pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

ŽOLTAR:
Bože, Bože moj, pogledaj na me, zakaj si me ostavil?Daleko od blaženstva moga reči grehov mojeh. Pobijen jesem i ponižen kruto. Ječal sem od zdihavajnja serca mojega i poterpel sem, koji bi se z menum požaluval, ne ga bilo, i ki bi me potišil, ne najdoh ga. I daše mi vu pitju mojem čemera, i vu žeje moje napojiše me octom: vu ruke tvoje preporučam duh moj, odkupil si me Gospodine Bože pravice. Hvala Otcu.

NA KOMPLETU:
Oberni Bože nas, Zveličitel naš.
I odverni serdu tvoju od nas.
Bože na pomoč moju prigledaj.
Gospone, mene na pomoč šetuj.
Hvala Otcu i Sinu &c. Hvala tebi Kralj, &c.

KAPITULUM:
Hvala Bogu. Potrebno je bilo da Kristuš terpi. Potrebno je bilo.

Izvatci su to iz Molitvenika bratovštine svete Barbare, štampane u
Beču 1678.
Godišnjica je Bleiburške tragedije i žrtava križnog puta Kao Kristuš na Golgoti, dok vuče križ koji je težak i udarci bole, vukli su se tisuće naših trpljenika diljem Jugoslavije.
Ali ne žali se Kristuš na tu bol.. „Pobijen jesem i ponižen kruto“ – ni riječi prigovora.Njega boli izdaja i nedostatak suosjećanja: „koji bi se z menum požaluval, ne ga bilo, i ki bi me potišil, ne najdoh ga.“ tuži se on Ocu. Dadoše mu čemera i octa umjesto vode, da ugasi žeđ, crta on ljudsku zloću. Umirući Jezuš stavlja dušu svoju u ruke Oca svoga i zahvaljuje mu što ga je otkupio „pravice“(ljudske).
Održala se komemoracija žrtvama Blajburške tragedije, ni prva ni zadnja. Vidjeli smo i govor gosp. Josipa Friščića u kojem je spomenuto da ljudi gdje god ovdje kopaju nailaze na tragove žrtvi. To odaje kompletno nepoznavanje situacije. Nije Bleiburg prepun žrtava (iako je i tamo dosta ljudi poginulo), nego je to polje izdaje. Odavde su krenuli vodovi smrti natrag u Jugoslaviju – zajednicu iz koje su ti ljudi htjeli izaći, s kojom se nisu slagali i s kojom su već imali traumatična iskustva. I o komunizmu se već bilo doznalo iz Rusije kako nečovječno postupa s ljudima. I ti ljudi, predajući se Englezima, stupovima zapadne kulture i demokracije, u ruke, u želji da ih se zaštiti od komunizma i Jugoslavije, masovno predaju oružje (ne žele se boriti – rat je završio!), bivaju izdani i potajno u stočnim vagonima vraćeni u Jugoslaviju u ruke komunista i otud kreće njihova Golgota. Slovenija ima najveće masovne grobnice (jer tko će i gdje tolike zatvoriti i još hraniti, likvidiraj po kratkom postupku). Onda ono što je ostalo razvlači kroz Hrvatsku, Bosnu i td sve do Makedonije. Pričao je jedan preživjeli: od Ptuja do Podsuseda pješice sve u jednom danu. Tko nije mogao, na stranu i streljan. Bez hrane, bez vode! Vode im nisu dali a tjerali su ih da marširaju. Vodali su ih kroz sela i pokazivali kao zločince da ih narod pljuje. Narod ipak znade prepoznati kad nešto ne valja. Ljudi po selima, naročito žene, krišom su im davali vode i hranu. Nakon dana agonije, dočekavši trenutak smaknuća, nisu li i ti patnici zahvaljivali Bogu što ih je oslobodio ljudske pravice? Kapali su jedan po jedan ili streljani nekoliko odjednom, negdje putem. Grobovi se nikad neće pronaći ni izbrojiti. Ali obitelji znaju tko se nikad nije vratio s Križnog puta. Samo nema takvog tko to želi zabilježiti.
Godinama se o tome nije smjelo niti zucnuti, tko bi pričao, pojeo ga je mrak. U mojoj obitelji se nikad nije o tome pričalo, zato da ne saznam. Saznala sam ipak, ali nisam vjerovala. Činilo mi se nemoguće opako i nedostojno zaslužnih boraca koji su nas oslobodili od fašizma. Otrijeznila me knjiga o Bleiburgu od grofa Tolstoja (ruskog emigranta koji živi u Engleskoj). Englezi skrivaju istinu i nije im svejedno da to iziđe u javnost. Prosudite i sami da li je taj njihov čin vraćanja razoružanih ljudi (iza rata) u ruke komunistima bio moralan. A znali su što će se dogoditi. Time ne želim amnestirati stvarne izvršitelje progona i zločina.

Oberni Bože nas, zveličitel naš.... Je li nas uopće moguće obrnuti i postaviti na noge, izmijesiti od nas tijesto za neko božje djelo? (Dva Hrvata, tri stranke?) I odverni serdu tvoju od nas (srdžbu), molim i danas za sve one mile i drage, poštene, jadne, siromašne, stare, nemoćne, ostavljene, koji ovoj situaciji koju danas imamao nisu ništa krivi. Oni su cijeli život marljivo radili svoj posao i kao što reče jedan mladi čovjek na ovom blogu „gradili Hrvatsku“. A danas ne mogu dalje i nisu zato krivi jer su stari. Još smo srednju generaciju razjurili po svijetu, što je ostalo 50% je nazaposleno, živi ispod ljudskog dostojanstva. A i oni koji rade za minimalac ili čak bez plaće (mjesecima) ni njima nije bolje.

Hvala Bogu. Potrebno je bilo da Kristuš terpi, Potrebno je bilo.
Pokazao nam je Krist našu sliku u ogledalu:koliko smo jadni, prevrtljivi, danas ga veličamo, a sutra zgazimo jer je dirnuo u našu taštinu. Zaboravimo sva dobra djela i zbog nečeg-ničeg osudimo na smrt. Davno je Kristuš umro za čovjekov spas, ali ni danas mnogima nije jasno kakvog je to smisla imalo. Naročito danas, kad su borba za materijalno i za vlast glavni pokretači političke zbilje. A sudstvo, temelji zajedništva, ljubav, suživot, poštovanje tuđih prava da bi se moglo zajedno živjeti i opstati....ma kakvi bakrači, to nikog ne zanima.
I tako je umro Kristuš pred 2000 godina. Još se razjašnjava zašto. Ni kršćanski svijet nije ujedinjen.
Umrli su i tisuće kristuša na križnim putevima diljem dobre nam Juge. Zašto? I hoće li njihova smrt dati snagu ovom narodu da se ujedini i spozna istinu?