pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Vezano za ovu sjajnu temu koja se tiče obrazovanja bio bih toliko slobodan pa iznio neka svoja razmišljanja. Kao prvo, potpuno se slažem s tobom Zvone, pogotovo u idejama da se smanji broj neozbiljnih studenata koji upišu fakultet po onom starom principu kako faks nije za pametne, već za uporne, pa udri Mile dokle ide, a umjesto učenja uslijede pijanke, raskalašina i ostale zajebancije. E, takvih bih se studenata ja riješio (sramote, a ne studenti).

Ovaj model koji je već u par navrata napomenut, a odnosi se na stipendiranje ozbiljnih studenata koji se nalaze u gornjoj polovici prijemne liste, čini mi se kako već dugo vremena živi u zapadnim zemljama, što dade naslutiti kako bi se i kod nas zasigurno mogao početi ostvarivati kada Hrvatska bude punopravna članica EU-e. Iako primjerice u Varaždinskoj i Koprivničko-Križevačkoj županiji postoje neki ohrabrujući modeli olakšavanja financiranja studija.(no to je već spomenuto u komentarima, a ponavljam ponovo jer je za svaku pohvalu)

E sad, kad već razglabamo o visokom obrazovanju, pitao bih: ''Zašto se ograničiti samo na redovne studente?'' Ima ljudi pametnih, načitanih, obrazovanih u smislu samoobrazovanja, ali sa završenom tek srednjom školom, no zato sa silnom željom da nastave svoje obrazovanje i dobiju diplomu ili barem VSS. Problem s kojim su takvi ljudi suočeni je slijedeći: Zaposleni su i to dosta njih na nekom fizički teškom radnom mjestu, primjerice u zidariji ili brodogradnji.
Oženjeni su, možda imaju i djecu. Tu je dakle problem nedostatka vremena i dodatne životne aktivnosti vezane za obitelj, te jedna iscrpljenost uslijed životnih okolnosti u kojima se nalaze.
Unatoč svemu tome, oni žele postići višu stručnu spremu i postati dio inteligencije naroda, a ne potonuti u bezdanu robovlasničkog rada za nekog izrabljivačkog privatnika, koji uzgred budi rečeno, nema niti najmanju želju da svojim zaposlenicima omogući kakvo-takvo napredovanje na poslu, bilo u smislu dodatnog obrazovanja, bilo u smislu poslovne hijerarhije, već sve ide po ''babi i stričevima''.

Znam kako postoji izvanredni studij za zaposlene ljude koji žele nastaviti sa školovanjem, ali tu se pojavljuje jedan veliki problem nevezan za financiranje takvog studija (jer radi se o zaposlenom čovjeku), nevezan za nedostatak vremena (jer čovjek je silno uporan u svojoj želji i nastojanjima da završi studij), nevezano čak i za samo učenje (jer čovjek je morao proći prijemni ispit, dakle ipak nešto zna), problem je u jednostavnoj krajnjoj isplativosti takvog postupka.
Možda s ovom zadnjom rečenicom zvučim pomalo neinformirano i netko bi me zasigurno mogao kontrirati cijelim nizom primjera kako to nije istina, no ta tvrdnja se temelji na osobnom iskustvu i jednom logičkom promatranju situacija s kojima su suočeni tek diplomirani studenti (osim, naravno, onih koji su studirali politologiju, jer je za njima prava jagma) Meni osobno nije bio problem proći prijemni prag na elektrotehničkoj višoj školi u Rijeci, već mi je bio problem što nakon završetka studija? Imaš višu stručnu spremu, obrazovan si, u radnoj knjižici ti sve to piše crno na bijelo i… to je sve.
Dobiti posao u svojoj struci u državnoj elektro firmi, naravno, nema šanse bez preporuka raznih rođaka ili bez ''plavih koverti''. Nažalost, još uvijek je to tako. Kod privatnika možda i uspiješ naći posao u struci, ali i opet to nije posao primjeren tvojoj stručnoj spremi, već se svodi na fizički rad, jer poslovi šefovanja, kontrole, raznoraznih provjera primjerice instalacija, radi privatnikova rodbina i poznanici koji u većini slučajeva NEMAJU potrebno znanje niti kvalifikacije. Svaka čast izuzecima, ne kažem kako ih nema, no još uvijek su u stidljivim povojima.

Dakle ti koji imaš školu, a time i znanje, također imaš i jedno viđenje kako bi posao, a time i cijela firma, mogli bolje funkcionirati, razvijati se, napredovati i to na sveopću korist, za razliku od neškolovanih ljudi na visokim rukovodećim mjestima koji su tamo došli nekim sumnjivim putovima, koji su zadovoljni samim time što su tamo di jesu i jedino što nastoje to je da se održe tamo gdje jesu, čak niti ne žele napredovati dalje.

No dobro, malo sam se zanio, pa skrenuo s teme. Ono što sam htio reći zapravo je pitanje: ''Što nakon završetka studija?''
Često puta dosta dugo nakon škole ne možeš naći posao. Ako baš nemaš sreće ne možeš naći nikakav posao, a kamoli u struci, a da ne napominjem adekvatno plaćen.
Da li je isplativost diplome samo u satisfakciji ili će konačno doći vrijeme kada će se s diplomom moći živjeti jedan život dostojan intelektualnog čovjeka, u konačnici, dostojan čovjeka uopće?

Da li će uskoro nastupiti dan kada će isplativost školovanja uz rad biti vidljiva i u sferi ostvarivanja boljih financija prilikom završetka takvog školovanja, jer priznajemo, zašto ulagati svoj novac, svoje vrijeme, svoje zdravlje, svoj život u nešto što će ostati samo mrtvo slovo na papiru?

P.S. Zašto političari koriste puno riječi koje su nepoznate običnim radnim ljudima? Da li zbog toga da se pokažu pametniji ili tek toliko da puno pričaju, a ništa ne kažu?

Ovaj drugi model u mikro uvjetima već uspješno isprobavaju u Varaždinskoj županiji.

Informacije radi, ovaj drugi model kredita sa subvencioniranom kamatom se već godinama uspješno primjenjuje u Koprivničko-Križevačkoj županiji.

Kredit se bivšem studentu pretvara u stipendiju (koja se ne vraća) ovisno o uspjehu na studiju (za odličan uspjeh potpuno oslobađanje).

Doduše, vraćanje kredita ne čeka zaposlenje bivšeg studenta, ali i to je moguće.