Neovisni, ali ne i neutralni

Prije nekog vremena sam napisao da u ovom vremenu — ni za kamion novaca + cijeli kat hotela napunjen (ženskim!) supermodelima koji se pale na mene — ne bih preuzeo vođenje države u ovakvim vremenima.

Tata je djeci kupovao sladoled. Tata se jako zadužio. Bolje da mama kaže: djeco, nema. A tata će ostati dobar.

To je jedno objašnjenje poteza g. Sanadera. Primjetimo da je par dana prije toga g. Rohatinski rekao da ne gledaju u njega, da on neće paliti tiskaru. Najavljeno je novo zaduženje zemlje. Najavljen je i rebalans proračuna, iako turistička sezona nije ni započela. Svi spominju MMF. Blokirano je još jedno poglavlje pregovora. Dakle, sve gore i gore. Je li baš tako?

Moguće da se stvara namjerno atmosfera neposredne katastrofe, iako su hrvatske financije već dugo vremena u dugoročno neodrživom stanju.

Moguće je i da se radi o nečemu sasvim drugom: počinju tračevi, navodno je jedna kći bolesna, navodno je i sam Ivo bolestan, navodno ovo, navodno ono.

Prava istina je najvjerojatnije sasvim drugačija, a sastoji se od dvije činjenice. Prvo, Ivo nije Franjo. Franjo je mislio da je Tito, ili bar Peron (osobno mislim da je Tuđman mislio o sebi kao Atatürku, ali dobro), imao je ideju za sve i što je najvažnije, ljudi su ga slušali.

Sanader je šef vlade i HDZ-a u bitno drugačijim vremenima. U međuvremenu moć nije više samo u dvije točke, više ne postoji samo Kaptol i Pantovčak. Postoji i Agrokor, postoji burza, postoji Rohatinski, postoje interesne udruge, od studenata, branitelja, poljoprivrednika. Tu je i EU. I Slovenija. Nema više kontrole medija, svi bespoštedno kritiziraju i što treba i što ne treba. Tuđman je mislio da može sve, a Sanader nema tu iluziju.

I što je najbitnije, u događanjima iza kulisa, pregovorima s različitim stranama, od Slovenije do poljoprivrednika, Sanader je odigrao sve karte i čini se da je rezultat loš do osrednji. Karata više nema. A to je zato što karte više ne dolaze, karte su podrška različitih skupina, od poduzetnika koji traže brzi ulaz u EU, do poljoprivrednika koji očekuju zamalo stakleno zvono pod kojim će uzgajati pšenicu.

Iza kulisa Sanadera vjerojatno nitko ne namjerava podržati, jer sad slijede razočarenja za mnoge. Ništa od EU, love više nema, režu se poticaji, a vjerojatno i braniteljske privilegije... tko će ga podržati? Nitko. Svi u ovoj zemlji nešto očekuju od države, a sada je prošlo vrijeme očekivanja. Dolazi vrijeme odricanja i žrtvovanja. Manevarskog prostora nema: točno se zna što treba učiniti: diži poreze i namete, smanjuj investicije, davanja, potpore. Nema više božićnica za penziće.

Svatko bi tako radio, to će raditi gđa Kosor, tako bih i ja, Milanović, tko god. Ali to nije jednostavno, govorio si djeci da im poklone nosi Djed Mraz, a gdje je sada Djed? Poklona više nema, a treba reći i lošu vijest — da je Djed bio tvoja izmišljotina.

Ni za trenutak nemojte pomisliti da podržavam g. Sanadera i HDZ. Ni u snu za njih ne bih glasao, niti sam ikad glasao za HDZ. Tuđmana sam procijenio 1990. i na žalost sam bio u pravu, a njegova stranka je bila još gora od njega, ipak je Tuđman bio inteligentan, odgojen i pismen čovjek.

Ali tako je to s naglim prijelazom u demokraciju: HDZ je 1990. shvatio da ljudima trebaju janjci, volovi, lake note i misa, a Koalicija je bila u akademskim visinama. Jasno mi je bilo i kakvi će biti rezultati izbora.

U međuvremenu smo postali malo sofisticiraniji, a i svi su počeli peći ćevape za manje zahtjevne skupine pučanstva. Sada se radi o čistom interesu, a nažalost HDZ je postao taoc previše interesa!

O napuštanju broda itd itd. Sanader nije Franjo. U normalnoj državi pogine predsjednik vlade, države, tko god, razboli se, osim vijesti ništa se ne događa. Ipak više nije rat. Posao predsjednika je tek posao. S dobrom plaćom, doduše, ali ponekad nije sve u novcu.

Obmana? To je prejaka riječ. Moguć taktički potez, rekao bih. Safety shot u biljaru.