Neovisni, ali ne i neutralni

OPERACIJA BALKAN

Predsjednik države odjednom je stao zagovarati veliku koaliciju Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije i time prilično iznenadio političku javnost. Mnogi su počeli razglabati o toj mogućnosti i odgonetavati zašto to predsjednik želi. Demokracija se time, zaključili su, ne bi poboljšala, čak štoviše, stanje bi postalo još gore. Neki su u ovom predsjedničkom prijedlogu pokušali otkriti želju za pomirenjem među Hrvatima i još štošta drugo.
I zaista, pitanje je zbog čega predsjednik iznosi takve prijedloge, osobito kad se od funkcije koju obnaša očekuje da bude neutralna i ne petlja se u izbornu utakmicu. Valja pokušati odgonetnuti ovu zagonetku, ali, da bi se to uspješno učinilo, treba prethodno rasvijetliti stvarni položaj hrvatske države u procesima koje vlada provodi u većoj ili manjoj tajnosti. I ne samo ova, nego i prethodna vlada, te sam predsjednik države.
Riječ je o razdoblju od 24. studenog, god. 2000. pa do danas, koje, zbog protuustavne djelatnosti predsjednika države, Sabora i dviju vlada, možemo s punom odgovornošću nazvati protuustavnim razdobljem. Jer, Ustav propisuje:
«Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama, u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.»
Usprkos ovoj jasnoj ustavnoj odredbi, nad Hrvatskom se već sedam godina, liječničkim jezikom rečeno, provodi operacija «Zapadni Balkan», kojom ju se želi vratiti u neojugoslavenske okvire. Operacija je tajna i teška, jer se samostalnu i suverenu državu treba kao koloniju ugurati u balkanski savez, a to bi moglo izazvati nezadovoljstvo pacijenta. Čast glavnog operatera pripada predsjedniku Mesiću, koji je u suradnji s Račanom na tzv. Zagrebačkom sastanku na vrhu, 24. studenoga god. 2000. pristao i potpisao da se Hrvatsku uvrsti u okvir s bivšim jugorepublikama. Na papiru, u Završnoj deklaraciji s tog skupa, Mesić – Račanovski pothvat ovako je zapisan u 3. točki:
«Od sada, šefovi država i vlada pet zemalja (Hrvatske, Jugoslavije, Bosne i Hercegovine, Albanije i Makedonije) na koje se proces odnosi, obvezuju se da će između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji, koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine, kao i blisku suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova…»
Time je počela protuustavna djelatnost dvojice predsjednika. Samo šest mjeseci kasnije, 14. svibnja god. 2001. hrvatska je vlada prihvatila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je posve različit od sporazuma koje je tada s Europskom unijom imalo deset tranzicijskih zemalja. U tom se sporazumu, u njegovom političkom dijelu, proširuje lista suradnje s bivšim jugorepublikama i od Hrvatske se zahtjeva da im dade olakšice u pogledu kretanja radne snage, nastanjivanja, pružanja usluga, platnog prometa i kretanja kapitala i osoba.
Sam predsjednik Mesić, svjestan da se istina neće moći skrivati u nedogled, postupno mijenja svoj govor, pa umjesto regate kojom će Hrvatska ući u članstvo Europske unije, odjednom tumači kako je Zapadni Balkan «jedinstven otok od dvadesetak milijuna ljudi» u koji, naravno, ubraja i Hrvatsku. I predsjednica njegove bivše stranke, Vesna Pusić, odjednom budućnost Hrvatske vidi na Istoku.
Inače protuustavna operacija nad Hrvatskom svakodnevno i dalje teče. Nova Sanaderova vlada još je žustrije prionula ostvarivanja zahtjeva iz političkog dijela Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji Hrvatskoj nalaže sklapanje multilateralnih sporazuma s bivšim jugorepublikama, a kojim je Hrvatska na Europsku uniju prenijela svoju suverenost i u vanjskoj i u unutarnjoj politici.
Tako su nedavno bilateralni sporazumi o slobodnoj trgovini zamijenjeni multilateralnim sporazumom, tj. uspostavom zone slobodne trgovine, koja će voditi zajedničku politiku prema trećim zemljama i liberalizirati usluge. To će biti potpunija zajednica od bivše CEFTE. Zapravo, uspostavljena zona slobodne trgovine vodi k carinskoj uniji, koju je još u doba rata predlagao glasoviti lord Carrington.
Osim toga, Sarajevo je određeno za političko sjedište buduće zajednice, a očekuje se i uspostava zajedničkog parlamenta. Uz to, hrvatske su vlasti s bivšim jugorepublikama potpisale pedesetak ugovora iz svih područja života, te brojne rezolucije i deklaracije.
Kao što je već rečeno, opisana operacija kojom se samostalnu i suverenu državu pretvara u nesamostalni dio balkanskog kotla pod međunarodnim nadzorom i skrbništvom, ne može se još dugo tajiti. Zato je za pretpostaviti kako predsjednik Mesić zna da će u iduće četiri godine doći do formalne uspostave i proglašenja nove balkanske tvorevine, pa smatra kako će velika koalicija Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije to najlakše moći provesti i zatomiti moguće narodno nezadovoljstvo.
Osim toga, velika će koalicija najlakše i najbezbolnije promijeniti one ustavne odredbe koje propisuju obvezu referenduma i broj potrebnih glasača za bilo koje državne saveze.
Dakle, riječ je o posve nedemokratskim razlozima predsjednika države.

Milovan Šibl, Hrvatski list, 8.11.2007.