tj. postojale su, ali to ustvari i nisu bile banke. Pa nadalje financijsko tržište (danas interesantno), dionice, privatne firme, menadžeri, višestranačje, ... naprosto sve to čisto infrastrukturno nije postojalo, ili je bilo zabranjeno, te je trebalo oživjeti sjecanja i praksu upotrebe.

E sad prisjećanje na priču o parolama i stvarnom svijetu te njihovom razmimoilaženju.

Teško je otresti se svijeta parola. Tako smo npr. našu tranziciju, i to takvu kakvu bi je željeli doživjet također cijelu preselili u svijet parola. Tako su naša očekivanja da tranzicija bude "poštena" i "blagougodna" proširena i u ovo tranzicijsko vrijeme. To parolaštvo snažno produljuje i otežava realnu tranziciju u mjeri kojoj uopće nismo svjesni.

Najinteresantnije s tim u svezi je pričati o temeljnom prožimajućem čimbeniku tranzicije, a taj je privatizacija.

Svatko živ ovdje jednoglasno podrazumijeva da bi ona dakako trebala biti poštena i pravedna. Međutim, da li su ti zahtjevi realni i nisu li oni samo nastavak parolaškog pogleda na stvari. Jer ukoliko smo u bivšem sustavu naučili proklamirati sve te parole o jednakosti, solidarnosti i što ti ja znam čemu sve ne, a istovremeno se vrlo dobro navikli živjeti jedan sasvim drugi stvarni život, tako smo po tranzicijskom cilju odmah opalili parolom i prihvatili istu praksu dozvoljavati i tolerirati što se tolerirati ne bi smjelo.

Zahtjev da tranzicija i u njoj privatizacija bude poštena i pravedna uz iste one parole naprosto je ne realna i nije moguća, jer je upravo svijet parola već odavno onemogućio da to tako bude. Ne zato što to stvarno ne treba biti tako (pošteno i pravedno) ili što to u krajnjem slučaju nije moguće, već što su ljudi koji čine tu tranziciju već odavno naučili živjeti jedan sasma drugi stvarni život. Pa zašto bi onda odustajali od toga na umoru bivšeg sustava, napose kad se to drugo (grabež i pljačka) na neki način postavlja kao cilj novog sustava posebno iz perspektive desetljećima utreniravanog i nikad umrlog mišljenja o kapitalističkom sustavu kao grabežljivom i pljačkaškom.
Zašto taj neumrli svijet parola i svekolike poze pravednosti i jednakosti otežava tranziciju? Zato sto onemogućava čovjeka da njegove misli i stvarna djela budu koliko toliko u skladu sa realnim životom, već u stalnom raskoraku kao i prije. Ta se neman strahovito hrani i jača.

U principu radi se o tome da mi uopće ne možemo reći da živimo novi sustav već proživljavamo zenit staroga, a novi tek dolazi kao realitet peglanjem onog ogromnog raskoraka između parola i stvarnosti. To se ipak stidljivo događa i za mene je to srce, a ako ne i duša tranzicijskog procesa.

Biti u raskoraku (gore je opisano na koji se raskorak misli) je izvor stalne neslobode, a svođenje parole na njeno realno mjesto doživljavam kao sunce slobode, a tek je sloboda onaj temeljni pokretač ljudi. Marx je s tim u svezi posve nedužan, dokle god ga se ne uzima kao temelj bilo kakve neslobode, a kako smo ga uzimali mi gotovo pola stoljeća.