pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovih dana proslo je 15 godina od najtuznijih dana hrvatske novije povijesti. Citava zemlja gorjela je pod pritiskom ratnog stroja upregnutog u ostvarenje suludih ideja. Vukovar i vukovarsko bojiste trajno se urezalo u nasu svijest i ti osjecaji nemoci da se pomogne gradu koji je tad zivio svoje posljednje sate ostavljaju mi gorak okus u ustima. Oni koji su sustavno rusili grad u nasim su ocima upamceni po slici pijanih bradatih spodoba koji traze od svog vodje salatu jer su se za meso pobrinuli. Citajuci ovih dana o gesti zena u crnom koje pokusavaju pokazati ono bolje lice nasih susjeda naisao sam i na jednu cinjenicu.

Prva grupa iz poražene zemlje u poraženi grad posle 15 godina nosi venac belog cveća na kome piše “Oprostite nam. Žene u crnom iz Srbije”.
Gomile šećerne repe pored puta. Na tim poljima između hrvatskog Tovarnika i srpskog Šida je 20. septembra 1991. Miroslav Milenković, rezervista iz Gornjeg Milanovca pucao sebi u glavu ispred dva voda JNA. Jedan vod je preuzimao oružje i odlazio za Vukovar, vod „izdajnika“ je razdužio puške. Milenković nije imao hrabrosti da pristupi ni jednom vodu.

Vojnik Miroslav Milenkovic izmedju izbora da ubija ili bude proglasen izdajnikom vaskolikog srpstva odabrao je bijeg od svog tog besmisla. Meni koji do sad nikad nisam nalazio ni rijeci opravdanja za samoubojstvo taj izlaz izgleda kao jedino sto je mogao taj mladic napraviti. Njegova gesta podsjetila me je na jedan slican dogadjaj iz drugog svjetskog rata kad je njemacki vojnik doveden da strelja neke seljake odabrao da se pridruzi tim seljacima i da ga streljaju. 12.12.1991 u nekim novinama pod imenom Svetlost u cast Miroslava izisla je pjesma Vukovarska elegija autora Milana Nikolica.

Naknadno dodajem pjesmu:
Vojniče, ne raduj se padu Vukovara,
Jer u tom gradu opkoljeni smo svi:
I oni i mi, i živi i mrtvi, i ti.
Strašna je muzika guseničara
I ludačko slavlje što se sprema.
Nema slobode u gradu koga nema.

Strašna je moč močnika punih žudnje
Za pedljom zemlje, za još većom moči,
Pa makar sve ogrezlo u krvi i noći
I dan ne svanuo od noćne sudnje.
Ludačka je optužba krvnika krvniku
I zapovest njina nevinom vojniku.

Ne raduj se zato padu Vukovara.
Zastani, zovni, oslušni srcem čistim
Onog što s druge strane odgovara
Pa obori pogled ispod teška šlema
Pred grobnom tišinom grada koga nema.
Smožden prizorom za koji nisi stvoren
(Ni ti što grad gledaš, a ne vidiš,
Ni on što tebe gleda a ne vidi),
Ne raduj se ovde, ovde ni ljuti koren
Svojoj suzi ne traži, ovde je smrt samo,
A ubice su negde tamo, tamo.

Zato odbaci šlem, pušku i bombu,
Pridji onima što ovde izmešani leže
Bez imena i porekla, u nadzemnom grobu,
I kad osetiš ruku da ti grlo steže,
Ne boj se - to je tvoja ruka, to znači
Da ti se plače. Ti plači, vojniče, plači!

Slobodno plači danas u Vukovaru,
Gde smo opkoljeni, poraženi svi:
I oni i mi, i živi i mrtvi i ti.
Nema pobede, nema heroja, moj drugaru,
I tužno je slavlje što se sprema.
Ničeg nema u gradu koga nema.

Ničeg, ničeg, samo u obnevidelim očima
Užas neizlečivi i nema psovka na jeziku
I živih i mrtvih, i košmar u noćima
Koji će tek doći i generalu i vojniku,
I prvi zračak nade da će zbog zločina
Najviši zadrhtati od najnižeg čina.

Dodan posljednji dio koji nedostaje:

Ne raduj se zato padu Vukovara.
Zastani, zovni, oslušni srcem čistim
Onog što s druge strane odgovara
JEZIKOM ISTIM, ISTIM.