Tagovi

Paradoksi „korporativne demokracije“!

Bill marx

Nakon 60-godišnjeg diktatorskog desničarenja u Paraguayu, negdašnji paraguayski katolički biskup Fernando Lugo , prebacio se u Socijalističku internacionalnu - i upravo postao novi ljevičarski predsjednik Paraguaya. Nama bliže, u Europi, sadašnji muenchenski biskup Reinhardt Marx piše novi „Kapital“, po uzoru na poznati Marxov ali s podnaslovom "Socijalno-etička rasprava“. Nama najbliže, u neviđenoj zbrci idejnog i pragmatičnog djelovanja na duhovnom planu hrvatski nadbiskup i rimski kardinal Josip Bozanić poziva državno tužilaštvo na progon „verbalnog delikta“. Stvari su samo naoko paradoksalne – jer iza svega postoji neko logično objašnjenje!

Dva mjeseca u godini, travanj i svibanj, predstavljaju tradicionalno neurotično hrvatsko razdoblje, u kojem iracionalno nadvisuje racionalno, irealno nadvladava realno, a odgovorni i autoritativni čimbenici javnog života se počnu intenzivno vraćati u povijest, u nastojanju kreiranja što bolje (osobne, obiteljske, grupne ili ideološke) prošlosti. Radi preciznijeg opisa fenomena nacionalna neurotike, sve započinje početkom travnja kad jedni komemoriraju nastanak NDH; krajem travnja se nastavlja s komemoriranjima Jasenovačkih žrtava; početkom svibnja se evociraju uspomene na pobjedu antifašizma nad fašizmom (9 svibnja), da bi stvari kulminirale obilježavanjem „rata poslije rata“ i Bleiburške tragedije (17 svibnja) . Na kraju se svi možemo vratiti u manje-više normalni život s 30-tim svibnja tj. spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990 tj. kada je nekima „mrski“ Stipe Mesića, evidentno zvijezda ovogodišnjeg hrvatskog PMS-a postao povijesni prvi premijer nove hrvatske države. No zbrka koja se svake godine proizvede unutar ta dva mjeseca je prevelika i svaki puta ostavlja duboke brazgotine.

Zbrka na općem planu je inače povelika: Arhitekti i građevinari (s punim pravom) vide Boga u političarima, političari vide bogove u „tajkunima“, tajkuni se klanjaju svom jedinome Bogu „zlatnom teletu“ (novcu), suci i advokati trčkaraju između razjedinjenih i suprotstavljenih društvenih slojeva da bi skupljali ne mrvice nego gomile; liječnici se guraju na državne funkcije a država postaje sve bolesnija; napušteni „penzići“ kopaju po stvarnim i duhovnim smetlištima da bi barem nekako odživjeli ostatke svog mizernog ovozemaljskog života, a „radni“ narod još uvijek ovisan samo o prodaji svog fizičkog i intelektualnog potencijala na tržištu rada šuti poguren i krotko tegli cijeli teret zaglupljujućih, abnormalno naraslih i besramno nepoštenih državnih struktura. U sustavu poremećenih društvenih vrijednosti i prilično proširenoj etičkoj dezorijentaciji - ništa više nije stabilno. Nema više vizija budućnosti niti sagledavanja čovjeka kao pojma i svetinje. Ne vrijede više nikakva pravila - bezbrižno se laže, krade, vara - čak i ubija – a i punjenje ludnica je postalo olako prihvaćena praksa. Istina je da sve ovdje nabrojeno zaista postoji, i da sve to daje zaokruženu sliku hrvatske socijalne patologije. No da li je moj pogled pretjerano sumoran ili pak realan, teško je procijeniti - možda sam ja samo sve to malo nezgodno "posložio. No da se razumijemo, nisam ja pesimist, jer kad se loše stvari vide, onda se i lakše nalaze načini njihovog popravljanja. Jer, najgore od najgoreg je kad sami sebe i druge uvjeravamo da je sve dobro, lijepo, idilično, pastoralno. No to onda zaista nije realno i ne nosi u sebi klicu promjena koje su zakonitost ljudskog postojanja.

Nismo mi u Hrvatskoj jedini koji patimo od gore spomenutih sindroma, no to se nama čini gore i izraženije jer osjećamo na vlastitoj koži. Ne treba se pretjerano zanositi, ništa nije kod nas počelo pa niti neće tu završiti. Kad se kaže da smo mi zemlja u „tranziciji“, za nas bi to kao trebalo zvučati utješno, jer samo semantičko značenje tog politički isprostituiranog pojma ukazuje na njegovu privremenost. No to traje dugo, predugo, još od 1988. godine tj. „kraja hladnog rata“ , odnosno 1989 i „pada berlinskoga zida“ . Danas je 2008 godina, prošlo je punih 20 godina, pa kad iz te vremenske perspektive pogledamo na izgubljeno vrijeme, neuspjesi i promašaji su tu, jasni i vidljivi. No „velikanima“ recentne hrvatske prošlosti i sadašnjosti trebaju „uspjesi“, pa se u javnosti pojam „tranzicije“ koristi kao opravdanje tih sitnih pomaka, radi kojih smo se našli na samom repu europskih promjena (budući da drugi grabe „koracima od tri milje“).

Kako se u svemu ovome orijentirati? Negdašnji uspješni hrvatski znanstvenik, prihvaćeni profesor američkog Yale univerziteta dr. Ivo Banac i okušani borac za ljudska prava je politički „ljevičar“ koji se transformirao u „desničara“- on me potaknuo da napišem ovaj post (radi njegovog prošlonedjeljnog nastupa na „divanu“ kod Stankovića). On je u recentnim sporovima pokazao iznenadnu izrazitu naklonost prema Crkvi i Bozaniću, a izrazito pomodnu nenaklonost prema "partizanštini". Danas se s optuživanjima Karla Marxa kao glavnog krivca u misaonim i praktičnim devijacijama suvremene Hrvatske mnogi ni kod nas ne bi tako olako složili. A da ne govorimo o bivšem biskupu i današnjem Predsjedniku Uruguaya, i još manje Muenchenskom biskupu, koji su nasuprot nama „nenadano“ počeli iskazivati naklonost prema tom starom bradatom i već odavna umrlom liku. Da paradoks bude veći, čak je i naš uzoriti nadbiskup i kardinal prije par godina (osobno ili preko tajnika koji mu piše govore) u Božićnoj poslanici citirao dijelove „Komunističkog manifesta“ (o čemu smo tada vodili živahne rasprave na Večernjakovom forumu).

Možda se ni sam „blagopočivši“ Karl Marx ne bi toliko uvrijedio na tvrdnje da je on isključivi krivac „hrvatskih krivih Drina“. Lukavac jedan je već za života uočio, da jedni znaju o njemu a drugi o onom o čem je pisao - mnogo više i bolje nego on sam. Pa je valjda zato sam za sebe tvrdio da „on nije marksist“. No kako protumačiti te različitosti u tumačenjima za neke propale a za neke još žive filozofije?? Najbolje je trenutno stanje stvari objasnio Beppe Grillo u govoru posvećenom Talijanima (koje sam spomenuo u mome dnevniku od 29/04/2008 „Poruka Web generacije: Vafanculo!! ) a kojeg parafraziranjem lako možemo "nostrificirati" na sljedeći način:

Lijevo i desno ne postoji. Ono što samo postoji su poslovne grupacije. Hrvatska je njihov biznis. Naši porezi su njihovi prihodi. Mediji su njihov glas.

Mada je Marxovo vrijeme prošlo, etika u odnosima prema čovjeku, i poštovanje ljudske kreativnosti, a naročito problemi čovjekovog otuđenja u društvenoj praksi - uvijek će ostati aktualno. Zato razmišljanja Marxa, kao uostalom i svih onih koji su se bavili etikom ljudskih odnosa prije i poslije njega, nisu nimalo prošlost, jer će etika u međuljudskim odnosima tek sada, poslije općih kriza koje su zahvatile ovaj vrli novi (neo-kapitalistički) svijet, vratiti se na velika vrata, budući da su se ustvari promijenili samo globalni uvjeti, u kojima je izrabljivanje „čovjeka po čovjeku“ zamijenjeno korporacijskim, korporativni mentalitet koji u trci za profitima presudno utječe na ljudske odnose. Ne može postojati ni opstojati bilo koji društveni sustav, ni prije ni danas, u kojem bi korporativni interesi tek tako dominirali nad čovjekom. Nikada u našoj povijesti ljudski se rad nije manje cijenio, ali ne radi ostataka „Marxovih tragova“, nego zbog izrazite dominacije divljačkog i beskrupuloznog shvaćanja u međuljudskim odnosima. Čovjek će uvijek biti i ostati bitan čimbenik svega u ljudskom društvu, a humanizacija društvenih odnosa će opet se početi nametati kao nužnost, jer ovakvo stanje nije garancija razvoja.

Svijest o korporacijama i korporativnom mentalitetu koji je nametnuo neku novu, korporativnu demokraciju isključivo vezanu za profit i nije neka novost. O tom problemu ćete naći tragova u raznim medijskim napisima i kod nas (npr. u tekstu Ferala od 30. travnja, 2008 „Uvozni park“. gdje se priča o lobijima a misli se na istu korporativnu organiziranost i s pogubnim utjecanjem na okolinu. Ili onom istom sastanku Crkve s medijima (na kojem se Bozanić poskliznuo na „verbalnom deliktu“) glavna tema rasprave je bila definirana kao " „hrvatski mediji na udaru interesa kapitala“. )

Pogledajmo realnije korporativnu organiziranost koja nas premrežuje. Država je jedna velika monopolistička korporacija: uzima od svojih građana poreze kakve i kolike želi, i troši ih po svome nahođenju, njen aparat i troškovi autonomno rastu geometrijskom progresijom, a kad im ponestane novaca jednostavno pošalju svoje ekipe naokolo (policiju na ceste a kontrolore u tvrtke) - i uzmu koliko im nedostaje. Crkva je također velika korporacija, jer se i u njoj sve vrti okolo profita: popovi organiziraju izlete i konkuriraju turističkim agencijama, ubiru „milodare“, bave se građevinskim, ugostiteljskim i drugim biznisom itd. ali ne plaćaju poreze jer kod države uživaju posebni status i zaštitu. Još k tome od države (čitaj vladajuće stranke) ubiru povelika sredstva za propagandističke usluge (kao što je bilo uoči ovih izbora – i znamo kako su završili). I veće stranke se ponašaju kao korporacije, i u krajnjoj liniji uvijek međusobno surađuju u zajedničkom cilju. Velike banke su centri korporativnih silnica (npr. Zagrebačka banka koja ujedinjuje duhanski, uvozno-trgovački i hotelijersko-ugostiteljski lobi – no ona je samo jedna od njih). I Sabor se ponaša kao korporacija s jednim zajedničkim ciljem, u kojem su razlike u raspravama samo dekoracija, show za javnost ili svrha zauzimanja poluga moći, poslije čega opet neće jedni druge dirati. Udruženje advokata, (npr. Odvjetnička komora) sudaca isl. ponašaju se kao korporacija, a svima njima je profit osnovno mjerilo stvar. Ustvari, uvozni lobi vlada Hrvatskom, sve je premrežio, stvoren je jedan veliki interesni monopol , odnosno dobro organizirani svemoćni kartel , koji radi vlastitog profita blokira razvoj i generira rast cijena što je drugo ime inflaciju. To je moguće zato što je profit uvijek kratkoročna pojava, koja ne može niti želi sagledavati dugoročnije društvene ciljeve. Ako je za neke možda nerazumljivo, neshvatljivo, zašto su u Latinskoj Americi još uvijek toliko jaki tzv. ljevičarski pokreti koji dominiraju njihovom politikom, pa čak i drže vlast u pretežitom dijelu tih država (a i tamo gdje nemaju formalno vlast imaju jake utjecaje). To je u prvom redu zato što su oni, kao novi svijet zakasnili na „Marxov vlak“, ali su bili izloženi pogubnom djelovanju „korporacijske demokracije“ sa sjevera.

Sloboda danas nije više vezana za neko fiktivno „oslobođenje rada“ i „stvaralačkih potencijala radnika“- ako se pritom misli na fizički rad, nego za znanje, i kreativnost koja samo iz znanja proizlazi. Uz današnji razvoj tehnologija „fizikalci“ danas više nikome nisu interesantni, ali dominira intelektualno stvaralaštvo, koje ovisi o slobodnom protoku informacija, pa je znanje kao opće vlasništvo bitan preduvjet razvoja. Zato radikalni Beppe Grilo (inače jedan od najbogatijih ljudi u Italiji - koji to ostvaruje vlastitim intelektualnim darom i marom), hvali i potiče Wikipediju kao najdemokratskiju i najdostupniju a besplatnu bazu znanja (koju se kod nas najčešće apriori odbacuje i proglašava nevjerodostojnom, pa se za nju previše ne mari i na njenim hrvatskim stranicama često nećete nešto što tražite ali to ćete lako naći kod Bosanaca i Srba). On dobro govori u svom tekstu pod naslovom „Istina je kao virus“ kad tvrdi:

Kontrola informacija je novi fašizam.

Sutrašnjoj općoj demokratizaciji, kojom će nužno dominirati slobodna informacija, i koja će rušiti mnoge etablirane veličine i dojučerašnje nedodirljive vrijednosti, najviše je doprinio Bill Gates (također jedan od najbogatijih ljudi na svijetu) , ma kako to nekome paradoksalno zvučalo. Zato što je kao moderni Karl Marx stvorio široke temelje razvoju globalne informacije, a time otvorio put masovnim promjenama i u međuljudskim odnosima. Eto zašto se danas zaista više ne može razmišljati o "desno-lijevim" politikama, jer ih globalizam ruši. No ni globalizacija nije uvijek negativna pojava, mada se protiv nje znaju organizirati strastvene demonstracije – jer nama preostaje da iz njega uzmemo ono što predstavlja stvarnu vrijednost za ljudski rod, za čovjeka, a ne za bezličnu brojku u korporacijskim trkama za profitom!!

“A spectre is haunting world-wide - the spectre of Internet!“ – Na današnji dan se rodio Niccolo Machiavelli ali se slavi i „Dan slobode medija“!!! Sretan vam dan slobodne informacije!!

Komentari

Internet je isto u

Internet je isto u privatnome vlasništvu korporacije USA.. samo još nisu našli način kako ga kontrolirati.. no još je rano..

Dok dobri šute, zli caruju

Tko je glasao

Nismo mi u Hrvatskoj jedini

Nismo mi u Hrvatskoj jedini koji patimo od gore spomenutih sindroma, no to se nama čini gore i izraženije jer osjećamo na vlastitoj koži. Ne treba se pretjerano zanositi, ništa nije kod nas počelo pa niti neće tu završiti.

ima jedna stvar koja može kod nas početi, a to je izglašavanje NE ulaska u EU. I to što prije, da riješimo i ovo tragično poglavlje hrv.povijesti i počnemo krojiti svoju sudbinu.

Dok dobri šute, zli caruju

Tko je glasao

Samo prividno paradoksalno,

Samo prividno paradoksalno, upravo to bi nas izoliralo od svijeta i zapečatilo našu sudbinu za slijedećih stotinu godina minimalno. Naravno, u negativnom smislu.
Nije EU kriva za lošu situaciju u HR. Krivi smo isključivo mi, odnosno oni koji su u proteklih 5 - 18 godina obnašali vlast i napravili premalo toga pozitivnog, a previše negativnog.

Tko je glasao

šta ti misliš čiju

šta ti misliš čiju politiku provodi sanader a čiju EU? onako iskreno..

misliš da EU zanima naš boljitak?

da organizacija koja će nas KAZNITI (po tvome) ako se ne želimo pridružiti gleda naš interes?

Dok dobri šute, zli caruju

Tko je glasao

Kako se u svemu ovome

Kako se u svemu ovome orijentirati? Negdašnji uspješni hrvatski znanstvenik, prihvaćeni profesor američkog Yale univerziteta dr. Ivo Banac i okušani borac za ljudska prava je politički „ljevičar“ koji se transformirao u „desničara“- on me potaknuo da napišem ovaj post (radi njegovog prošlonedjeljnog nastupa na „divanu“ kod Stankovića). On je u recentnim sporovima pokazao iznenadnu izrazitu naklonost prema Crkvi i Bozaniću, a izrazito pomodnu nenaklonost prema "partizanštini".
U ovim teorijskim djelovima Banac nije neodosljedan, nije se jako promjenio nego je pretežno dosljedan (prva pojava na domaćem tlu u časopisu Gordogan, urednici Branko Matan i Božo Kovačević, zatim dalje).

Banac je, kao i većina javno istaknutih teoretičara i intelektualaca, jako nedosljedan u praksi primjene. Kao istaknuti povjesničar i javno (politički itd.) angažirani liberal i katolik se intenzivno bavi istjerivanjem farizeja iz hrama, protiv raznih igri i likova itd., i onda se logično dešava, u kombinacijama sa drugim najistaknutijim likovima da je danas neka ovakva kombinacija, sutra sasvim suprotno oko istoga, prekosutra treće ... Pravila u tim kombinacijam su, ad političko-povjesnog i drugog - za sve su krivi dr Vlatko Maček, sitne nijanse, Šuvar, Budiša, djelom Tito, Tuđman i Račan ... a kada se pokaže da toga ima još onda se iz nužde dešavaju razne pojave.

Logično je da takva nužnost nužnosti koja nije nužna jače zahvaća teoretičare i povjesničare (npr. Kangrga je evoluirao ad Šuvara, Isusa Krista; neki će ad tehnomenadžera, mladi povjesničar Tvrtko Jakovina zbog mladosti još nije u sumnji i uzima tekstove i transkripte kao takve) jer je je tehnologija dugo pretežno takva da se po defaultu ne priča ništa šta se stavrno misli i hoće nego nešto drugo, "jedno se priča, drugo misli, treće radi".

Stvar je napredovala do zrelosti i sinteze - nazire se da takva nužnost nužnosti nije nužna, a najviše u tome da razna vršenja nuždi ne samo nisu nužna nego niti pristojna ni ekološki podnošljiva. Tako da se otvaraju sva vrata za sve opcije, teorije i priče. Najpouzdaniji čimbenik toga je fizički, kemijski, matematički i drugi rad materije - nje je naprosto više i različitije nego što su teoretičari, istraživači i političari uzeli u obzir, a podosta i sasvim drukčija, što čak ni najjači igrači najjačih praksi (rekla kazala itd.) nisu uzeli u obzir.

Obzirom da većina toga nije namjerna, stvar s tim se ne odvija tako da su internet i razno drugo pouzdana sredstva za bistrenje slike. U nenamjernom iznimnom napredovanju i mobilizacijama oko neodoljivih predmete žudnje, sa iznimnom nenamjeravanom zbrkom, kao što ne pomaže najbolja knjižnica (Banac, Yale) zbog stanja ulaznih podataka (jedno se priča, drugo misli, treće radi), tako i ostale tehnologije (nehotice) pojačavaju spamanje i praksu da (po inerciji ili iz razloga nužde) sebesamoproglašene pojave i likovi još uspješnije bivaju orjentiri, čime proizvodnja samozbunjivanja raste. Zato se u razdoblju zrelosti i sinteze pojavljuju dragocijene slabosti, od iznimnih razina i napredovanja poneki maoistički izmučeni likovi bace kakav pogled na više od 2 točke, na neku nižu razinu, što se miješa sa vizijama, sve kao Ivan Bezdomni u čuvenom djelu "Majstor i Margarita", nakon čega se priča širi na još poneku točku i minimalistički zahvaća global.

I navedenom smislu je Banac značajni lik, sada ga zahvaća zbunjenost kao i većinu jakih divizija, i onda slijede dragocijeni doprinosi minimalističkim postavkama priče, koje sada javno označavaju guverner HNB, sarli ad obrazovanja i razni.

Umjesto zaključka, najvažaniji dio za te likove i za općenito je miris novca, pri čemu je stupanje nesvjesti veći što je akademska razina viša - najviše novca sa najmanje smisla i ikakvog pregleda odlazi na besmislene gradnje i prostore za fakultete, institute i slično, pored hrpe postojećih koji stoje prazni, a još veći novac je ugrožen od "stručnog" rada tako koncentriranih i upućenih akademskih dobitnika natječaja (Jure Radić mostovi i sve IGH, akademik Kincl stadion 7 mlrd kuna ...), u kombinacijama sa kraticama za odvlačenje pažnje i koncentracije (JPP, EPP, IGH, HDZ, SDP, HNS-LD, HSLS ...). Ako dotični javno anagažirani intelektualci i beskrajne maoističke snage počnu osjećati pravi miris velikog novca i nedoljivih predmeta žudnje (nekretnina ...), moglo bi biti još većeg humora, pored ovakvog izobilja - kao što je Primorac i prije otvaranja karata predao i dobivene partije karata (matura), moglo bi doći do šire bezuvjetne kapitulacije a da najednom nitko nije spreman preuzeti vlasti i izvršiti prihvat dobrovoljne predaje raznog oružja (logično, jer se pod tim impresivnim snagama i aparatima kriju desetljećima skrivani problemi i dugovi).

Tko je glasao

"...Ma što to kažeš? Ne

"...Ma što to kažeš?
Ne budi lud!
Oni buju tebe, rista,
Ravno na sud..."

Koja demokracija, koji bakrači?
Demokracija vrijedi za nas koji nismo u vladajućoj klasi skoro jednako kao i za robove u Grka (svake 4 godine daju nam papirić da nešto zaokružimo, a bilo kakvog referenduma se boje k'o Drakula bijelog luka, je li, skupo je to, provoditi demokraciju svako malo, a i narod bi se mogao uzbahatiti pa tražiti da se njihova jasno iskazana volja ispoštuje. a di bi onda?).
I to je jedina istina.

Tko je glasao

Nikad i nije bio problem u

Nikad i nije bio problem u Marxu, već u zlouporabi Marxa.

hehhe i ja se često osjećam kao Marx....nepopravljivi sam optimist i idealist.

Pa mi nije jasno kako netko može slijediti marksistički nauk a biti toliko pesimističan i destruktivan kao sdp-ovci.

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

Izvrsno i vrlo seriozno.

Izvrsno i vrlo seriozno. Bravo na sisciranju. Eh da te sad Primorac vidi, bio bi ponosan kakve je intelektualce izbjedrio. Šalim se zaista jako dobro.

Tko je glasao

Prije nego što iznesem neka

Prije nego što iznesem neka svoja razmišljanja koja su na tragu pojedinih tema koje si otvorio ovim postom, samo bih pokušao malo razbistriti pojam "korporativna demokracija". On je nastao dvadesetih godina prošlog stoljeća u Mussolinijevoj Italiji kao fašistički odgovor na liberalnu demokraciju. Ukratko, liberalni model gdje se politička reprezentacija temelji na glasovima pojedinaca zamijenjen je kolektivnom reprezentacijom na temelju pripadnosti određenoj privrednoj ili profesionalnoj grupaciji. Politički cilj korporativne demokracije bio je uništenje radničkog sindikalizma.

Danas pojam korporativna demokracija pokriva ono što se u Hrvatskoj naziva "socijalno partnerstvo", a znači izvanparlamentarno sporazumijevanje između tri strane: poslodavaca, radnika (koje obično predstavljaju sindikati) i države. Ovo je široko rasprostranjen model odlučivanja u EU. Tripartitni sporazumi vrlo često automatizmom postaju zakoni.

Čini mi se da Ti pojam "korporativna demokracija" u svom postu koristiš više u značenju koji je on imao u fašističkoj Italiji, a ponekad se čini da zapravo govoriš o dominaciji korporacija nad čovjekom. Zato mi se čini upitnim vezati korporacije s demokracijom, a ako si već odlučio staviti navodnike, onda je pod njih trebalo staviti samo demokraciju.

"Zato razmišljanja Marxa, kao uostalom i svih onih koji su se bavili etikom ljudskih odnosa prije i poslije njega, nisu nimalo prošlost, jer će etika u međuljudskim odnosima tek sada, poslije općih kriza koje su zahvatile ovaj vrli novi (neo-kapitalistički) svijet, vratiti se na velika vrata, budući da su se ustvari promijenili samo globalni uvjeti, u kojima je izrabljivanje „čovjeka po čovjeku“ zamijenjeno korporacijskim, korporativni mentalitet koji u trci za profitima presudno utječe na ljudske odnose."

Ja mislim da nam eventualno vraćanje etike "na velika vrata" neće puno pomoći u situaciji kada korportivni kapitalizam ugrožava demokratski poredak u nacionalnim državama, a na globalnoj razini niti ne dozvoljava uspostavljanje demokratskih principa odlučivanja. Mnogo važnijim od etike mi se čini razvijanje novih formi demokratske reprezentacije volje građanki i građana koje će se oslanjati na nove tehnologije prenošenja informacija i uklanjanju nejednakosti (što si također naznačio u postu, a kako to izgleda u praksi vidjeli smo na nedavnim demonstracijama srednjoškolaca i srednjoškolki).

U svakom slučaju demokracija je krhka biljka i ukoliko se na nju ne pazi, ona brzo sahne. No ona ne raste na tlu posutom dobrim namjerama i moralnim principima (što ne znači da se bez njih može), već jedino tamo gdje postoji politička jednakost i uključenost najvećeg broja pojedinki i pojedinaca u procese odlučivanja o svim pitanjima dobrog života (što uključujue i korporacije) na temelju jednake dostupnosti informacija i znanja.

grgo

grgo

Tko je glasao

Vidiš ovo o korporativnoj

Vidiš ovo o korporativnoj demokraciji iz vremena Mussolinija sam smetnuo s uma, mada sam mislio ustvari na to da se stvaraju politički monopoli putem korporativnog ili korporacijskog udruživanja. Naravno u novim uvjetima.

Iako tekst izgleda ozbiljan, u njemu je sadržano puno sarkazma, ironije, pa i podrugivanja (intonaciji poruke najviše služi ilustracija Marxovog obličja s Gatesovim licem) - jer takva vrsta ideološkog korporativizma više teško da bi danas mogla proći bilo gdje u svijetu, pa ni u Hrvatskoj. Eto nije više mogla ni u Zimbabveu. Nažalost kriminal i korupcija još prolazi.

Sarkazam se dijelom odnosio na nas koji olako propuštamo takve djetinjaste pokušaje da prolaze, ali najviše ne "njih" koji si umišljaju da su nas za.ebali - sve je jasno samo je pitanje kad će se sve ovo prosuti.

Ja mislim da fašizam i jednoumlje se ne mogu više proširiti gdje god vlada razvijena i slobodna informaciju, i na tom pravcu treba insistirati. 

Tko je glasao

Svojevremeno (u '80-tima) je

Svojevremeno (u '80-tima) je profesor političke ekonomije na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. Adolf Dragičević tvrdio da je čip "najveći revolucionar". Pritom se, naravno, pozivao na Marxovu teoriju. Nas, sljedbenike parksisovskog pravca u marksizmu, ta je tvrdnja nasmijavala. Danas, nakon informatičke revolucije, vidimo da je profesor Dragičević tom izjavom anticipirao buduća događanja.

No to ne znači da razvoj tehnologije koji dovodi do sve većeg oslobađanja od "ropskih" aspekata rada (a još su stari Grci rad smatrali nužnošću nedostojnom Čovjeka), automatizmom vodi u "komunizam". Ekonomski ili tehnološki redukcionizam obilježje je kasnog Marxa, a dovelo je do marginalizacije i vulgarizacije politike u marksizmu i praktičkim provedbama Marxove teorije.

Zanemarivanje pa i destrukcija političkog već je u dva navrata dovela do pada čovječanstva u divljaštvo svjetskih ratova koji su "razriješili" unutarnju proturječnost imperijalizma, a ta je da osvajanje (svake vrste) ne može ići u beskonačnost. Danas smo suočeni s izazovom druge vrste: može li konzumerizam ići u beskonačnost?

grgo

grgo

Tko je glasao

Na dar sam bio dobio knjigu

Na dar sam bio dobio knjigu Johna Kennetha Galbraitha (mislim da je to otac onog američkog ambasadora u Hrvatskoj) a ne mogu se sjetiti naziva (izgorjela mi je u ratu). Mislim da je to mogla biti "The Age of Uncertainty". Knjiga je počinjala o sastanku Tita s Nehruom i Naserom na Brionima, koji su očekivali da im se priključi David Ben Gurion, tadašnji predsjednik Izraela. No preko noći je izbio rat za Suez, i Izrael je bio uvučen u rat, a time se promijenila povijest dijela svijeta - i to onaj najosjetljiviji.

Mislim da je Galbraithova osnova tema bilo propitivanje što bi se dogodilo u svijetu da je i Izrael postao dio nesvrstanih, jer je iza toga postao kamen smutnje koji ni do danas nije riješen. Počeo je s tim detaljem da objasni kako svijet kakvog smo tada poznavali uskoro neće postojati, da će ideološke podjele razoriti informatika koja će ujediniti svijet na posve drugim principima i osnovama.

Ta knjiga je bila objavljena 1977 godine, a kod nas je bila prevedena mislim baš osamdesetih godina kao "Doba neizvjesnosti"(ne sjećam se točno). Informatika i globalizacija kakvu je on već tada vidio a kakvu mi danas poznajemo, tada nam je bila nepoznanica, no neki su već tada u nju proniknuli. Ne čudi me da je poštovanja vrijedni Adolf Dragičević također anticipirao kasniji razvoj, ili je barem puno bolje shvatio i razumio Galbraitha.

Tih par detalje mi se tada toliko usjeklo u pamćenje, da ih i danas pamtim, pa je to možda bilo pravim razlogom ovog posta gore. Pred nama je vrijeme neizvjesnosti i izazova budućnosti, a neki se još mrcvare i potežu u prošlom mileniju. Umjesto širenja znanja i općeg razumijevanja, razbacuju se mržnjama i preživjelim ideologijama. Kome je danas stalo do fašizma, komunizma, kapitalizma iz 18 stoljeća isl. O tome se može razglabati kao pogledu na povijest (jer je i povijest dio općeg znanja). To se ne može vratiti ni da postoje želje jer su se spoznaje proširile a opći uvjeti promijenili. Mi danas trebamo ljude i lidere koji će sagledavati budućnost. Tu smo deficitarni.

Ipak, briga o ljudima i princip supsidijarnosti, koji je kod nas danas toliko zapušten, nema alternative. Jer bez ljudi nema ni društva, pa ni najsavršenije tehnologije.

Tko je glasao

Frederik, znači da se naši

Frederik, znači da se naši zajednički poslovi (RZZP - radna zajednica zajednički poslovi) odvijaju sve harmoničnije, već napola i EU harmonizirano (izgleda još nekih 40-tak zakona i nešto paragrafa).

Još malo i pjesma, za svakoga po nešto, po izboru:
"Kako god nas je rezalo, navék je nekak bilo"
"Budi se istok zapad, budi se sjever jug"
"Po šumama i gorama, naše zemlje ponosne"
"Narod je de facto i de jure najviša vlast iznad koje nema drugih vlasti, izvor je svih drugih vlasti i odgovoran je samo pred Bogom."

Tko je glasao

Gornji odgovor Grgi je

Gornji odgovor Grgi je odgovor i na ove tvoje pjesmice. Čeka nas težak posao, a tim veći što i EU ima stvari koje treba rješavati, a koje im možda mi možemo pomoći rješavati, s obzirom na naše višestruko bogato iskustvo. Jedino bih dodao jednu njegovu sentencu koja je ušla u Đavolji rječnik (Devul's dictionary)

Ako sve drugo propadne, besmrtnost se uvijek moze steci spektakularnom greskom!- John Kenneth Galbraith

Nagradno pitanje bi bilo tko je kod nas poslušao ovaj Galbraithov savjet!

Tko je glasao

Pitanje je samo da li se

Pitanje je samo da li se profit stjeće pljačkom (porezima) ili stvaranjem nove vrijednosti( npr.Microsoft).
Šveđani su u koaliciji niz godina upravo zbog profita koji se temelji na stvaranju nove vrijednosti/znanje npr. Volvo.

Tko je glasao

Iako postoji jedno

Iako postoji jedno libertarijansko stajalište da su porezi samo organizirana državna pljačka, mislim da porezi ne znače nužno to. Porezi mogu itekako biti u službi općeg dobra i interesa zajednice, no samo ako je porezni sustav dobar.

Kod nas je nažalost na djelu sklop privatnih interesa, kapitala, profita, i privatne dominacije...

Ima jedna scena u Kafkinom procesu kad Josef K. shvati da mu sva publika na suđenju zapravo nosi iste značke...vrlo duboka slika.

Tko je glasao

ma naravno da ne znace nuzno

ma naravno da ne znace nuzno to..al zvuci bombasticno a u nasem slucaju i nije daleko od istine:)
e kada bi netko rekao da ce izdvojit iz proracuna za obrazovanje 10-15% ja bi rekao da je porez na npr.dohodak u sluzbi opceg dobra.
ovako kad netko tom lovom gradi stanove pa onda to prodaje onome tko ih financira...a sto drugo nego pljacka

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci