pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Opsada Vukovara od strane jugoslavenske vojske koja je pokušala spriječiti secesiju Hrvatske od bivše Jugoslavije formalno je trajala od 25. kolovoza do 18. studenog 1991. i bila je prva velika bitka za vrijeme hrvatskog rata za nezavisnost. 86 dana bivša JNA je uz podršku srpskih paravojnih snaga vodila bitku protiv pripadnika Zbora narodne garde, prve organizirane hrvatske vojne (ali u počecima i paravojne) snage. Bitka je završila porazom ZNG-a, gotovo potpunim uništenjem grada i ubojstvima i progonom većine hrvatskog stanovništa. Simbolički gubitak Vukovara (koji je trajao do 1998.) duboko se urezao u kolektivnu svijest u Hrvatskoj ne samo zbog ljudskog stradanja nego i činjenice da je pobjeda jugoslavensku vojsku i paramilitarne snage skupo koštala jer je porasla međunarodna (politička) podrška za nezavisnost Hrvatske.

Pravnim je putem u postupku Milošević sudskom presudom utvrđeno da je Hrvatska stekla međunarodnu nezavisnost odnosno postala subjekt međunarodnog prava kao država 8. listopada 1991. Vukovar je pao malo više od mjesec dana nakon, 18. studenog iste godine. Dva dana nakon pada, srpske paravojne jedinice su uz pomoć JNA (čiji opseg je još uvijek pod razmatranjem međunarodnog suda) smaknule oko 200 hrvatskih ratnih zarobljenika na farmi Ovčara. Prvostupanjska presuda u predmetu koji se bavi masakrom na Ovčari izazvala je emotivne reakcije u javnosti.

Subkontekst bitke za Vukovar temelji se na donošenju Deklaracije o nezavisnosti od strane parlamenta tada još federalne jedinice u Jugoslaviji 25. lipnja 1991., čiji učinci su suspendirani do 8. listopada 1991. pod pritiskom međunarodne zajednice jer je već samo donošenje deklaracije potaknulo jaku opoziciju nemale srpske manjine koju su nacionalističke snage podržane iz Srbije brzo uzdigle na razinu oružanog sukoba.

Prema raspoloživim saznanjima, uloga Beograda u tom je priodu bila dvojaka jer su Milošević i JNA imali različite ali komplementarne ciljeve. Milošević je želio podržati napore lokalnih srpskih zajednica da se otcijepe od nezavisne Hrvatske i povežu sa novom Jugoslavijom u kojoj dominiraju Srbi ("Velika Srbija").
Vodstvo JNA, koje je predvodio trenutno medijski atraktivan bivši savezni ministar obrane Veljko Kadijević, podržavalo je srpsku pobunu, ali išlo i puno dalje od toga želeći obezglaviti ili zbaciti nove hrvatske vlasti. Kadijević je sam priznao da je JNA htjela prodrijeti duboko u Hrvatsku, zauzeti Zagreb i uništiti oružane snage u Hrvatskoj. Raketiranje Banskih dvora, u kojima su uz Tuđmana bili prisutni i Mesić i Marković koje Kadijević spominje u svom intervjuu, možda treba promatrati s tom spoznajom na umu. U svakom slučaju 8. listopada 1991. taj cilj postao je nelegalan jer je Hrvatska postala subjekt međunarodnog prava i bilo kakvo prisustvo ili akcija JNA je bila povreda suvereniteta odnosno rat protivan međunarodnom običajnom pravu i povelji UN-a. No sve što se dešavalo prije tog datuma ne predstavlja povredu suvereniteta.

Veljko je dakle priznao namjeru za kazneno djelo agresije no problem je što kazneno djelo agresije kao zločin za koji odgovara pojedinac (ne država) nije postojalo 1991. u međunarodnom pravu (makar je Hrvatska izmjenama preuzetog socijalističkog kaznenog zakona u veljači 1991. uključila nezgrapno nazvana djela "Napad na ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske" i "Ugrožavanje teritorijalne ukupnosti"). Dapače, u međunarodnom pravu "agresija pojedinaca" (a ne država) ne postoji ni danas i makar (stalni) Međunarodni kazneni sud ima nadležnost nad progonom tog djela (ICTY ju nema jer je njegov statut smio sadržavati samo ono što je u tome periodu postojalo u međunarodnom pravu) njena primjena je odgođena do donošenja konsenzusa oko pravne definicije tog djela koja se očekuje uskoro (više u Napredak u definiranju zločina agresije). Zbog pravnih razloga, Kadijević pred ICTY-em ne bi mogao odgovarati za agresiju, dok pred hrvatskim sudom može odgovarati za nezgrapno nazvana djela iz glave dvadesete tadašnjeg krivičnog zakona u RH. No prema podacima u medijima, Kadijević se ne spominje kao optuženik za ova djela nego samo za ratne zločine. Ta famozna "agresija" je dakle tek politička retorička bomba kojom se mobiliziraju mase jer čak ni Kadijević, koji namjeru za to priznaje, očito nije niti može biti za to optužen.

Javni interes za Kadijevića je ove godine narastao. Spekuliralo se da živi na Floridi, a mediji su u ožujku objavili kontradiktorne informacije: da radi za SAD u Iraku i da je u Moskvi u gostima stanovitog Dmitrija Jazova. Prvi intervju s Kadijevićem objavljen je u Hrvatskoj još 26. ožujka 2007. i u njemu je rekao da je savjetnik koalicije u Iraku ali da to ne znači da tamo boravi (business.hr). U listopadu konačno se pojavio u Moskvi gdje je potpisivao knjigu, a mjesec dana kasnije dao je intervjue srpskom RTSu i hrvatskom HTVu. Umjesto sadržaja intervjua čiji dio je objavio Šprajc 14.11. u Dnevniku, hrvatsku javnost daleko više zabavlja spin oko mogućnosti da je HTV platio intervju. Baš kao i recimo u slučaju Brijunskih transkripata, kad je pokrenut spin o autentičnosti i cvrčcima, opet se umjesto o sadržaju intervjua (a on nije nezanimljiv) raspravlja o irelevantnim ili barem sporednim stvarima.

Sličan pristup mućenja vode primjenjen je i dugo se primjenjuje i na Vukovar. Umjesto o poznatoj optužnici Siniše Glavaševića raspravlja se o tri prsta na plakatu nacionalističkog redikula koji ne zaslužuje niti spomen, a kamoli 15-minutne intervjue u emisiji čija urednica onda dan nakon u istom terminu mrtva ozbiljna intervjuira Vlatku Pokos pod krinkom brige za medicinsku etiku o kojoj su na kraju rečene dvije rečenice u četvrt sata. Baš kao što brigu za Vukovar koristi kao krinku da skandalizira medijski prostor tabloidnim pričama pri čemu o Vukovaru opće ne progovori.

Vukovar mediji zapravo izbjegavaju poput gubavca koji ima previše ožiljaka nezavisnosti da bi se u njega moglo pogledati i s njime razgovarati. Umjesto razgovora s Vukovarom o Vukovaru, on se koristi za druge ciljeve tek kao sredstvo. Vukovar je još uvijek pod opsadom propagande.

Hoće li se u izvještajima s komemeracije pričati o vukovarskoj bitci kao obrascu prema kojem je JNA htjela napredovati prema Zagrebu i hoćemo li saznati detalje, razloge i sudionike njenih planova? Tko će pokrenuti pitanje je li se javnost s tek jednim sudskim postupkom za Ovčaru u Srbiji suočila sa zločinima koji su tamo počinjeni u njeno ime? Koliko će biti spominjan Goran Hadžić, jedan od haških bjegunaca kojeg sud u Hagu tereti između ostalog za razaranje grada i zločine u njemu (Case Info Sheet, PDF) koji nisu bili (što javnost donedavno uopće nije znala) uključeni u optužnicu protiv Mrkšića i drugih? Koji medij će akutalizirati pitanje predaje Vukovara radi stjecanja diplomatske podrške, zbog čega su ondašnju vladu kritizirali Dedaković i Borković i navodnog preusmjeravanja oružja za Vukovar u BiH? Kakva je vjerojatnost da se raspravi uloga militantne propagande iz Zagreba i Beograda koja je politički sukob između vlade u Zagrebu i lokalnog vijeća u Vukovaru dovela do oružanog sukoba? Upravo je propaganda i govor mržnje temelj optužnice protiv Vojislava Šešelja u Hagu koja sadržava zločine u Vukovaru i kojemu je postupak nedavno počeo.

Potpuno je izgledno da nitko neće spomenuti da još uvijek nije poznat točan broj žrtava iz Vukovara makar podatak ministarstva obrane navodi brojku od 921 poginulih i 770 ranjenih vojnika (bez civila) u Vukovaru. Ivo Goldstein spominje brojku od 2500 mrtvih vojnika, a CIA predviđa da se ukupan broj poginulih kreće oko 4-5 tisuća u cijeloj Istočnoj Slavoniji (izvor). Mala je vjerojatnost isto da će itko pokušati razbiti mitove u javnosti i javno progovoriti o tome je li uopće moguće uspješno optužiti nekoga za razaranje grada u kojem boravi (para)militarna vojska koja za sudjelovanje u neprijateljstvima koristi sve - od kuće do bolnice. Veljko Kadijević optužen je, prema navodima HTV-a, za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, što ne uključuje razaranje grada kao takvo nego samo pojedine napade na civile, kada je moguće dokazati van razumne sumnje da su upravo oni bili meta (kao u npr. raketiranju Zagreba), a ne tek kolateralne žrtve. Makar se Vukovar često uspoređuje sa Srebrenicom, daleko je prikladnija usporedba s opsadom Sarajeva, no treba imati na umu da su za nju u Hagu optuženi samo oni kojima je moguće dokazati da su nediskriminatorno napadali grad bez temelja u međunarodnom pravu (optužnice se temelje na pojedinačnim incidentima iz kojih je razvidno da nije bilo pravnog temelja za napad, npr. masakri na tržnici Markale koja sigurno nije bila vojni cilj).

U tom kontekstu na neki perverzni način šutnja u eteru koja je nastala kad su silom zauvijek isključili mikrofon Siniši Glavaševiću nastavlja se i danas. Šiniša je ušutkan jer su njegovi izvještaji, još uvijek nepoznati javnosti i emitirani na Radiju 101 nakon što su ga državni mediji cenzurirali, pokazivali da su vlasti u Zagrebu imale informacije o masakru koji se sprema prije pada Vukovara. Zašto ga nisu spriječile (odnosno jesu li dovoljno odlučno pokušale to učiniti) ako su znale?

Toj se šutnji djelomično priklonio i haški tribunal kad je, zbog navodno objektivnih pravnih razloga (kako je to rekla Florence Hartmann u Nedjeljom u dva) odlučio ne podići optužnice protiv vrha JNA glede Vukovara već se zadržao na lokalnim warlordima Hadžiću i Dokmanoviću (počinio samoubojstvo), indirektno Miloševiću, Šešelju i Simatoviću te za uski segment Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću. Umjesto tribunala vrh JNA optužilo je hrvatsko pravosuđe, ali ostaje nejasno za koja točno djela jer optužnica nije dostupna javno, a mediji daju razne informacije ili koriste generički termin "ratni zločini".

Da problem bude veći i danas, kao i prije više od desetljeća, mogu se još uvijek uputiti utemeljeni prigovori na instrumentaliziranje Vukovara, koje je potpuno izgledno u doba predizborne kampanje i u kojem osim političara zdušno sudjeluju mediji i razne udruge. Vukovarske komemoracije prečesto prati hiperbolična patetika, agresivna mitogeneza i pozivi na "osvetu" umjesto otvorene rasprave makar godinama nakon iznenađujuće okrutnog stradanja preznačajanog broja obitelji i milijunske štete još uvijek nisu pronađeni odgovori na pitanja koja su odavno trebala biti odgovorena. Vukovar nikako da doživi "closure".

Skromni doprinos zaokruživanju problematike "hrvatskog Staljingrada" dao je film "Vukovar - Poslednji rez" napravljen u koprodukciji hrvatskih i srpskih autora i realizaciji B92 u okviru projekta medijskog suočavanja s istinom. Prvi dio možete pogledati ovdje, a klik na link u nazivu filma vodi vas na prvi dio filma i linkove do ostalih dijelova.