pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Tu gdje se sada nalazite, opasno je. Sklisko i nepopravljivo. Medij kojim se služite najopasnije je oružje i najučinkovitiji alat istine, ali i laži. I ovdje, kao i kod politike, vrijedi ona Gotovčeva da je politika kurva kad se njome bave kurve, a pošten posao kad se njime bave časni ljudi. Blog na kojem se nalazite, forumi i slična mjesta po kojima se svakodnevno šuljate jednako tako mogu biti pošteno mjesto ili kupleraj s crvenom lampom (a može i bez nje).

Ovisi tko se mrežom služi i s kojom nakanom.

Internet je ubojitiji od drugih medija iz nekoliko važnih razloga.

Prvi je dostupnost. Na televiziju ne možete ako niste netko ili ako vam urednik nije kućni prijatelj. Možeš se naći u nekoj od zabavnih emisija ako ti se u dvorištu izleglo pile sa sedam nogu, ali i onda ćeš pričati samo o tom piletu. Na radiju je situacija slična. Novine su uvijek nečije (barem kod nas) i uvijek uporno ponavljaju stavove tog nekog i u njima se opet možeš pojaviti (s časnim i nečasnim iznimkama) jedino s gorespomenutim piletom.

Na internetu si ti svoj gazda. Možeš kamo hoćeš, možeš što hoćeš, nema ograničenja. Osim toga, publika koja se kreće ovim medijem i tu traži informacije uglavnom se samo sporadično služi drugim medijima. Em su spori, em im se ne vjeruje. Pa ono što se nađe na webu predstavlja istinu, ako ne već cijelu istinu i samo istinu.

Drugi je razlog postupak demantija. Ako u javnom nastupu kažeš da je predsjednik države od francuske tajne službe dobio vilu na Azurnoj obali, predsjednik u istom takvom javnom nastupu kaže da lupetaš gluposti i tuži te sudu. Onda na sudu (vidi Mikšić) ti moraš reći da si zaista lupao gluposti i da nećeš više nikada. Još te opale po džepu. Ako slažeš na televiziji ili radiju tijekom sljedeće emisije tog tipa pojavi se demantij i svi oni koji su gledali (slušali) prvu vide (čuju) demantij u drugoj.

U novinama se demantij, u skladu sa zakonom, pojavljuje na istom mjestu i u istom obliku kao i bedastoća. Kako su svi ti mediji srazmjerno spori, sve se to događa praktično u istom vremenu i demantij ima gotovo težinu izrećene laži, gluposti ili nepodopštine.

Na internetu je situacija malo drugačija. Tu se stvari mijenjaju u minutama, sati su dugi vremenski periodi, a ono što je bilo jučer danas više nitko niti ne pokuša pogledati. Ako danas za svog političkog ili drugog suparnika kažem na webu da je pedofil, on je pedofil. Točka. To što će on sutra napisati da nije pedofil, nego da sam ja takav, bit će sutrašnja istina. Danas je on pedofil bez mane.

Treći i najvažniji razlog ubojitosti je anonimnost. Na televiziji te vide, na radiju čuju, u novinama ti znaju adresu, a ovdje možeš biti vitez osvetnik ili đubre, a da nitko pojma nema tko si i kako da te nađe. Postoje stotine načina zametanja tragova i svi su legalni i legitimni. Anonimni autor kralj je foruma i blogova. Urednik tu može cenzurirati izričaj, ali i to se smatra nepristojnošću, pa se uglavnom ne radi.

No, dobro. Pitate se sad što je tu loše. Internet je takav medij koji po definiciji jamči demokratičnost, iskrenost, aktualnost i otvorenost. Naravno. Ali vidi sad!

Predsjednik republike održi ponešto čudan govor pred petnaestak godina, otpjeva opskurnu pjesmu pred tih isti petnaestak godina i to se zaboravi. Nikom normalnom ne pada na pamet da se javi na TV, radiju ili u novinama i kaže da je on, Petar Petrović (ili Hrvoje Horvat) pronašao te snimke nakon petnaest godina i sada ih daje u javnost da javnost vidi koga ima za predsjednika. To se pojavi na jednom od portala, izvor je anoniman, a brzo širenje zagarantirano. Autor (otkrivač, tajni agent, šef ureda ili tko već) lansirao je filmić i povukao se u svoju anonimnost. Jasna računica. Neka se sada ovaj sa slike opravdava. Trenutak odgovara meni, a na njemu je da smišlja kako će iz toga van. Boli me briga što je on pjevao ili govorio. Glavno da sam ga ja umočio.

Ili druga priča. Političkog čelnika intervjuira lokalna radio postaja. Intervju je pun iskrica, jasnih stavova, nema ni tragova dlaka na jeziku i svi su sretni. Intervju sluša ne baš puno ljudi, kako to već ide s takvim intervjuima. Drugog se dana na stranicama te radio postaje pojavi slika čelnika i desetak rečenica iz njegovog intervjua, izvučenih iz onog što je on rekao (a pričao je 45 minuta) i složi se priča koja veze nema s onim što je on rekao. Naravno, na stranici je i sam intervju, ali tko će slušati 45 minuta da vidi što je on to stvarno rekao. Web stranica je istina toga dana. Sutrašnji demantij je istina sutrašnjeg dana, a onaj tko je slagao stranicu svoju je svrhu postigao. Neoborivim falsifikatom koji je jednodnevna istina.

Medij kojim se služite najjači je. Njime se ruše diktatori, oslobađa svijet, jedino smo ovdje mi glavne face. Ali i tu nas se može varati. Pripazimo se. Ako nam lopovi, lažovi, tajni agenti, udbaši i ostala gamad i to otmu, gdje smo onda?

A ako samo malo pažljivije pratite pojedine medije, otkriti ćete da ne govorim o imaginarnim slučajevima - već stvarnima, jako stvarnima.