pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Svake večeri sam na mome otoku znao s društvom uživati gledajući ljetno zvjezdano nebo, duboko tamno i zagonetno na kojem su treperave zvijezde predstavljale nešto živo, blistavo i blisko, naše, nas same, jer smo u svakoj zvijezdi vidjeli ljudske duše, a kad bi zvijezda pala natezali smo se da li je to netko umro i gdje se preselio. Pa bi neki birali tajne želje, jer su nas po predanju predaka, uvjeravali da će nam ih odlazeće duše tamo negdje ispuniti. U našem djetinjem poimanju nije bilo mjesta egzaktnosti (da su padajuće zvijezde meteoriti) jer su nas opčinjavale ljepote svemirske misterije. Život je bio lijep, ne zato što okružen ljepotom, nego radi međusobna bliskost koja nas je prožimala do dna duše, isto tako duboke i misteriozne kao i svemir.

Te dvije dimenzije, tj. dubina svemira (uz iskrenje zvijezda) i dubine duša (uz iskrenje misli i sjećanja) prožimale su nas i spajale, u nama samima, i s našom okolinom, jer su se u tim magičnim seansama posvećenima misteriji života vrlo često priključivali odrasli (očevi i majke), pogotovo oni najstariji i najčarobniji (djedovi i bake - koji su po svojoj bezbrižnoj mudrosti bili najbliži i najsličniji dječjim dušama). U tim seansama su se intuitivno dostizale spoznaje smisla postojanja. I danas poslije toliko godina, imam živi i neuništivi osjećaj, da sam tada bio bliži ljepoti življenja nego danas (nakon proživljenih godina i nagomilanog iskustava). Naime, tada smo intenzivnije živjeli zajednički život uz toplu ljudsku riječ, tada smo krug prijatelja intenzivno doživljavali kao azil, a vlastiti dom kao zadnje utočište. Imali smo tajne, koje smo skrivali a onda često bili zatečeni spoznajom da oni stariji sve naše tajne već poznaju (jer su u kontinuumu postojanja sve to već vidjeli i doživjeli). Kad sam s vremenom na svoj otok prestao češće dolaziti, ostao sam i dalje blisko za njega vezan i dolazio se napiti onog ugodnog osjećaja međuljudske sigurnosti i bliskosti, sve dok „čarobna kutija“ zvana televizija nije ljude počela pretvarati u individue. Ta kutija je samo simbol napretka, koji brzinom komete prodire u međuljudske odnose i atomizira ih. Nitko nije protiv progresa, nije protiv tehničkih čuda, ali gdje su nestali oni prelijepi trenuci ljudske bliskosti?? To nitko ne može nadoknaditi, nikakva tehnika, nikakve brze slike producirane iz beživotne kutije koja svijetli nekim tuđim svjetlom, stvarajući ugođaj globalnog sela koji je beživotan jer je uništio one obične svakodnevne ljudske i tople odnose ljubavi, povjerenja, razumijevanja.

Tragični slučaj na Rabu me je vratio u djetinjstvo, ali ne radi djetinjstva (za kojim mi stariji često žalimo i idealiziramo ga), nego radi nestanka toplog ljudskog odnosa i lijepe riječi razumijevanja, stanja u kojem se mnogi ne snalaze, u kojem se i sam često ne snalazim, u kojem se nisu mogla snaći ni dvije prelijepe rapske djevojčice od 14 godina. I one nažalost nisu jedine. To me je jezivo potreslo. Život je dio svemira okolo nas, život je božanski poklon svemiru u čitavom njegovom prostiranju, pa je naš pojedinačni život dio tog istog svemira, dakle svemir u malome.

Nekada smo pomanjkanje „egzaktnih“ znanja znali intuitivno nadoknaditi bliskošću, kao spoznavanjem smisla. Danas se naučnim spoznajama sve dublje prodire u Svemir, i u ljudsko tijelo, ali je svemir ljudske duša ostao isto onako neshvatljiv kao i sam Svemir. Zašto neki, jest da su rijetki ali ipak priličan broj, biraju između ljepote treperavih zvijezda dubinu tamnog svemira, umjesto iskričave ljepote života hladnu tamu smrti.

To će ostati tajna. Pored nas svih, u ovo vrijeme kalkulacija i računica, prolazi fenomen života i smrti kao nešto usputno, nužno, sporedno, slučajno, nepotrebno. Kako se može dogoditi da smrt nama bliskih osoba, koje svakodnevno gledamo i srećemo okolo nas, smatramo tek kolateralnim žrtvama nekih mnogo važnijih procesa, interesa. Otkuda nam to pravo? Da li zaista ima išta važnije od života? Da li zaista ima išta važnije od ljepote življenja?

Samoubojstva su pojava koja je poznata koliko i ljudski vijek, još od pradavnih vremena, i tu nema dilema. Mnogi su razlozi toj pojavi i o njima nemam namjeru previše razglabati, mada sam potaknut tim događajem ponovno uzeo neke moje stare knjige ili skinuo nove s Interneta. Ali radi jedne jedine činjenice – te dvije prelijepe djevojčice s otoka sličnog mome, je mogla zaustaviti jedna lijepa, topla ljudska riječ, samo jedna riječ koja je izostala. I to je pravi razmjer ljudske tragedije. Prema onome što sam čuo, pročitao, one su slale poruke, koje nitko nije razumio – to je prava razina tragedije našeg vremena: Nemamo vremena jedni za druge, ne razumijemo se, al i ne činimo ništa (ili malo što) da to promijenimo. Gledamo televiziju i sjedimo na internetu, podložni smo medijima, živeći nečije tuđe, lažne živote, a nemamo vremena i smisla za naše vlastite.

Mada se u najnovije vrijeme već pojavljuju teorije o paralelnim svemirima, nikako da shvatimo da je svaki čovjek jedan svemir u malome, krhak kao staklo i osjetljiv kao paučina, i da, ako toga nismo svjesni, može propasti nama pred očima. I što je to uopće veliko ili maleno, što je važno ili nevažno, što je sve bitno i nebitno?

Suicidalnost je oblik agresije okrenut prema unutra, prema samome sebi. Između mnogih razloga pojave unutarnje agresije usmjerene prema samome sebi, osim individualnih postoje i društveni. A kad god se radi o društvu onda se to prenosi i u političke sfere. Jer politika je reguliranje društvenih odnosa s pozicije državne moći, pa svaka uzurpacija ili zloupotreba ili nedovoljno savjesna upotreba društvene moći ima svoje posljedice; na čovjeka, na ljude, na zajednicu, jer sve te razine bi prije i iznad svega trebale i morale imati toplinu dodira i ljudske riječi kao kontinuiteta, razumijevanja i solidarnosti. Iako društvena moć znači čast, ona ima i odgovornost, pa kad god se događaju grozote tu oko nas, trebamo se preispitati, svaki čovjek pojedinačno i svaka zajednica za sebe, a naročito država koja nam tvori okvire svakodnevnog preživljenja! I da realno sagledamo tko i što je svaki od nas učinio da bismo shvatili te paralelne svemire koji kruže oko nas, među nama, da im pomognemo kad im pomoć treba, ili da nam pomognu kad je nama potrebna.

Opće otuđenje je nažalost pregolemo i sveprisutno! Najlakše se fatalistički ili eskapistički pomiriti s takvim događajima pa reći da se takvo nešto eto događa, da je to pitanje individualnog „okidača“ u glavama samoubojica, koji s nama nemaju nikakve veze. Ali je to najgore, najsvirepije rješenje budući da mi svi snosimo svoj dio odgovornosti, i na vrhu i na dnu društvene ljestvice moći. Nema bježanja od odgovornosti, jer je na onim prvima samo moć praktičnog djelovanja, a na nama svim drugima moć mijenjanja, koju nerijetko ne znamo upotrijebiti jer nam se razum zasipa grešnim porukama. Netko je ovih dana na Rab poslao stručnjake da pomognu (učenicima, obiteljima, školi, mjestu) prebroditi duboku krizu u koju su surovo gurnuti protiv svoje volje, ili još surovije probuđeni iz krize koje nisu bili svjesni (u kojoj su tavorili misleći da je sve u redu).! To je naravno bilo potrebno, jer ovakvi događaji mogu biti dublje ukorijenjeni, mogu čak biti i zarazni. Ali stručnjaci samo privremeno mogu pomoći no ništa promijeniti, jer će poslije njihovog odlaska ostati gorak okus spoznaje da su u tom prelijepom mjestu na prelijepom otoku zakazale društvene funkcije i institucije, ali još više onaj topli ljudski dodir prepun razumijevanja. Jer mnogi sjede pred televizorom, ili u kafiću, ili na sjednicama gradskog vijeća, ili na partijskom sastanku, i ne primjećuju da pored njih prolaze mali i dragi paralelni svemiri, o kojima ne znaju ništa, ali i ne haju za tim. A to prelijepo mjesto na tom prelijepom otoku samo je preslika one šire obitelji koja se zove država, one otuđene nemani koja najčešće ne zna što bi učinila sa svojim pripadnicima od kojih treba samo poreze i glasački stroj; u kojoj sjede manipulatori zabavljeni svojim sinekurama i probicima, za koje se u enormnom državnom eraru uvijek nađe novaca, ali ne i za dobar i stručno utemeljeni socijalni rad, za motiviranje dobrih ljudi (psihologa, profesora i pedagoga) koji su i sami otuđeni i isfrustrirani nemarom i neodgovornošću otuđene ljudske zajednice, a koji bi trebali biti astronomi koji svakodnevno promatraju, prate i prepoznaju male i drage pojedinačne svemire okolo njih.

Ne želim nikako odustati od ovog emocionalnog pristupa, pa vas namjerno izbjegavam opterećivati teorijama i naučnim raspravama, u kojim ima mnogo toga, ali uvjeravam vas, sve te teorije se u konačnici ipak i uvijek svode na ono ključno i jedinstveno: na spoznavanje smisla ljudskog postojanja kroz „zajedničko promatranje i intuitivno razumijevanje povezanosti dubina nebeskog svoda i ljudskih duša“. Sve drugo je bježanje od odgovornosti! Zato se uvijek i svugdje suicidalnost svodi na dimenziju društvene odgovornosti (jer čovjek je izrazito društveno biće), pa konsekventno i na političku dimenziju (u užem i širem značenju). Sjetimo se samo onih duboko frustrirajućih perverzija pri donošenja državnih proračuna! Distribucija društvenih sredstava je temeljni dokument svake države, ali je njegovo trošenje mnogo važnije, odgovornije, pitanje elementarnog morala. Tako se u obrani sektaških ili individualnih interesa pred javnošću (TV auditorijem) proizvodi gola demonstracije moći, no ne samo zato da se prikazuju mišići privilegiranih pojedinaca i društvenih grupa, nego da se strmoglavljivanjem humanosti odašalje pacifikatorska poruka. Ali, kakva se to zaista poruka javnosti šalje, ako se ne može naći dostojan i dostojanstven minimum, kojim bi se osigurale ljudskost i toplina u odgoju mladih, kad se javnim ponižavanjem ruši autoritet onih koji su odabrali najplemenitiji od plemenitih zanata - da se brinu o malim paralelnim svemirima tu među nama. Štoviše, prisiljava ih se na ponižavajuće štrajkove na kojima bi tek izborili mjesečni iznos vrijedan desetak cappucina na rapskom trgu.

Izokrenute vrijednosti, kojima su ti plemeniti a potisnuti i otuđeni ljudi izloženi, u glavama malih usamljenih bića se pretvaraju u besmisao do neizdržljivosti! Umjesto da u njima vide uzore i idole, u njihovim glavama se kao odgovor na besmisao javlja i gomila nemoćni bijes, i samo je pitanje trenutka u kojem smjeru će se ta agresivna energija usmjeriti. Ne želeći vas opterećivati teorijama suicidalnosti i mnogim (interesantnim) detaljima, ovdje bih ipak želio, morao na vas prenijeti, dapače neštedimice vas opteretiti s tri okrutne spoznaje

• da društvo u krizi svog identiteta, uz ostale negativne efekte obvezno proizvodi porast suicidalnosti. U vrijeme Trećeg Reicha ( od 1930 – 1940) samoubojstva su narasla do razmjera, koji nikada prije i poslije nisu bili dostignuti. Slično se bilo u Francuskoj u vrijeme poznate Dreifussove afere, afere koja je s nečijeg (državnog) stanovišta bilo obično žrtvovanje pijuna, ali s društvenog stanovišta je bilo doživljeno kao raspad društvenih normi i moralnih vrijednosti.

• da je u statistikama WHO (1994-1996) od 82 registrirane zemlje Hrvatske bila na vrlo visokom 13. mjestu . Jeste li igdje čuli ili vidjeli (ako jeste, recite mi), u ovoj umnogome unesrećenoj, moralno i materijalno poharanoj zemlji, koja k tome posve logično stoji vrlo visoko na ljestvici suicidalnosti, da se itko sustavno bavi problemima tog izuzetno teškog stanja - vjerojatno i za takva istraživanja nije bilo mjesta i novaca u državnom proračunu. Sad u ovo vrijeme, svi su se okrenuli brojanju glasova i mandata, čak se i Crkva, kao prvenstveno etička organizacija okrenula političkim obračunima (istina u svojim najvišim ali zato najutjecajnijim vrhovima - čast svim onim svjesnim i savjesnim svećenicima koji su zadržali osjećaj za svoj poziv). Odabirom lokalnog „kampanila“ za svoj simbolični čin dvoje mladih izgubljenih bića je odaslalo znakovitu poruku, koju je možda mogla zaustaviti obična topla ljudska riječ (ta Biblija počinje sa znakovitom porukom „u početku bijaše riječ“, koju nitko nije proslijedio na pravo mjesto).

• Da je agresivnost jedna jedinstvena pojava s Janusovim obličjem, i samo je pitanje osobnih i društvenih (pred)uvjeta u kojem će se smijeru okrenuti. Mi smo društvo, koje je bilo izloženo vanjskoj agresiji, ono se potom pretvorilo u sveprisutnu unutarnju agresiju (i ova posljednja izborna kampanja je bila prava slika sveopće agresije). Kreatori moralnog „kaosa“ koji se nesmetano širi (jer ga nitko ne sprječava) induciraju bijes u nemoćnim dušama, a bijes se pretvara u produženu agresiju, pa smo svjedoci svakodnevne agresivnosti prema vani (kriminal, pljačke, korupcija i drugi oblika socijalne patologije), i prema unutra (samouništavanju).

Sve ovo ostavlja teške posljedice na društveni život, a one najteže na te male, drage i lijepe paralelne svjetove, koji kruže među nama, a kojima nitko neće, ne želi, niti se trudi da pomogne pronaći izlaz iz začaranih krugova života.

Zato promislite, koliko je doista udaljen rapski zvonik od zagrebačkih Remeta??

P.S.
Radi boljeg razumijevanja uvjetovanosti fenomena suicida i društvenih uvjeta , koja se ovdje više puta spominje u raznim kontekrima, dodao bih dva statistička prikaza iz International Encyclopedia Of The Social & Behavioral Sciences - Vol. S:

Možete ih skinuti na Divshare i to:

• Svjetska statistika 1994-96 http://www.divshare.com/download/2993697-afa
i
• Njemaćka statistika 1930-40 http://www.divshare.com/download/2993689-60e