Naslovnica › Dnevnici › Zvone Radikalni dnevnik

Oda VELIKANU dvadesetog stoljeća

Pet, 16/11/2007 - 01:25 — Zvone Radikalni

Na današnji dan, 16. studenog 2007., navršava se prva godišnjica smrti Miltona Friedmana, jednog od najvećih ekonomista dvadesetog stoljeća. Kvalifikacija „jedan od najvećih“ je u stvari suvišna – Milton Friedman JEST bio najveći ekonomist dvadesetog stoljeća, barem u očima Zvone Radikalnog.

Na ovakvu tvrdnju će neki (mnogi ?) s osmjehom (prezirom ?) reći da to više svjedoči o mojem nepoznavanju ekonomske misli minulog stoljeća nego o nekim čvrstim činjenicama. Hm, kad pričamo o „veličini“ ekonomista, ionako vrijedi ona truth is in the eye of the beholder.

Ali ja oko toga definitivno nemam dvojbi !

Jer Milton Friedman je single-handedly (što bi mi rekli - sam samcat) rasturio keynesijansku dogmu koja je prevladavala većim dijelom 20. stoljeća. Dogmu koja se može sažeti u jednu jedinu prostu (proširenu ?) rečenicu „DRŽAVA JE ODGOVOR NA SVE“ !!!

Taj „odgovor“ su nakon katastrofalne krize 30-tih godina popušili manje više svi i daleko od toga da je taj odgovor bio (skroz) pogrešan ! Kapitalizam 19-tog stoljeća, koji će, zahvaljujući temeljitoj „marksističkoj“ osnovnoškolskoj naobrazbi ;-), u meni uvijek biti povezan sa sintagmom „prvobitna akumulacija kapitala“, nikako nije bio lijepa zvjerka i keynesijansko rješenje u vidu značajnog povećanja uloge države u ekonomskom životu nacije je donijelo mnogo dobroga !

Ali je, avaj i kukulele, posijalo i klicu svoje vlastite propasti koja je nastupila 70-tih godina sa periodom „stagflacije“ – rastuće nezaposlenosti i istovremene rastuće inflacije, što je bilo nešto što se po keynesijanskoj teoriji nikako ne bi smjelo/moglo dogoditi !?

Za Miltona Friedmana to nije bilo nikakvo iznenađenje.

Jer on je znao, i to i prije nego što je keynesijanizam postao prevladavajuća dogma !, da u toj priči ima kvaka – kad radnika (pogotovo onog produktivnog) dereš sve više i više kako bi podmirio sve veće i veće troškove države, doći će vrijeme kad će taj radnik reći „Dosta !“. Uz maksimalnu marginalnu stopu poreza od 70 % (da, da, bilo je vrijeme kad je današnja Švedska za Ameriku bila pičkin dim ! – pričamo o 60/70-tim godinama), dobro su Amerikanci i izdržali :-).

I gledajući u retrospektivi, pojava stagflacije mi se i ne čini tako čudnim fenomenom. Jer kad je 10 % najproduktivnijih članova društva (koji su vjerojatno već i tada „držali u svojim rukama“ barem 20-30 % ekonomskog života SAD-a) odlučilo da se ipak ne isplati toliko truditi kad im država uzima tako veliki dio teško zarađenog novca, ekonomska priča je krenula u jednosmjernu ulicu. Država je našla (privremeno) rješenje u paljenu printing presses za tiskanje novca, ali osnovni ekonomski zakoni ponude i potražnje su odradili svoje i voila – eto inflacije.

Priča je ipak značajno kompliciranija od ovdje iznesenog sažetka jer bili su tu i naftni šokovi, te troškovi Vijetnama i hladnog rata i siguran sam da će čitatelji u komentarima dati i svoje viđenje/objašenjenje.

A posebno (možda i važnije !) mjesto u priči o Miltonu Friedmanu zauzima njegova borba protiv bujajuće državne regulative !

Aždaja sa tisuću glava protiv viteza od niti metar i šezdeset !!! Regulacije u školstvu i zdravstvu, licencije za obavljanje zanimanja, draft (služenje vojnog roka) – take your pick.

Podosta tih glava danas fali (ali puno/previše ih još „riga vatru“), i za to najviše zasluga pripada Miltonu Friedmanu, čovjeku koji je u svom radu i djelovanju uvijek u fokus stavljao slobodu pojedinca kao ultimativni ideal ljudskog društva.

Uostalom, let the master speak:

Očuvanje slobode je zaštitni razlog za ograničenje i decentralizaciju državne vlasti . No postoji i konstruktivniji razlog. Veliki civilizacijski napredak, u arhitekturi ili slikarstvu, u znanosti ili književnosti, industriji ili poljoprivredi, nikada nije proistekao iz centralizirane vlasti. Kolumbo nije krenuo u potragu za novim putem u Kinu pokoravajući se direktivi nekog parlamenta, premda ga je dijelom financirao apsolutni monarh; Newton i Leibnitz; Einstein i Bohr; Shakespeare, Milton i Pasternak; Whitney, McCormick, Edison i Ford; Jane Addams, Florence Nightingale i Albert Schweitzer; nitko od nabrojanih nije širio nove horizonte ljudskog znanja i razumijevanja, u književnosti, u tehničkim mogućnostima ili u olakšavanju ljudske bijede, pokoravajući se naredbama vlasti.

Njihova su dostignuća rezultat individualnog genija, čvrsto usađenih pogleda manjine i društvene klime koja omogućuje raznovrsnost i raznolikost.

Vlast nikada neće biti u stanju ponoviti raznovrsnost i raznolikost individualne akcije. Određujući uniformne standarde u stambenoj izgradji, prehrani ili odijevanju, vlada može, bez sumnje, uvijek poboljšati razinu življenja mnogih pojedinaca; određivanjem standarda u školstvu, gradnji cesta ili zdravstvu, središnja vlada može bez sumnje poboljšati razinu rezultata na mnogim užim područjima, možda čak i prosjek čitavih zajednica. No vlada će istodobno zamijeniti napredak stagnacijom, a jednolikom osrednjošću nadomjestiti raznovrsnost, bitnu za eksperimentiranje, koje može dovesti do toga da sutrašnji ispotprosječni rezultati budu iznad današnjih prosjeka. (preneseno iz knjige Kapitalizam i sloboda, bold by Z.R.)

Tako je govorio Milton Friedman davne 1962. godine.

Počivao u miru.

I jedno veliko HVALA.

Komentari

Sub, 17/11/2007 - 19:34 — hrvoje štefan

Prije svega Zvone bod za

Prije svega Zvone bod za trud i stil članka. Ima tu nekakvu ideološku konzistenost gdje se lik i djelo Miltona Friedmana vrlo lijepo uklapaju u postojeći ideološki kontekst smisla. Radi se prije svega o privlačnosti Miltonovih metafizičkih koncepata koji vrlo lijepo sjedaju kao apologija, i u jednom djelu kritika, postojeće društveno-ekonomske stvarnosti, odnosno vrlo su podesni za opravdanje trendova koje određuje globalizirani kapital. Moram istaknuti da svaka ekonomska teorija i doktrina nužno uključuju vlastiti ideološko-metafizički aspekt, jer on predstavlja njezin temelj, njezinu samorazumljivu i nedokazivu pretpostavku koja usmjerava znanstvenu pažnju i određuje znanstveni predmet.

No, problem sa Miltonom Friedmanom kao znanstvenikom počinje u trenutku kada se shvati da on zaista ne govori ništa bitno novoga, ne iznosi nikakav novi znanstevi koncept i teoriju, već je njegova snaga bila upravo u ideološkoj stilizaciji stare Smithove laisser-fair doktrine, dakako prilagođene novom povijesnom kontekstu. To je bilo njegova glavna vještina u "obaranju Keynesa" odnosno odgovor na izostanak adekvatnog odgovora iz kenesijanskog tabora na pojavu stagflacije 70-ih godina. U praksi, rješenja iz tabora monetarista, pokazala se se kao lijek koji je bolest samo premijestio, ako ne i pogoršao. Monetarne restrikcije su smanjile daljnje povečanje agregatne potražnje i inflaciju, ali su povečale kamatnu stopu, smanjile profit i investicije i prouzrokovale veliki gubitak u potencjalnom realnom proizvodu i akumulaciji za daljnji rast. Dakle, inflacija se donekle stavila pod kontrolu ali zaposlenost i rast nisu niti približno dosegle razinu koju su imale u "kenesijanskom" periodu poslije rata. No ono što valja razmotriti da bi stvari postale puno jasnije jest pitanje kome je "kenesijanska" stagflacija najviše štetila. Stagflacija je kombinacija porasta cijena i masovne nezaposlenosti. I inflacija i nezaposlenost su negativne pojave, pogotovo kada poprime velike razmjere. No, istovremeno, ove pojave ne utječu podjednako na sve slojeve društva. "Inflacija teže pogađa pripadnike srednje klase: rentijere, predstavnike slobodnih profesija, poslovne ljude, službenike i političare. Nezaposlenost je veći bauk za industrijske radnike, crnce, nacionalne manjine i za zabrinute roditelje čija su djeca pri kraju školovanja" (Joan Robinson). Kada uzmemo u obzir ove činjenice postaje jasnije da se etabliranje monetarista kao dominatne doktrine ideološki puno više poklapalo sa interesima srednjih i viših slojeva koji su pod svaku cijenu nastojali obuzdati inflaciju, dok je monetarizam puno manje bio u interesu radnika i nižih slojeva.

Kad je riječ o usporedbi veličine, doprinosa i utjecaja Miltona Friedmana i Johna Maynarda Keynesa kao značajnih ekonomskih mislilaca 20 st. , mislim da je ona krajnje deplasirana. Keynes je istinski revolucionirao ekonomsku znanost pa je i poznata sintagma "kenesijanska revolucija", dok za nešto slično u Friedmanovom slučaju moram priznati da nisam čuo. Keynes je razbio staru ekonomsku dogmu koja potječe još od Smitha, a kojoj se kasnije vratio i Friedman, o ravnoteži kao prirodnom stanju i rezultatu ekonomskog sistema kada se se največa dobrobit sviju ostvaruje tako da svatko biva nesputano vođen isključivo vlastitim sebičnim interesima. Keynes je pokazao da ta "nevidljiva ruka" tržišta jednostvno ne fukcionira i da je utemeljena na metafizičkoj koncepciji ravnoteže i samoregulacije. On se stoga morao obračunati sa cjelokupnim klasičnim i neoklasičnim nasljeđem građanske ekonomske ortodoksije, koja je i dalje držala posvečenom ideju o automatskom uravnoteženju ekonomije putem slobodnog tržišta. Mnoge je nove koncepte Kenyes morao uvesti da bi predstavio adekvatno objašnjene ekonomske stvarnosti koja se nikako nije ponašala prema načelima klasične i neoklasične ortodoksije. Paradoks je bio pravi Hegelovski - ortodoksni ekonomisti su usljed nepoklapanja ekonomske stvarnosti i njezinog pojma (ekonomske teorije), smatrali da se promjeniti mora stvarnost a ne pojam (teorija). Keynes je shvatio da je to pogrešno i odvažio se poći težim putem.
No, ono što je važno razlikovati jest kenezijansku ekonomiku od ekonomike J.M.Keynesa. Keynes se uglavnom bavio čistom teorijom , i s obzirom da je svojim epohalnim novinama uveo promjenu u ekonomskoj paradigmi, ubrzo je potaknuo neviđeni razvoj ekonomije kao znanosti, u pravcu novih domena, njihove obimnosti i subspecjalizacije, pa se uskoro gotovo cijelokupna ekonomska znanost smatrala kenesijanskom odnosno pozivala se na Keynesa (govorilo se o novoj "kenesijanskoj ortodoksiji"). No ujedno su se unutar kenesijanske ekonomike razvile različite pa čak i suprotne teorije koje su sebe smatrale istinskim nastavljačima, razrađivačima ili korektivima izvorne Keynsove misli, a Keynesa više nije bilo da pojasni stvari. Pored čiste teorije posebno nakon rata djelatna je bila i ekonomska politika koja se deklarirala kenesijanskom. Ona je polazila od nekih temeljnih postulata Keynesove teorije i njegovih konkretnih prijedloga, ali u mnogo ćemu se udaljila od njegove izvorne misli, posebno stoga što je Keynes uveo u ekonomsku analizu dinamički aspekt vremena kao ključan, pa su rješenja koja su bila prihvatljiva 30-ih godina kada ih je Keynes predlagao, prestala to biti par desetljeća kasnije. I to je on stalno naglašavao, no očigledno da se u krugu tzv. kenesijanske ekonomike a posebno kenesijanske ekonomske politike nije shvatila procesnost njegove misli, pa se njegovo učenje dogmatiziralo odnosno učinilo nepovijesnim. Keynes je upravo po tom dinamičkom aspektu vlastite teorije bio blizak povijesnom načinu razmišljanja i teoriji Karla Marxa.

Što se tiče tvoje tvrdnje Zvone da je kenesijanska dogma bila "Država je sve!", to jednostavno nije točno. Ne znam gdje si takvu ili sličnu misao pronašao u djelima Keynesa?! Keynes je vjerovao u kapitalizam, pa čak i motiv profita, ali nije vjerovao u dogmu o samoregulaciji tržišta jer je prije vjerovao svojim očima:

"Što se mene tiče, mislim da kapitalizam, pravilno usmjeravan, vjerojatno može postati efikasnijim u pogledu ostvarivanja ekonomskih ciljeva od bilo kog alternativnog ekonomskog sistema koji sad možemo sagledati; isti taj kapitalizam je u mnogo čemu sasvim neprihvatljiv. Naš se problem sastoji u tome da stvorimo društveno uređenje koje će biti što je moguće efikasnije a da pri tome ne povredi naše shvačanje zadovoljavajučeg načina života"

Keynes je totalno razvalio hrpu neoklasičnih dogmi, svojom "Općom teorijom" uveo zaprepaštujuće implikacije o funkcioniranju ekonomije. Pokazao je npr. da kapital ne nosi prinos zato što je produktivan već zato što je oskudan (time je rasturio metafizičko opravdanje profita na kojem se temeljila neoklasična doktrina). Pokazao je da štednja može biti uzrok nezaposlenosti što neoklasika nije mogla zamisliti.

Dobitna karta monetarističke kontrarevolucije 70-ih godina bila je činjenica da se po prirodi kreditna i monetarna politika čine manje selektivnom, nego fiskalna (kenesijanska), jer se uklapa u ideal općeg i neutralnog regulatora privrede.

"Veliku ideološku draž kvantitativne teorije novca (A Friedmanov glavni teorijski koncept bio je upravo modificirana verzija čuvene Fisherove jednađbe kvantitativne teorije novca; op. H.Š), kojaju je održala u životu gotovo četrdeset godina nakon što je njen logički sadržaj rasturen, upravo valja pripisati činjenici da ona prikriva problem političkog izbora iza jednog privodno bezličnog mehanizma" (J.Robinson)

Ova zadnja rečenica mislim da najbolje objašjava zašto se Friedmanov največi doprinos tiče ideoloških a ne znanstvenih aspekata. U tom smislu John Maynard Keynes ostaje nemjerljivo važniji mislilac i ekonomist od Miltona Friedmana.

Ned, 18/11/2007 - 00:37 — Zvone Radikalni

Evo, i ja sam tebi dao 4 za

Evo, i ja sam tebi dao 4 za tvoj komentar. Doduše, poprilično si me s njime "pokopao". I s pravom, jer ja ipak nisam školovani ekonomist i dosta stvari pišem više po "osjećaju za feeling" nego što ih mogu egzaktno ekonomski argumentirati.

Srećom, u komentaru ispod je Bepo "ustao u moju obranu", i to u velikom stilu :-)

Hrvoje, čekam(o) reply :-)))

Sub, 17/11/2007 - 23:38 — Bepo

Mislio sam dati 3 za post,

Mislio sam dati 3 za post, onaj gore, ali kad ističeš da je Keynes puno veći "mislilac" (a bio je prvenstveno ekonomist) od Miltona morao sam smanjiti ocijenu jer to pokazuje na temeljno nerazumjevanje i nepoznavanje razvoja i događaja. To me ne iznenađuje, pošto Sundaćeva povijest ekonomske misli staje sa Keynsom. Ili pak dogmatično formiranje rasprave koja je totalno nepodobna u ekonomskoj znanosti. Sve što ti se ne sviđa sa klasičnom ekonomijom smatraš dogmom. Ili filozofiramo ili iznosimo konkretne činjenice i ideje, kako se dogodilo.
Kako ostali čitaoci ne bi shvatili krivo, Joan Robinson nije bila zaljubljena u Keynsovu teoriju, iako ju je citirala, i onih koji jesu je zvala "bastard Keynsian." (sorry, ali vjerojatno bi i ti dobio taj naziv)
Ono što malo ljudi zna je da je Milton bio fantastičan statističar. Radio je u statističkom odjelu u Vojsci za vrijeme rata i otkrio odlične načine analize. Za Keynsa se to ne može ni približno reći. Keynes je pogleda kroz prozor, zabilježio 2-3 događaja i par podataka i to je bilo to. Keynes nije stoga dokazivao teorije.
U njegovu obranu, nije ni imao dovoljno podataka kao što imamo danas. Tek su njegovi sljedbenici, u koje se ti uvrštavaš, materijalizirali i modelirali teorije, i to ne pretjerano kvalitetno za svih. Friedman je odbacivao modele '50tih i '60tih kao nedovoljno pouzdane. Milton nije uvijek imao model kod sebe, ali ga je imao u glavi. Njemu se priznaje da je bio briljantan modelator, koji je za razliku od Keynesa dokazivao.
Uspoređivanje njih, isto nije korektno. Keynes je pisao svoju teoriju u specifično vrijeme sa specifičnim razlogom. Bavio se Velikm Depresijom i kako je riješiti. Stoga, njegove ideje u reflektirale vrlo neobične uvijete koji su vladali u godinama VD. NISU reflektirali općenite ekonomske uvjete, sigurno ne one koji vrijede danas. Tako njegove postavke su bile dosta naivne za drugu polovicu 20.stoljeća. Primjerice, u naivinim modelima uopće se ne uzima u obzir inflacija, a kamoli očekivanja. U njegovu obranu, nitko nije mislio ili brinuo o inflaciji tokom velike depresije. Kamo sreće da je level cijena malo porastao.
Ekonomske knjige '60tih nisu uopće diskutirale vezu između proizvodnje i inflacije. Standardna čitanka je još uvijek bila Keynsova Opća Teorija.
Ali ni nakon rata se nije moglo bolje. Keynsova postavka, da državna intervencija i namještanje potražnje i management ekonomije kroz fisklanu i monetarnu politiku, može izgladiti poslovne cikluse i izbjeći ponovnu veliku depresiju je uzela maha kao temeljna istina, van posebne situacija kao VD. Ne samo da može stabilizirati ekonomiju, već potpuno uništiti poslovne cikluse. Publikacija Department of Commerce do 1961. zvana Business Cycle Digest je preimenovana u Business Conditions Digest. Zašto? pa više neće biti ciklusa.
Političari su naravno kao od boga poslano prihvatili ovakvo ekonomsko razmišljanje. Tako je Keynes, nehotice, da državi maha i uvijek, ali uvijek, razlog da intervenira i namješta potražnju kako onda misli da je ispravno. Sigurnost i vjera da država može i mora koristiti makroekonomsku politiku je bila na vrhuncu.
Walter Heller, glavni ekonomski savjetnik Kennedya je pisao o tome New Dimensions of Political Economy. Još je i Kennedy bio dobar. Srezao je poreze, nešto što Keynsianci poslje nisu mogli smisliti. Pa kako će država intervenirati ako reže poreze?

Sve do 1970. kad je ta teorija pala u vodu i potonula kao nakovanj. Upravo je Milton, i Edmund Phelps naravno, razbio tu vjeru u državni management ekonomije kako bi održala punu zaposlenost. Pokušaji da se održava minimalna nezaposlenost i stabilni output su bili kontraproduktivni i vode katastrofi- inflaciji i nerastu.
Friedman i Phelps su pokazali da je Philipsova krivulja koja se onda koristila pogrešna i da postoji samo kratkoročni tradeoff između inflacije i nezaposlenosti.
Ona nije bila fiksirana, kao što se mislilo. To uistinu je bilo revolucionarno, jer se DOKAZALO da je prijašnja pretpostavka kriva. Dokazalo se da su svi oni Keynsovi parametri i funkcije podložni promjenama s obzirom na očekivanja. Oni modeli koji uzmu te funkcije kao zadane temelje jednostavno neće postići željeno. Ni za vrijeme VD nisu imali željene efekte. 1933. nezaposlenost u americi je dosegla vrhunac sa 25.2% a još 1939. je bila na velikih 17%, unatoč FDRu i njegovim Keynsianskim politikama i unatoč tome da se output vratio na level 1929.

Stagflacija je pogodila svih u ekonomiji, ne samo ovu ili onu klasu kako ti Marksistički formiraš zaključak na bazi Joan R. koja je bila veliki socijalist i to nije skrivala. Staglacija je loša za sve u ekonomiji. No to je samo jedna ideja s kojom je razbijena (kako ti voliš reći) doktrina Keynsianaca. Pojava stagflacije je potpuno točna. Da fiskalan politika nije toliko jaka kao što se mislilo je isto točno. Kao i da je monetrana politika jača nego što se mislilo. Keynsianci su preuveličavali stvarni multiplier. I činjenica da postoje veliki lagovi, nepoznanice, nesigurnosti i variablini efekti državnog managementa je točna. Država ima vrlo usko mjesto i mogućnost izglađivanja ciklusa. Monetarizam je imao manje uspijeha u prihvaćanju. Kasnije je Robert Lucas, koji je po veličini ekonomske misli možda i veći od Friedmana, još dodano oslabio Keynsiance. Ne uzimajući te događaje u obzir predstavlja vrlo iskrivljenu i filozofsku debatu o povijesti, NE o ekonomiji.

Što ostaje danas od Keynsovih ideja? Riječima Martina Feldsteina, ne previše. Važne su i imaju nekog utjecaja u kratkoročno vrijeme, ali ne i dugoročno.
Keynsovo inzistiranje na managementu potražnje je bilo važno i dobor tokom VD. Danas je potpuno krivo koncentrirati se samo na potražnju i ignorirati faktore koji utječu na ponudu. Velika nezaposlenost u americi nije bila uzrokovana '70tih zbog premale potražnje, kao što i nije danas u Hrvatskoj. Porast u levelu štednje
može samo privemeno smanjiti aggregatnu aktivnost, ali dugoročno viša štednja je potrebna za održavanje visokih poslovnih investicija koje pridonose ekonomskom rastu.
Keynes je poveo jednu revoluciju u ekonomiji, 1970tih je došlo do druge revolucije sa Friedmanom, Lucasom, Phelps, Sargent itd. Moderna makroekonomija koja se danas uči je konstrukcija revolucije '70tih i '80tih, ne samo '30tih. I Friedman i Keynes stoje kao divovi u značaju ekonomske misli i najveći ekonomisti 20. stoljeća, i isticanje jednog, zastarijelog, sa koncentracijom na samo jednu stranu je krivo, ako ne i bezobrazno prema onima koje želiš informirati.

Ned, 18/11/2007 - 19:44 — hrvoje štefan

Nije loše, zaista nije.

Nije loše, zaista nije. Vidi se da si natprosjećno upućen, pa je užitak i pravi izazov brusiti misli i polemizirati s tobom.
Za početak moram istaknuti da problem sa ekonomijom počinje od činjenice da je ona društvena a ne čisto egzaktna znanost, pa uključuje moralne (vrijednosne) sudove, metafizičko-ideološke koncepte i pretpostavke, što u mnogome otežava raspravu i čini je ostrašćenom ukoliko su pozicije, polazeći od tih osnova, različite. Drugim riječima, u ekonomiji za razliku od recimo matematike, u raspravi osobni sud (predrasuda) pojedinca u bitnome određuje predmet rasprave, dakle nije u odnosu na njega neutralan. Ukoliko nema vrijednosnog slaganja između sugovornika, tada je gotovo sigurno da će isti predmet biti različito protumačen, odnosno niti jedna teorija neće biti niti potvrđena niti opovrgnuta. Pokušaj da se to riješi sadržan je u nastojanju da se ekonomija što više približi kriterijima egzaktnih znanostima poput fizike i da se utemelji na eksperimentalnom metodu. Time se željelo nedokazive ideološko-metafizičke koncepte i moralne sudove svesti na zajednički prihvaćene postavke koje se mogu opovrći. Upravo razlikovanje koje ti navodiš između ekonomije kao normativne i ekonomije kao pozitivne znanosti, izraz je takvog nastojanja. Ono svoj korijen vuče iz puno širih filozofskih pitanja (koliko god ti se to ne sviđalo), koja se tiću pitanja o mogučnostima spoznaje, što je u modernoj teoriji poznato pod nazivom epistemologija. Prevladavajući spoznajni temelj, pogotovo građanske ekonomije (ali i sociologije, psihologije, antropologije, prava), jest pozitivizam, a njegov najznačajniji predstavnik i teoretičar u 20 st. bio je Karl Popper. On je dao filozofsku podlogu modernoj znanosti, a pogotovo potaknuo širenje i dominaciju pozitivističkog kanona u društvenim znanostima. Pozitivizam je proklamirao uklanjanje metafizičkih koncepata koji su nedokazivi i stoga neoborivi, i bavljenje u znanosti isključivo "provjerlivim činjenicama". Dakle, pozitivizam je koncept "provjerlive činjenice" predstavio kao najbolji mogući standard za opovrgavanje ili provjeru znanstvenih hipoteza. On je na taj način nastojao uvesti kontroliranu eksperimentalnu metodu u ekonomiju, sve kako bi je što više približio znanstvenom rangu jedne fizike, odnosno otklonio utjecaj subjektivnih interpretacija i sudova na rezultat znanstenog istraživanja. No, rezulat svega ironijom je ispao meatafizički. Kriteriji koji su morali odrediti što su to "provjerlive činjenice", koliko god se nastojali prikazati neutralnim i objektivnim, morali su biti zasnovani na metafizičko-ideološkoj podlozi koja je drugačije interpretacije, sudove i neugodna pitanja isključivala. Na taj način desio se flash back u početke klasične i kasnije neoklasične ekonomske teorije, koje su također neugodna pitanja diskreditirale kao nevažna, neznanstvena ili na njih davale odgovore koji su imali neprovjerljivo metafizičko utemeljenje.
Daleko od toga da pozitvizam nije potaknuo ogromnu produkciju u društvenim znanostima, specjalizaciju i subspecijalizaciju, razradu sve složenijih ekonomskih modela, statistike, ekonometrije. Njegov je velika zasluga razvoj sofisticiranog analitičkog instrumentarija koji se može smatrati snažnim doprinosom racionalizaciji na mikroekonomskom planu, no na općem planu ekonomska teorija se kako je to Joan Robinson, sada već davnih 60-ih godina, ironično primjetila, "bavila ne time da nam kaže što da radimo, već time da nam pokaže zašto je ono što i inaće radimo u skladu s ispravnim principima". Takav konačni rezultat pozitivizma pokazuje da on imanentno opravdava postojeće stanje ili status quo odnosno zatomljuje svaki zahtjev za promjenom . Time je on ideologija par exellence onih koji trenutno imaju moć, a protiv onih koji ju nastoje zadobiti..

Bum nastavil...

Ned, 18/11/2007 - 20:32 — Bepo

Prije nego pročitam sve,

Prije nego pročitam sve, samo jedna nota nevezana za teme. Nastavite pisati i odgovarati, ti, solaris, netko treći, ali može biti da odgovorim tek drugi dan, ili 2 dana, pogotovo na duge postove kao solarisove. Da ne misliste da sam nestao, ali ne živim na pollitika.com. Dugi postovi iziskuju duže odgovore, pa bolje da su neki kraći.

Pon, 19/11/2007 - 00:00 — Bepo

Da, ja se slažem da je

Da, ja se slažem da je ekonomija društvena znanost i pošto se bavi ljudima i ljudskim ponašanjem ne može biti egzaktna kao fizika. Tu ništa novog nema. Ekonomisti nisu učeni kao psiholozi, ali se svejedno bave se ljudskim ponašanjem.
Ja nigdje nisam čuo da je ekonomija pokušava približiti egzaktnim znanostima kao fizika. To je malo previše. Ipak su tu ljudi u pitanju i njihovo ponašanje koje nije moguće opisati točno poput ponašanja atoma. Eksperimentiranje kao u laboratoriju je gotovo pa nemoguće za većinu ekonomskih događaja. (Vernon Smith je tu napravio pomak za koji je dobio i Nobelovu) Ne možemo izdvojiti 2 grupe ljudi i jedni da plaćaju porez, drugi ne... pa da vidimo.
Ekonomija nastoji biti egzaktna u svom predviđanju događaja, objašnjvanju realnosti, događaja, pojave, zašto ovo ili ono ne raste ili pada. Zašto se nalazimo u situaciji, koji su uzroci. Ekonomisti imaju moćne alate određivanja uzročno posljedične veze, no i tu nije sve 100% znano i mjesta ima poboljšanju. Tko drugi nego ekonomisti se bave uzrokom i posljedicom. Puno toga ima što se još ne zna. Kažeš da osobni sud bitno određuje predmet rasprave, ali to je iskrivljen način razmišljanja o ekonomiji. Izvrsnim ekonomistima osobni sud ne mrači nastojanja da dokažu ovo ili ono. Brojevi iz povijesti ili sadašnjosti ne lažu i oni su koji ukazuju kako je nešto u stvarnosti, da li se to ekonomistu svidjelo ili ne. Nema političke agende, gledaju se uzroci i posljedice ekonomskih politika, gleda se njihov trošak i benefit. Marx je bio primjer netkog kome je politički stav i um pomutio nastojanje da dokaže neku istinu. Njegov prezir prema kapitalu ga nagnao da prezire i ljudski kapital i tako je tek razvalio pljusku radniku koji ima sve dobiti sa više znanja i više vještina.

Uzmimo za primjer zadnji izvještaj MMFa o svjetskoj ekonomiji. Za tebe ko bogom dani argument. ;)
Tehnologija i strane investicije povećavaju nejednakost prihoda diljem svijeta. Nije nešto potpuno novo što se ne zna. Brojevi ukazuju na to. Prihodovna nejednakost se povećava diljem svijeta, i u bogatim i u siromašnim zemljama. Ukazivanje na to od strane MMFa u svom najvažnijem, službenom izvještaju je rijetko priznanje negativnih posljedica globalizacije. MMF dugo govori da se zemlje otvore svjetskoj ekonomiji jer će im biti bolje, a s ovim izvještajem se čini kako skaće sam sebi u usta.
No to nije istina. Tvrditi da globalizacija ima samo loše, ili samo dobre posljedice je glupo i nepriduktivno. Ekonomisti pri zdravoj pameti nikada neće zanjekati neke negativne aspekte. Što je ovdje bitno jest da brojevi ukazuju na nešto i to se ne može ignorirati ili kako ti misliš opovrgavati. Malo tko opovrgava ovakav izvještaj, on samo potvrđuje ono što ekonomisti vide ali još ne mogu dovoljno kvalitetno objasniti. Nejednakosti raste. Opće bogatstvo raste isto, prihodi radnika bez vještina i onih sa vještinama su rasli u posljednjih 20 godina i obje grupe su na dobitku, ali prihodi druge skupine brže pa je razlika veća. Zašto? Teorija kaže da više trgovine i više investicija smanjuju nejednakosti. Potražnja za radnicima bez ili malo vještina će povećati i njihove plaće u usporedbi sa visoko obrazovanim radnicima. Činjenice u izvještaju pokazuju da to nije tako. Zašto? Nitko ne bježi od pitanja i nastoji zadržati "status-quo."
To je potpuno krivo.

Krenuti u smjeru metafizičkih objašnjenja bi bilo neproduktivno i traćenje vremena. Političari ne mogu implementirati neke politike kako bi bazirane samo na filozofskim, normativnim objašnjenjima.... kako "ja mislim da bi trebalo biti." Šipak ćeš postići sa time, kao što smo vidjeli u drugoj polovici 20. st. Konkretne mjere koje imaju prikazanu uzročno-posljedičnu vezu su potrebne kako bi se riješio problem. Naravno da ekonomisiti ne znaju odgovore na sve. Koja je uloga trgovine? Koja je uloga tehnologije? Koja je uloga stranih investicija? Koja je uloga obrazovanja? Razumjevanje odogovora na ta pitanja vodi riješavanju problema nejdnakosti prihoda u bogatim i siromašnim zemljama. Jedan od odgovora je svakako potreba za više i bolje obrazovanja. Veći prihodi tokom života su povrat na investicje u obrazovanje i posjedovanje više vještina. Obrazovanje omogućava da siromašniji i radnici bez vještina kapitaliziraju na mogućnostima koje globalizacija nudi.

Ekonomisti ne nastoje dokazivati, empirijski, neke apsolutne istine, kao fizičari. Čast onima koji pokušavaju, ali ja mislim da je vrlo nezahvalan i opak smjer jer treba onda ugraditi i filozofiju i antropologiju i povijest u sve što pišeš, zadireš u domene drugih društvenih znanstvenika i na kraju opet moraš dokazati neke uzroke i posljedice. Da, ekonomska filozofija je bitna i treba filozofirati. No nažalost kvaliteni, opravdani, dokazani, konkretni, praktični argumenti protiv globalizacije još ne postoje.
Koji je to status quo na koji misliš? U Hrvatskoj postoji neki statu quo da, ali to sigurno nije slučaj u svijetu. Azija se totalno promjenila u posljednjih 50 godina, i stalno se mjenja. Dinammične su i fleksibilne ekonomije. Jednopartijski režimu kini neće opstati. Kad će pasti ja i ti neznamo. Druge, razvijene ekonomije u svijetu se mjenjaju, nitko ne stoji statički na mjestu i prkosi. Nitko tko želi napredovati. Hrvatska da, vjerojatno jesmo statisti. Ne iskorištavamo nove mogućnosti u međunarodnoj trgovini primjerice jer se ne želimo promjeniti.
Treba uvijek razlikovati, radi rasprave i radi javnosti, ekonomsku znanost i filozofiju ekonomije. Onog što se dogodilo kroz povijest i onog što mislimo da je neka filozofska istina ili da se trebalo dogoditi. Razumijem šta hoće reći manje više, ali i brljaš. Vučeš raspravu na metafiziku. Nitko ne isključuje neugodna pitanja, kao što sam ti ukazao gore sa radom MMFa, a ti tvrdiš. Ali se definitivno isključuju metafizička objašnjenja koja nemaju nikakvu bazu u stvarnosti koja nam je predočena brojevima, događajima, povijesti. Izazov je pronaći uzroke na ta neugodna pitanja kako bi se ona mogla kvalitetno objasniti i riješiti. Oni ekonomisti koji ignoriraju takva pitanja nisu dobri ili imaju političku agendu. Tu svakako spadaju ekonomisti zaposleni u Vladama diljem svijeta. Milton Friedman je preporučavao ekonomistima da se klone Washingtona (poslova u Washingtonu) u širokom luku, politika mrači um ekonomistima, ne njihov osobni stav. Ekonomski zakoni su isti i vrijede, i ako ih ignoriraš jer se sa njima ne slažeš, isto je kao da ignorira gravitaciju. Naći ćeš se u g***.

Pon, 19/11/2007 - 19:24 — hrvoje štefan

Ok. Dakle, ono gdje ti

Ok. Dakle, ono gdje ti smatraš da se razlikujemo jest činjenica da ja eksplicite uvlačim metafiziku u ekonomiju dok ti, na tragu pozitivista, smatraš da ukoliko želimo ekonomiju zadržati u rangu znanosti nužno se moramo odreći metafizike.
Na taj način ponavljaš gestu svake znanstvene ortodoksije koja je bila uvjerena da je iz svojih redova izgnala metafiziku i ideologiju (moral), oslonivši se isključivo na pozitivnu znanstvenu metodologiju, u razvoju ili opovrgavanju svojih teorija. No, kao što se do sada u povijesti pokazalo, takvo uvjerenje je uvijek bilo zasnovano na, s vremenom, potisnutim i nepriznatim metafizičko-ideološkim temeljima. Današnja ekonomska ali i općenito društvena znanost posebno je uvjerena da se rješila metafizike, jer je u svoju metodologiju ubacila alate iz "tvrdih" znanosti, koji u svojoj apstraktnoj logičnoj konzistentnosti (formalnoj) i matematičkoj strogosti, ostavljaju dojam da su odriješeni metafizike i da time omogučavaju najobjektivniji mogući uvid u ekonomsku stvarnost i njezino modeliranje. Pozitivizam kao nova ideologija, koja svoj renome vuće iz neospornog uspjeha u "tvrdim" znanostima, proširio je svoje polje i na ostale "meke" ili društvene znanosti. U tom prijelazu previđena je ključna razlika u predmetu "tvrdih" i "mekih" znanosti. "Meke" znanosti proučavaju ljudsko ponašanje, a ljudsko ponašanje nužno ukljućuje moralnu svijest. Moralna svijest je utemeljena na metafizčko-ideološkim konceptima koji nisu dokazivi, dakle u strogom pozitivističkom smislu nisu niti točni niti krivi, ali bez obzira na tu činjenicu oni bitno određuju ljudsko ponašanje, volju, djelovanje. Dakle, metafizički koncepti nužno čine okvir ali ujedno i sam predmet koji "meke" znanosti moraju proučavati i o njemu iznositi teorije, pa su stoga i one same u svojim temeljima metafizički-ideološki zasnovane, a u trenutku kada to pokušaju negirati postaju obična "logička masturbacija" koja na silu razdvaja apstraktnu logiku od empirijskog iskustva (Jurgen Habermas je napisao lijep uradak na tu temu, preveden i kod nas, "Znanost i tehnologija kao ideologija").
Na taj način dolazimo do ključnog momenta po kojem su se u povijesti uvijek razlikovala ortodoksna od heterodoksnih učenja i apologeti od kritičkih mislilaca, pogotovo u "mekim" društvenim znanostima kao što je ekonomija. Ortodoksna učenja i njezini apologeti uvijek su nakon proteka vremena i etabliranja učenja kao dominantnog sve više potiskivali činjenicu da se ono zasniva na pristranim moralnim, metafizičko-ideološkim temeljima (koji opravdava društveni status quo), dok je hetorodoksija i kritika uvijek izvlačila posredno ili neposredno problem morala i metafizičko-ideoloških temelja znanosti, priznajući da je u društvenim znanostima neminovan element pristranosti (čime se priznavo zadatak mijenjanja neprihvatljivog društvenog statusa quo). U počecima političke ekonomije svakako da je bilo puno više eksplicitnog moraliziranja , ali je već Marx u odnosu na Smitha i posebno Saya ukazao na trend potiskivanja moralnih temelja "nevidlive ruke" i objektivnog mehanizma tržišta na kojima je zasnovana klasična politička ekonomija koja je branila razvijajući kapitalizam i njegovu vladajuću klasu kao prirodnu i logičnu pojavu.. Ali Marx to nije činio moralizirajući, pogotovo ne u Kapitalu, već se poslužio metodom tzv. logičkog sarkazma. "Marx ne osuđuje kapitalizam na način na koji to čine naivni idealisti koji eksploataciju tretiraju kao pljačku. Naprotiv, on sa nekom vstom logičkog sarkazma brani kapitalizam. Nema tu prevare, sve se razmjenjuje po vrjednostima, kako spada i kako je pravedno..Ideološki gledano to je daleko jači otrov nego direktan napad na nepravdu. Sistem nije nepravedan u granicama vlastitih pravila. Upravo iz tog razloga reforme nisu moguće; ne preostaje ništa drugo nego srušiti sam sistem.". Marx je udarcem na potisnuti metafizičko-ideološki temelj ili okvir klasične političke ekonomije otvorio znanstveno polje za razvoj alternativne marksističke ekonomske, politološke, sociološke itd, teorije i prakse. Marx je u svakom slučaju spadao u korpus klasične političke ekonomije i priznavao je njezine znanstvene dosege, kritizirao ih, preuzeo određene pojmove i koncepte i dalje ih razrađivao (Od Ricarda radnu teoriju vrijednosti, i od Smitha općeniti pojam vrijednosti). Marx je kritiku klasične političke ekonomije u največoj mjeri izveo njezinim vlastitim pojmovnim aparatom, ali je time nužno preuzeo i određene dvosmislenosti itd. No, ključna je činjenica da je Marx udario na metafizičko-ideološke i moralne temelje klasične političke ekonomije i pokazao da je njezina objektivnost i znanstvenost ideološki učinak njezine potisnute pristranosti. A ta pristranost se uvijek tiće praktičnog odnosa konkretnih ljudi (duštvenih individua), njihove moći ili nemoći, dominacije ili podčinjavanja, odnosa koji se ne vide iza apstraktnih kategorija klasične ekonomske znanosti.
U tom smislu neoklasična škola, kao što to sam naziv govori, nije predstavljala odmak od metafizičko-ideoloških temelja klasičnog perioda već je bila nastavak klasične ortodoksije, makar je uvela novi koncept korisnosti. Upravo taj koncept korisnosti imao je stanovite metafizičko-ideološke potecjale (egalitarnost) koji se nisu poklapali sa interesima kapitalističke klase pa su isti vrlo brzo eliminirani iz teorije. "Ideološki sadržaj pristupa sa pozicije korisnosti na čudan način je dvojak. Promatran iz jednog kuta ovaj je pristup daleko čovječniji od klasične teorije. Po prvi put su najamnine bile uključene u bogatsvo naroda. Za neoklasičara korisnost dobara koje troše radnici ne razlikuje se od bilo koje druge korisnosti. O tuda, kako to eksplicitno iznosi Wicksell, do proglasa o jednakim pravima za sve, samo je jedan mali korak. S druge strane, ukupni smisao korisnosti sastojao se u tome da opravda laissez-faire. Stoga je element jednakosti u neoklasičnoj doktrini steriliziran (1) prelaskom sa korisnosti na fizički proizvod kao makroagregat koji valja maksimirati, i (2) otvorenim priznavanjem egalitarnog morala neoklasične teorije, pri čemu se, međutim, posve odvojeno tretira pitanje cjeline koje treba podjeliti. "Još uvijek postoje vježbe u kojima se pokazuje kako, pod pretpostavkom, da je pitanje raspodjele riješeno (recimo sistemom poreza i transfera) slobodno tržište dovodi do maksimuma zadovoljstva. U cijeloj ovoj analizi...pojam etičkog suda je navodno isključen i cijela se vježba izvodi kao čisto logička (ista se stvar dešava danas sa ekonomskom teorijom i nastavom na ekonomskim fakultetima; op H.Š) "
S razvojem neoklasične teorije metafizičko-ideološki temelji sve su više potiskivani u prešutne pretpostavke, dok se na tim temeljima gradila bogata ekonomska analiza predstavljajući se objektivnom i neutralnom. I tako je bilo sve do Keynesa koji je oborivši neprihvatljivi temelj laissez-fair doktrine o sebičnim pojedincima koji vođeni vlastitim interesom nesvjesno rade u općem interesu, ponovo uveo moral u ekonomiju odnosno "ekonomija je još jednom postala politička ekonomija". No, on kao ni Marx nije izravno moralizirao, već je postavio dijagnozu putem neoklasičnog pojmovnog aparata i indukcijom iz iskustva Velike depresije. A sinteza je bila "Opća teorija kamate, zapolenosti i novca" koja sa svojim implikacijama rasturila neoklasični metafizičko-ideološki temelj pokazavši da je defekt duboko usađen u njegov mehanizam. Na taj način Keynes je otvorio polje za razvoj nove ekonomske doktrine koja je do tada bila u mišljenju zabranjena (Freud za to ima super termin -Denkverbot) usljed dominacije neoklasične ortodoksije. I upravo po tome što je Keynes imao snage da otvori novi znansteni horizont koji je razbio staru neoklasičnu dogmu koje se držala večina tadašnjih ekonomista, smatrajući da nije problem u neprikladnoj teoriji već u stvarnosti koja je se ne pridržava, on je bio istinski revolucionaran mislilac. No, revolucionaran je bio i po činjenici da je s njim etablirana promjena znanstvene paradigme djelatno utjecala da kapitalizam uopće opstane u trenucima kada je "bauk komunizma" ozbiljno kružio Europom. Zato ga i dogmatski marksizam ne može smisliti jer je pružio lijek za spas kapitalizma, znatno ga humanizirao, učinio inkluzivnijim, socijalno osjetljivijim, potaknuo razvoj države blagostanja i krajnje otupio klasnu oštricu. No, i njegovo učenje se razvilo u svojevrsnu ortodoksiju i s vemenom izgubilo dodir sa svojim metafizičko-ideološkim i iskustvenim temeljima, zabrazdilo u dogmatizam i šablonu, pa ga je 70-ih dočekala kontrarevolucija iz starog laissez-fair tabora, no sada pod zastavom monetarista, koja je najavila novu ofenzivu Kapitala putem svojih novih apostola like Friedman. Keynesova revolucija je bila puno više narodna nego što je to bila Friedmanova kontrarevolucija. Nakon sedamedesete, a s Tačericom i Reganom usljedilo je stiskanje remena za najšire slojeve , i smanjivanje poreza na bogatsvo. Bilo je to prvenstveno politički manevar kojeg su gurali kapitalisti, rentijeri, srednji i viši slojevi. Iz redova kenesijanaca nije bilo adekvatnog odgovora na pojavu stagflacije, i to upravo zato jer su zabrazdili u čistu ekonomiju, i zaboravili na metafizičko-ideološke i moralne pretpostavke koje se nužno tiču političkog aspekta. U tom smislu nisu uvidjeli da unutar postojećeg institucionalnog okvira privatnog vlasništva kenesijanska receptura ne može sa svojim starim ekonomskim instrumentima rješiti proturječja koja su se nagomilala usljed i dalje prisutnog antagonizma kapitala i rada. Rješenje nije bilo ekonomske prirode, a za političku ofenzivu bio je spreman tek Kapital i njegovi teorijski apostoli. Friedman je prvenstveno bio vješt ideolog koji je jednostavnom stilizacijom stare laissez-fair doktrine odigrao vrlo važnu ulogu u okupljanju i motiviranju pripadnika srednjeg i višeg društvenog sloja za ofenzivu i prikazivanju njihovih partikularnih interesa kao općih. Naravno, sve je bilo garnirano novim-starim znanstvenim teorijama koje su trebale opravdati novu konzervativnu i neoliberalnu ekonomsku politiku (recimo, čuvena Lefevrova krivulja koja nije dokaziva, ali je ipak poslužila kao kvaziznansteni dokaz u prilog smanjivanju marginalnih poreznih stopa na dohodak itd). Danas svjedočimo hegemoniji neoliberalnog teorijskog koncepta u akademskoj i znanstvenoj ekonomiji, koji koristeći sve apstraktnije i složenije matematičke modele, nastoji aludirati na objektivnost i neutralnost. No, vječnom problemu ne može pobječi, a to se najjasnije pokazuje na općem planu, gdje se interpretacije ekonomskih procesa i pokazatelja u konačnici reduciraju na laissez-fair doktrinu kao posljednje metafizičko uporište, ili pak tumače kao tek privremena iznimka od tog principa.
Vidiš Bepo, tvoje uvjerenje da danas imamo u ekonomiji takvu metodologiju, instrumente i pokazatelje koji je najbliže objektivnom znanstvenom pristupu i objašnjenju ekonomske stvarnosti jest pogrešno. Današnja, kao i svaka druga povijesno dominantna znanstvena paradigma je nužno razvijena u odnosu na specifičnu regulatornu ideju (kako bi rekao Kant), ili neupitnu metafizičko-ideološku pretpostavku ili "transcedentalnog jamca", koji određuje našu perspektivu i naša vjerovanja. Ukoliko se ona ukloni ili dovede u pitanje, cjelokupna perspektiva se mijenja, stara znanstvena "zgrada" se urušava ili radikalno mijenja, i u našim očima postaje ideološka i neznastvena. Nova doktrina dokako sada ona znanstvena i objektivna.
Marx je bio duboko svjestan ove činjenice jer je prvi razotkrio ideološke mehanizme koji se javljaju, ne samo u ljudskom shvaćaju nego u djelovanju (novac kao konkretna apstrakcija, fetišizam robe itd). S druge strane on je svoj Kapital napisao upravo kao znansteno djelo koje cijelo vrijeme referira na svoj ideološki temelj. Taj ideološki temelj bio je utjelovljen u činjenici da se ekonomski procesi nužno moraju sagledavati u svom političkom aspektu jer je ekonomija odnos među ljudima, a da bi taj odnos bio pravedan odnosno moralan, on mora biti permanentno politiziran jer politička razina određuje prostor zajedničkog odlučivanja o tome što je moralno..

moram sad ić...

Uto, 20/11/2007 - 23:09 — Bepo

Ne smatram da se moramo

Ne smatram da se moramo odreći metafizike niti je pokušavam izgnati iz ekonomije. To bi bila malo pre-extremna pozicija, kao što je i guranje metafizike kao primarne teme na uštrb znanstvene metode. Ja nisam toliki pozitivist ili "ekonomski imperialist" kao što ti misliš. Da, naginjem tome jer samo tako "treniran", ali moj interes za temeljne ideje, korijene nije umanjen. Dapače. Nisam ni najmanje zabrinut da ako uvlačiš metafiziku u ekonomiju ugrožavaš znanstveni status ekonomije. Previše je ekonomska znanost napredovala da bi je tako nešto ugrozilo. Slažem se da metafizički koncepti čine okvir i predmet i da su zasnovane na njima. Općenito je prvi paragraf suvišan jer se slažem sa uglavnom svime rečenim. :)
Znači, mi se ne razlikujemo jer ti uvlačiš metafiziku u ekonomiju. (Donekle da, ali ja nisam silno protiv toga.) Razlikujemo se oko nečeg drugog, i to nije neka silno loša razlika već dobra stara specijalizacija. To je moje mišljenje sada. Neupitno je da se ekonomija kao i druge znanosti, napose društvene, zasniva na filozofskim temeljima. Pozicija, da je današnja ekonomska znanost "posebno uvjerena da se riješila metafizike" zbog goleme količine rigoroznih alata svojstvenih tvrdoj znanosti, je extremna i ne pretjerano točna. Ne bi se trebao voditi tom niti, tj. misliti da je to pozicija koju djeli većina ekonomista. Još i Keynes primjerice piše da je blesavo očekivati i nadati se silnoj matematički preciznosti u ekonomiji. (to je ako se ne varam negdje u 12. poglavlju Opće Teorije) Ipak se bavimo ljudskim ponašanjem, a i ekonomisti su politička bića. Većina ekonomista će priznati da postoje brojni intelektualni limiti koji ukazuju da ekonomija nije egzaktna znanost i koji oslabljuju njene alate. Pošto se slažem sa time, nisam "uvjeren da danas imamo u ekonomiji takvu metodologiju, instrumente i pokazatelje koji je najbliže objektivnom znanstvenom pristupu i objašnjenju ekonomske stvarnosti jest pogrešno." To bi opet bio radikalan stav i Keynes bi me optužio da sam rob propalih ekonomista.

Općenito si pre-radikalan i extreman i to ti muti argument i poznavanje. Ja sam više puta pročitao što si pisao i (nemoj se naljutiti) moglo se reći puno preciznije bez toliko riječitosti. Počinješ dobro, nakon prvog poglavlja, sa temeljnim (ili temeljitim) objašnjenjima razlika između ortodoksnih i heterodoksnih učenja i mislilaca. Dobro prezentiraš argument, ali krivi argument. (Nemoj ni za tren pomisliti da nema heterodoksnih ekonomista danas jer su "kao" potisnuti.) No kako dalje razrađuješ raspravu vide ti se sve labaviji argumenti, sve više ideološki nabijenih frustracija.

Primjerice, loviti se "nevidljive ruke" je tipično za radikale. Tako najbrže pokazuješ što te smeta, a zapravo je najmanji i za Smitha ne pretjerano značajan dio njegovog rada. Nevidljiva ruka se spominje samo jednom u Bogatstvu i još dva puta na drugim radovima. Smith nije davao velikog značaja tome, za razliku od onih nakon njega koji su baš u tome vidjeli sve što je on htio reći. To je krivo. To nije ono što je pisac htio reći i na što je ukazivao. Nevidljiva ruka se selektivno citirala od liberalnih i neliberlanih ekonomista. Emma Rothschild se ne slaže sa svim tim isticanjem nevidljive ruke i ukazuje da je Smith koristio metaforu ironično, poput Swifta. Stoga isticanje da je Marx ukazivao na potiskivanje moralnih temelja "nevidljive ruke" je zapravo promašaj Marxa, ne njegov pozitivni značaj. Daljnje isticanje Marxovih "postignuća" je na sličan način klimavo i to ne samo zato jer je Marx pogriješio ponajviše u svojim predskazanjima. Da, znam, to mu nije bio cilj. Htio je znanstveno dokazati i predskazati, ali kad je krenu u matematiku, zapleo se.

Kažeš da je Marx izveo udar na klasičnu političku ekonomiju koristeći njene vlastite pojmove, aparate, koncepte. Oh kako žalosno za njega! Po tome bi se Das Kapital u književnosti mogao voditi kao klasična tragedija, ne klasična ekonomija. Alati, poput radne teorije vrijednosti, su pogrešni, deficitarni. Najblaže(!) što sam ikad čuo da je bila opisana kao kriva je bilo od Jeffrey Sachsa kao "vrlo krutom". Tu Marx pada, kao i tvoj stavovi na više mjesta da je ovaj ili onaj "razbio" "oborio" ili slično, temelje svojom, drugačijom, teorijom. Marx je pao na praktičnom djelu (1) svoje teorije jer nema načina da se implementira bez velike ruke društvenog inžinjeringa. Marx sam nije išao u praktični dio ili nastojao napisati "recept" kako. U filozofskom djelu (2) je isto, po mom mišljenju pao. Nitko nije prihvatio njegovu teoriju. Niti jedna revolucija nakon njega nije bila prava Marxistička, već slučajni događaji prošlosti. Kažeš da je "udario na potisnute metafizičke temelj", ali to nije sasvim točno. Sa čime je udario? Sa alatima klasičnih ekonomista, posebice radnom teorijom vrijednosti? U vremenskoj perspektivi imalo je smisla razmišljati o troškovima rada kao glavnoj determinanti vrijednosti, no kako je vrijeme odmicalo to je sve manje bio slučaj. Danas to iznositi kao ozbiljne temelj neke analize može biti dočekano samo smijehom. Za razliku od Ricarda primjerice koji nije smatrao da je to krajnje i jedino objašnjenje i znao je da je nedopunjeno objašnjenje vrijednost, Marx se držao radne teorije kao pijan plota. Sve je nastojao objasniti kroz nju i nju podignuti na nivo znanstvene istine, te nije preispitivao da li je možda deficitarno objašnjenje već isprve. Kao takva, sam njegov udar je deficitaran. Bolje bi prošao da je preispitivao vrijednost te teorije, nego što ju je prihvatio i nadograđivao. Marx je totalno pogrešno shvatio kako se stvara vrijednost. Krenuo je u pogrešnom smjeru. Tukli su ga svi veliki ekonomisti, i liberalni i neliberalni. Keynes ga je ismijavao, i onima koji su ga isticali, ili još gore, istical Kapital kao "znanstveno" djelo što ti činiš, vjerojatno je zaljepio njegovu poznatu:
"Madmen in authority, who hear voice in the air, are distilling their frenzy from some academic scribbler of a few years back." Marx je bio upravo to - academic scribbler.

No, u obranu Marxa nitko u 19.st. nije znao bolje od njega, Sve do Marshalla. Zar nije ironično, nekompatibilno i neprikladno da svi ti klasični ekonomisti, Smith, Ricardo, Mills, koji su kako kažeš "potiskivali moralne temelje objektivnog mehanizma tržišta na kojima je zasnovana klasična politička ekonomija", nisu imali pojma kako tržište i cijene funkcioniraju? Što je točno vrijednost?

Nadalje, koji je to društveni status quo? Koji je to neprihvatljivi status quo? Tko određuje status quo? U Hrvatskoj? U Svijetu? U kojim zemljama? Tiranskim, izrabljivačkim poput Kube i Sjeverne Koreje? Slažem se, mjenjaj. U kojim društvima i povrh svega, da li ta slobodna društva smatraju, kao ti, da postoji njima neprihvatljivi status quo? Tko bi to trebao mjenjati status quo? Netko sa vrha, forsirajući svoje normativne, metafizičko-ideološke poglede dolje na masu kroz društveni inžinjering? Ili da citiram Friedmana "Gdje, molim te lijepo, ti nalaziš te anđele koji će za nas organizirati društvo? Pa ja ni tebi ne vjerujem."

Prezentiraš i dosta na jednu stranu nategnutu, ideološki baziranu definiciju neoklasične ekonomije i njen razvoj. Smatraš da postoji neki drugi smjer, samo njega se prešućuje. Paul Samuelson je u svojoj knjizi Ekonomija objasnio i uveo termin "neoklasična sinteza" pod kojim je smatrao spajanje mikro (Marshall) i makro (Keynes) djelova u jedan ekonomski konsenzus. Taj konsenzus je pao u '70tima jer su se pojavile nove teorije, nova razmišljanja i međusobno konkurentne teorije, modeli i škole ekonomske misli. No termin neoklasična ekonomija i dalje podrazumjeva samo konvencionalu, ortodoxnu, ekonomiju kao unificirano tijelo raznih teorija i misli, neke komplementarne, neke u sukobu. U nju spadaju i Keynes i monetaristi, realni ciklus i neokenzijanci. Iako su sve to različite škole, sve se baziraju na istim ili sličnim pretpostavkama (na istoj mikroekonomiji) o ljudskom ponašanju i operaciji tržišta kao prirodnim razvojem zbog potrebe koordinacije ponašanja različitih, ali racionalnih individua. To je ono što te smeta, te postavke koje smatraš krivima, pogrešnima, možda nemoralnim, deficitarnim, lišenim nekih vrijednosti koje ti držiš ispravnim, i koje će "sigurno" propasti. To je napad na konvencionalu ekonomiju. Izdvajanje Keynesa kao zasebnog, van ekonomije jer je "oborio neprihvatiljive" temelje laissez-fair ekonomije je krivo. Keynes se ranih dana držao Marshalla i iste, klasične, makroekonomije kao i on, iako se Marshall nije previše bavio makroekonomijom. Tek je zbog Velike Depresije došlo do uključivanja agregatne potražnje u ekonomiju i ekonomsku misao kao riješenja, i tu je Keynes bio ključan. Keynes je zbog toga revolucionirao ekonomsku misao tog vremena, ali nije stvorio zasebni pravac van ekonomije. Nije stvorio ili vratio političku ekonomiju. Najveća greška koju je Keynes napravio je što je nazvao svoje najvažnije djelo "Općom Teorijom." Ti si upao u tu zamku nesvjesno. Velika Depresija nije bila normalni događaj tržipta kao što naslov daje impresiju, već jedan groteskni oko kojeg se i danas lome koplja "zašto?". VD nije normalna pojava tržišne ekonomije, kapitalizma i nije dokaz da je laissez-faire kapitalizam propao. Keynes nije htio ništa "rasturiti" niti mu je to bio cilj. To je pak groteskno izvrtavanje povijesti i stavljanje u usta Keynesu nešto što on nije pokušavao. Keynes je nadogradio i popravi ekonomiju i do onda prihvaćena i kruta objašnjenja klasičara. Ponudi je dao potražnju, jer je vidio da samo ponuda ne omogućava punu zaposlenost. Točno je da ona nisu bila adekvatna za vrijeme VD, ali je netočno da su Keynsove ideje do onda bile "zabranjena u razmišljanju." Tko je to zabranjivao? Keynes je do kraja ostao praktični ekonomist, baš kao i Marshall, kazavši da ekonomist mora primarno biti praktičan, poput zubara. Kasnije je rekao:
"Practical men, who believe themselves to be quite exempt from any intelectual influence, are usually slaves of some defunct economist."
Ali to je bio Keynes, sam sebi kontradiktoran.
Ispravno primjećuješ da su Keynesianci "zabrazdili" pa nisu imali odgovor na stagflaciju, ali ne u dogmatizam, već samo koncentracijom na jedan aspekt ekonomije. To opet nema veze sa metafizičkim, već sa šablonskim praćenjem samo jedne strane ekonomije. Revolucija 70tih je vratila stvari u realniju perspektivu, ali ti to vidiš kao dogmatizam. Friedmana kao ideologa koji je stilizirao laissez-faire. Pogledaj molim te za što je sve Friedman dobio Nobelovu i vidjeti ćeš da je nadograđivao na Keynesu, popravljao. Primjerice, komplementirao je Modiglianijevu teoriju potrošnje s kojom se htjelo riješiti problem sa Keynesovom funkcijom. Robert Barro kaže da je Friedmanova makroekonomija još uvijek previše kenzijanska. Ako Friedmanove i ostale teorije nazivaš kvazi-znanstvenim, tu ti se argument manje više potpuno lomi i pokazuješ nikakvo znanje makroekonomije, politike, američkog političkog sistema i općenito demokracije. Da, Lafferova krivulja za čitavu ekonomiju je nedokaziva; 80tih nije bilo dokaza gdje se američka ekonomija nalazi na krivulji i to je dovelo do nekih slabih ekonomskih poteza. Ali je indikativna i korisna za zaseben porezne stope, primjerice za najvišu graničnu stopu. Upravo za to ima dokaza. Kad je 80tih ona, najviša, srezana, lo and behold, porezni prihodi od najbogatijih su se povećali. To je i danas točno. Naravno da se politika Reagan i Thatcher vodila i ideološkim pogledom manje države, manjih poreza i više slobode, jer je to najbolji put za prosperitet. Nitko to ne nječe i većina nije protiv toga, da jest ne bi nikada bili izabrani. Govoriš o nekakvom antagonizmu kapitala i rada, što je samo indikativno da se držiš pokojne radne teorije vrijednosti. Oni su komplementarni i jedan ne može bez drugoga. Smeta ti privatno vlasništvo; treba ga srušiti kako bi se upostavila nova metafizička osnova za razvoj političke ekonomije i društva. Jel si ikad razmislio da li većina u slobodnom, demokratskom društvu želi ukidanje privatnog vlasništva ili misliš da su svi zapravo zadrti i samo ti znaš istinu?

Ti potičeš, iziskuješ i nadaš se mjenjanju predmeta, subjekta, ekonomije od postojećih. Smeta ti današnja ekonomija kao narigoroznija društvena znanost i početak svakog zdravog i praktičnog razumjevanja svih društvenih aspekata. Vidiš je, sa svojim metodologijama, kao paravan za zaštitu "kapitalističke klase" nekakvog umišljenog, pogrešnog statusa quo (doduše u Hrvatskoj i postoji donekle, jer su ekonomske slobode individua potisnute, onemogućene), a ne pravu društvenu znanost. Ta klasna povijest je na granici teorija zavjere u stilu Sovjetske Pravde, ekvivalentno hrenovci. Drugim riječima, hrpa smeća upakirana u oblik koji se lako može hraniti masi. Tražiš da se počne govoriti o moralnim temeljima, problemima pristranosti, "potisnutim" metafizičkim aspektima, da se napokon opet vrati politika u ekonomiju jer svijet ekonomije i politike bitno utječu jedan na drugoga i smatraš da današnja ekonomija to prešućuje. Već kasniš, a i tvoje izistiranje je bazirano na iskrivljenom razumjevanju razvoja misli političke ekonomije, kao i njeno brkanje sa ekonomijom. Doduše, ne mogu reći da je pogrešno niti mogu dokazati da je pogrešno (niti želim). Kao filozofska perspektiva Marxizam se ne može dokazati ni opovrgnuti empirijskim istraživanjem. Isto vrijedi i za liberalizam. Nejasno je da li želiš novu ekonomsku, političko-ekonomsju, misao paralelno sa današnjom a netko ti to onemogućuje ili današnju ekonomiju misliš kompletno preokrenuti naglavačke. Moj odgovor? Osobno mislim da ćeš više uspijeha imati sa prvom strategijom jer ne predstavlja ništa novog, ništa stranog ili neočekivanog. Znamo da politika i ekonomija plešu zajedno, ali se uvijek ne drže zajedno. Politička ekonomija je zdrava i živa, predstavljena najjačom školom (za sada), onom u Chicagu koja je znatno proširila predmet ekonomskog ispitivanja. Ekonomski procesi se sagledavaju u političkim aspektu, ne postoje u vakumu. Marx nije tu otkrio toplu vodu. Možda u njegovo vrijeme je bilo manje doticaja jednog i drugog, a on je ispravno vidio da mora doći do doticaja. Danas to nije istina. Zato, na kraju 20. stoljeća, politička ekonomija se vratila jer se vidi da politika i ekonomija utječu jedna drugu. Primjerice tu je odlična knjiga Edmunda Phelpsa, kojom je pokušao uvesti predmet političke ekonomije nazad u fakultete. No, još uvijek postoje nejasnoće oko značenja termina i predmeta proučavanja. Današnja ekonomija zbog tih nejasnoća nije sigurno dogmatizam ili doktrizam. Tu bi te i sam Keynes, da upotrijebim tvoju riječ, "oborio."

"The Theory of Economics does not furnish a body od settled conclusions immediately applicable to policy. It is a method rather than a doctrine, an apparatus of the mind, a technique of thinking, which helps its posseessor to draw correct conclusion."
Ekonomija kao takva se uvijek mjenja, novi načini razmišljanja dolaze na svijetlo. Kad se situacija promjeni, mora se promjeniti i lijek, ali sve na bazi slobodnog ljudskog ponašanja i želja. "When my information changes, I alter my conclusions." kaže opet Keynes.
A sad, ako tebi to ponašanje većine smeta i smatraš ga ogavnim, deficitarnim ili nešto treće, šta ti ja mogu. Samo nemoj djeliti svoje hrenovke na silu jer nitko ne vidi da si anđeo koji će najbolje organizirati društvo.

Sri, 21/11/2007 - 20:00 — hrvoje štefan

Ok. Idemo dalje. Mislim da

Ok. Idemo dalje. Mislim da je potrebno ukazati na proturječnosti i tautologije u tvojem odgovoru, koje otkrivaju njegovu ukupnu nekonzistenost. Također, vidim da te moram podsjetiti na selektivnost u izboru pojedinih citata ili općih mjesta kojima gradiš drugačiju interpretaciju, što je potpuno legitimno, ali je ideološki pristrano, pa ga kao takvo valja i priznati.
Idemo redom.

1. Prvo kažeš da se slažeš da metafizika čini okvir i temelj ekonomije, a zatim ističeš da je ekonomija kao znanost previše napredovala da bi metafizika ugrozila njezin status. Vjerujem da bi između ova dva stava trebala biti uočljiva temeljna proturječnost. U prvoj rečenici priznaješ da je sam predmet ekonomije određen stanovitim kategorijama koje su metafizičko-ideološkog karaktera, a u drugoj da tako određen predmet ne može biti ugrožen onim što ga na taj način temeljno određuje. Pokušat ću te stoga na primjeru neoklasične kategorije korisnosti još jednom podsjetiti koliko je njezina metafizičko-ideološka dimenzija određujuća za razvoj teorije, analize, analitičkog instrumentarija, koji po tvojim riječima, kao prava ekonomska znanost ne mogu biti ugroženi od tih istih metafizičko-ideoloških temelja. Kao što ti je poznato neoklasičari su razvili pojam korisnosti da bi se rješili mrtvouzice u koju ih je dovela klasična kategorija vrijednosti. S obzirom da su Marxa u startu ideološki odbacili, i uopće pokušaj da se cijene roba određuju putem odnosa s troškovima njihove produkcije smatrali generalno netočnim, rješenje se javilo na strani potražnje. Došli su do otkrića da cijenu robe određuje njezina granična korisnost a ne upotrebna vrijednost. No, do kakvog zaključka je neminovno vodilo takvo otkriće?! Do zaključka da s obzirom da granična korisnost svake robe pada što ju se više kupuje, granična korisnost prihoda u cjelini mora se smanjiti kada pojedinac može više potrošiti.
Kako Marshall kaže "siromašnoj osobi potreban je veći poticaj nego bogatoj osobi da plati određenu cijenu za neku robu. Za bogatog čovjeka šiling predstavlja manje zadovoljstvo ili ugodu bilo koje vrste, nego za siromašnog čovjeka".
Naravno, iz ovoga se može izvesti sasvim jasan zaključak u korist egalitarizma. No, to je za neoklasičare bilo neprihvatljivo jer oni nisu zastupali nikakvu revoluciju niti proletersku klasu, već druge društvene skupine i njihove ekonomske interese, pa je morala biti uvedena Paretova nadopuna koja je jasno istaknula da se korisnost različitih pojedinaca ne može zbrojiti i da se ne može znanstevno dokazati da bi se ukupna korisnost povečala kada bi bogatašu uzeli dolar i dali ga siromašnom čovjeku. I od tada se Paretova nadopuna u građanskoj ekonomiji uzima kao znanstveni dokaz i ulazi u arsenal neoklasičnog instrumenatarija koji u krajnjoj instanci služi kao znansteveno opravdanje društvenog statusa quo.
Ta nadopuna je isključila alternativnu, egalitarnu interpretaciju kategorije korisnosti koju su kasnije razvile neortodoksne teorije i uz pomoć njih razvile drugačije modele, analitičke instrumentarije itd. Da li su i oni bili znanstevni i što uopće određuje da li je nešto znantstveno?!
Pa određuje Bepo metafizičko-ideološki temelj, i oko njega postojeći konsenzus. A taj konsenzus je uvijek politički u krajnjoj instanci, samo što se ta krajnja instanca najčešće skriva ispod planine teorija, modela, krivulja, pokazatelja. Na taj način se stvara privid objektivnost kako se ne bi uvidjelo da društvena znanost nije objektivna već štiti konkretne partikularne interese stanovitih društvenih skupina. U građanskoj ekonomiji to su oduvijek bili interesi prvenstveno srednjih i viših slojeva, dok je tek Keynes napravio odmak od tog pravila i svojom teorijom i npr. novom temeljnom kategorijom pune zaposlenosti išao u prilog najširih slojeva. Keynes se obračunao sa metafizičko-ideološkim laissez-fair temeljima neoklasične ekonomije, a konzekvence toga bile su nepregledne. Otvoren je novi, golemi horizont u predmetu teorijske ekonomije, u ekonomskoj politici i u društvenoj praksi. Promjenio se pogled u shvačanju uloge i odgovornosti države u ekonomskim procesima, u odnosima javnog i privatnog. Keynes je izašao pred neoklasični akademski svijet sa potpuno heretičkim stavovima (mislim da se i danas sve više tako tretiraju):

"Iskustvo nam ne pruža nikakve nesumnjive dokaze da se ona investicijska politika koja je društveno korisna slaže sa investicijskom politikom koja donosi največi profit"

"Moj drugi primjer odnosi se na štednju i investicije. Ja smatram da je potreban nekakv koordinirani čin inteligentnog procjenjivanja obima štednje koji je poželjno da zajednica kao cjelina vrši, obima u kojem bi ova štednja trebalo da se preseli izvan zemlje u obliku inozemnih ulaganja, kao i toga da li sadašnja organizacija investicijskog tržišta raspoređuje štednju po nacionalno najproduktivnijim pravcima. Ne mislim da bi ova pitanja trebalo u cjelosti prepustiti slučajnosti privatnih procjena i privatnih profita, kao što je to sada slučaj" itd.

Što je Keynes zapravo učinio?! On je probio metafizičko-ideološku blokadu u mišljenju koja je određivala koordinate onoga što je u ekonomskoj teoriji i ekonomskoj politici moguće a što je nemoguće (naravno, nije bio jedini, ali je bio najuvjerljiviji i najpoznatiji). Ta blokada je bila određena neupitnom laissez-fair pretpostavkom (pretpostavkom svih pretpostavki), a determinirala je dotadašnji razvoj vladajuće ekonomske teorije i određivala ekonomsku politiku vlade.

Npr. U Velikoj Britaniji 1929. godine, na prijedlog Lloyd Georga da se nezaposlenost ublaži investiranjem u javne radove, odgovoreno je uvođenjem "Treasury view" (Stavom ministarstva budžeta). Prema tom stavu postoji određena štednja koja će se u svakom slučaju investirati tako da bi se, ako bi vlada posudila sredstva za javne radove, ostale investicije smanjile za odgovarajući iznos.
Dakle, ekonomska politika bila je određena vladajućom ortodoksijom za koju problem nikako nije mogao biti u teoriji i iz nje izvedenoj politici, već u neadekvatnoj stvarnosti (nefleksibilnim nadnicama i slično), koja se s vremenom nužno opet mora početi ponašati kao teorija postulira. I tada se pojavio Keynes koji je udario na temelje takve ortodoksije ukazavši da je u njoj problem, a ne u stvarnosti, i da je potrebno graditi ekonomsku teoriju i ekonomsku politiku na drugačijim temeljima. U stvarnosti to je značilo priznavanje ideoloških temelja teorije i nuđenje nove koja ide u prilog najširim slojevima. Radilo se o ponovnom izvlačenju političke dimenzije ekonomije na vidjelo, koju je dotadašnja neoklasična ortodoksija potisnula proglazivši se čistom znanošću. No, neoklasična ortodoksija je žilava biljka, jer posjeduje veliku ideološku i estetsku privlačnost i uvjerljivost s obzirom da proklamira vanvremensku ravnotežu. Ona je ahistorijska i stoga pogodna da u bilo kojem povijesnom trenutku ponovo posluži kao ideološko oružje. Evo što je 60-ih pisala Joan Robinson kada je večina akademskih ekonomista i ekonomskih praktičra slavila novu "kenesijansku ortodoksiju" (mislim da i danas ta njezina opaska i više nego aktualna):

"Neoklasično nasljeđe još uvijek ima veliki utjecaj, ne samo na nastavu ekonomike već i na formiranje javnog mnijenja uopće, ili bar na njegovo snabdjevanje parolama. Ali kada dođe do rješavanja stvarnog problema ona nema što konkretno da kaže. Preostali sljedbenici nalaze utočiste u stvaranju sve složenijih matematičkih manipulacija i sve se više žeste na one koji pitaju što je to čime se oni bave"

Ono na što sam ti želio ukazati jesu društvene posljedice ekonomske teorije, a one su određene metafizičko-ideološkim pretpostavkama. Keynes je bio građanski ekonomist i u tom smislu podržavao je kapitalizam (Marxa uopće nije proučavao već ga je po defaultu odbacio. Nije samo sa Marxom to učinio, bio je poznat po tome da je čak i svog velikog učitelja Marshalla i cijelu neoklasičnu školu nehajno objedinio pod oznakom "klasičari". Za njega je sve to skupa bilo isto, nije imao previše živaca ulaziti u detalje. U biti nikoga nije cijenio osim sebe, ali je u tom narcizmu bio nevjerojano nepatvoren i iskren. Ničija kritika ga nije pogađala osobno, jednostavno je bio duboko uvjeren da drugi ne kuže. Tako je i Marxa otpilio u startu a da se nije baš potrudio da ga prouči). Ali je bio na strani običnih ljudi kojih je večina bila u krajnje nezavidnoj situaciji tijekom VD. To iskustvo je bilo temelj iz kojeg je izvukao novu teoriju, a ne njegovo akademsko neoklasično zaleđe. Usudio se oskvrnuti intelektualni autoritet zdanja koje se desetlječima gradilo od najpriznatijih umova iz područja ekonomije. On je uvidio da sva ta silna znanstena produkcija izrasla na krivim temeljima, temeljima koji nisu polazili od iskustva ekonomske stvarnosti i životne situacije najširih slojeva građanstva. Stoga su neoklasične teorije i iz njih izvedene politike, bile u periodu VD jasno prepoznatljive kao teorije iz drugog vremena i kao ideološki alati drugih političkih snaga i njihovih društvenih slojeva. U tom je povlaštenom povijesnom trenutku bio jasno vidljiv ideološki temelj kojeg je neoklasika potiskivala. Nakon što je uzrman taj neoklsični temelj i uvedene nove metafizičko-ideološke pretpostavke, otvorio se golemi horizont za razvoj ekonomske znanosti (iz Keynesove doktrine se razvila teorija indexnih brojeva a iz njih moderna statistika, pa nove teorije kamatne stope, pa akumulacije kapitala, pa teorije dugoročnog razvoja itd). Sve je to zabrajnjeno u mišljenju u vrijeme dominacije neoklasične laissez-fair doktrine jer jednostavno nije bilo spojivo s njezinim pretpostavkama. Nije se poklapalo s njeziniom paradigmom. Keynes je udario temelje novoj paradigmi. No, s vremenom je i keynesova ortodoksija zaboravila na svoje metafizičko-ideološke i političke pretpostavke, pa se desila kontrofenziva iz laissez-fair tabora sada pod zastavom monetarista. Bila je to nova ofenziva srednjih i viših slojeva (kapitalista, tehnokrata, rentijera, slobodne profesije itd ) posredtsvom njihovih novih ideoloških gurua i apostola. Nova-stara doktrina se morala zagrnuti u plašt općeg interesa, ali ono što je večini donjela bila je poruka - morat ćete ljenčine više raditi, snositi sami socijalne rizike, prihvatit da nema više sigurnosti radnog mjesta, sustava solidarnosti itd., i onda će svima biti bolje. Poručila im je da sve ono zbog čega im je do sada bilo dobro, moraju odsada vidjeti kao razlog zašto im je loše. I to je je bio potez čiste ideološke interpelacije, u kojoj je Friedman odigrao vrlo važnu ulogu s pozicije autoriteta znanosti. S vremenom se taj politički aspekt potisnuo, a nad njime se nadvila produkcija novih ekonomskih teorija, modela i analitičkog instrumentarija koji moraju ostaviti dojam znanstvene objektivnosti..Trenutno smo baš u fazi krajnje depolitizacije ekonomije u njezinim visokoparnim teorijama i sve složenijim matematičkim modelima i analitičkim instrumentima, koji nemaju druge svrhe ali niti snage nego da opravdaju postojeće društvene odnose moći i podrže ekonomske procese i trendove kojima ovi upravljaju. U Hrvatskoj ali i u Europi je situacija takva da još ne možemo govoriti o erupciji krize, makar je ona, pogotovo u RH, latentna, a kada izbije onda će ekonomska teorija i praksa opet morati otkriti svoj politički temelj..

2. Na opservacije o Marxu morat ću ti odgovorit sljedeći put, ali moram primjetiti da Marxa prvenstveno ideološki odbacuješ, što je sasvim legitimno, samo mi je pomalo razočaravajuće što to činiš bez da si upoznat s njegovim djelom. Jer da da jesi sigurno ne bi davao takve paušalne ocjene. .

Čet, 22/11/2007 - 00:51 — Bepo

Samo ukratko, da te ispravim

Samo ukratko, da te ispravim i da ne bi mislio kako ne znam što želim reči. (Nisam sve pročitao još, a i zauzet sam do Utorka. Vjeruj mi, rađe bi se ovdje "tukao." :)
1. Ja ne bi bio tako brz na okidaču da sam ja ideološki pristran, uz podmukli osmijeh ili nastojanje da pokažeš da ti nisi. To ne niječem, jer imam set vrijednost i pogleda koji smatram dobrim i valjanim. Ali nemoj ni ti. Jednako krećeš sa svoje ideološke pristranosti u analizu i ukazivanje. Ja smatram da je preradikalna i ne pretjerano opravdana, kao buntovnik bez razloga. To je sasvim legitimno, no jasno ti je da se nećemo naći.

2. Nema proturiječnosti. Ako pročitaš pravilno vidi se da kaže kako je ekonomija previše napredovala da bi je ovakvo metafizičko "lupanje lonaca" ugrozilo kao znanost. Neće je ugroziti i izvrnuti naglavačke kao što bi ti htio. Može je dopuniti, može popraviti neke nekvalitetne postavke ili jednostavno dograditi sa novim pogledima i teorijama. No oni moraju biti realni i dokazivi povijesnim podacima. Za Marxov argument kojeg ti ističeš nema podrške u realnim povijesnim podacima. Ako ga i želiš promovirati i držati istinitim morati ćeš to dokazati povijesnim podacima u konkurenciji sa drugim teoremima i ukazati na relevantne primjere u realnom svijetu, ne metafizičkim "lupanjem lonaca."
Da li treba opisati Marshallovu metodu ovdje?

Opet kažem da današnja ekonomija nije nikakva doktrina, dogma ili slično koja štiti nekakve klase i slojeve....(UPDATE.... na štetu drugih. Da se izrazim bolje) Jednako vrijedi u Pynogyangu i Parizu. Gdje se bolje živi?
Da budemo na čisto, kapitalizam ne može postojati u prihodovno vrlo polariziranom društvu (velike razlike između bogatih i siromašnih) Takvo stanje će prouzročiti politički napada na kapitalizam, njegovo ukidanje i državno preuzimanje kontrole nad životm, ako se radi o demokraciji. No u zapadnim, kapitalističkim zemljama ne postoji takva silna razlika u bogatstvima između siromašnih i bogatih da se sprema nekakv ustanak. 80% tih društava čini srednja prihodovna klasa. Ti sa tim vidiš neki silni problem, nekakav status quo, nekakvu netrpeljivost. Da li svi oni djele tvoje mišljenje ili si buntovnik bez razloga? Ili si možda nagutan Tironijeve Političke Ekonomije?
3. Točno je da nisam upoznat sa Kapitalom kao ti. Nisam imao vremena kao ti čitati sva takva velika djela. Uglavnom sam listao. No upoznat sam sa dovoljno kritika i pogleda koji ne vide ništa novoga ili vrijednoga, npr. Keynes i Samuelson. Moje obzervacije nisu paušalne, već na bazi kritika koje sam vidio. Moje mišljenje se neće promjeniti ni kad ga pročitam, ponajviše je ne ostavlja nikakvu radnu i praktičnu teoriju "kako".
4. Sasvim je netočno da Keynes nije proučavao Marxa. Ili to neznaš, što je ok, ili ignoriraš. Što se znao pročitao je Kapital 2 puta. Drugi put na poticanje Bernard Shawa, kojemu je odgovorio da je ekonomska vrijednost u Kapitalu nula, ali da će ga pročitati opet. To sam dolje citirao solarisu. Drugi put nije opet vidio ništa važno u Marxu. Preferirao je Engelsa od njih dvojce.
Također nije savim točno da nije imao živaca za "klasičare." Možda kasnije je to bila istina, nakon VD kad je ta škola zakazala sa odgovorom. Tada i kritizira klasičare. Ali Keynes je bio Marshallov učenik, njegovu knjigu je pročitao i držao se nje i Marshall je tražio da službeno diplomira u ekonomiji i ponudio mu mjesto na Cambridgu. U svojim predvanjima, pogodi čiju knjigu je korisito. Sve do VD kad se promjenila situacija i kao vječiti praktičar, i on promjenio svoj pogled. Da, bio je na strani običnih ljudi nakon VD, ali je isto tako bio kapitalist koji se obogatio na burzi.(pa je izgubio pa opet zaradio) Bojim se da tvojem guranje Keynsa u određene povijesne niše i klasifikacije bi i njega samog zasmetalo.

Čet, 22/11/2007 - 18:57 — hrvoje štefan

Što se tiče ideološke

Što se tiče ideološke pristranosti ona je neminovna jer ne postoji subjektivna pozicija "izvan ideologije" (ili točnije, izvan ideološke interpelacije). Ideologija određuje "koordinate smisla" svijeta u kojem živimo, mislimo i djelujemo. Ona određuje što ćemo smatrati mogućim a što nemogućim. Stoga je i formula obaranja vladajuće ideologije najbolje opisana u onoj - "budimo realni, tražimo nemoguće". Tražeći nemoguće udaramo na same "koordinate smisla" i mijenjajućih ih mijenjamo sam pojam i shvaćanje mogućeg. Tada ono što je do pred malo bilo nemoguće odjednom postaje moguće. Upravo takav udarac u teorijskom je smislu poduzeo Keynes. Njegovi teorijski stavovi nisu bili mogući unutar laissez-fair okvira, ali ih je on učinio mogućim jer svojim teorijskim istupom utjecao na samu promjenu okvira. U političkom smislu najčišći i najradikalniji poduhvat promjene ideološkog okvira poduzeo je Lenjin.

No, ideologija u funkciji legitimiranja poretka može biti uspješna jedino ako nije prepoznata kao ideologija (koliko god danas živimo u vremenu prosvijetljenog cinizma i subjekta koji navodno zauzima refleksivnu poziciju prema bilo kojoj ideologiji i tako izbjegava njezinom zahvatu-interpelaciji, takva pozicija je ideološka par exellence jer ideologija se danas ne skriva toliko u znanju koliko u djelovanju).
E sad, stavovi kakve ti zastupaš odraz su danas dominantne ideologije liberalnog kapitalizma i parlamentarne demokracije. Oni su ideološka forma globaliziranog kapitala. U kulturloškom smislu možemo ih prepoznati kao multikulturalizam i više filozofski kao postmodernizam (recimo filozofski pravac - dekonstruktivizam, postulat - subjekt je odraz vlatitih diskurzivnih praksi, istina je rezultat diskurzivnih praksi, metodološki individualizam itd). Ti ih zastupaš u ekonomskom smislu, sa temeljem u ekonomskom individualizmu i liberalizmu (kao komplement političkom liberalizmu koji se se povlači još od Locke-a , od Hobbsovskog čovjeka vuka, Milla itd). Pojam slobode koji je konzekvenca takve osnove primarno je usmjeren na negativnu slobodu kao odsustvo prinude, a ta prinuda se u liberalnom kanonu tiče prvenstveno funkcija države.
Da bi ideologija adekvatno funkcionirala ona mora svojim "horizontom smisla" zahvatiti što je moguće šire društveno polje. Ona mora sebe prikazati kao da je u interesu svih ili barem najširih slojeva društva, i ne dozvoliti da se takvo shvaćanje dovede u pitanje. Ukoliko se njezini temelji počnu dovoditi u pitanje, ukoliko se počne ukazivati i dokazivati da opravdava postupke i ljude koji rade u korist štete večine, i ukoliko se uopće promjeni pojam toga što je dobro i poželjno a što nije, tada postoji opasnost da oni koji su do tada u pogledu javnosti bili doživljeni kao uspješni, pošteni i prosvijetljeni vođe i upravljači, vrlo brzo budu prepoznati kao uzurpatori i okorjeli manipulatori.
Ono gdje ja smatram da se nas dvoje ključno razlikujemo jest upravo svijest o postojanju takve logike ideoloških mehanizama. Ti, kao eksponent vladajuće ideologije nastojiš pokriti njezine nekonzistetnosti, nastojiš relativizirati konkretne političke i ekonomske interese koje ona štiti (mislim da si debelo fulao sa pokazateljem o nejednakostima u raspodjeli dohotka i bogatstva u razvijenim zemljama. Dva najrelevantnija pokazatelja - Ginijev koeficjent i Lorenzova krivulja pokazuju sve veću koncentraciju ukupno kreiranog dohotka i bogatsva kod sve manje skupine odabranih), argumentiraš tautološki - nešto je najbolje ili ispravno samim time što jest (recimo, tvoje pitanje da li se bolje živi u Parizu ili Pynogyangu?! I sad da dođe tip iz Pynogyanga i kaže ti da je sasvim zadovoljan kako živi, ti bi smatrao da ili nije normalan ili da laže. Ali ne shvačaš da tvoj stav o tome što je dobar život proizlazi iz ideološkog okvira koji ga određuje, pa je dotični možda i puno sretniji od tebe, ali ne po tvojim mjerilima. No zato bi mu, siguran sam, izvukao čitav niz brojčanih pokazatelja koji bi ga morali uvjeriti da on objektivno ne živi dobro i da ne može biti sretan), odbacuješ mislioce koji su već prije 200 godina radikalno prozrjeli liberalnu doktrinu kao ideologiju klasa u usponu itd.
Sve je to ok, samo što ja stojim na suprotnoj poziciji, i da, jesam, radikalan sam. A radikalan sam jer sam nezadovoljan društvom u kojem živim, načinom na koji funkcionira, kič odnosom među ljudima, dominacijom gluposti, sve manjom solidarnošću, vladavinom objekata-fetišizmom robe, ekološkim zagađenjem itd, a uzrok svega toga pronalazim u osnovi društvenih odnosa i njihovih vladajućih ekonomsko-političkim instituta, podržavanih i održavanih vladajućom ideologijom. Naravno da se iza ove apstrakcije uvijek kriju konkretne osobe- agenti postojećeg poretka, a jedan od njih si upravo ti Bepo ;))

No vratimo se ipak na ekonomiju i na Marxa. Vidiš, Marx je bio prije svega filozof i to najvišeg ranga. Pod najviši rang svrstavam one koji su svoju filozofsku poziciju najsistematičnije, najkonciznije i najkoherentnije izgradili. Kao što ti je vjerujem poznato filozofija se bavi temeljnim pitanjima smisla ljudskog postojanja dok znanosti pokrivaju puno užu i specjaliziraniju domenu, uglavnom instrumentalno racionalne spoznaje. Filozofija natkriva znanost i pita o njezinoj svrsi, ona nije još jedna znanost (makar se s dominacijom pozitivizma i analitičke "filozofije" upravo tomu teži). Pravi znanstvenik da bi bio intelektualac mora ujedno biti i filozof. Mora imati tu opću perspektivu - filozofsku perspektivu, da bi u svom specjaliziranom znanstvenom djelokrugu imao pojam toga što čini, s kojom svrhom i s kakvim posljedicama. Svi najveći znanstvenici ujedno su bili i intelektualci , dakle i filozofi.
Marx je u tom smislu bio nenadmašan jer je ekonomiji kao nauci koja se bavi pozitivnim ekonomskim procesima pristupio s filozofske pozicije radikalne društvene kritike. On je kapitalizam prikazao kao povijesnu fazu u razvoju ljudskog društva, kao rezulat dijalektike proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa i rezultat sukoba društvenih klasa. Objasnio je temeljnu logiku društvenog razvoja i pokazao da ona ovisi o prožimanju i dijalektičkom sukobljavanju subjektivnih i objektivnih faktora i procesa. Subjektivnost se tiće svjesti društvenih klasa dok je objektivnost sadržana u zatečenim materjalnim uvjetima. Dijalektika znači da sama subjektivna svjest klase koja jedina zadovoljava kriterij istinske univerzalnosti prepozna sebe kao objektivni faktor povijesnog procesa koji svojim djelovanjem određuje svoje vlastite prepostavke i vlastiti društveni položaj. Drugim rječima, Marx je pokazao da ekonomski procesi nužno ovise o skrivenoj logici koja je političkog karaktera, a vladajuća klasa i njezini ideolozi predstavljaju je kao prirodnu i vanvremensku (nepovijesnu) zakonitost. Marx je pokazao da je povijest druga ljudska priroda, i da je čovjek rezultat povijesti isto kao što je povijest rezultat njegovog djelovanja. Taj uvid otvorio je revolucionarnu perspektivu za onu pauperiziranu proletersku klasu, kojoj je vladajuća kapitalistička klasa vlastitom ideologijom uvjeravala da je njihova pozicija prirodna i da nema uopće smisla pomišljati da ju je moguće promjeniti.

idem na nogomet, bum nastavil...

Pet, 23/11/2007 - 19:10 — hrvoje štefan

Vidim da sam otišao u

Vidim da sam otišao u širinu, a nemam baš volje ovdje ispisivat traktate.
Stoga ću još malo o Marxu kao ekonomistu, makar ga na taj način vulgariziram i promašujem bit njegova učenja.
Marx je ekonomskoj analizi prišao sa klasičnim pojmovnim aparatom ali sa suprotne strane, da bi mu dao novo značenje i uveo nove pojmove koji se tiču suštine ekonomskih procesa. Otkrio je genealošku, povijesno-materjalističku logiku koja je dovela do raspada feudalnih okova i etabliranja radne snage kao robe koja se poput drugih roba slobodno razmjenjuje na tržištu ali jedina ima svojstvo da stvara vrijednost. To odražava njezin poseban karakter koji je u kapitalizmu skriven odnosno od kojega se u samom funkcioniranju sustava apstrahira. A taj poseban karakter radne snage jest prvenstveno sadržan u činjenici da ona stvara više vrijednosti i proizvoda nego što košta njezino održavanje na životu. U toj razlici krije se temeljni pojam Marxove ekonomske analize - višak vrijednosti rada. Polazeći od tog pojma Marx je objasnio funkcioniranje cijelokupnog kapitalističkog ekonomskog sistema, sve njegove pojavnosti i procese (U Kapitalu se u prvom tomu polazi od biti ekonomskih procesa, da bi se u trećem došlo do pojavnosti kakve se predstavljaju svkodnevnom razumijevanju ekonomske realnosti. Postupak je obrnut hegelovski - Hegel u Fenomernologiji duha polazi od osjetilne datosti i neposredne pojavnosti da bi dijaltektički nastavio prema biti). Marx je izvršio najtemeljitiju i najradikalniju analizu i kritiku kapitalističkog sustava , navodeći bezbrojne primjere kojom je verificirao vlastitu teoriju. Razvio je mnogobrojne alate kako bi omogućio adekvatnu apstrakciju sustava. Tako su i dan danas poznate njegove reprodukcijske šeme (I sektor - proizvodnja sredstava za proizvodnju, II sektor - proizvodnja sredstava široke potrošnje, III sektor - finalna potrošnja) koje su upravo od njega preuzeli građanski ekonomisti. Naravno, Marx je svojom teorijom i pojmovnim aparatom otvorio uvid u kapitalistički sustav iz sasvim drugačije perspektive nego što je to učinila klasična i kasnije neoklasična građanska ekonomija. Marx nije razmišljao o tome kako što bolje upravljati kapitalističkim sustavom ili kako ga što uvjerljivije opravdati, već upravo suprotno, on je nastojao ukazati na njegova temeljna unutrašnja proturječja i nepravde koja se ne mogu rješiti osim obaranjem kapitalizma i ukidanjem njegovih proizvodnih odnosa (odnosa vlasništva).
U tom smislu Marx je prvi objasnio privredne cikluse u kapitalizmu kao logičan izraz njegovih unutrašnjih proturječja. U trećem tomu Kapitala njegovo je predviđanje bilo da će s vremenom organski sastav kapitala toliko narasti da će profitna stopa pasti na nulu odnosno da više neće biti poticija za njegovu daljnu akumulaciju. To je poznato kao Marxova teorija tendencijskog pada profitne stope i nju građanski ekonomisti najradije izvlaće kao dokaz promašenosti Marxove ekonomske teorije i općenito učenja. Najoštrije se na njega po tom pitanju obrušio poznati Bohm-Bawerk. No, sigurno da je Marx u mnogo toga promašio i da njegove riječi ne treba shvačati kao sveto pismo, no veličina njegova učenja sigurno ne proizlazi iz točnih ili manje točnih povijesnih predviđanja, već iz uvjerljivosti i snage koja motivira na djelovanje, a znamo da u društvu najviše o djelovanju ovisi da li će se ostvariti proročanstvo.
Marx je govorio o kapitalizmu jednog vremena, dok su njegovi nastavljaći morali učenje prilagoditi novim povijesnim okolnostima, učiniti ga djelatnim u novom povijesnom kontekstu. Već se Lenjin vrlo uspješnim u tome pokazao, prvenstveno u dijalektici teorije i političke prakse. Od ekonomskih teoretičara tu je svakako bila Rosa Luxemburg, pa Hilferding, pa Mandel itd. Recimo ovaj zadnji je vrlo uvjerljivo pokazao na bezbrojnim statističkim podacima u svojem kapitalnom djelu "Kasni kapitalizam" da je Marxova teorija o tendencijskom padu profitne stope i u kasnom kapitalizmu, dakle 70 ih godina prošlog stoljeća aktualna, ali ju je uspjela oblažiti keynesovska revolucija, no ne i otkloniti. Također je pokazao mehanizme koje kapitalizam mora sve rigidnije koristiti kako bi ublažio tendenciju pada profitne stope, putem obezvrjeđivanja kapitala i povečanja pritiska na smanjene realnih nadnica i povečanje rezervne armije nezaposlenih (a to su upravo pod ideološkim opravdanjem monetarizma u ekonomskoj politici proveli tačer i regan).. Od ekonomista tu je i naš Branko Horvat koji je bio učenik mislim Samuelsona, pa je zatim u sintezi analitičkog instrumentarija građanske ekonomije i Marxove radne teorije vrijednosti razvio teoriju samoupravnog socijalizma, sudjelovao u modeliranju Jugoslavenske ekonomske politike (samoupravni spoj tržišta i plana), nadopunio i korigirao Marxa u "Radnoj teoriji cijena" itd
Dakako, desila se i treća tehnološka revolucija s razvojem informatičke tehnologije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, što bitno određuje procese u kapitalizmu upravo po onoj Marxovoj o sukobu proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Složio bih se da povijest u ovom trenutku izgleda ironična prema Marxu jer su suprotno njegovoj formuli o njihovom nužnom sukobu, nove proizvodne snage (IT, komunikacije, masovni elektronski mediji) trenutno u službi očuvanja postojećih proizvodnih odnosa (privatnog vlasništva). Neki bivši marksisti, kao recimo Jean Baudrillard, su čak proglasili smrt političke ekonomije (produkcijske paradigme) i govore o političkoj ekonomiji znaka (paradigma znaka-vrijednosti), gubitku subjektiviteta i realiteta, prijelazak u sferu simulacije i simulakruma itd. No ja ipak nisam toliko defetistički nastrojen već sam, kako bi rekao Ernest Bloch, militantni optimist jer vjerujem da nas prije nego što se mnogi nadaju čeka kolaps kapitalističkog sustava, i otvaranje nove socijalističke perspektive kao jedine adekvatnije alternative. (a da međufaza bude kakva nova organsko-korporativna dijaboločna vladavina također bi bilo poprilično logično)

Ned, 25/11/2007 - 21:54 — Bepo

Čisto da se javim, da ne

Čisto da se javim, da ne mislite da sam odustao od diskusije. Odgovoriti ću ja.
Ni ja ne volim traktate, bolje je koncizno pisati oko biti neke ići u širinu. :) Sad par dana će biti interesa oko izbora i rezultata, ali pisati ću ja i ovdje.

Pet, 16/11/2007 - 22:38 — Solaris

Nisam ekonomist, ne znam sta

Nisam ekonomist, ne znam sta da kazem osim nekih zapazanja iz svoje struke. Kapitalizam i slobodu sam naravno citao i jos neke Friedmanove radove, ali ali samo dijelove onoga koji se smatra njegovim najznacaijnijim doprinosom u ekonomici, a to je Monetarna povijest Sjedinjenih Drzava koju je pisao zajedno sa Annom Schwartz. Evo, bas gledam popis dobitnika Nobela u ekonomici. Koliko i Friedmana, dakle nedovoljno, poznajem (citao sam) Samuelsona, Arrowa, Simona, Beckera i Buchanana, igrom slucaja nesto vise paznje posvetio sam Stiglitzu, teorija igara je nezaobilazna pa se mora znati za Nasha (Genijalni um); Mundel, Phelps, Tobin bili su u Hrvatskoj koliko se sjecam devedesetih, Sollowa zapravo znam po odjecima i bio je u Hrvatskoj objavljen poneki intervju s njim, a zbog svoje struke i interesa puno sam vise paznje posvetio Coaseu, Northu i jednom istinskom geniju, Nobelovcu za ekonomiku koji se zove Amartya Sen.
Dakle, sta je po meni problem s ovim Friedmanom, ukratko jer nema motiva za detaljnije analize.
Ne ulazim u vrijednost monetarizma, koji je, koliko sam informiran, kao i svaka ambiciozna znanstvena paradigma kontraprimjerima ozbiljno doveden u pitanje. Svejedno, monetarizam, a to je onaj dio Friedmana iz Monetarne povijesti SAD-a, uvijek ce ostati smjernica za proucavanje u ekonomici. Tako je to cesto u znanosti, sto je paradigma znacajnija ima vise rupa. Problem su Friedmanovi iskoraci iz ekonomike i njezino drustveno i konceptualno utemeljenje. Tu mogu govoriti o dva rada, tri rada - Capitalism and Freedom, Free to Choose i o tekstu iz 53. The Methodology of Positive Economics. Taj je meni, sta se Friemana tice bio najvazniji, jer su ove dvije popularizatorske knjige u osnovi pamfleti, a ne utemeljeni znanstveni uvidi, sto se uostalom vidi i iz citata koje si ti Zvone izabrao. Nit su tu definirani pojmovi, niti su izneseni argumenti, ali ambicija tih knjiga i nije nista vise od popularizacije autorovih pogleda. Kao uostalom i njegove televizijske emisije. To su stavovi, s kojima se mozes sloziti ili ne sloziti, puno manje tu ima rasprave. Ta opredjeljivanja mene frustriraju. Methodology of Positive Economics je medjutim Friedmanov ambiciozni iskorak iz ekonomije u njezino utemeljenje. To je tekst koji se lako cita i izgleda logicno, kao i sve njegove knjige. Medjutim, kad se analiticari uhvate razumijevanja sta je pisac zapravo htio reci, ne ostane ni kamen na kamenu. Prenijet cu ovdje objekcije iz jednog enciklopedijskog teksta, koji dakle po urednickim akademskim normama mora zadrzati neutralnost, ne smije biti polemican. Rijec je o prikazu Filozofije ekonomije sa Stanford Encyclopedia of Economics.
Ondje stoji - Friedman begins his essay by distinguishing between positive and normative economics and conjecturing that policy disputes are typically really disputes about the consequences of alternatives and thus are capable of being resolved by progress in positive economics. Turning to positive economics, Friedman asserts (WITHOUT ARGUMENT ) that the ultimate goal of all positive sciences is correct prediction concerning phenomena not yet observed. He holds a practical view of science and looks to science for predictions that will guide policy....
To je prvo mjesto u prikazu na kojem se upucuje da Friedman ne argumentira svoje stavove. Idemo dalje (nisam hadezeovac:)
As critics have pointed out (and almost all commentators have been critical), Friedman refers to several different things as “assumptions” of a theory and means several different things by speaking of assumptions as “unrealistic” ...
Ovu recenicu sam uvrstio tek da se vidi da su prema Friedmanovim naporima utemeljenja ekonomske znanosti "all commentators have been critical".
U cemu je problem, da ne opterecujem, drustvo obozavatelja Miltona Friedmana - u tome sto on metodoloski brka pretpostavke znanosti i predvidjanja. Na primjer, recenica "cilj je firme maksimizacija profita" kod Friedmana je i pretpostavka na osnovi koje dalje konstruira konzekvence i predvidjanje da je to tako. Naravno da je u oba slucaja upitna, sa stajalista pozitivne ekonomike za koju se Friedman zauzima.
Friedman je bio popularan, nema dvojbe, vjerojatno je za monetarizam zasluzio i Nobela, ali malo je njegovih prakticnih ideja bilo prihvaceno (na primjer voucheri u javnom skolstvu) jer su smatrane apstraktnim intelektualiziranjem koje u praksi nije moguce tako jednostavno realizirati. On je nesumnjivo briljantno pojednostavljivao stvari.
Naravno, u Hrvatskoj je bio ikona, kao i Hayek, ciji je mozda najjeftiniji pamflet najvise spominjan "Road to Serfdom". Hayek je u svojim drustvenim istrazivanjima puuuno dublji. Tu se u Hrvatskoj stvar pojednostavila na neku dihotomiju keynesijanizam - monetarizam, odnosno drzavni intervencionizam - slobodno trziste. Ne kazem da su Hrvati to pojdnostavili sami, popularne ekonomske novine i danas citateljima objasnjavaju stvari na taj nacin. Hrvati naravno znaju sta je drzava, i o tome ima razmjerno dosta politiloskih radova, znaju sta je intervencija drzave u ekonomiji, mogu reci i - na zalost znaju o drzavnoj intervneciji, da se dodvorim publici na ovom forumu, jer zaista ne mislim da su intervencije drzave bile u Hrvatskoj sretne, ali se ne sjecam da sam od bilo kojeg hrvatskog ekonomista procitao koncept, analizu pojma trzista, sta je to trziste, osim banalnih definicija tipa mjesto razmjene roba i usluga. Pa sad Friedmanovci lijepo vi meni objasnite sta je to trziste pa mozemo dalje nastaviti diskusiju. Medju onima ozbiljno zainteresiranima za razumijevanje stvari hvalospijevi, obozavanja, svrstavanja imaju nisku cijenu.
Inace, prije nego sto se pocelo dodjeljivati Nobela za ekonomiku 69 godine ta je znanost proizvela niz briljantnih znanstvenika, koji jednako tako mogu konkurirati za naveceg u dvadesetom stoljecu. Za devetnaesto stoljece malo je dileme tko je bio najprodorniji i u intelektualnom i u drustvenom pogledu - Karl Marx.

Sub, 17/11/2007 - 19:28 — hrvoje štefan

Da, ali ono na što valja

Da, ali ono na što valja obratiti pažnju jesu vrlo ozbiljni i uvjerlivi dokazi koji su doveli u pitanje Miltonovu reputaciju znanstvene objektivnosti pogotovo s obzrom da je popularnost monetarizma proizlazila i dalje proizlazi prvenstveno iz njegove jednostavnosti i nav