pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

“Moglo bi bit da je lakše umrit,
Nego judima reć: OPROSTI“. Gibonni: Oprosti

Eto, još jedna ispričnica: Boris Tadić se ispričao Hrvatskoj! (Prema Jutarnjem ).

Nekada su se međusobno vodili ratovi, trijebili narodi, neistomišljenici, nevjernici, rasno različiti, pa kad bi ih prošao bijes, a iscrpila sredstva, sukobi prestajali i onda dugi niz godina se čekalo da život sam od sebe premosti zla pamćenja, i da se nastavi. Povijest civilizacije ipak prikazuje stalni rast standarda (onih filozofskih, humanističkih ili materijalnih, pa se ipak može zaključiti kroz dugoročno proučavanje povijesti da buđenje zvijeri u čovjeku ipak nikada nije zaustavilo razvoj i čovjeka i društva. Usporavalo da, ali ne i zaustavljalo. Dapače, ljubav je nadjačavala sve nevolje; ona intelektualna ljubav prema bližnjemu (unatoč svim još uvijek prisutnim ideologijskim zastranjenjima) ili ona fizička ljubav (unatoč sve agresivnijim seksualno-orijentacijskim zastranjenjima – ja tako mislim, bunili se alternativci ili ne), pa ipak čovječanstvo raste do neslućenih demografskih brojki.

Ukupno gledajući danas čovječanstvo živi sve bolje, čak i tamo gdje je donedavno prevladavala krajnja bijeda (Azija i Afrika). Svijet je postao sve manji, globalno selo i razmjena dobara, intelektualnih i materijalnih, izjednačava prostore. I tako će nastaviti! Jer ruku na srce, danas na globalnim razinama se više treba bojati ekologijskih kataklizmi, nego međuljudske mržnje, ma kako i koliko još osjetno bila prisutna na mikro-lokacijama.

Ono što se danas može i treba reći, da nekoliko izazvanih svjetskih kataklizmi (svjetskih ratova) bitno se smanjila sklonost k globalnim ratovanjima, a pojačalo osjećaj empatije i solidarnosti, i među ljudima, i među rasama, i među narodima i njihovim državama. To je dobro, jer kvalitetno zajedničko rješavanje dobrog života djeluje stimulativno.

Dok su nekada prolazila desetljeća poslije nesreća i nesporazuma da bi se stvari mogle normalizirati u međusobnim komunikacijama i razumijevanju, danas se živi brže, živi drugačije, živi kvalitetnije i odgovornije. Neprikosnovena zvijezda novog trenda u ubrzavanju procesa normalizacije, razumijevanja, tolerancije i suradnje je bio karizmatični Willy Brandt , kad je svojim varšavskim poklonjenjem 7. prosinca 1970 godine ( Warschauer Kniefall ) otvorio novo poglavlje u rješavanju konflikata i saniranju posljedica.

Tako smo doživjeli i ispričnicu velikog Poljaka Vojtile i časnog velepastira Katoličke Crkve za sva zla koje je ona napravila u svojoj povijesti (naš velepastir Kardinal Bozanić je tek stidljivo prošao kroz Bleiburg ali izazvao navijačke strasti unutar vlastitih također grešnih struktura - valjda je imao jak razlog da to napravi no posao mu je da misiju oprosta dovrši na danas primjeren i civilizirani način - može li ga se zamisliti u Brandtovskoj pozi u Jasenovcu!?).

I u drugim prilikama su se tu i tamo, manje ili više senzacionalistički događala javna mirenja i ispričavanja. Sjetimo se samo nobelovaca Sadata (koji je zbog toga vjerojatno i ubijen) i Šimona Peresa (koji je možda baš radi toga nedavno izabran za predsjednika države Izraela - istina u Parlamentu - jer na općim izborima takav tamo još uvijek ne bi lako prošao).

Tako smo i mi, žrtve ovog zadnjeg (a nadajmo se i posljednjeg balkanskog rata) doživjeli da se pokojni Račan ispričao za sva zla iz vremena vladavine komunizma, da se Mesić ispričao za nepotrebnu hrvatsku ratnu avanturu u Bosni i Hercegovini, da se Svetozar Marović (u ime ostatka ostataka blagopočivše Jugoslavije) ispričava za sva zla napravljena po Hrvatskoj, da se Milo Đukanović ispričava za sve što su Crnogorci napravili po krajnjem Jugu Hrvatske. Čak su i Trebinjci ponudili ispriku Dubrovniku za granatiranja i rat (šteta da to još nije prihvaćeno, ali je svakako dobar znak). Eto, sada se predsjednik Srbije Boris Tadić konačno kaže „Preuzimam na sebe odgovornost za zločine, ali svatko snosi krivicu“. Itd.

Ako sam neke izostavio nije bitno za ovu priču, jer su njena poanta oni koji nikako neće da se ispričaju sami sebi i svome narodu. Naime, kad ćemo doživjeti da se jedan Kutle ispriča svima onima živim i mrtvim žrtvama svog okrutnog pohoda u haranju hrvatskih potencijala? Kad će jedan Zec se ispričati za sve zlo napravljeno svojim sugrađanima u Požegi? Kad ćemo doživjeti da se ispričavaju još živući sudionici velikog hrvatskog projekta tzv. 200 bogatih obitelji (što je tek uljepšani naziv za najveću pljačku u hrvatskoj povijesti), projekta koji je mnoge koštao egzistencije i života (da i života jer je bilo mnogo fizičkih žrtava takvih pohoda koji se još ne računaju)? Kad ćemo doživjeti da se jedan Kalmeta ispriča za svoga šofera (o kojemu priča da ništa ne zna mada se kroz 14 godina s njime družio više nego sa vlastitom obitelji? Ili onaj njegov pomoćnik za malverzacije na Kalmetini i autocesti Zagreb- Rijeka? Kad će se Vukelić ispričati, ama ljudi barem ispričati, za sve ono što se navodno radilo "bez njegovog znanja" u Brodosplitu od kojeg živi mnogo Splićana i njegove okolice? Ili kad će se „četiri basa“ ispričati za sva zla koje su počinili „tri tenora“, (i cijeli dugogodišnji orkestar) u Fondu za privatizaciju u kojem su sjedili četiri godine – i također ništa nisu znali.

Naime, mi smo svi ipak odgojeni u kršćanskom civilizacijskom ozračju (da bismo takvo nešto priznali i prihvatili ne treba ići u Crkvu jer i u bjoj tamo još ima podosta zalutalih crnih ovaca), u kojem još vrijedi moralni zakoni koji se temelje na spoznaji da se zlo može počiniti „mišlju, riječju, djelom i – propustom“! I da posljedice uvijek mogu biti kobne, čak i kad su počinjene iz neznanja..

Meni osobno i nije toliko stalo do isprika za daleke i davne pojave. Mene ne diraju toliko ispričnice stranaca za zlo koja su nam nanosili (na neki način je to bilo za očekivati u vremenima i prostorima kad radi raznih razloga zavlada ksenofobija). Ali me boli, jako boli i pogađa kad građanin tako male i lijepe zemlje Hrvatske nanosi zlo svome bližnjemu, kad Hrvat nanosi zlo Hrvatu.

Bili smo svjedoci svih recentnih događaja, svega onog što smo svi proživljavali od vremena komemoracija Bleiburga do Dana antifašističke borbe, kada su se uzvampirili aveti prošlosti, pa su se kroz razne spodobe i pojave strastveno nabacivali na onu drugi stranu - a bez snage i želje da zavire u sebe, u svoju vlastitu dušu, u svoje vlastite grijehe.

Čekam, kad će početi onaj mučni, ali potrebni put oprosta Hrvata prema Hrvatu. Pravo pjeva Gibonni, možda je zaista lakše oprostiti strancu nego vlastitom sunarodnjaku, bratu, susjedu, jer za takvo nešto uvijek i obvezno treba ponirati u vlastitu dušu.