Tagovi

Oda VELIKANU dvadesetog stoljeća

Na današnji dan, 16. studenog 2007., navršava se prva godišnjica smrti Miltona Friedmana, jednog od najvećih ekonomista dvadesetog stoljeća. Kvalifikacija „jedan od najvećih“ je u stvari suvišna – Milton Friedman JEST bio najveći ekonomist dvadesetog stoljeća, barem u očima Zvone Radikalnog.

Na ovakvu tvrdnju će neki (mnogi ?) s osmjehom (prezirom ?) reći da to više svjedoči o mojem nepoznavanju ekonomske misli minulog stoljeća nego o nekim čvrstim činjenicama. Hm, kad pričamo o „veličini“ ekonomista, ionako vrijedi ona truth is in the eye of the beholder.

Ali ja oko toga definitivno nemam dvojbi !

Jer Milton Friedman je single-handedly (što bi mi rekli - sam samcat) rasturio keynesijansku dogmu koja je prevladavala većim dijelom 20. stoljeća. Dogmu koja se može sažeti u jednu jedinu prostu (proširenu ?) rečenicu „DRŽAVA JE ODGOVOR NA SVE“ !!!

Taj „odgovor“ su nakon katastrofalne krize 30-tih godina popušili manje više svi i daleko od toga da je taj odgovor bio (skroz) pogrešan ! Kapitalizam 19-tog stoljeća, koji će, zahvaljujući temeljitoj „marksističkoj“ osnovnoškolskoj naobrazbi ;-), u meni uvijek biti povezan sa sintagmom „prvobitna akumulacija kapitala“, nikako nije bio lijepa zvjerka i keynesijansko rješenje u vidu značajnog povećanja uloge države u ekonomskom životu nacije je donijelo mnogo dobroga !

Ali je, avaj i kukulele, posijalo i klicu svoje vlastite propasti koja je nastupila 70-tih godina sa periodom „stagflacije“ – rastuće nezaposlenosti i istovremene rastuće inflacije, što je bilo nešto što se po keynesijanskoj teoriji nikako ne bi smjelo/moglo dogoditi !?

Za Miltona Friedmana to nije bilo nikakvo iznenađenje.

Jer on je znao, i to i prije nego što je keynesijanizam postao prevladavajuća dogma !, da u toj priči ima kvaka – kad radnika (pogotovo onog produktivnog) dereš sve više i više kako bi podmirio sve veće i veće troškove države, doći će vrijeme kad će taj radnik reći „Dosta !“. Uz maksimalnu marginalnu stopu poreza od 70 % (da, da, bilo je vrijeme kad je današnja Švedska za Ameriku bila pičkin dim ! – pričamo o 60/70-tim godinama), dobro su Amerikanci i izdržali :-).

I gledajući u retrospektivi, pojava stagflacije mi se i ne čini tako čudnim fenomenom. Jer kad je 10 % najproduktivnijih članova društva (koji su vjerojatno već i tada „držali u svojim rukama“ barem 20-30 % ekonomskog života SAD-a) odlučilo da se ipak ne isplati toliko truditi kad im država uzima tako veliki dio teško zarađenog novca, ekonomska priča je krenula u jednosmjernu ulicu. Država je našla (privremeno) rješenje u paljenu printing presses za tiskanje novca, ali osnovni ekonomski zakoni ponude i potražnje su odradili svoje i voila – eto inflacije.

Priča je ipak značajno kompliciranija od ovdje iznesenog sažetka jer bili su tu i naftni šokovi, te troškovi Vijetnama i hladnog rata i siguran sam da će čitatelji u komentarima dati i svoje viđenje/objašenjenje.

A posebno (možda i važnije !) mjesto u priči o Miltonu Friedmanu zauzima njegova borba protiv bujajuće državne regulative !

Aždaja sa tisuću glava protiv viteza od niti metar i šezdeset !!! Regulacije u školstvu i zdravstvu, licencije za obavljanje zanimanja, draft (služenje vojnog roka) – take your pick.

Podosta tih glava danas fali (ali puno/previše ih još „riga vatru“), i za to najviše zasluga pripada Miltonu Friedmanu, čovjeku koji je u svom radu i djelovanju uvijek u fokus stavljao slobodu pojedinca kao ultimativni ideal ljudskog društva.

Uostalom, let the master speak:

Očuvanje slobode je zaštitni razlog za ograničenje i decentralizaciju državne vlasti . No postoji i konstruktivniji razlog. Veliki civilizacijski napredak, u arhitekturi ili slikarstvu, u znanosti ili književnosti, industriji ili poljoprivredi, nikada nije proistekao iz centralizirane vlasti. Kolumbo nije krenuo u potragu za novim putem u Kinu pokoravajući se direktivi nekog parlamenta, premda ga je dijelom financirao apsolutni monarh; Newton i Leibnitz; Einstein i Bohr; Shakespeare, Milton i Pasternak; Whitney, McCormick, Edison i Ford; Jane Addams, Florence Nightingale i Albert Schweitzer; nitko od nabrojanih nije širio nove horizonte ljudskog znanja i razumijevanja, u književnosti, u tehničkim mogućnostima ili u olakšavanju ljudske bijede, pokoravajući se naredbama vlasti.

Njihova su dostignuća rezultat individualnog genija, čvrsto usađenih pogleda manjine i društvene klime koja omogućuje raznovrsnost i raznolikost.

Vlast nikada neće biti u stanju ponoviti raznovrsnost i raznolikost individualne akcije. Određujući uniformne standarde u stambenoj izgradji, prehrani ili odijevanju, vlada može, bez sumnje, uvijek poboljšati razinu življenja mnogih pojedinaca; određivanjem standarda u školstvu, gradnji cesta ili zdravstvu, središnja vlada može bez sumnje poboljšati razinu rezultata na mnogim užim područjima, možda čak i prosjek čitavih zajednica. No vlada će istodobno zamijeniti napredak stagnacijom, a jednolikom osrednjošću nadomjestiti raznovrsnost, bitnu za eksperimentiranje, koje može dovesti do toga da sutrašnji ispotprosječni rezultati budu iznad današnjih prosjeka. (preneseno iz knjige Kapitalizam i sloboda, bold by Z.R.)

Tako je govorio Milton Friedman davne 1962. godine.

Počivao u miru.

I jedno veliko HVALA.

Komentari

Prije svega Zvone bod za

Prije svega Zvone bod za trud i stil članka. Ima tu nekakvu ideološku konzistenost gdje se lik i djelo Miltona Friedmana vrlo lijepo uklapaju u postojeći ideološki kontekst smisla. Radi se prije svega o privlačnosti Miltonovih metafizičkih koncepata koji vrlo lijepo sjedaju kao apologija, i u jednom djelu kritika, postojeće društveno-ekonomske stvarnosti, odnosno vrlo su podesni za opravdanje trendova koje određuje globalizirani kapital. Moram istaknuti da svaka ekonomska teorija i doktrina nužno uključuju vlastiti ideološko-metafizički aspekt, jer on predstavlja njezin temelj, njezinu samorazumljivu i nedokazivu pretpostavku koja usmjerava znanstvenu pažnju i određuje znanstveni predmet.

No, problem sa Miltonom Friedmanom kao znanstvenikom počinje u trenutku kada se shvati da on zaista ne govori ništa bitno novoga, ne iznosi nikakav novi znanstevi koncept i teoriju, već je njegova snaga bila upravo u ideološkoj stilizaciji stare Smithove laisser-fair doktrine, dakako prilagođene novom povijesnom kontekstu. To je bilo njegova glavna vještina u "obaranju Keynesa" odnosno odgovor na izostanak adekvatnog odgovora iz kenesijanskog tabora na pojavu stagflacije 70-ih godina. U praksi, rješenja iz tabora monetarista, pokazala se se kao lijek koji je bolest samo premijestio, ako ne i pogoršao. Monetarne restrikcije su smanjile daljnje povečanje agregatne potražnje i inflaciju, ali su povečale kamatnu stopu, smanjile profit i investicije i prouzrokovale veliki gubitak u potencjalnom realnom proizvodu i akumulaciji za daljnji rast. Dakle, inflacija se donekle stavila pod kontrolu ali zaposlenost i rast nisu niti približno dosegle razinu koju su imale u "kenesijanskom" periodu poslije rata. No ono što valja razmotriti da bi stvari postale puno jasnije jest pitanje kome je "kenesijanska" stagflacija najviše štetila. Stagflacija je kombinacija porasta cijena i masovne nezaposlenosti. I inflacija i nezaposlenost su negativne pojave, pogotovo kada poprime velike razmjere. No, istovremeno, ove pojave ne utječu podjednako na sve slojeve društva. "Inflacija teže pogađa pripadnike srednje klase: rentijere, predstavnike slobodnih profesija, poslovne ljude, službenike i političare. Nezaposlenost je veći bauk za industrijske radnike, crnce, nacionalne manjine i za zabrinute roditelje čija su djeca pri kraju školovanja" (Joan Robinson). Kada uzmemo u obzir ove činjenice postaje jasnije da se etabliranje monetarista kao dominatne doktrine ideološki puno više poklapalo sa interesima srednjih i viših slojeva koji su pod svaku cijenu nastojali obuzdati inflaciju, dok je monetarizam puno manje bio u interesu radnika i nižih slojeva.

Kad je riječ o usporedbi veličine, doprinosa i utjecaja Miltona Friedmana i Johna Maynarda Keynesa kao značajnih ekonomskih mislilaca 20 st. , mislim da je ona krajnje deplasirana. Keynes je istinski revolucionirao ekonomsku znanost pa je i poznata sintagma "kenesijanska revolucija", dok za nešto slično u Friedmanovom slučaju moram priznati da nisam čuo. Keynes je razbio staru ekonomsku dogmu koja potječe još od Smitha, a kojoj se kasnije vratio i Friedman, o ravnoteži kao prirodnom stanju i rezultatu ekonomskog sistema kada se se največa dobrobit sviju ostvaruje tako da svatko biva nesputano vođen isključivo vlastitim sebičnim interesima. Keynes je pokazao da ta "nevidljiva ruka" tržišta jednostvno ne fukcionira i da je utemeljena na metafizičkoj koncepciji ravnoteže i samoregulacije. On se stoga morao obračunati sa cjelokupnim klasičnim i neoklasičnim nasljeđem građanske ekonomske ortodoksije, koja je i dalje držala posvečenom ideju o automatskom uravnoteženju ekonomije putem slobodnog tržišta. Mnoge je nove koncepte Kenyes morao uvesti da bi predstavio adekvatno objašnjene ekonomske stvarnosti koja se nikako nije ponašala prema načelima klasične i neoklasične ortodoksije. Paradoks je bio pravi Hegelovski - ortodoksni ekonomisti su usljed nepoklapanja ekonomske stvarnosti i njezinog pojma (ekonomske teorije), smatrali da se promjeniti mora stvarnost a ne pojam (teorija). Keynes je shvatio da je to pogrešno i odvažio se poći težim putem.
No, ono što je važno razlikovati jest kenezijansku ekonomiku od ekonomike J.M.Keynesa. Keynes se uglavnom bavio čistom teorijom , i s obzirom da je svojim epohalnim novinama uveo promjenu u ekonomskoj paradigmi, ubrzo je potaknuo neviđeni razvoj ekonomije kao znanosti, u pravcu novih domena, njihove obimnosti i subspecjalizacije, pa se uskoro gotovo cijelokupna ekonomska znanost smatrala kenesijanskom odnosno pozivala se na Keynesa (govorilo se o novoj "kenesijanskoj ortodoksiji"). No ujedno su se unutar kenesijanske ekonomike razvile različite pa čak i suprotne teorije koje su sebe smatrale istinskim nastavljačima, razrađivačima ili korektivima izvorne Keynsove misli, a Keynesa više nije bilo da pojasni stvari. Pored čiste teorije posebno nakon rata djelatna je bila i ekonomska politika koja se deklarirala kenesijanskom. Ona je polazila od nekih temeljnih postulata Keynesove teorije i njegovih konkretnih prijedloga, ali u mnogo ćemu se udaljila od njegove izvorne misli, posebno stoga što je Keynes uveo u ekonomsku analizu dinamički aspekt vremena kao ključan, pa su rješenja koja su bila prihvatljiva 30-ih godina kada ih je Keynes predlagao, prestala to biti par desetljeća kasnije. I to je on stalno naglašavao, no očigledno da se u krugu tzv. kenesijanske ekonomike a posebno kenesijanske ekonomske politike nije shvatila procesnost njegove misli, pa se njegovo učenje dogmatiziralo odnosno učinilo nepovijesnim. Keynes je upravo po tom dinamičkom aspektu vlastite teorije bio blizak povijesnom načinu razmišljanja i teoriji Karla Marxa.

Što se tiče tvoje tvrdnje Zvone da je kenesijanska dogma bila "Država je sve!", to jednostavno nije točno. Ne znam gdje si takvu ili sličnu misao pronašao u djelima Keynesa?! Keynes je vjerovao u kapitalizam, pa čak i motiv profita, ali nije vjerovao u dogmu o samoregulaciji tržišta jer je prije vjerovao svojim očima:

"Što se mene tiče, mislim da kapitalizam, pravilno usmjeravan, vjerojatno može postati efikasnijim u pogledu ostvarivanja ekonomskih ciljeva od bilo kog alternativnog ekonomskog sistema koji sad možemo sagledati; isti taj kapitalizam je u mnogo čemu sasvim neprihvatljiv. Naš se problem sastoji u tome da stvorimo društveno uređenje koje će biti što je moguće efikasnije a da pri tome ne povredi naše shvačanje zadovoljavajučeg načina života"

Keynes je totalno razvalio hrpu neoklasičnih dogmi, svojom "Općom teorijom" uveo zaprepaštujuće implikacije o funkcioniranju ekonomije. Pokazao je npr. da kapital ne nosi prinos zato što je produktivan već zato što je oskudan (time je rasturio metafizičko opravdanje profita na kojem se temeljila neoklasična doktrina). Pokazao je da štednja može biti uzrok nezaposlenosti što neoklasika nije mogla zamisliti.

Dobitna karta monetarističke kontrarevolucije 70-ih godina bila je činjenica da se po prirodi kreditna i monetarna politika čine manje selektivnom, nego fiskalna (kenesijanska), jer se uklapa u ideal općeg i neutralnog regulatora privrede.

"Veliku ideološku draž kvantitativne teorije novca (A Friedmanov glavni teorijski koncept bio je upravo modificirana verzija čuvene Fisherove jednađbe kvantitativne teorije novca; op. H.Š), kojaju je održala u životu gotovo četrdeset godina nakon što je njen logički sadržaj rasturen, upravo valja pripisati činjenici da ona prikriva problem političkog izbora iza jednog privodno bezličnog mehanizma" (J.Robinson)

Ova zadnja rečenica mislim da najbolje objašjava zašto se Friedmanov največi doprinos tiče ideoloških a ne znanstvenih aspekata. U tom smislu John Maynard Keynes ostaje nemjerljivo važniji mislilac i ekonomist od Miltona Friedmana.

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Evo, i ja sam tebi dao 4 za

Evo, i ja sam tebi dao 4 za tvoj komentar. Doduše, poprilično si me s njime "pokopao". I s pravom, jer ja ipak nisam školovani ekonomist i dosta stvari pišem više po "osjećaju za feeling" nego što ih mogu egzaktno ekonomski argumentirati.

Srećom, u komentaru ispod je Bepo "ustao u moju obranu", i to u velikom stilu :-)

Hrvoje, čekam(o) reply :-)))

Tko je glasao

Mislio sam dati 3 za post,

Mislio sam dati 3 za post, onaj gore, ali kad ističeš da je Keynes puno veći "mislilac" (a bio je prvenstveno ekonomist) od Miltona morao sam smanjiti ocijenu jer to pokazuje na temeljno nerazumjevanje i nepoznavanje razvoja i događaja. To me ne iznenađuje, pošto Sundaćeva povijest ekonomske misli staje sa Keynsom. Ili pak dogmatično formiranje rasprave koja je totalno nepodobna u ekonomskoj znanosti. Sve što ti se ne sviđa sa klasičnom ekonomijom smatraš dogmom. Ili filozofiramo ili iznosimo konkretne činjenice i ideje, kako se dogodilo.
Kako ostali čitaoci ne bi shvatili krivo, Joan Robinson nije bila zaljubljena u Keynsovu teoriju, iako ju je citirala, i onih koji jesu je zvala "bastard Keynsian." (sorry, ali vjerojatno bi i ti dobio taj naziv)
Ono što malo ljudi zna je da je Milton bio fantastičan statističar. Radio je u statističkom odjelu u Vojsci za vrijeme rata i otkrio odlične načine analize. Za Keynsa se to ne može ni približno reći. Keynes je pogleda kroz prozor, zabilježio 2-3 događaja i par podataka i to je bilo to. Keynes nije stoga dokazivao teorije.
U njegovu obranu, nije ni imao dovoljno podataka kao što imamo danas. Tek su njegovi sljedbenici, u koje se ti uvrštavaš, materijalizirali i modelirali teorije, i to ne pretjerano kvalitetno za svih. Friedman je odbacivao modele '50tih i '60tih kao nedovoljno pouzdane. Milton nije uvijek imao model kod sebe, ali ga je imao u glavi. Njemu se priznaje da je bio briljantan modelator, koji je za razliku od Keynesa dokazivao.
Uspoređivanje njih, isto nije korektno. Keynes je pisao svoju teoriju u specifično vrijeme sa specifičnim razlogom. Bavio se Velikm Depresijom i kako je riješiti. Stoga, njegove ideje u reflektirale vrlo neobične uvijete koji su vladali u godinama VD. NISU reflektirali općenite ekonomske uvjete, sigurno ne one koji vrijede danas. Tako njegove postavke su bile dosta naivne za drugu polovicu 20.stoljeća. Primjerice, u naivinim modelima uopće se ne uzima u obzir inflacija, a kamoli očekivanja. U njegovu obranu, nitko nije mislio ili brinuo o inflaciji tokom velike depresije. Kamo sreće da je level cijena malo porastao.
Ekonomske knjige '60tih nisu uopće diskutirale vezu između proizvodnje i inflacije. Standardna čitanka je još uvijek bila Keynsova Opća Teorija.
Ali ni nakon rata se nije moglo bolje. Keynsova postavka, da državna intervencija i namještanje potražnje i management ekonomije kroz fisklanu i monetarnu politiku, može izgladiti poslovne cikluse i izbjeći ponovnu veliku depresiju je uzela maha kao temeljna istina, van posebne situacija kao VD. Ne samo da može stabilizirati ekonomiju, već potpuno uništiti poslovne cikluse. Publikacija Department of Commerce do 1961. zvana Business Cycle Digest je preimenovana u Business Conditions Digest. Zašto? pa više neće biti ciklusa.
Političari su naravno kao od boga poslano prihvatili ovakvo ekonomsko razmišljanje. Tako je Keynes, nehotice, da državi maha i uvijek, ali uvijek, razlog da intervenira i namješta potražnju kako onda misli da je ispravno. Sigurnost i vjera da država može i mora koristiti makroekonomsku politiku je bila na vrhuncu.
Walter Heller, glavni ekonomski savjetnik Kennedya je pisao o tome New Dimensions of Political Economy. Još je i Kennedy bio dobar. Srezao je poreze, nešto što Keynsianci poslje nisu mogli smisliti. Pa kako će država intervenirati ako reže poreze?

Sve do 1970. kad je ta teorija pala u vodu i potonula kao nakovanj. Upravo je Milton, i Edmund Phelps naravno, razbio tu vjeru u državni management ekonomije kako bi održala punu zaposlenost. Pokušaji da se održava minimalna nezaposlenost i stabilni output su bili kontraproduktivni i vode katastrofi- inflaciji i nerastu.
Friedman i Phelps su pokazali da je Philipsova krivulja koja se onda koristila pogrešna i da postoji samo kratkoročni tradeoff između inflacije i nezaposlenosti.
Ona nije bila fiksirana, kao što se mislilo. To uistinu je bilo revolucionarno, jer se DOKAZALO da je prijašnja pretpostavka kriva. Dokazalo se da su svi oni Keynsovi parametri i funkcije podložni promjenama s obzirom na očekivanja. Oni modeli koji uzmu te funkcije kao zadane temelje jednostavno neće postići željeno. Ni za vrijeme VD nisu imali željene efekte. 1933. nezaposlenost u americi je dosegla vrhunac sa 25.2% a još 1939. je bila na velikih 17%, unatoč FDRu i njegovim Keynsianskim politikama i unatoč tome da se output vratio na level 1929.

Stagflacija je pogodila svih u ekonomiji, ne samo ovu ili onu klasu kako ti Marksistički formiraš zaključak na bazi Joan R. koja je bila veliki socijalist i to nije skrivala. Staglacija je loša za sve u ekonomiji. No to je samo jedna ideja s kojom je razbijena (kako ti voliš reći) doktrina Keynsianaca. Pojava stagflacije je potpuno točna. Da fiskalan politika nije toliko jaka kao što se mislilo je isto točno. Kao i da je monetrana politika jača nego što se mislilo. Keynsianci su preuveličavali stvarni multiplier. I činjenica da postoje veliki lagovi, nepoznanice, nesigurnosti i variablini efekti državnog managementa je točna. Država ima vrlo usko mjesto i mogućnost izglađivanja ciklusa. Monetarizam je imao manje uspijeha u prihvaćanju. Kasnije je Robert Lucas, koji je po veličini ekonomske misli možda i veći od Friedmana, još dodano oslabio Keynsiance. Ne uzimajući te događaje u obzir predstavlja vrlo iskrivljenu i filozofsku debatu o povijesti, NE o ekonomiji.

Što ostaje danas od Keynsovih ideja? Riječima Martina Feldsteina, ne previše. Važne su i imaju nekog utjecaja u kratkoročno vrijeme, ali ne i dugoročno.
Keynsovo inzistiranje na managementu potražnje je bilo važno i dobor tokom VD. Danas je potpuno krivo koncentrirati se samo na potražnju i ignorirati faktore koji utječu na ponudu. Velika nezaposlenost u americi nije bila uzrokovana '70tih zbog premale potražnje, kao što i nije danas u Hrvatskoj. Porast u levelu štednje
može samo privemeno smanjiti aggregatnu aktivnost, ali dugoročno viša štednja je potrebna za održavanje visokih poslovnih investicija koje pridonose ekonomskom rastu.
Keynes je poveo jednu revoluciju u ekonomiji, 1970tih je došlo do druge revolucije sa Friedmanom, Lucasom, Phelps, Sargent itd. Moderna makroekonomija koja se danas uči je konstrukcija revolucije '70tih i '80tih, ne samo '30tih. I Friedman i Keynes stoje kao divovi u značaju ekonomske misli i najveći ekonomisti 20. stoljeća, i isticanje jednog, zastarijelog, sa koncentracijom na samo jednu stranu je krivo, ako ne i bezobrazno prema onima koje želiš informirati.

Tko je glasao

Nije loše, zaista nije.

Nije loše, zaista nije. Vidi se da si natprosjećno upućen, pa je užitak i pravi izazov brusiti misli i polemizirati s tobom.
Za početak moram istaknuti da problem sa ekonomijom počinje od činjenice da je ona društvena a ne čisto egzaktna znanost, pa uključuje moralne (vrijednosne) sudove, metafizičko-ideološke koncepte i pretpostavke, što u mnogome otežava raspravu i čini je ostrašćenom ukoliko su pozicije, polazeći od tih osnova, različite. Drugim riječima, u ekonomiji za razliku od recimo matematike, u raspravi osobni sud (predrasuda) pojedinca u bitnome određuje predmet rasprave, dakle nije u odnosu na njega neutralan. Ukoliko nema vrijednosnog slaganja između sugovornika, tada je gotovo sigurno da će isti predmet biti različito protumačen, odnosno niti jedna teorija neće biti niti potvrđena niti opovrgnuta. Pokušaj da se to riješi sadržan je u nastojanju da se ekonomija što više približi kriterijima egzaktnih znanostima poput fizike i da se utemelji na eksperimentalnom metodu. Time se željelo nedokazive ideološko-metafizičke koncepte i moralne sudove svesti na zajednički prihvaćene postavke koje se mogu opovrći. Upravo razlikovanje koje ti navodiš između ekonomije kao normativne i ekonomije kao pozitivne znanosti, izraz je takvog nastojanja. Ono svoj korijen vuče iz puno širih filozofskih pitanja (koliko god ti se to ne sviđalo), koja se tiću pitanja o mogučnostima spoznaje, što je u modernoj teoriji poznato pod nazivom epistemologija. Prevladavajući spoznajni temelj, pogotovo građanske ekonomije (ali i sociologije, psihologije, antropologije, prava), jest pozitivizam, a njegov najznačajniji predstavnik i teoretičar u 20 st. bio je Karl Popper. On je dao filozofsku podlogu modernoj znanosti, a pogotovo potaknuo širenje i dominaciju pozitivističkog kanona u društvenim znanostima. Pozitivizam je proklamirao uklanjanje metafizičkih koncepata koji su nedokazivi i stoga neoborivi, i bavljenje u znanosti isključivo "provjerlivim činjenicama". Dakle, pozitivizam je koncept "provjerlive činjenice" predstavio kao najbolji mogući standard za opovrgavanje ili provjeru znanstvenih hipoteza. On je na taj način nastojao uvesti kontroliranu eksperimentalnu metodu u ekonomiju, sve kako bi je što više približio znanstvenom rangu jedne fizike, odnosno otklonio utjecaj subjektivnih interpretacija i sudova na rezultat znanstenog istraživanja. No, rezulat svega ironijom je ispao meatafizički. Kriteriji koji su morali odrediti što su to "provjerlive činjenice", koliko god se nastojali prikazati neutralnim i objektivnim, morali su biti zasnovani na metafizičko-ideološkoj podlozi koja je drugačije interpretacije, sudove i neugodna pitanja isključivala. Na taj način desio se flash back u početke klasične i kasnije neoklasične ekonomske teorije, koje su također neugodna pitanja diskreditirale kao nevažna, neznanstvena ili na njih davale odgovore koji su imali neprovjerljivo metafizičko utemeljenje.
Daleko od toga da pozitvizam nije potaknuo ogromnu produkciju u društvenim znanostima, specjalizaciju i subspecijalizaciju, razradu sve složenijih ekonomskih modela, statistike, ekonometrije. Njegov je velika zasluga razvoj sofisticiranog analitičkog instrumentarija koji se može smatrati snažnim doprinosom racionalizaciji na mikroekonomskom planu, no na općem planu ekonomska teorija se kako je to Joan Robinson, sada već davnih 60-ih godina, ironično primjetila, "bavila ne time da nam kaže što da radimo, već time da nam pokaže zašto je ono što i inaće radimo u skladu s ispravnim principima". Takav konačni rezultat pozitivizma pokazuje da on imanentno opravdava postojeće stanje ili status quo odnosno zatomljuje svaki zahtjev za promjenom . Time je on ideologija par exellence onih koji trenutno imaju moć, a protiv onih koji ju nastoje zadobiti..

Bum nastavil...

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Prije nego pročitam sve,

Prije nego pročitam sve, samo jedna nota nevezana za teme. Nastavite pisati i odgovarati, ti, solaris, netko treći, ali može biti da odgovorim tek drugi dan, ili 2 dana, pogotovo na duge postove kao solarisove. Da ne misliste da sam nestao, ali ne živim na pollitika.com. Dugi postovi iziskuju duže odgovore, pa bolje da su neki kraći.

Tko je glasao

Da, ja se slažem da je

Da, ja se slažem da je ekonomija društvena znanost i pošto se bavi ljudima i ljudskim ponašanjem ne može biti egzaktna kao fizika. Tu ništa novog nema. Ekonomisti nisu učeni kao psiholozi, ali se svejedno bave se ljudskim ponašanjem.
Ja nigdje nisam čuo da je ekonomija pokušava približiti egzaktnim znanostima kao fizika. To je malo previše. Ipak su tu ljudi u pitanju i njihovo ponašanje koje nije moguće opisati točno poput ponašanja atoma. Eksperimentiranje kao u laboratoriju je gotovo pa nemoguće za većinu ekonomskih događaja. (Vernon Smith je tu napravio pomak za koji je dobio i Nobelovu) Ne možemo izdvojiti 2 grupe ljudi i jedni da plaćaju porez, drugi ne... pa da vidimo.
Ekonomija nastoji biti egzaktna u svom predviđanju događaja, objašnjvanju realnosti, događaja, pojave, zašto ovo ili ono ne raste ili pada. Zašto se nalazimo u situaciji, koji su uzroci. Ekonomisti imaju moćne alate određivanja uzročno posljedične veze, no i tu nije sve 100% znano i mjesta ima poboljšanju. Tko drugi nego ekonomisti se bave uzrokom i posljedicom. Puno toga ima što se još ne zna. Kažeš da osobni sud bitno određuje predmet rasprave, ali to je iskrivljen način razmišljanja o ekonomiji. Izvrsnim ekonomistima osobni sud ne mrači nastojanja da dokažu ovo ili ono. Brojevi iz povijesti ili sadašnjosti ne lažu i oni su koji ukazuju kako je nešto u stvarnosti, da li se to ekonomistu svidjelo ili ne. Nema političke agende, gledaju se uzroci i posljedice ekonomskih politika, gleda se njihov trošak i benefit. Marx je bio primjer netkog kome je politički stav i um pomutio nastojanje da dokaže neku istinu. Njegov prezir prema kapitalu ga nagnao da prezire i ljudski kapital i tako je tek razvalio pljusku radniku koji ima sve dobiti sa više znanja i više vještina.

Uzmimo za primjer zadnji izvještaj MMFa o svjetskoj ekonomiji. Za tebe ko bogom dani argument. ;)
Tehnologija i strane investicije povećavaju nejednakost prihoda diljem svijeta. Nije nešto potpuno novo što se ne zna. Brojevi ukazuju na to. Prihodovna nejednakost se povećava diljem svijeta, i u bogatim i u siromašnim zemljama. Ukazivanje na to od strane MMFa u svom najvažnijem, službenom izvještaju je rijetko priznanje negativnih posljedica globalizacije. MMF dugo govori da se zemlje otvore svjetskoj ekonomiji jer će im biti bolje, a s ovim izvještajem se čini kako skaće sam sebi u usta.
No to nije istina. Tvrditi da globalizacija ima samo loše, ili samo dobre posljedice je glupo i nepriduktivno. Ekonomisti pri zdravoj pameti nikada neće zanjekati neke negativne aspekte. Što je ovdje bitno jest da brojevi ukazuju na nešto i to se ne može ignorirati ili kako ti misliš opovrgavati. Malo tko opovrgava ovakav izvještaj, on samo potvrđuje ono što ekonomisti vide ali još ne mogu dovoljno kvalitetno objasniti. Nejednakosti raste. Opće bogatstvo raste isto, prihodi radnika bez vještina i onih sa vještinama su rasli u posljednjih 20 godina i obje grupe su na dobitku, ali prihodi druge skupine brže pa je razlika veća. Zašto? Teorija kaže da više trgovine i više investicija smanjuju nejednakosti. Potražnja za radnicima bez ili malo vještina će povećati i njihove plaće u usporedbi sa visoko obrazovanim radnicima. Činjenice u izvještaju pokazuju da to nije tako. Zašto? Nitko ne bježi od pitanja i nastoji zadržati "status-quo."
To je potpuno krivo.

Krenuti u smjeru metafizičkih objašnjenja bi bilo neproduktivno i traćenje vremena. Političari ne mogu implementirati neke politike kako bi bazirane samo na filozofskim, normativnim objašnjenjima.... kako "ja mislim da bi trebalo biti." Šipak ćeš postići sa time, kao što smo vidjeli u drugoj polovici 20. st. Konkretne mjere koje imaju prikazanu uzročno-posljedičnu vezu su potrebne kako bi se riješio problem. Naravno da ekonomisiti ne znaju odgovore na sve. Koja je uloga trgovine? Koja je uloga tehnologije? Koja je uloga stranih investicija? Koja je uloga obrazovanja? Razumjevanje odogovora na ta pitanja vodi riješavanju problema nejdnakosti prihoda u bogatim i siromašnim zemljama. Jedan od odgovora je svakako potreba za više i bolje obrazovanja. Veći prihodi tokom života su povrat na investicje u obrazovanje i posjedovanje više vještina. Obrazovanje omogućava da siromašniji i radnici bez vještina kapitaliziraju na mogućnostima koje globalizacija nudi.

Ekonomisti ne nastoje dokazivati, empirijski, neke apsolutne istine, kao fizičari. Čast onima koji pokušavaju, ali ja mislim da je vrlo nezahvalan i opak smjer jer treba onda ugraditi i filozofiju i antropologiju i povijest u sve što pišeš, zadireš u domene drugih društvenih znanstvenika i na kraju opet moraš dokazati neke uzroke i posljedice. Da, ekonomska filozofija je bitna i treba filozofirati. No nažalost kvaliteni, opravdani, dokazani, konkretni, praktični argumenti protiv globalizacije još ne postoje.
Koji je to status quo na koji misliš? U Hrvatskoj postoji neki statu quo da, ali to sigurno nije slučaj u svijetu. Azija se totalno promjenila u posljednjih 50 godina, i stalno se mjenja. Dinammične su i fleksibilne ekonomije. Jednopartijski režimu kini neće opstati. Kad će pasti ja i ti neznamo. Druge, razvijene ekonomije u svijetu se mjenjaju, nitko ne stoji statički na mjestu i prkosi. Nitko tko želi napredovati. Hrvatska da, vjerojatno jesmo statisti. Ne iskorištavamo nove mogućnosti u međunarodnoj trgovini primjerice jer se ne želimo promjeniti.
Treba uvijek razlikovati, radi rasprave i radi javnosti, ekonomsku znanost i filozofiju ekonomije. Onog što se dogodilo kroz povijest i onog što mislimo da je neka filozofska istina ili da se trebalo dogoditi. Razumijem šta hoće reći manje više, ali i brljaš. Vučeš raspravu na metafiziku. Nitko ne isključuje neugodna pitanja, kao što sam ti ukazao gore sa radom MMFa, a ti tvrdiš. Ali se definitivno isključuju metafizička objašnjenja koja nemaju nikakvu bazu u stvarnosti koja nam je predočena brojevima, događajima, povijesti. Izazov je pronaći uzroke na ta neugodna pitanja kako bi se ona mogla kvalitetno objasniti i riješiti. Oni ekonomisti koji ignoriraju takva pitanja nisu dobri ili imaju političku agendu. Tu svakako spadaju ekonomisti zaposleni u Vladama diljem svijeta. Milton Friedman je preporučavao ekonomistima da se klone Washingtona (poslova u Washingtonu) u širokom luku, politika mrači um ekonomistima, ne njihov osobni stav. Ekonomski zakoni su isti i vrijede, i ako ih ignoriraš jer se sa njima ne slažeš, isto je kao da ignorira gravitaciju. Naći ćeš se u g***.

Tko je glasao

Ok. Dakle, ono gdje ti

Ok. Dakle, ono gdje ti smatraš da se razlikujemo jest činjenica da ja eksplicite uvlačim metafiziku u ekonomiju dok ti, na tragu pozitivista, smatraš da ukoliko želimo ekonomiju zadržati u rangu znanosti nužno se moramo odreći metafizike.
Na taj način ponavljaš gestu svake znanstvene ortodoksije koja je bila uvjerena da je iz svojih redova izgnala metafiziku i ideologiju (moral), oslonivši se isključivo na pozitivnu znanstvenu metodologiju, u razvoju ili opovrgavanju svojih teorija. No, kao što se do sada u povijesti pokazalo, takvo uvjerenje je uvijek bilo zasnovano na, s vremenom, potisnutim i nepriznatim metafizičko-ideološkim temeljima. Današnja ekonomska ali i općenito društvena znanost posebno je uvjerena da se rješila metafizike, jer je u svoju metodologiju ubacila alate iz "tvrdih" znanosti, koji u svojoj apstraktnoj logičnoj konzistentnosti (formalnoj) i matematičkoj strogosti, ostavljaju dojam da su odriješeni metafizike i da time omogučavaju najobjektivniji mogući uvid u ekonomsku stvarnost i njezino modeliranje. Pozitivizam kao nova ideologija, koja svoj renome vuće iz neospornog uspjeha u "tvrdim" znanostima, proširio je svoje polje i na ostale "meke" ili društvene znanosti. U tom prijelazu previđena je ključna razlika u predmetu "tvrdih" i "mekih" znanosti. "Meke" znanosti proučavaju ljudsko ponašanje, a ljudsko ponašanje nužno ukljućuje moralnu svijest. Moralna svijest je utemeljena na metafizčko-ideološkim konceptima koji nisu dokazivi, dakle u strogom pozitivističkom smislu nisu niti točni niti krivi, ali bez obzira na tu činjenicu oni bitno određuju ljudsko ponašanje, volju, djelovanje. Dakle, metafizički koncepti nužno čine okvir ali ujedno i sam predmet koji "meke" znanosti moraju proučavati i o njemu iznositi teorije, pa su stoga i one same u svojim temeljima metafizički-ideološki zasnovane, a u trenutku kada to pokušaju negirati postaju obična "logička masturbacija" koja na silu razdvaja apstraktnu logiku od empirijskog iskustva (Jurgen Habermas je napisao lijep uradak na tu temu, preveden i kod nas, "Znanost i tehnologija kao ideologija").
Na taj način dolazimo do ključnog momenta po kojem su se u povijesti uvijek razlikovala ortodoksna od heterodoksnih učenja i apologeti od kritičkih mislilaca, pogotovo u "mekim" društvenim znanostima kao što je ekonomija. Ortodoksna učenja i njezini apologeti uvijek su nakon proteka vremena i etabliranja učenja kao dominantnog sve više potiskivali činjenicu da se ono zasniva na pristranim moralnim, metafizičko-ideološkim temeljima (koji opravdava društveni status quo), dok je hetorodoksija i kritika uvijek izvlačila posredno ili neposredno problem morala i metafizičko-ideoloških temelja znanosti, priznajući da je u društvenim znanostima neminovan element pristranosti (čime se priznavo zadatak mijenjanja neprihvatljivog društvenog statusa quo). U počecima političke ekonomije svakako da je bilo puno više eksplicitnog moraliziranja , ali je već Marx u odnosu na Smitha i posebno Saya ukazao na trend potiskivanja moralnih temelja "nevidlive ruke" i objektivnog mehanizma tržišta na kojima je zasnovana klasična politička ekonomija koja je branila razvijajući kapitalizam i njegovu vladajuću klasu kao prirodnu i logičnu pojavu.. Ali Marx to nije činio moralizirajući, pogotovo ne u Kapitalu, već se poslužio metodom tzv. logičkog sarkazma. "Marx ne osuđuje kapitalizam na način na koji to čine naivni idealisti koji eksploataciju tretiraju kao pljačku. Naprotiv, on sa nekom vstom logičkog sarkazma brani kapitalizam. Nema tu prevare, sve se razmjenjuje po vrjednostima, kako spada i kako je pravedno..Ideološki gledano to je daleko jači otrov nego direktan napad na nepravdu. Sistem nije nepravedan u granicama vlastitih pravila. Upravo iz tog razloga reforme nisu moguće; ne preostaje ništa drugo nego srušiti sam sistem.". Marx je udarcem na potisnuti metafizičko-ideološki temelj ili okvir klasične političke ekonomije otvorio znanstveno polje za razvoj alternativne marksističke ekonomske, politološke, sociološke itd, teorije i prakse. Marx je u svakom slučaju spadao u korpus klasične političke ekonomije i priznavao je njezine znanstvene dosege, kritizirao ih, preuzeo određene pojmove i koncepte i dalje ih razrađivao (Od Ricarda radnu teoriju vrijednosti, i od Smitha općeniti pojam vrijednosti). Marx je kritiku klasične političke ekonomije u največoj mjeri izveo njezinim vlastitim pojmovnim aparatom, ali je time nužno preuzeo i određene dvosmislenosti itd. No, ključna je činjenica da je Marx udario na metafizičko-ideološke i moralne temelje klasične političke ekonomije i pokazao da je njezina objektivnost i znanstvenost ideološki učinak njezine potisnute pristranosti. A ta pristranost se uvijek tiće praktičnog odnosa konkretnih ljudi (duštvenih individua), njihove moći ili nemoći, dominacije ili podčinjavanja, odnosa koji se ne vide iza apstraktnih kategorija klasične ekonomske znanosti.
U tom smislu neoklasična škola, kao što to sam naziv govori, nije predstavljala odmak od metafizičko-ideoloških temelja klasičnog perioda već je bila nastavak klasične ortodoksije, makar je uvela novi koncept korisnosti. Upravo taj koncept korisnosti imao je stanovite metafizičko-ideološke potecjale (egalitarnost) koji se nisu poklapali sa interesima kapitalističke klase pa su isti vrlo brzo eliminirani iz teorije. "Ideološki sadržaj pristupa sa pozicije korisnosti na čudan način je dvojak. Promatran iz jednog kuta ovaj je pristup daleko čovječniji od klasične teorije. Po prvi put su najamnine bile uključene u bogatsvo naroda. Za neoklasičara korisnost dobara koje troše radnici ne razlikuje se od bilo koje druge korisnosti. O tuda, kako to eksplicitno iznosi Wicksell, do proglasa o jednakim pravima za sve, samo je jedan mali korak. S druge strane, ukupni smisao korisnosti sastojao se u tome da opravda laissez-faire. Stoga je element jednakosti u neoklasičnoj doktrini steriliziran (1) prelaskom sa korisnosti na fizički proizvod kao makroagregat koji valja maksimirati, i (2) otvorenim priznavanjem egalitarnog morala neoklasične teorije, pri čemu se, međutim, posve odvojeno tretira pitanje cjeline koje treba podjeliti. "Još uvijek postoje vježbe u kojima se pokazuje kako, pod pretpostavkom, da je pitanje raspodjele riješeno (recimo sistemom poreza i transfera) slobodno tržište dovodi do maksimuma zadovoljstva. U cijeloj ovoj analizi...pojam etičkog suda je navodno isključen i cijela se vježba izvodi kao čisto logička (ista se stvar dešava danas sa ekonomskom teorijom i nastavom na ekonomskim fakultetima; op H.Š) "
S razvojem neoklasične teorije metafizičko-ideološki temelji sve su više potiskivani u prešutne pretpostavke, dok se na tim temeljima gradila bogata ekonomska analiza predstavljajući se objektivnom i neutralnom. I tako je bilo sve do Keynesa koji je oborivši neprihvatljivi temelj laissez-fair doktrine o sebičnim pojedincima koji vođeni vlastitim interesom nesvjesno rade u općem interesu, ponovo uveo moral u ekonomiju odnosno "ekonomija je još jednom postala politička ekonomija". No, on kao ni Marx nije izravno moralizirao, već je postavio dijagnozu putem neoklasičnog pojmovnog aparata i indukcijom iz iskustva Velike depresije. A sinteza je bila "Opća teorija kamate, zapolenosti i novca" koja sa svojim implikacijama rasturila neoklasični metafizičko-ideološki temelj pokazavši da je defekt duboko usađen u njegov mehanizam. Na taj način Keynes je otvorio polje za razvoj nove ekonomske doktrine koja je do tada bila u mišljenju zabranjena (Freud za to ima super termin -Denkverbot) usljed dominacije neoklasične ortodoksije. I upravo po tome što je Keynes imao snage da otvori novi znansteni horizont koji je razbio staru neoklasičnu dogmu koje se držala večina tadašnjih ekonomista, smatrajući da nije problem u neprikladnoj teoriji već u stvarnosti koja je se ne pridržava, on je bio istinski revolucionaran mislilac. No, revolucionaran je bio i po činjenici da je s njim etablirana promjena znanstvene paradigme djelatno utjecala da kapitalizam uopće opstane u trenucima kada je "bauk komunizma" ozbiljno kružio Europom. Zato ga i dogmatski marksizam ne može smisliti jer je pružio lijek za spas kapitalizma, znatno ga humanizirao, učinio inkluzivnijim, socijalno osjetljivijim, potaknuo razvoj države blagostanja i krajnje otupio klasnu oštricu. No, i njegovo učenje se razvilo u svojevrsnu ortodoksiju i s vemenom izgubilo dodir sa svojim metafizičko-ideološkim i iskustvenim temeljima, zabrazdilo u dogmatizam i šablonu, pa ga je 70-ih dočekala kontrarevolucija iz starog laissez-fair tabora, no sada pod zastavom monetarista, koja je najavila novu ofenzivu Kapitala putem svojih novih apostola like Friedman. Keynesova revolucija je bila puno više narodna nego što je to bila Friedmanova kontrarevolucija. Nakon sedamedesete, a s Tačericom i Reganom usljedilo je stiskanje remena za najšire slojeve , i smanjivanje poreza na bogatsvo. Bilo je to prvenstveno politički manevar kojeg su gurali kapitalisti, rentijeri, srednji i viši slojevi. Iz redova kenesijanaca nije bilo adekvatnog odgovora na pojavu stagflacije, i to upravo zato jer su zabrazdili u čistu ekonomiju, i zaboravili na metafizičko-ideološke i moralne pretpostavke koje se nužno tiču političkog aspekta. U tom smislu nisu uvidjeli da unutar postojećeg institucionalnog okvira privatnog vlasništva kenesijanska receptura ne može sa svojim starim ekonomskim instrumentima rješiti proturječja koja su se nagomilala usljed i dalje prisutnog antagonizma kapitala i rada. Rješenje nije bilo ekonomske prirode, a za političku ofenzivu bio je spreman tek Kapital i njegovi teorijski apostoli. Friedman je prvenstveno bio vješt ideolog koji je jednostavnom stilizacijom stare laissez-fair doktrine odigrao vrlo važnu ulogu u okupljanju i motiviranju pripadnika srednjeg i višeg društvenog sloja za ofenzivu i prikazivanju njihovih partikularnih interesa kao općih. Naravno, sve je bilo garnirano novim-starim znanstvenim teorijama koje su trebale opravdati novu konzervativnu i neoliberalnu ekonomsku politiku (recimo, čuvena Lefevrova krivulja koja nije dokaziva, ali je ipak poslužila kao kvaziznansteni dokaz u prilog smanjivanju marginalnih poreznih stopa na dohodak itd). Danas svjedočimo hegemoniji neoliberalnog teorijskog koncepta u akademskoj i znanstvenoj ekonomiji, koji koristeći sve apstraktnije i složenije matematičke modele, nastoji aludirati na objektivnost i neutralnost. No, vječnom problemu ne može pobječi, a to se najjasnije pokazuje na općem planu, gdje se interpretacije ekonomskih procesa i pokazatelja u konačnici reduciraju na laissez-fair doktrinu kao posljednje metafizičko uporište, ili pak tumače kao tek privremena iznimka od tog principa.
Vidiš Bepo, tvoje uvjerenje da danas imamo u ekonomiji takvu metodologiju, instrumente i pokazatelje koji je najbliže objektivnom znanstvenom pristupu i objašnjenju ekonomske stvarnosti jest pogrešno. Današnja, kao i svaka druga povijesno dominantna znanstvena paradigma je nužno razvijena u odnosu na specifičnu regulatornu ideju (kako bi rekao Kant), ili neupitnu metafizičko-ideološku pretpostavku ili "transcedentalnog jamca", koji određuje našu perspektivu i naša vjerovanja. Ukoliko se ona ukloni ili dovede u pitanje, cjelokupna perspektiva se mijenja, stara znanstvena "zgrada" se urušava ili radikalno mijenja, i u našim očima postaje ideološka i neznastvena. Nova doktrina dokako sada ona znanstvena i objektivna.
Marx je bio duboko svjestan ove činjenice jer je prvi razotkrio ideološke mehanizme koji se javljaju, ne samo u ljudskom shvaćaju nego u djelovanju (novac kao konkretna apstrakcija, fetišizam robe itd). S druge strane on je svoj Kapital napisao upravo kao znansteno djelo koje cijelo vrijeme referira na svoj ideološki temelj. Taj ideološki temelj bio je utjelovljen u činjenici da se ekonomski procesi nužno moraju sagledavati u svom političkom aspektu jer je ekonomija odnos među ljudima, a da bi taj odnos bio pravedan odnosno moralan, on mora biti permanentno politiziran jer politička razina određuje prostor zajedničkog odlučivanja o tome što je moralno..

moram sad ić...

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Ne smatram da se moramo

Ne smatram da se moramo odreći metafizike niti je pokušavam izgnati iz ekonomije. To bi bila malo pre-extremna pozicija, kao što je i guranje metafizike kao primarne teme na uštrb znanstvene metode. Ja nisam toliki pozitivist ili "ekonomski imperialist" kao što ti misliš. Da, naginjem tome jer samo tako "treniran", ali moj interes za temeljne ideje, korijene nije umanjen. Dapače. Nisam ni najmanje zabrinut da ako uvlačiš metafiziku u ekonomiju ugrožavaš znanstveni status ekonomije. Previše je ekonomska znanost napredovala da bi je tako nešto ugrozilo. Slažem se da metafizički koncepti čine okvir i predmet i da su zasnovane na njima. Općenito je prvi paragraf suvišan jer se slažem sa uglavnom svime rečenim. :)
Znači, mi se ne razlikujemo jer ti uvlačiš metafiziku u ekonomiju. (Donekle da, ali ja nisam silno protiv toga.) Razlikujemo se oko nečeg drugog, i to nije neka silno loša razlika već dobra stara specijalizacija. To je moje mišljenje sada. Neupitno je da se ekonomija kao i druge znanosti, napose društvene, zasniva na filozofskim temeljima. Pozicija, da je današnja ekonomska znanost "posebno uvjerena da se riješila metafizike" zbog goleme količine rigoroznih alata svojstvenih tvrdoj znanosti, je extremna i ne pretjerano točna. Ne bi se trebao voditi tom niti, tj. misliti da je to pozicija koju djeli većina ekonomista. Još i Keynes primjerice piše da je blesavo očekivati i nadati se silnoj matematički preciznosti u ekonomiji. (to je ako se ne varam negdje u 12. poglavlju Opće Teorije) Ipak se bavimo ljudskim ponašanjem, a i ekonomisti su politička bića. Većina ekonomista će priznati da postoje brojni intelektualni limiti koji ukazuju da ekonomija nije egzaktna znanost i koji oslabljuju njene alate. Pošto se slažem sa time, nisam "uvjeren da danas imamo u ekonomiji takvu metodologiju, instrumente i pokazatelje koji je najbliže objektivnom znanstvenom pristupu i objašnjenju ekonomske stvarnosti jest pogrešno." To bi opet bio radikalan stav i Keynes bi me optužio da sam rob propalih ekonomista.

Općenito si pre-radikalan i extreman i to ti muti argument i poznavanje. Ja sam više puta pročitao što si pisao i (nemoj se naljutiti) moglo se reći puno preciznije bez toliko riječitosti. Počinješ dobro, nakon prvog poglavlja, sa temeljnim (ili temeljitim) objašnjenjima razlika između ortodoksnih i heterodoksnih učenja i mislilaca. Dobro prezentiraš argument, ali krivi argument. (Nemoj ni za tren pomisliti da nema heterodoksnih ekonomista danas jer su "kao" potisnuti.) No kako dalje razrađuješ raspravu vide ti se sve labaviji argumenti, sve više ideološki nabijenih frustracija.

Primjerice, loviti se "nevidljive ruke" je tipično za radikale. Tako najbrže pokazuješ što te smeta, a zapravo je najmanji i za Smitha ne pretjerano značajan dio njegovog rada. Nevidljiva ruka se spominje samo jednom u Bogatstvu i još dva puta na drugim radovima. Smith nije davao velikog značaja tome, za razliku od onih nakon njega koji su baš u tome vidjeli sve što je on htio reći. To je krivo. To nije ono što je pisac htio reći i na što je ukazivao. Nevidljiva ruka se selektivno citirala od liberalnih i neliberlanih ekonomista. Emma Rothschild se ne slaže sa svim tim isticanjem nevidljive ruke i ukazuje da je Smith koristio metaforu ironično, poput Swifta. Stoga isticanje da je Marx ukazivao na potiskivanje moralnih temelja "nevidljive ruke" je zapravo promašaj Marxa, ne njegov pozitivni značaj. Daljnje isticanje Marxovih "postignuća" je na sličan način klimavo i to ne samo zato jer je Marx pogriješio ponajviše u svojim predskazanjima. Da, znam, to mu nije bio cilj. Htio je znanstveno dokazati i predskazati, ali kad je krenu u matematiku, zapleo se.

Kažeš da je Marx izveo udar na klasičnu političku ekonomiju koristeći njene vlastite pojmove, aparate, koncepte. Oh kako žalosno za njega! Po tome bi se Das Kapital u književnosti mogao voditi kao klasična tragedija, ne klasična ekonomija. Alati, poput radne teorije vrijednosti, su pogrešni, deficitarni. Najblaže(!) što sam ikad čuo da je bila opisana kao kriva je bilo od Jeffrey Sachsa kao "vrlo krutom". Tu Marx pada, kao i tvoj stavovi na više mjesta da je ovaj ili onaj "razbio" "oborio" ili slično, temelje svojom, drugačijom, teorijom. Marx je pao na praktičnom djelu (1) svoje teorije jer nema načina da se implementira bez velike ruke društvenog inžinjeringa. Marx sam nije išao u praktični dio ili nastojao napisati "recept" kako. U filozofskom djelu (2) je isto, po mom mišljenju pao. Nitko nije prihvatio njegovu teoriju. Niti jedna revolucija nakon njega nije bila prava Marxistička, već slučajni događaji prošlosti. Kažeš da je "udario na potisnute metafizičke temelj", ali to nije sasvim točno. Sa čime je udario? Sa alatima klasičnih ekonomista, posebice radnom teorijom vrijednosti? U vremenskoj perspektivi imalo je smisla razmišljati o troškovima rada kao glavnoj determinanti vrijednosti, no kako je vrijeme odmicalo to je sve manje bio slučaj. Danas to iznositi kao ozbiljne temelj neke analize može biti dočekano samo smijehom. Za razliku od Ricarda primjerice koji nije smatrao da je to krajnje i jedino objašnjenje i znao je da je nedopunjeno objašnjenje vrijednost, Marx se držao radne teorije kao pijan plota. Sve je nastojao objasniti kroz nju i nju podignuti na nivo znanstvene istine, te nije preispitivao da li je možda deficitarno objašnjenje već isprve. Kao takva, sam njegov udar je deficitaran. Bolje bi prošao da je preispitivao vrijednost te teorije, nego što ju je prihvatio i nadograđivao. Marx je totalno pogrešno shvatio kako se stvara vrijednost. Krenuo je u pogrešnom smjeru. Tukli su ga svi veliki ekonomisti, i liberalni i neliberalni. Keynes ga je ismijavao, i onima koji su ga isticali, ili još gore, istical Kapital kao "znanstveno" djelo što ti činiš, vjerojatno je zaljepio njegovu poznatu:
"Madmen in authority, who hear voice in the air, are distilling their frenzy from some academic scribbler of a few years back." Marx je bio upravo to - academic scribbler.

No, u obranu Marxa nitko u 19.st. nije znao bolje od njega, Sve do Marshalla. Zar nije ironično, nekompatibilno i neprikladno da svi ti klasični ekonomisti, Smith, Ricardo, Mills, koji su kako kažeš "potiskivali moralne temelje objektivnog mehanizma tržišta na kojima je zasnovana klasična politička ekonomija", nisu imali pojma kako tržište i cijene funkcioniraju? Što je točno vrijednost?

Nadalje, koji je to društveni status quo? Koji je to neprihvatljivi status quo? Tko određuje status quo? U Hrvatskoj? U Svijetu? U kojim zemljama? Tiranskim, izrabljivačkim poput Kube i Sjeverne Koreje? Slažem se, mjenjaj. U kojim društvima i povrh svega, da li ta slobodna društva smatraju, kao ti, da postoji njima neprihvatljivi status quo? Tko bi to trebao mjenjati status quo? Netko sa vrha, forsirajući svoje normativne, metafizičko-ideološke poglede dolje na masu kroz društveni inžinjering? Ili da citiram Friedmana "Gdje, molim te lijepo, ti nalaziš te anđele koji će za nas organizirati društvo? Pa ja ni tebi ne vjerujem."

Prezentiraš i dosta na jednu stranu nategnutu, ideološki baziranu definiciju neoklasične ekonomije i njen razvoj. Smatraš da postoji neki drugi smjer, samo njega se prešućuje. Paul Samuelson je u svojoj knjizi Ekonomija objasnio i uveo termin "neoklasična sinteza" pod kojim je smatrao spajanje mikro (Marshall) i makro (Keynes) djelova u jedan ekonomski konsenzus. Taj konsenzus je pao u '70tima jer su se pojavile nove teorije, nova razmišljanja i međusobno konkurentne teorije, modeli i škole ekonomske misli. No termin neoklasična ekonomija i dalje podrazumjeva samo konvencionalu, ortodoxnu, ekonomiju kao unificirano tijelo raznih teorija i misli, neke komplementarne, neke u sukobu. U nju spadaju i Keynes i monetaristi, realni ciklus i neokenzijanci. Iako su sve to različite škole, sve se baziraju na istim ili sličnim pretpostavkama (na istoj mikroekonomiji) o ljudskom ponašanju i operaciji tržišta kao prirodnim razvojem zbog potrebe koordinacije ponašanja različitih, ali racionalnih individua. To je ono što te smeta, te postavke koje smatraš krivima, pogrešnima, možda nemoralnim, deficitarnim, lišenim nekih vrijednosti koje ti držiš ispravnim, i koje će "sigurno" propasti. To je napad na konvencionalu ekonomiju. Izdvajanje Keynesa kao zasebnog, van ekonomije jer je "oborio neprihvatiljive" temelje laissez-fair ekonomije je krivo. Keynes se ranih dana držao Marshalla i iste, klasične, makroekonomije kao i on, iako se Marshall nije previše bavio makroekonomijom. Tek je zbog Velike Depresije došlo do uključivanja agregatne potražnje u ekonomiju i ekonomsku misao kao riješenja, i tu je Keynes bio ključan. Keynes je zbog toga revolucionirao ekonomsku misao tog vremena, ali nije stvorio zasebni pravac van ekonomije. Nije stvorio ili vratio političku ekonomiju. Najveća greška koju je Keynes napravio je što je nazvao svoje najvažnije djelo "Općom Teorijom." Ti si upao u tu zamku nesvjesno. Velika Depresija nije bila normalni događaj tržipta kao što naslov daje impresiju, već jedan groteskni oko kojeg se i danas lome koplja "zašto?". VD nije normalna pojava tržišne ekonomije, kapitalizma i nije dokaz da je laissez-faire kapitalizam propao. Keynes nije htio ništa "rasturiti" niti mu je to bio cilj. To je pak groteskno izvrtavanje povijesti i stavljanje u usta Keynesu nešto što on nije pokušavao. Keynes je nadogradio i popravi ekonomiju i do onda prihvaćena i kruta objašnjenja klasičara. Ponudi je dao potražnju, jer je vidio da samo ponuda ne omogućava punu zaposlenost. Točno je da ona nisu bila adekvatna za vrijeme VD, ali je netočno da su Keynsove ideje do onda bile "zabranjena u razmišljanju." Tko je to zabranjivao? Keynes je do kraja ostao praktični ekonomist, baš kao i Marshall, kazavši da ekonomist mora primarno biti praktičan, poput zubara. Kasnije je rekao:
"Practical men, who believe themselves to be quite exempt from any intelectual influence, are usually slaves of some defunct economist."
Ali to je bio Keynes, sam sebi kontradiktoran.
Ispravno primjećuješ da su Keynesianci "zabrazdili" pa nisu imali odgovor na stagflaciju, ali ne u dogmatizam, već samo koncentracijom na jedan aspekt ekonomije. To opet nema veze sa metafizičkim, već sa šablonskim praćenjem samo jedne strane ekonomije. Revolucija 70tih je vratila stvari u realniju perspektivu, ali ti to vidiš kao dogmatizam. Friedmana kao ideologa koji je stilizirao laissez-faire. Pogledaj molim te za što je sve Friedman dobio Nobelovu i vidjeti ćeš da je nadograđivao na Keynesu, popravljao. Primjerice, komplementirao je Modiglianijevu teoriju potrošnje s kojom se htjelo riješiti problem sa Keynesovom funkcijom. Robert Barro kaže da je Friedmanova makroekonomija još uvijek previše kenzijanska. Ako Friedmanove i ostale teorije nazivaš kvazi-znanstvenim, tu ti se argument manje više potpuno lomi i pokazuješ nikakvo znanje makroekonomije, politike, američkog političkog sistema i općenito demokracije. Da, Lafferova krivulja za čitavu ekonomiju je nedokaziva; 80tih nije bilo dokaza gdje se američka ekonomija nalazi na krivulji i to je dovelo do nekih slabih ekonomskih poteza. Ali je indikativna i korisna za zaseben porezne stope, primjerice za najvišu graničnu stopu. Upravo za to ima dokaza. Kad je 80tih ona, najviša, srezana, lo and behold, porezni prihodi od najbogatijih su se povećali. To je i danas točno. Naravno da se politika Reagan i Thatcher vodila i ideološkim pogledom manje države, manjih poreza i više slobode, jer je to najbolji put za prosperitet. Nitko to ne nječe i većina nije protiv toga, da jest ne bi nikada bili izabrani. Govoriš o nekakvom antagonizmu kapitala i rada, što je samo indikativno da se držiš pokojne radne teorije vrijednosti. Oni su komplementarni i jedan ne može bez drugoga. Smeta ti privatno vlasništvo; treba ga srušiti kako bi se upostavila nova metafizička osnova za razvoj političke ekonomije i društva. Jel si ikad razmislio da li većina u slobodnom, demokratskom društvu želi ukidanje privatnog vlasništva ili misliš da su svi zapravo zadrti i samo ti znaš istinu?

Ti potičeš, iziskuješ i nadaš se mjenjanju predmeta, subjekta, ekonomije od postojećih. Smeta ti današnja ekonomija kao narigoroznija društvena znanost i početak svakog zdravog i praktičnog razumjevanja svih društvenih aspekata. Vidiš je, sa svojim metodologijama, kao paravan za zaštitu "kapitalističke klase" nekakvog umišljenog, pogrešnog statusa quo (doduše u Hrvatskoj i postoji donekle, jer su ekonomske slobode individua potisnute, onemogućene), a ne pravu društvenu znanost. Ta klasna povijest je na granici teorija zavjere u stilu Sovjetske Pravde, ekvivalentno hrenovci. Drugim riječima, hrpa smeća upakirana u oblik koji se lako može hraniti masi. Tražiš da se počne govoriti o moralnim temeljima, problemima pristranosti, "potisnutim" metafizičkim aspektima, da se napokon opet vrati politika u ekonomiju jer svijet ekonomije i politike bitno utječu jedan na drugoga i smatraš da današnja ekonomija to prešućuje. Već kasniš, a i tvoje izistiranje je bazirano na iskrivljenom razumjevanju razvoja misli političke ekonomije, kao i njeno brkanje sa ekonomijom. Doduše, ne mogu reći da je pogrešno niti mogu dokazati da je pogrešno (niti želim). Kao filozofska perspektiva Marxizam se ne može dokazati ni opovrgnuti empirijskim istraživanjem. Isto vrijedi i za liberalizam. Nejasno je da li želiš novu ekonomsku, političko-ekonomsju, misao paralelno sa današnjom a netko ti to onemogućuje ili današnju ekonomiju misliš kompletno preokrenuti naglavačke. Moj odgovor? Osobno mislim da ćeš više uspijeha imati sa prvom strategijom jer ne predstavlja ništa novog, ništa stranog ili neočekivanog. Znamo da politika i ekonomija plešu zajedno, ali se uvijek ne drže zajedno. Politička ekonomija je zdrava i živa, predstavljena najjačom školom (za sada), onom u Chicagu koja je znatno proširila predmet ekonomskog ispitivanja. Ekonomski procesi se sagledavaju u političkim aspektu, ne postoje u vakumu. Marx nije tu otkrio toplu vodu. Možda u njegovo vrijeme je bilo manje doticaja jednog i drugog, a on je ispravno vidio da mora doći do doticaja. Danas to nije istina. Zato, na kraju 20. stoljeća, politička ekonomija se vratila jer se vidi da politika i ekonomija utječu jedna drugu. Primjerice tu je odlična knjiga Edmunda Phelpsa, kojom je pokušao uvesti predmet političke ekonomije nazad u fakultete. No, još uvijek postoje nejasnoće oko značenja termina i predmeta proučavanja. Današnja ekonomija zbog tih nejasnoća nije sigurno dogmatizam ili doktrizam. Tu bi te i sam Keynes, da upotrijebim tvoju riječ, "oborio."

"The Theory of Economics does not furnish a body od settled conclusions immediately applicable to policy. It is a method rather than a doctrine, an apparatus of the mind, a technique of thinking, which helps its posseessor to draw correct conclusion."
Ekonomija kao takva se uvijek mjenja, novi načini razmišljanja dolaze na svijetlo. Kad se situacija promjeni, mora se promjeniti i lijek, ali sve na bazi slobodnog ljudskog ponašanja i želja. "When my information changes, I alter my conclusions." kaže opet Keynes.
A sad, ako tebi to ponašanje većine smeta i smatraš ga ogavnim, deficitarnim ili nešto treće, šta ti ja mogu. Samo nemoj djeliti svoje hrenovke na silu jer nitko ne vidi da si anđeo koji će najbolje organizirati društvo.

Tko je glasao

Ok. Idemo dalje. Mislim da

Ok. Idemo dalje. Mislim da je potrebno ukazati na proturječnosti i tautologije u tvojem odgovoru, koje otkrivaju njegovu ukupnu nekonzistenost. Također, vidim da te moram podsjetiti na selektivnost u izboru pojedinih citata ili općih mjesta kojima gradiš drugačiju interpretaciju, što je potpuno legitimno, ali je ideološki pristrano, pa ga kao takvo valja i priznati.
Idemo redom.

1. Prvo kažeš da se slažeš da metafizika čini okvir i temelj ekonomije, a zatim ističeš da je ekonomija kao znanost previše napredovala da bi metafizika ugrozila njezin status. Vjerujem da bi između ova dva stava trebala biti uočljiva temeljna proturječnost. U prvoj rečenici priznaješ da je sam predmet ekonomije određen stanovitim kategorijama koje su metafizičko-ideološkog karaktera, a u drugoj da tako određen predmet ne može biti ugrožen onim što ga na taj način temeljno određuje. Pokušat ću te stoga na primjeru neoklasične kategorije korisnosti još jednom podsjetiti koliko je njezina metafizičko-ideološka dimenzija određujuća za razvoj teorije, analize, analitičkog instrumentarija, koji po tvojim riječima, kao prava ekonomska znanost ne mogu biti ugroženi od tih istih metafizičko-ideoloških temelja. Kao što ti je poznato neoklasičari su razvili pojam korisnosti da bi se rješili mrtvouzice u koju ih je dovela klasična kategorija vrijednosti. S obzirom da su Marxa u startu ideološki odbacili, i uopće pokušaj da se cijene roba određuju putem odnosa s troškovima njihove produkcije smatrali generalno netočnim, rješenje se javilo na strani potražnje. Došli su do otkrića da cijenu robe određuje njezina granična korisnost a ne upotrebna vrijednost. No, do kakvog zaključka je neminovno vodilo takvo otkriće?! Do zaključka da s obzirom da granična korisnost svake robe pada što ju se više kupuje, granična korisnost prihoda u cjelini mora se smanjiti kada pojedinac može više potrošiti.
Kako Marshall kaže "siromašnoj osobi potreban je veći poticaj nego bogatoj osobi da plati određenu cijenu za neku robu. Za bogatog čovjeka šiling predstavlja manje zadovoljstvo ili ugodu bilo koje vrste, nego za siromašnog čovjeka".
Naravno, iz ovoga se može izvesti sasvim jasan zaključak u korist egalitarizma. No, to je za neoklasičare bilo neprihvatljivo jer oni nisu zastupali nikakvu revoluciju niti proletersku klasu, već druge društvene skupine i njihove ekonomske interese, pa je morala biti uvedena Paretova nadopuna koja je jasno istaknula da se korisnost različitih pojedinaca ne može zbrojiti i da se ne može znanstevno dokazati da bi se ukupna korisnost povečala kada bi bogatašu uzeli dolar i dali ga siromašnom čovjeku. I od tada se Paretova nadopuna u građanskoj ekonomiji uzima kao znanstveni dokaz i ulazi u arsenal neoklasičnog instrumenatarija koji u krajnjoj instanci služi kao znansteveno opravdanje društvenog statusa quo.
Ta nadopuna je isključila alternativnu, egalitarnu interpretaciju kategorije korisnosti koju su kasnije razvile neortodoksne teorije i uz pomoć njih razvile drugačije modele, analitičke instrumentarije itd. Da li su i oni bili znanstevni i što uopće određuje da li je nešto znantstveno?!
Pa određuje Bepo metafizičko-ideološki temelj, i oko njega postojeći konsenzus. A taj konsenzus je uvijek politički u krajnjoj instanci, samo što se ta krajnja instanca najčešće skriva ispod planine teorija, modela, krivulja, pokazatelja. Na taj način se stvara privid objektivnost kako se ne bi uvidjelo da društvena znanost nije objektivna već štiti konkretne partikularne interese stanovitih društvenih skupina. U građanskoj ekonomiji to su oduvijek bili interesi prvenstveno srednjih i viših slojeva, dok je tek Keynes napravio odmak od tog pravila i svojom teorijom i npr. novom temeljnom kategorijom pune zaposlenosti išao u prilog najširih slojeva. Keynes se obračunao sa metafizičko-ideološkim laissez-fair temeljima neoklasične ekonomije, a konzekvence toga bile su nepregledne. Otvoren je novi, golemi horizont u predmetu teorijske ekonomije, u ekonomskoj politici i u društvenoj praksi. Promjenio se pogled u shvačanju uloge i odgovornosti države u ekonomskim procesima, u odnosima javnog i privatnog. Keynes je izašao pred neoklasični akademski svijet sa potpuno heretičkim stavovima (mislim da se i danas sve više tako tretiraju):

"Iskustvo nam ne pruža nikakve nesumnjive dokaze da se ona investicijska politika koja je društveno korisna slaže sa investicijskom politikom koja donosi največi profit"

"Moj drugi primjer odnosi se na štednju i investicije. Ja smatram da je potreban nekakv koordinirani čin inteligentnog procjenjivanja obima štednje koji je poželjno da zajednica kao cjelina vrši, obima u kojem bi ova štednja trebalo da se preseli izvan zemlje u obliku inozemnih ulaganja, kao i toga da li sadašnja organizacija investicijskog tržišta raspoređuje štednju po nacionalno najproduktivnijim pravcima. Ne mislim da bi ova pitanja trebalo u cjelosti prepustiti slučajnosti privatnih procjena i privatnih profita, kao što je to sada slučaj" itd.

Što je Keynes zapravo učinio?! On je probio metafizičko-ideološku blokadu u mišljenju koja je određivala koordinate onoga što je u ekonomskoj teoriji i ekonomskoj politici moguće a što je nemoguće (naravno, nije bio jedini, ali je bio najuvjerljiviji i najpoznatiji). Ta blokada je bila određena neupitnom laissez-fair pretpostavkom (pretpostavkom svih pretpostavki), a determinirala je dotadašnji razvoj vladajuće ekonomske teorije i određivala ekonomsku politiku vlade.

Npr. U Velikoj Britaniji 1929. godine, na prijedlog Lloyd Georga da se nezaposlenost ublaži investiranjem u javne radove, odgovoreno je uvođenjem "Treasury view" (Stavom ministarstva budžeta). Prema tom stavu postoji određena štednja koja će se u svakom slučaju investirati tako da bi se, ako bi vlada posudila sredstva za javne radove, ostale investicije smanjile za odgovarajući iznos.
Dakle, ekonomska politika bila je određena vladajućom ortodoksijom za koju problem nikako nije mogao biti u teoriji i iz nje izvedenoj politici, već u neadekvatnoj stvarnosti (nefleksibilnim nadnicama i slično), koja se s vremenom nužno opet mora početi ponašati kao teorija postulira. I tada se pojavio Keynes koji je udario na temelje takve ortodoksije ukazavši da je u njoj problem, a ne u stvarnosti, i da je potrebno graditi ekonomsku teoriju i ekonomsku politiku na drugačijim temeljima. U stvarnosti to je značilo priznavanje ideoloških temelja teorije i nuđenje nove koja ide u prilog najširim slojevima. Radilo se o ponovnom izvlačenju političke dimenzije ekonomije na vidjelo, koju je dotadašnja neoklasična ortodoksija potisnula proglazivši se čistom znanošću. No, neoklasična ortodoksija je žilava biljka, jer posjeduje veliku ideološku i estetsku privlačnost i uvjerljivost s obzirom da proklamira vanvremensku ravnotežu. Ona je ahistorijska i stoga pogodna da u bilo kojem povijesnom trenutku ponovo posluži kao ideološko oružje. Evo što je 60-ih pisala Joan Robinson kada je večina akademskih ekonomista i ekonomskih praktičra slavila novu "kenesijansku ortodoksiju" (mislim da i danas ta njezina opaska i više nego aktualna):

"Neoklasično nasljeđe još uvijek ima veliki utjecaj, ne samo na nastavu ekonomike već i na formiranje javnog mnijenja uopće, ili bar na njegovo snabdjevanje parolama. Ali kada dođe do rješavanja stvarnog problema ona nema što konkretno da kaže. Preostali sljedbenici nalaze utočiste u stvaranju sve složenijih matematičkih manipulacija i sve se više žeste na one koji pitaju što je to čime se oni bave"

Ono na što sam ti želio ukazati jesu društvene posljedice ekonomske teorije, a one su određene metafizičko-ideološkim pretpostavkama. Keynes je bio građanski ekonomist i u tom smislu podržavao je kapitalizam (Marxa uopće nije proučavao već ga je po defaultu odbacio. Nije samo sa Marxom to učinio, bio je poznat po tome da je čak i svog velikog učitelja Marshalla i cijelu neoklasičnu školu nehajno objedinio pod oznakom "klasičari". Za njega je sve to skupa bilo isto, nije imao previše živaca ulaziti u detalje. U biti nikoga nije cijenio osim sebe, ali je u tom narcizmu bio nevjerojano nepatvoren i iskren. Ničija kritika ga nije pogađala osobno, jednostavno je bio duboko uvjeren da drugi ne kuže. Tako je i Marxa otpilio u startu a da se nije baš potrudio da ga prouči). Ali je bio na strani običnih ljudi kojih je večina bila u krajnje nezavidnoj situaciji tijekom VD. To iskustvo je bilo temelj iz kojeg je izvukao novu teoriju, a ne njegovo akademsko neoklasično zaleđe. Usudio se oskvrnuti intelektualni autoritet zdanja koje se desetlječima gradilo od najpriznatijih umova iz područja ekonomije. On je uvidio da sva ta silna znanstena produkcija izrasla na krivim temeljima, temeljima koji nisu polazili od iskustva ekonomske stvarnosti i životne situacije najširih slojeva građanstva. Stoga su neoklasične teorije i iz njih izvedene politike, bile u periodu VD jasno prepoznatljive kao teorije iz drugog vremena i kao ideološki alati drugih političkih snaga i njihovih društvenih slojeva. U tom je povlaštenom povijesnom trenutku bio jasno vidljiv ideološki temelj kojeg je neoklasika potiskivala. Nakon što je uzrman taj neoklsični temelj i uvedene nove metafizičko-ideološke pretpostavke, otvorio se golemi horizont za razvoj ekonomske znanosti (iz Keynesove doktrine se razvila teorija indexnih brojeva a iz njih moderna statistika, pa nove teorije kamatne stope, pa akumulacije kapitala, pa teorije dugoročnog razvoja itd). Sve je to zabrajnjeno u mišljenju u vrijeme dominacije neoklasične laissez-fair doktrine jer jednostavno nije bilo spojivo s njezinim pretpostavkama. Nije se poklapalo s njeziniom paradigmom. Keynes je udario temelje novoj paradigmi. No, s vremenom je i keynesova ortodoksija zaboravila na svoje metafizičko-ideološke i političke pretpostavke, pa se desila kontrofenziva iz laissez-fair tabora sada pod zastavom monetarista. Bila je to nova ofenziva srednjih i viših slojeva (kapitalista, tehnokrata, rentijera, slobodne profesije itd ) posredtsvom njihovih novih ideoloških gurua i apostola. Nova-stara doktrina se morala zagrnuti u plašt općeg interesa, ali ono što je večini donjela bila je poruka - morat ćete ljenčine više raditi, snositi sami socijalne rizike, prihvatit da nema više sigurnosti radnog mjesta, sustava solidarnosti itd., i onda će svima biti bolje. Poručila im je da sve ono zbog čega im je do sada bilo dobro, moraju odsada vidjeti kao razlog zašto im je loše. I to je je bio potez čiste ideološke interpelacije, u kojoj je Friedman odigrao vrlo važnu ulogu s pozicije autoriteta znanosti. S vremenom se taj politički aspekt potisnuo, a nad njime se nadvila produkcija novih ekonomskih teorija, modela i analitičkog instrumentarija koji moraju ostaviti dojam znanstvene objektivnosti..Trenutno smo baš u fazi krajnje depolitizacije ekonomije u njezinim visokoparnim teorijama i sve složenijim matematičkim modelima i analitičkim instrumentima, koji nemaju druge svrhe ali niti snage nego da opravdaju postojeće društvene odnose moći i podrže ekonomske procese i trendove kojima ovi upravljaju. U Hrvatskoj ali i u Europi je situacija takva da još ne možemo govoriti o erupciji krize, makar je ona, pogotovo u RH, latentna, a kada izbije onda će ekonomska teorija i praksa opet morati otkriti svoj politički temelj..

2. Na opservacije o Marxu morat ću ti odgovorit sljedeći put, ali moram primjetiti da Marxa prvenstveno ideološki odbacuješ, što je sasvim legitimno, samo mi je pomalo razočaravajuće što to činiš bez da si upoznat s njegovim djelom. Jer da da jesi sigurno ne bi davao takve paušalne ocjene. .

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Samo ukratko, da te ispravim

Samo ukratko, da te ispravim i da ne bi mislio kako ne znam što želim reči. (Nisam sve pročitao još, a i zauzet sam do Utorka. Vjeruj mi, rađe bi se ovdje "tukao." :)
1. Ja ne bi bio tako brz na okidaču da sam ja ideološki pristran, uz podmukli osmijeh ili nastojanje da pokažeš da ti nisi. To ne niječem, jer imam set vrijednost i pogleda koji smatram dobrim i valjanim. Ali nemoj ni ti. Jednako krećeš sa svoje ideološke pristranosti u analizu i ukazivanje. Ja smatram da je preradikalna i ne pretjerano opravdana, kao buntovnik bez razloga. To je sasvim legitimno, no jasno ti je da se nećemo naći.

2. Nema proturiječnosti. Ako pročitaš pravilno vidi se da kaže kako je ekonomija previše napredovala da bi je ovakvo metafizičko "lupanje lonaca" ugrozilo kao znanost. Neće je ugroziti i izvrnuti naglavačke kao što bi ti htio. Može je dopuniti, može popraviti neke nekvalitetne postavke ili jednostavno dograditi sa novim pogledima i teorijama. No oni moraju biti realni i dokazivi povijesnim podacima. Za Marxov argument kojeg ti ističeš nema podrške u realnim povijesnim podacima. Ako ga i želiš promovirati i držati istinitim morati ćeš to dokazati povijesnim podacima u konkurenciji sa drugim teoremima i ukazati na relevantne primjere u realnom svijetu, ne metafizičkim "lupanjem lonaca."
Da li treba opisati Marshallovu metodu ovdje?

Opet kažem da današnja ekonomija nije nikakva doktrina, dogma ili slično koja štiti nekakve klase i slojeve....(UPDATE.... na štetu drugih. Da se izrazim bolje) Jednako vrijedi u Pynogyangu i Parizu. Gdje se bolje živi?
Da budemo na čisto, kapitalizam ne može postojati u prihodovno vrlo polariziranom društvu (velike razlike između bogatih i siromašnih) Takvo stanje će prouzročiti politički napada na kapitalizam, njegovo ukidanje i državno preuzimanje kontrole nad životm, ako se radi o demokraciji. No u zapadnim, kapitalističkim zemljama ne postoji takva silna razlika u bogatstvima između siromašnih i bogatih da se sprema nekakv ustanak. 80% tih društava čini srednja prihodovna klasa. Ti sa tim vidiš neki silni problem, nekakav status quo, nekakvu netrpeljivost. Da li svi oni djele tvoje mišljenje ili si buntovnik bez razloga? Ili si možda nagutan Tironijeve Političke Ekonomije?
3. Točno je da nisam upoznat sa Kapitalom kao ti. Nisam imao vremena kao ti čitati sva takva velika djela. Uglavnom sam listao. No upoznat sam sa dovoljno kritika i pogleda koji ne vide ništa novoga ili vrijednoga, npr. Keynes i Samuelson. Moje obzervacije nisu paušalne, već na bazi kritika koje sam vidio. Moje mišljenje se neće promjeniti ni kad ga pročitam, ponajviše je ne ostavlja nikakvu radnu i praktičnu teoriju "kako".
4. Sasvim je netočno da Keynes nije proučavao Marxa. Ili to neznaš, što je ok, ili ignoriraš. Što se znao pročitao je Kapital 2 puta. Drugi put na poticanje Bernard Shawa, kojemu je odgovorio da je ekonomska vrijednost u Kapitalu nula, ali da će ga pročitati opet. To sam dolje citirao solarisu. Drugi put nije opet vidio ništa važno u Marxu. Preferirao je Engelsa od njih dvojce.
Također nije savim točno da nije imao živaca za "klasičare." Možda kasnije je to bila istina, nakon VD kad je ta škola zakazala sa odgovorom. Tada i kritizira klasičare. Ali Keynes je bio Marshallov učenik, njegovu knjigu je pročitao i držao se nje i Marshall je tražio da službeno diplomira u ekonomiji i ponudio mu mjesto na Cambridgu. U svojim predvanjima, pogodi čiju knjigu je korisito. Sve do VD kad se promjenila situacija i kao vječiti praktičar, i on promjenio svoj pogled. Da, bio je na strani običnih ljudi nakon VD, ali je isto tako bio kapitalist koji se obogatio na burzi.(pa je izgubio pa opet zaradio) Bojim se da tvojem guranje Keynsa u određene povijesne niše i klasifikacije bi i njega samog zasmetalo.

Tko je glasao

Što se tiče ideološke

Što se tiče ideološke pristranosti ona je neminovna jer ne postoji subjektivna pozicija "izvan ideologije" (ili točnije, izvan ideološke interpelacije). Ideologija određuje "koordinate smisla" svijeta u kojem živimo, mislimo i djelujemo. Ona određuje što ćemo smatrati mogućim a što nemogućim. Stoga je i formula obaranja vladajuće ideologije najbolje opisana u onoj - "budimo realni, tražimo nemoguće". Tražeći nemoguće udaramo na same "koordinate smisla" i mijenjajućih ih mijenjamo sam pojam i shvaćanje mogućeg. Tada ono što je do pred malo bilo nemoguće odjednom postaje moguće. Upravo takav udarac u teorijskom je smislu poduzeo Keynes. Njegovi teorijski stavovi nisu bili mogući unutar laissez-fair okvira, ali ih je on učinio mogućim jer svojim teorijskim istupom utjecao na samu promjenu okvira. U političkom smislu najčišći i najradikalniji poduhvat promjene ideološkog okvira poduzeo je Lenjin.

No, ideologija u funkciji legitimiranja poretka može biti uspješna jedino ako nije prepoznata kao ideologija (koliko god danas živimo u vremenu prosvijetljenog cinizma i subjekta koji navodno zauzima refleksivnu poziciju prema bilo kojoj ideologiji i tako izbjegava njezinom zahvatu-interpelaciji, takva pozicija je ideološka par exellence jer ideologija se danas ne skriva toliko u znanju koliko u djelovanju).
E sad, stavovi kakve ti zastupaš odraz su danas dominantne ideologije liberalnog kapitalizma i parlamentarne demokracije. Oni su ideološka forma globaliziranog kapitala. U kulturloškom smislu možemo ih prepoznati kao multikulturalizam i više filozofski kao postmodernizam (recimo filozofski pravac - dekonstruktivizam, postulat - subjekt je odraz vlatitih diskurzivnih praksi, istina je rezultat diskurzivnih praksi, metodološki individualizam itd). Ti ih zastupaš u ekonomskom smislu, sa temeljem u ekonomskom individualizmu i liberalizmu (kao komplement političkom liberalizmu koji se se povlači još od Locke-a , od Hobbsovskog čovjeka vuka, Milla itd). Pojam slobode koji je konzekvenca takve osnove primarno je usmjeren na negativnu slobodu kao odsustvo prinude, a ta prinuda se u liberalnom kanonu tiče prvenstveno funkcija države.
Da bi ideologija adekvatno funkcionirala ona mora svojim "horizontom smisla" zahvatiti što je moguće šire društveno polje. Ona mora sebe prikazati kao da je u interesu svih ili barem najširih slojeva društva, i ne dozvoliti da se takvo shvaćanje dovede u pitanje. Ukoliko se njezini temelji počnu dovoditi u pitanje, ukoliko se počne ukazivati i dokazivati da opravdava postupke i ljude koji rade u korist štete večine, i ukoliko se uopće promjeni pojam toga što je dobro i poželjno a što nije, tada postoji opasnost da oni koji su do tada u pogledu javnosti bili doživljeni kao uspješni, pošteni i prosvijetljeni vođe i upravljači, vrlo brzo budu prepoznati kao uzurpatori i okorjeli manipulatori.
Ono gdje ja smatram da se nas dvoje ključno razlikujemo jest upravo svijest o postojanju takve logike ideoloških mehanizama. Ti, kao eksponent vladajuće ideologije nastojiš pokriti njezine nekonzistetnosti, nastojiš relativizirati konkretne političke i ekonomske interese koje ona štiti (mislim da si debelo fulao sa pokazateljem o nejednakostima u raspodjeli dohotka i bogatstva u razvijenim zemljama. Dva najrelevantnija pokazatelja - Ginijev koeficjent i Lorenzova krivulja pokazuju sve veću koncentraciju ukupno kreiranog dohotka i bogatsva kod sve manje skupine odabranih), argumentiraš tautološki - nešto je najbolje ili ispravno samim time što jest (recimo, tvoje pitanje da li se bolje živi u Parizu ili Pynogyangu?! I sad da dođe tip iz Pynogyanga i kaže ti da je sasvim zadovoljan kako živi, ti bi smatrao da ili nije normalan ili da laže. Ali ne shvačaš da tvoj stav o tome što je dobar život proizlazi iz ideološkog okvira koji ga određuje, pa je dotični možda i puno sretniji od tebe, ali ne po tvojim mjerilima. No zato bi mu, siguran sam, izvukao čitav niz brojčanih pokazatelja koji bi ga morali uvjeriti da on objektivno ne živi dobro i da ne može biti sretan), odbacuješ mislioce koji su već prije 200 godina radikalno prozrjeli liberalnu doktrinu kao ideologiju klasa u usponu itd.
Sve je to ok, samo što ja stojim na suprotnoj poziciji, i da, jesam, radikalan sam. A radikalan sam jer sam nezadovoljan društvom u kojem živim, načinom na koji funkcionira, kič odnosom među ljudima, dominacijom gluposti, sve manjom solidarnošću, vladavinom objekata-fetišizmom robe, ekološkim zagađenjem itd, a uzrok svega toga pronalazim u osnovi društvenih odnosa i njihovih vladajućih ekonomsko-političkim instituta, podržavanih i održavanih vladajućom ideologijom. Naravno da se iza ove apstrakcije uvijek kriju konkretne osobe- agenti postojećeg poretka, a jedan od njih si upravo ti Bepo ;))

No vratimo se ipak na ekonomiju i na Marxa. Vidiš, Marx je bio prije svega filozof i to najvišeg ranga. Pod najviši rang svrstavam one koji su svoju filozofsku poziciju najsistematičnije, najkonciznije i najkoherentnije izgradili. Kao što ti je vjerujem poznato filozofija se bavi temeljnim pitanjima smisla ljudskog postojanja dok znanosti pokrivaju puno užu i specjaliziraniju domenu, uglavnom instrumentalno racionalne spoznaje. Filozofija natkriva znanost i pita o njezinoj svrsi, ona nije još jedna znanost (makar se s dominacijom pozitivizma i analitičke "filozofije" upravo tomu teži). Pravi znanstvenik da bi bio intelektualac mora ujedno biti i filozof. Mora imati tu opću perspektivu - filozofsku perspektivu, da bi u svom specjaliziranom znanstvenom djelokrugu imao pojam toga što čini, s kojom svrhom i s kakvim posljedicama. Svi najveći znanstvenici ujedno su bili i intelektualci , dakle i filozofi.
Marx je u tom smislu bio nenadmašan jer je ekonomiji kao nauci koja se bavi pozitivnim ekonomskim procesima pristupio s filozofske pozicije radikalne društvene kritike. On je kapitalizam prikazao kao povijesnu fazu u razvoju ljudskog društva, kao rezulat dijalektike proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa i rezultat sukoba društvenih klasa. Objasnio je temeljnu logiku društvenog razvoja i pokazao da ona ovisi o prožimanju i dijalektičkom sukobljavanju subjektivnih i objektivnih faktora i procesa. Subjektivnost se tiće svjesti društvenih klasa dok je objektivnost sadržana u zatečenim materjalnim uvjetima. Dijalektika znači da sama subjektivna svjest klase koja jedina zadovoljava kriterij istinske univerzalnosti prepozna sebe kao objektivni faktor povijesnog procesa koji svojim djelovanjem određuje svoje vlastite prepostavke i vlastiti društveni položaj. Drugim rječima, Marx je pokazao da ekonomski procesi nužno ovise o skrivenoj logici koja je političkog karaktera, a vladajuća klasa i njezini ideolozi predstavljaju je kao prirodnu i vanvremensku (nepovijesnu) zakonitost. Marx je pokazao da je povijest druga ljudska priroda, i da je čovjek rezultat povijesti isto kao što je povijest rezultat njegovog djelovanja. Taj uvid otvorio je revolucionarnu perspektivu za onu pauperiziranu proletersku klasu, kojoj je vladajuća kapitalistička klasa vlastitom ideologijom uvjeravala da je njihova pozicija prirodna i da nema uopće smisla pomišljati da ju je moguće promjeniti.

idem na nogomet, bum nastavil...

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Vidim da sam otišao u

Vidim da sam otišao u širinu, a nemam baš volje ovdje ispisivat traktate.
Stoga ću još malo o Marxu kao ekonomistu, makar ga na taj način vulgariziram i promašujem bit njegova učenja.
Marx je ekonomskoj analizi prišao sa klasičnim pojmovnim aparatom ali sa suprotne strane, da bi mu dao novo značenje i uveo nove pojmove koji se tiču suštine ekonomskih procesa. Otkrio je genealošku, povijesno-materjalističku logiku koja je dovela do raspada feudalnih okova i etabliranja radne snage kao robe koja se poput drugih roba slobodno razmjenjuje na tržištu ali jedina ima svojstvo da stvara vrijednost. To odražava njezin poseban karakter koji je u kapitalizmu skriven odnosno od kojega se u samom funkcioniranju sustava apstrahira. A taj poseban karakter radne snage jest prvenstveno sadržan u činjenici da ona stvara više vrijednosti i proizvoda nego što košta njezino održavanje na životu. U toj razlici krije se temeljni pojam Marxove ekonomske analize - višak vrijednosti rada. Polazeći od tog pojma Marx je objasnio funkcioniranje cijelokupnog kapitalističkog ekonomskog sistema, sve njegove pojavnosti i procese (U Kapitalu se u prvom tomu polazi od biti ekonomskih procesa, da bi se u trećem došlo do pojavnosti kakve se predstavljaju svkodnevnom razumijevanju ekonomske realnosti. Postupak je obrnut hegelovski - Hegel u Fenomernologiji duha polazi od osjetilne datosti i neposredne pojavnosti da bi dijaltektički nastavio prema biti). Marx je izvršio najtemeljitiju i najradikalniju analizu i kritiku kapitalističkog sustava , navodeći bezbrojne primjere kojom je verificirao vlastitu teoriju. Razvio je mnogobrojne alate kako bi omogućio adekvatnu apstrakciju sustava. Tako su i dan danas poznate njegove reprodukcijske šeme (I sektor - proizvodnja sredstava za proizvodnju, II sektor - proizvodnja sredstava široke potrošnje, III sektor - finalna potrošnja) koje su upravo od njega preuzeli građanski ekonomisti. Naravno, Marx je svojom teorijom i pojmovnim aparatom otvorio uvid u kapitalistički sustav iz sasvim drugačije perspektive nego što je to učinila klasična i kasnije neoklasična građanska ekonomija. Marx nije razmišljao o tome kako što bolje upravljati kapitalističkim sustavom ili kako ga što uvjerljivije opravdati, već upravo suprotno, on je nastojao ukazati na njegova temeljna unutrašnja proturječja i nepravde koja se ne mogu rješiti osim obaranjem kapitalizma i ukidanjem njegovih proizvodnih odnosa (odnosa vlasništva).
U tom smislu Marx je prvi objasnio privredne cikluse u kapitalizmu kao logičan izraz njegovih unutrašnjih proturječja. U trećem tomu Kapitala njegovo je predviđanje bilo da će s vremenom organski sastav kapitala toliko narasti da će profitna stopa pasti na nulu odnosno da više neće biti poticija za njegovu daljnu akumulaciju. To je poznato kao Marxova teorija tendencijskog pada profitne stope i nju građanski ekonomisti najradije izvlaće kao dokaz promašenosti Marxove ekonomske teorije i općenito učenja. Najoštrije se na njega po tom pitanju obrušio poznati Bohm-Bawerk. No, sigurno da je Marx u mnogo toga promašio i da njegove riječi ne treba shvačati kao sveto pismo, no veličina njegova učenja sigurno ne proizlazi iz točnih ili manje točnih povijesnih predviđanja, već iz uvjerljivosti i snage koja motivira na djelovanje, a znamo da u društvu najviše o djelovanju ovisi da li će se ostvariti proročanstvo.
Marx je govorio o kapitalizmu jednog vremena, dok su njegovi nastavljaći morali učenje prilagoditi novim povijesnim okolnostima, učiniti ga djelatnim u novom povijesnom kontekstu. Već se Lenjin vrlo uspješnim u tome pokazao, prvenstveno u dijalektici teorije i političke prakse. Od ekonomskih teoretičara tu je svakako bila Rosa Luxemburg, pa Hilferding, pa Mandel itd. Recimo ovaj zadnji je vrlo uvjerljivo pokazao na bezbrojnim statističkim podacima u svojem kapitalnom djelu "Kasni kapitalizam" da je Marxova teorija o tendencijskom padu profitne stope i u kasnom kapitalizmu, dakle 70 ih godina prošlog stoljeća aktualna, ali ju je uspjela oblažiti keynesovska revolucija, no ne i otkloniti. Također je pokazao mehanizme koje kapitalizam mora sve rigidnije koristiti kako bi ublažio tendenciju pada profitne stope, putem obezvrjeđivanja kapitala i povečanja pritiska na smanjene realnih nadnica i povečanje rezervne armije nezaposlenih (a to su upravo pod ideološkim opravdanjem monetarizma u ekonomskoj politici proveli tačer i regan).. Od ekonomista tu je i naš Branko Horvat koji je bio učenik mislim Samuelsona, pa je zatim u sintezi analitičkog instrumentarija građanske ekonomije i Marxove radne teorije vrijednosti razvio teoriju samoupravnog socijalizma, sudjelovao u modeliranju Jugoslavenske ekonomske politike (samoupravni spoj tržišta i plana), nadopunio i korigirao Marxa u "Radnoj teoriji cijena" itd
Dakako, desila se i treća tehnološka revolucija s razvojem informatičke tehnologije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, što bitno određuje procese u kapitalizmu upravo po onoj Marxovoj o sukobu proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Složio bih se da povijest u ovom trenutku izgleda ironična prema Marxu jer su suprotno njegovoj formuli o njihovom nužnom sukobu, nove proizvodne snage (IT, komunikacije, masovni elektronski mediji) trenutno u službi očuvanja postojećih proizvodnih odnosa (privatnog vlasništva). Neki bivši marksisti, kao recimo Jean Baudrillard, su čak proglasili smrt političke ekonomije (produkcijske paradigme) i govore o političkoj ekonomiji znaka (paradigma znaka-vrijednosti), gubitku subjektiviteta i realiteta, prijelazak u sferu simulacije i simulakruma itd. No ja ipak nisam toliko defetistički nastrojen već sam, kako bi rekao Ernest Bloch, militantni optimist jer vjerujem da nas prije nego što se mnogi nadaju čeka kolaps kapitalističkog sustava, i otvaranje nove socijalističke perspektive kao jedine adekvatnije alternative. (a da međufaza bude kakva nova organsko-korporativna dijaboločna vladavina također bi bilo poprilično logično)

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Čisto da se javim, da ne

Čisto da se javim, da ne mislite da sam odustao od diskusije. Odgovoriti ću ja.
Ni ja ne volim traktate, bolje je koncizno pisati oko biti neke ići u širinu. :) Sad par dana će biti interesa oko izbora i rezultata, ali pisati ću ja i ovdje.

Tko je glasao

Nisam ekonomist, ne znam sta

Nisam ekonomist, ne znam sta da kazem osim nekih zapazanja iz svoje struke. Kapitalizam i slobodu sam naravno citao i jos neke Friedmanove radove, ali ali samo dijelove onoga koji se smatra njegovim najznacaijnijim doprinosom u ekonomici, a to je Monetarna povijest Sjedinjenih Drzava koju je pisao zajedno sa Annom Schwartz. Evo, bas gledam popis dobitnika Nobela u ekonomici. Koliko i Friedmana, dakle nedovoljno, poznajem (citao sam) Samuelsona, Arrowa, Simona, Beckera i Buchanana, igrom slucaja nesto vise paznje posvetio sam Stiglitzu, teorija igara je nezaobilazna pa se mora znati za Nasha (Genijalni um); Mundel, Phelps, Tobin bili su u Hrvatskoj koliko se sjecam devedesetih, Sollowa zapravo znam po odjecima i bio je u Hrvatskoj objavljen poneki intervju s njim, a zbog svoje struke i interesa puno sam vise paznje posvetio Coaseu, Northu i jednom istinskom geniju, Nobelovcu za ekonomiku koji se zove Amartya Sen.
Dakle, sta je po meni problem s ovim Friedmanom, ukratko jer nema motiva za detaljnije analize.
Ne ulazim u vrijednost monetarizma, koji je, koliko sam informiran, kao i svaka ambiciozna znanstvena paradigma kontraprimjerima ozbiljno doveden u pitanje. Svejedno, monetarizam, a to je onaj dio Friedmana iz Monetarne povijesti SAD-a, uvijek ce ostati smjernica za proucavanje u ekonomici. Tako je to cesto u znanosti, sto je paradigma znacajnija ima vise rupa. Problem su Friedmanovi iskoraci iz ekonomike i njezino drustveno i konceptualno utemeljenje. Tu mogu govoriti o dva rada, tri rada - Capitalism and Freedom, Free to Choose i o tekstu iz 53. The Methodology of Positive Economics. Taj je meni, sta se Friemana tice bio najvazniji, jer su ove dvije popularizatorske knjige u osnovi pamfleti, a ne utemeljeni znanstveni uvidi, sto se uostalom vidi i iz citata koje si ti Zvone izabrao. Nit su tu definirani pojmovi, niti su izneseni argumenti, ali ambicija tih knjiga i nije nista vise od popularizacije autorovih pogleda. Kao uostalom i njegove televizijske emisije. To su stavovi, s kojima se mozes sloziti ili ne sloziti, puno manje tu ima rasprave. Ta opredjeljivanja mene frustriraju. Methodology of Positive Economics je medjutim Friedmanov ambiciozni iskorak iz ekonomije u njezino utemeljenje. To je tekst koji se lako cita i izgleda logicno, kao i sve njegove knjige. Medjutim, kad se analiticari uhvate razumijevanja sta je pisac zapravo htio reci, ne ostane ni kamen na kamenu. Prenijet cu ovdje objekcije iz jednog enciklopedijskog teksta, koji dakle po urednickim akademskim normama mora zadrzati neutralnost, ne smije biti polemican. Rijec je o prikazu Filozofije ekonomije sa Stanford Encyclopedia of Economics.
Ondje stoji - Friedman begins his essay by distinguishing between positive and normative economics and conjecturing that policy disputes are typically really disputes about the consequences of alternatives and thus are capable of being resolved by progress in positive economics. Turning to positive economics, Friedman asserts (WITHOUT ARGUMENT ) that the ultimate goal of all positive sciences is correct prediction concerning phenomena not yet observed. He holds a practical view of science and looks to science for predictions that will guide policy....
To je prvo mjesto u prikazu na kojem se upucuje da Friedman ne argumentira svoje stavove. Idemo dalje (nisam hadezeovac:)
As critics have pointed out (and almost all commentators have been critical), Friedman refers to several different things as “assumptions” of a theory and means several different things by speaking of assumptions as “unrealistic” ...
Ovu recenicu sam uvrstio tek da se vidi da su prema Friedmanovim naporima utemeljenja ekonomske znanosti "all commentators have been critical".
U cemu je problem, da ne opterecujem, drustvo obozavatelja Miltona Friedmana - u tome sto on metodoloski brka pretpostavke znanosti i predvidjanja. Na primjer, recenica "cilj je firme maksimizacija profita" kod Friedmana je i pretpostavka na osnovi koje dalje konstruira konzekvence i predvidjanje da je to tako. Naravno da je u oba slucaja upitna, sa stajalista pozitivne ekonomike za koju se Friedman zauzima.
Friedman je bio popularan, nema dvojbe, vjerojatno je za monetarizam zasluzio i Nobela, ali malo je njegovih prakticnih ideja bilo prihvaceno (na primjer voucheri u javnom skolstvu) jer su smatrane apstraktnim intelektualiziranjem koje u praksi nije moguce tako jednostavno realizirati. On je nesumnjivo briljantno pojednostavljivao stvari.
Naravno, u Hrvatskoj je bio ikona, kao i Hayek, ciji je mozda najjeftiniji pamflet najvise spominjan "Road to Serfdom". Hayek je u svojim drustvenim istrazivanjima puuuno dublji. Tu se u Hrvatskoj stvar pojednostavila na neku dihotomiju keynesijanizam - monetarizam, odnosno drzavni intervencionizam - slobodno trziste. Ne kazem da su Hrvati to pojdnostavili sami, popularne ekonomske novine i danas citateljima objasnjavaju stvari na taj nacin. Hrvati naravno znaju sta je drzava, i o tome ima razmjerno dosta politiloskih radova, znaju sta je intervencija drzave u ekonomiji, mogu reci i - na zalost znaju o drzavnoj intervneciji, da se dodvorim publici na ovom forumu, jer zaista ne mislim da su intervencije drzave bile u Hrvatskoj sretne, ali se ne sjecam da sam od bilo kojeg hrvatskog ekonomista procitao koncept, analizu pojma trzista, sta je to trziste, osim banalnih definicija tipa mjesto razmjene roba i usluga. Pa sad Friedmanovci lijepo vi meni objasnite sta je to trziste pa mozemo dalje nastaviti diskusiju. Medju onima ozbiljno zainteresiranima za razumijevanje stvari hvalospijevi, obozavanja, svrstavanja imaju nisku cijenu.
Inace, prije nego sto se pocelo dodjeljivati Nobela za ekonomiku 69 godine ta je znanost proizvela niz briljantnih znanstvenika, koji jednako tako mogu konkurirati za naveceg u dvadesetom stoljecu. Za devetnaesto stoljece malo je dileme tko je bio najprodorniji i u intelektualnom i u drustvenom pogledu - Karl Marx.

Tko je glasao

Da, ali ono na što valja

Da, ali ono na što valja obratiti pažnju jesu vrlo ozbiljni i uvjerlivi dokazi koji su doveli u pitanje Miltonovu reputaciju znanstvene objektivnosti pogotovo s obzrom da je popularnost monetarizma proizlazila i dalje proizlazi prvenstveno iz njegove jednostavnosti i navodne "činjeničnosti". Tako je Paul Mattick 1986 pisao:

" Thus in a recent article published by the Bank of England, it has been suggested that Friedman has severely manipulated his data in order to establish the central proposition of monetarism, namely that changes in the money supply have a close and casual connection with the rate of price inflation. Monetarism is founded upon the well-known Fisher equation, MV=PT : the supply of money (M) multiplied by the velocity of its circulation (V) is equal to the price level (P), multiplied by the number of transactions in the given period (T). But monetarism goeson to claim that because V and T are reltively stable, the equation can be reduced to one where M=P. Now in this examination of Friedman's major work by a noted econometrian (Hendry 1983) it has been discovered, for instance, that Friedman has reduced the money stock figures by 20 per cent for the years 1921-55 (wich amounts to nearly one-third of the span of his studies) on the ground that war and depressions cause people to hold more money than in normal times. SimilarlyFriedman boosts the post-war price level to allow for price controls and rationing: he argues that the price level must have been higher than official statistics reveal since the money supply grew more rapidly than prices. Hendry then shows that the Nobel prizewinner uses his modified data to substantiate his central tesis: that the movement of prices depends on the movement of the money supply, the clearest case of circular reasoning. In short, Hendry suggests that Friedman propositions are assertions without empirical basis."

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Evo priloga o nekim

Evo priloga o nekim ekonomskim pojmovima iz Vugrinove knjige:

Kapital...
KAPITAL je najmoćnija sila koja pomoću novca upravlja razvojem čovjeka i ljudskog društva. Novac je naime mjera vrijednosti i stoga je sam po sebi negativna kategorija, što znači da je vrijednost novca to veća što ga ima manje u odnosu na stvarne vrijednosti. Zbog toga kapital traži da se ljudi koriste novcem samo utoliko da im što učinkovitije izmjeri stvarne vrijednosti kojima raspolažu i kojima se koriste za stvaranje novih vrijednosti; ako će tako postupati kapital će ih nagraditi da im bude bolje. Ako ljudi gledaju novac kao stvarnu vrijednost, što znači da bez novca ne mogu ništa napraviti, kapital će ih na razne načine kažnjavati, a najteža kazna su ratni sukobi. Isto će ih tako kapital kazniti ako negiraju novac.

Novac...
NOVAC je mehanizam koji u funkciji plaćanja ujedno mjeri vrijednosti. U toj se funkciji novac uvijek javlja u dva oblika: kao efektivni novac i kao knjižni novac. Efektivni novac mjerilo je vrijednosti; to su zapravo novčanice (kovanice) kojima se plaća kupljena vrijednost; jedna novčanica može poslužiti za vrlo mnogo kupnji i što ta novčanica brže kruži, to se njome u određenoj jedinici vremena može mnogo puta kupovati. Knjižni novac jest ona vrijednost koju je efektivni novac izmjerio; što novčanica brže kruži, to je više izmjerila i knjižni je novac veći. U monetarnom sustavu vrijedi načelo prema kojemu efektivnog novca treba biti što manje, a knjižnog novca što više; to je i razlog da se u platnom prometu sve više koriste razna sredstva bezgotovinskog plaćanja. Knjižni novac ima svoj izvor: to je državni proračun dodane vrijednosti, a izvorni novac, koji iz njega proizlazi, prepoznaje se po tome što ljudi, kada ga primaju, moraju platiti cijenu kapitala koja pripada vlasniku. Ta je cijena iz pragmatičnih razloga dobila naziv porez na dodanu vrijednost (PDV), a ona je zapravo monetarni mehanizam pa je njezina razmjerna veličina jednaka eskontnoj stopi središnje banke.

I na kraju, najuzudljivije kod Vugrina, porez...
POREZ je kazneni mehanizam koji se pojavljuje u raznim oblicima (porez, prirez, carina, trošarina ...), a svi oni služe klasičnim državama da bi se napunio državni proračun, čime one same sebi prave najveću štetu. Stoga se suvremena država odriče svih poreza, ali iz pragmatičnih razloga uvodi jedino porez na dodanu vrijednost (PDV) koji je zapravo monetarni mehanizam. Suvremena je država besporezna jer sve svoje troškove financira iz profita (viška novca, viška vrijednosti) koji ostvaruju sva poduzeća u državi, ali to ne znači da poreza nema; oni postoje, no samo kao kaznena mjera, a dokaz svemu tome upravo je PDV. Naime, on kao monetarni mehanizam ima zadaću poticati ljude da svoj novac što više sačuvaju za buduću osobnu potrošnju, a PDV je kazna ljudima kada svoj novac iz pravnih osoba uzimaju za tekuću osobnu potrošnju. Svrha te kazne jest da ljudi drže novac na osobnom dioničkom računu neke svoje konkretne pravne osobe (štednju čuva banka kao apstraktna pravna osoba), jer su u tome slučaju bogatiji za PDV (država im ga vraća ili ga na zarađeni novac ne trebaju platiti). Osim PDV-a postoje i razni drugi porezi, a to su prije svega porezi na dopuštenu štetnu robu da bi se ljudi radi svojega interesa njome što manje koristili, kao i razne takse koje ljudi plaćaju da bi se primjerenije služili uslugama raznih ustanova. No s obzirom na to da državi porez nije potreban, ona novac prikupljen od svih tih poreza vraća poduzetnim ljudima kao poticaj – da bi što više razvijali proizvodnju i poduzetništvo.

Tko je glasao

BRAVO !!! To te ja pitam (i

BRAVO !!!

To te ja pitam (i ponovno upućujem "kritiku" - zašto ne novi post ? - al' ovako je bolje za mene - "oplemenjuješ" mi post ;-)

Tvoja analiza i poznavanje materije su (očigledno ;-) bolji nego moji, ali ću se "uhvatiti" za jedan tvoj citat:

ali malo je njegovih prakticnih ideja bilo prihvaceno (na primjer voucheri u javnom skolstvu) jer su smatrane apstraktnim intelektualiziranjem koje u praksi nije moguce tako jednostavno realizirati.

Ako ćemo pričati konkretno o voucherima u školstvu (što je područje koje ipak bolje poznajem ;-) onda se s tobom ovdje ne mogu složiti !!!

Istina je da su to ideje koje su teško provedive u praksi, ali malo je ozbiljnih komentatora u Americi (a vaučeri su tema "od preko bare") koji sumnjaju u to da bi njihovo uvođenje značajno poboljšalo sustav javnog školstva u SADu ! Nažalost, ušančeni interesi učiteljskih sindikata će teško dopustiti testiranje njegovih ideja, ali ja svejedno ne gubim nadu :-)

A malo "znanstveniji" osvrt na tvoje teze ću prepustiti Bepu (ako ima volje ;-)

Tko je glasao

Imam volje, ali nemam

Imam volje, ali nemam vremena sada. Napisati ću opširnije kad je već Solaris napisao široko, ali kasnije ili pak onda sutra.
Obojca, samo jer priznajete da niste ekonomisti, zaslužujete 2. Inače jedinica obojci. ;)

Tko je glasao

Buaaaaa, šmrc, šmrc -

Buaaaaa, šmrc, šmrc - zašto meni 1, ja nisam ništa skrivijo ;-)))))

Tko je glasao

Jedva cekam. Steta medjutim

Jedva cekam. Steta medjutim sto si poziv na raspravu vec sad zakljucio ocjenom, pa mi je vec neugodno sto me se i prije objasnjenja tretira kao slabog ucenika. Nadam se da ce to sto ces napisati biti malo vise od pedagogije.

Tko je glasao

Ma ja vas samo šalim,

Ma ja vas samo šalim, obojci sam dao 4 u pravom ocjenjivanju.
Možda bi trebao krenuti od kraja pa spomenuti da sam Keynes, netko tko bi sigurno dobio Nobelovu da je bilo u njegovo doba, nije vidio nikakvu ekonomsku vrijednost u Marxovom Kapitalu. Citat, uz isprike onima koji ne barataju engleskim tako dobro, ali Keynes se mora čitati na engleskom.

But what ever sociological value of the latter (misleći na Kapital), I am sure that its contemporary economic value (apart from occasional but inconstructive and discontinuous flashes of insight) is nil.

Marxov rad svakako ima društvenu i povijesnu vrijednost, ali vrijednost njegove ekonomske teorije je beznačajna. Nasreću, Nobel za ekonomije se dodjeljuje zbog ekonomske vrijednosti, ne društvene. Stoga, u 19. stoljeću je bilo drugih koji bi je zasigurno dobili. Tu je svakako David Ricardo, kojem Marx ne može držati svijeću kad govorimo o važnosti ekonomske misli.

Ali ja neću poćeti od kraja. :) Nije mi potpuno jasno što Solaris hoće reći sa ovim "pretpostavke i predviđanja." Da bi ekonomisti imali kvallitetne modele, treba se riješiti loših na načina da se testira vrijednost, realnost, temeljnih pretpostavki na kojima model počiva, a potom i indirektno potvrditi vrijednost modela, da li uspijeva točno predvidjeti realne događaje. Friedman se nije slagao sa testiranjem relanosti pretpostavki kao način testiranja modela. Svi modeli se baziraju na nekim nerealnim pretpostavkama. Pitanje je da li je to ozbiljan problem koji spriječava model u predviđanju "realni svijetskih događaja." Ukoliko je pretpostavka kvalitetna, model će dovoljno dobro predkazati stvarne događaje. Krajnji i najbitniji test ekonomskog modela je kad ga se suoči sa podacima iz ekonomije. Ako testiramo pretpostavku da je jedini cilj firmi maxsimiziranje profita, dolazimo do nejasnih rezultata. Da li ima drugih faktora, kao prestiž, moć illi nešto treće? Da. Da li to umanjuje vrijednost modela max. profita? Ne, zato jer se firme, menađeri, vlasnici ponašaju kao da im to jest glavni, jedini cilj, kao da nastoje maksimizirati profit. Da li trebam dati primjer kugli u biljaru?
Pozitivna i normativna ekonomija (ili ekonomisti) su načini razlikovanja između kako nešto jest i kako bi nešto trebalo biti. Pozitivna analiza je pokazivanje i dokazivanje kako nešto u stvari jest. Ja favoriziram pozitivnu ekonomiju. Kod drugih ekonomista ta razlika nije baš jasna. Ako postoje normativne posljedice nekog modela, zar ih ne bi trebali prepoznati i voditi računa o njima? Ako analiziramo nešto kako bi trebalo biti, potičemo normativnu diskusiju gdje ekonomisti nemaju nikakve posebne vještine od drugih. Meni je to ponekad gackavo razmišljanje onih koji ne barataju matematikom dovoljno dobro, nisu vični prikupljanju podataka, ili su pak samo ljeni, a i ako ne zanju dovoljno matematike ima onih koji znaju i čije vještine mogu upregnuti. Znači, umjesto da dokazuju kako nešto jest, filozofiraju kako misle da bi trebalo biti. Da li vidite da onda nema razlike između ekonomista i filozofa, ili ekonomista i psihologa, ili .... (sačuvaj nas bože)... ekonomista i odvjetnika?? :) J****, čikago škola.
Ekonomisti se ipak slažu u mnogim pozitivnim pitanjima, koji su položni empirijskim dokazivanjima stvarnog svijeta. (Unatoč šalama koje ste možda čuli.) Sigurno je da se ne slažu u svim normativnim. Radite razliku između tih dvaju stvari kad čitate.
Da je tržište mjesto razmjene roba i usluga je osnovnoškolska definicija. Točna, ali nedovoljna. Tržište i cijene su mehanizam alokacije oskudnih resursa, i najefikasniji mehanizam koji podiže životni standard. Druga opcija je država, kroz biroe, ministarstava i agencija ili jednostavnog direktnog vlasništva proizvodnih pogona. Trećeg načina nema. Naravno, neki temeljni uvijeti moraju postojati da bi tržište funkcioniralo u tu svrhu. Neke institucije. Vlasnička prava i pravosudni sistem, kroz koji se mogu iskoristiti ta vlasnička prava. Tržište počiva na institucijama koje su ljudi izgradli. Tu je odlični Douglass North glavni. Ne postoji u vakumu, kao što neke analize i teorije pretpostavljaju...krivo jeli.

Tko je glasao

Liberalno tržište i

Liberalno tržište i liberalna država
1. Sta se tice Keynesove objekcije o Marxu, naravno da uopće nisam impresioniran: rekao bih samo da ga je povijest demantirala. Ta ocjena ne cudi. Marxove ekonomske analize polaze od klasicnih pretpostavki koje Keynes nastoji prevladati. Naravno, neoklasicna ekonomika jednako tako obezvredjuje Keynesa: Hayek je o Keynesu jos za njegova zivota pisao toliko ostro da je i osobna komunikacija medju njima bila ledena. Znam da ovo ne zele svi cuti no ekonomski okvir Marxovih analiza pripada istoj liniji kojoj i neoklasicna ekonomika druge polovice dvadesetog stoljeca. Marxova klasicna postavka o tendencijskom padu profitne stope pripada u osnovi istom okviru u kojem se razvija teorija opće ravnoteže od Leona Walrasa, preko Pareta do Arrowa i Debreaua, a naravno da se reflektira i kod Schumpetera. Kad je riječ o Ricardu, zanimljivo je da se jedan od njegovih najznačajnijih doprinosa ekonomskoj znanosti, radna teorija vrijednosti (ili, teorija vrijednosti rada), standardno pripisuje Marxu (kao što se i Walrasov ekvilibrij češće pripisuje Paretu). To je indikativno, ali nipošto na Marxovu štetu, premda Ricarda nikako ne treba potcjenjivati. Ono što je bitno, a svrha ovog ekspozea nije dijeljenje lekcija niti polemika, nego da bude uvod u priču, dakle ono što je bitno to je da Marx i Friedman pripadaju istoj ekonomskoj paradigmi i citajuci Chicago boys zacudjujuce je koliko imaju podudarnih tocaka s uvidima Karla Marxa. Preostaje medjutim tzv socialni aspekt cijelog problema i tu su razlike drasticne. Ne moze se, i nema smisla, diskutirati SVE ovdje otvorene teme. Zato cu se ja ukratko koncentrirati samo na ono sto sam i sam potaknuo, do cega je meni dakle stalo, a to je pojam trzista. Počet ću primjerom, iz kojeg će puno toga biti jasno, a slijedi apstraktni dio, koji se svodi, radikalno govoreći, na tvrdnju da je pojam tržišta kako ga konceptualizira fridmanovski liberalizam samo dim i para – prazan pojam.
2. Dakle, potkraj devedesetih, ili negdje 2000., dvojica hrvatskih ekonomista, Boris Vujčić i Velimir Šonje, objavljuju tekst «'Liberalizam' u vodjenju ekonomske politike u Hrvatskoj devedesetih godina». Cilj im je pokazati da to nije bilo razdoblje liberalizma nego državne intervencije. Tekst je loš i nekonzistentan. U tekstu se navode područja u kojima se državna intervnecija u devdedesetima čak i pojačavala umjesto da - u skladu s liberalnom paradigmom - slabi (fiskalna i trgovinska politika, donekle i tržište rada), i područje u kojem je državna intervencija bila nedovoljna (privatizacija), a opet u skladu s liberalnom paradigmom. Simptomatičan su moment financijska tržišta. Po Vujčiću i Šonji, tu je država snažno - i posve antiliberalno - intervenirala visokim obaveznim rezervama i osiguranjem depozita, a nedovoljno je intevenirala kad je riječ o regulaciji ulaska na tržište, što je opet bilo suprotno «modernom liberalnom konceptu». Ako se sa Šonjom i Vujčićem i može složiti da se devedesete potpuno krivo apostrofiraju kao razdoblje prevlasti liberalnog koncepta (ali iz različitih razloga, jer pravi liberal sam ja:)), još je više sigurno da se ni oni sami sa sobom nisu baš dogovorili što oni pod tim liberalnim konceptom podrazumijevaju. Ovako izgleda, gdje god je politika bila neuspješna – e, to nije liberalizam. Ako se neuspješno intervenira, to nije liberalizam, a ako se neuspješno NE intervenira, ni to nije liberalizam. Da bude jasno, nisu Šonje i Vujčić ništa neobično u liberalnom miljeu. Ni svjetski se radikalni liberali ne mogu dogovoriti o svojim temeljnim postavkama.
3. Navest ću primjer. Šonje i Vujčić se u svojem tekstu često pozivaju na liberalnog ideološkog gurua Friedricha von Hayeka, citiraju njegov rad iz 1944 – Road to Serfdom. Ondje se Hayek vatreno zauzima za slobodnu razmjenu, ali i - ne sasvim slobodno tržište. I Hayek je dakle kontroverzan. Tu poziciju «al da ne udje» lijepo analizira Walter Block u Hayek's Road to Serfdom (http://www.mises.org/journals/jls/12_2/12_2_6.pdf) Block na početku napominje da nekom može izgledati da «grize ruku koja ga hrani», jer ga je Hayek osobno jako zadužio, promovirao, pisao predgovore za njegove knjige... No, evo jednog primjera nekonzistentnosti koju Block nalazi kod Hayeka, a koja je ista vrsta nekonzistentnosti kakva je i kod Šonje i Vujčičća. Blok citira Hayeka: «Funkcioniranje kompeticije zahtijeva adekvatnu organizaciju odredjenih institucija kao što je tržište i kanala informacija.» Vujčić i Šonje pak pišu: «politika slobodnog ulaska na bankovno tržište početkom devedesetih mogla bi se kritizirati kao primjer kako liberalne politike propadaju kad ne uzmu u obzir institucije, pravna pravila, informacije i ostale parametre važne za funkcioniranje tržišta.” Te iz Hayeka citiraju istu stvar, da “konkurencija može povoljno djelovati samo na temelju pažljivo smišljenog pravnog okvira i da ni prošla ni potojeća pravila nisu oslobođena ozbiljnih mana.(te da je) prijelaz na druge metode upravljanja ekonomskom aktivnošću nužan tamo gdje nije moguće stvoriti uvjete za efikasnost tržišnog natjecanja.” Samo malo, kaže Block, zar Hayek misli da su “tržište dionica, obveznica , robe (commodities) opcija, starih stvari (flea market), I druge institucije posvećene prodaji I kupovanju nekako neprikladne da budu organizirane privatno.”
4. Hipoteza koja, mislim, razrješava dilemu glasi: Tzv. slobodno tržište rezultat je, proizvod je, državne intervencije. Radikalno govoreći, ne postoje dva subjekta alokacije resursa, tržište I država, nego samo jedan subjekt – država, ali koji se koristi cijelim nizom načina. Da se razumijemo, ovdje nije riječ o normativnom pristupu, da tako treba biti, u što skliznu Vujčić, Šonje I Hayek kad stvar propadne, nego o pozitivnom uvidu – da tako jest, a da Walter Block to ne vidi. Podjela na administrativni I tržišni način alokacije resursa više skriva nego što razjašnjava, jer je I tržišni način administrativni, a Blockova “privatna organizacija tržišta” je iluzija. Toga nema – kompetitivno tržište, a o njemu je ovdje riječ, par exelance je javna institucija, dakle institucija u suvremenom svijetu pod nadzorom države. Recimo unaprijed – istinski liberalizam se zauzima za liberalnu državu a ne za liberalno tržište (ovo je sad normativni pristup). Na nešto apstraktniji način hipoteza će biti objašnjena kasnije. Sad jedan primjer.
5. Ovdje je riječ o onome što Vujčić I Šonje izravno ne dotiču, a trebali su. U jesen 1991 godine, dok je još Ante Čičin Šain guverner Narodne banke, donesen je zakon o staroj štednji. Banke su sanirane s ukupno oko pet milijardi maraca, ako me sjećanje nevara, izdavanjem državnih obveznica. U zakonu doslovno piše da su te obveznice prenosive. I zaista, I bile su prenosive, njima se trgovalo, samo ih izdavatelj nije izlistao na već osnovanoj Zagrebačkoj burzi. Što se dogodilo? Sve najgore mane privatne, nekompetitivne razmjene, koju u ime čistoće pojmova nema smisla zvati tržištem. Nitko nije znao pošto se obveznice prodaju i kupuju, a masovno su se prodavale i kupovale; kupnjom ili prodajom obveznica za staru štednju banke su uvjetovale kupnju ili prodaju drugih svojih proizvoda ili imovine, kredita za kupnju dionica, ili samih dionica koje su im dospjele u posjed u pretvaranju kredita u equity. Prilike za sve vrste diskriminacije bilo je na pretek, diskriminacije cijenama, uvezivanja proizvoda i sl. (Napomena, nije Čičin Šain izravni krivac što je to tako išlo, ali je u njegovo vrijeme donesen Zakon o staroj štednji. Krivci su svi.) Slična vrsta “spontanog” trgovanja, u koje se država nije upletala dodatnom regulacijom (nego samo početnim lansiranjem), nastavila se kroz cijele devedesete. Ključno je pitanje, po kojem kriteriju to nije slobodno tržište, i je li ga, da bi to postalo slobodno tržište (ako nije) trebalo nekako regulirati? Kao što rekoh, termin slobodno tržište, koji je termin dio tzv. neoliberalizma, taj termin zavodi. Potrebno je reći organizirano kompetitivno tržište.
6. Ti Bepo pises: «Da je tržište mjesto razmjene roba i usluga je osnovnoškolska definicija. Točna, ali nedovoljna. Tržište i cijene su mehanizam alokacije oskudnih resursa...» Tu sad postoji ozbiljan problem, a on ide na liniji onoga što sam prije rekao, da hrvatski ekonomisti nisu u stanju ponuditi širi koncept tržišta od osnovnoškolskog. Naime, rečenica da je «tržište mehanizam alokacije resursa» ima potpuno isto značenje kao i rečenica da je «tržište mjesto razmjene roba i usluga». Robe i usluge su resursi a alokacija je ovdje u biti razmjena (naravno da je etimologija ovih riječi drukčija, ali je smisao isti). Prva bitna razlika je dodatak «oskudni» resursi. Ja bih rekao limitirani, a to nije isto, ali u implikacije te razlike ne želim sada ulaziti. Sljedeća, puno vaznija razlika su – cijene kao mehanizam alokacije resursa, odnosno – što je skoro pa isto – novac! Tome ćemo se vratiti kasnije.
7. Dalje ti Bepo pišeš da je tržište: «najefikasniji mehanizam koji podiže životni standard. Druga opcija je država, kroz biroe, ministarstava i agencija ili jednostavnog direktnog vlasništva proizvodnih pogona. Trećeg načina nema. Naravno, neki temeljni uvijeti moraju postojati da bi tržište funkcioniralo u tu svrhu. Neke institucije. Vlasnička prava i pravosudni sistem, kroz koji se mogu iskoristiti ta vlasnička prava. Tržište počiva na institucijama koje su ljudi izgradli. Tu je odlični Douglass North glavni. Ne postoji u vakumu, kao što neke analize i teorije pretpostavljaju...krivo jeli.» To je kraj tvog citata.
8. Prije svega, ako se usporedjuju dvije opcije, dva mehanizma onda nije moguće govoriti o najefikasnijem, nego samo o efikasnijem od dva. Promotori tzv. slobodnog tržišta medjutim neprestano ističu da je to najefikasniji mehanizam, čini mi se ne slučajno. Oni rade standardnu logičku grešku, padaju u zamku panglosijanskog zaključivanja. Riječ je o tvrdnji: ovo je najbolji od svih mogućih svjetova. Kad ne bi bilo tako, neki drugi svijet, neki drugi mehanizam bi prevladao. Ako taj drugi svijet nije prevladao, onda nije bolji. Sve što se dogodi na tržištu je najefikasniji mogući ishod. Kad bi postojao bolji ili efikasniji ishod, onda bi ga tržište već realiziralo.
9. Sasvim je ista logička zavrzlama da «ne mozes pobijediti trziste»; kad bi mogao, to vise ne bi bilo trziste. Stvarno, tko ovlada trzistem ponisti ga, nema ga vise, jer nema kompeticije, a ona je bit razvijenog trzista. Zanimljivo, u svojem opisu trzista nisi spomenuo kompeticiju. A to je vazno, jer cijene ( opet obratimo paznju na rijec cijene) mogu biti administrativno fiksirane ili formirane u natjecanju. Takozvano slobodno formiranje cijena zamagljuje stvar, jer i na monopoliziranom trzistu je moguce formirati cijene bez administrativnih ogranicenja, ali to vise nije kompetitivno trziste, ako je uopce trziste, osim u smislu oskudne definicije o trzistu kao razmjeni. Pa i u sovjetskom sistemu postojala je razmjena, postojale su i cijene, pa ipak kazemo da nije bilo trzista upravo zato sto nije bilo kompeticije (koju, rekoh, treba razlikovati od slobode).
10. Tu dolazimo do kljucnog mjesta. Vratimo se našem primjeru s obveznicama za staru štednju. Jesu li cijene obvezica, cijene stare štednje bile slobodno formirane. Pa naravno da jesu. Jedino to nije bilo kompetitivno tržište, jer su cijene skrivane, pa nije bilo lako ponuditi višu cijenu kod kupnje, odnosno pristati prodati i za nižu cijenu. Vujčić i Šonje ne spominju da je i čuveno hrvatsko devizno tržište, koje je bilo uvedeno nakon stabilizacijskog programa 1993. godine bilo potpuno netransparentno. Banke bi ujutro, s obzirom na svoje pozicije od jučer, poslale faksom u HNB (sad je već guverner Pero Jurković) svoju ponudu i cijene po kojima bi kupile ili prodale devize. A HNB ne bi kupovala po najpovoljnijoj cijeni, nego po svojoj procjeni koliko kojoj banci treba domaće valute za održanje likvidnosti. Ili, ako i nije bilo tako, banka kojoj je odbijena ponuda nije znala do sutra po kojoj je cijeni i od koga HNB kupila devize. Nego je mogla jedino gadjati na slijepo. Tržište je složen mehanizam i nije ga ni lako formirati (osobito ako mu staviš na raspolaganje samo jedan faks). Na New York Stock Exchange još od 1934 obavezno je objaviti cijene svih transakcija.
11. Treba još reći da ishod trzisnog natjecanja moze biti pobjeda nakon koje vise natjecanja nema. Dapace, cilj je sudionika trzista da ovladaju, da pobijede, da monopoliziraju, ako ne sami onda u javnim ili tajnim sporazumima sa drugim sudionicima. Tržište nije cilj sudionika tržišta, ono je samo neizbježno sredstvo – njihov je privatni cilj da tržišta nema, da oni sami prodaju i kupuju. Adam Simth nije imao iluziju o tome da biznismeni kad se sastanu gledaju kako da medjusobno podijele trziste. Takodjer, da su se hrvatske banke devedesetih dogovarale, kao i drugi proizvodjači, nema dileme. Sve novine su uvijek istodobno poskupljivale. I šta ćeš im onda – to je slobodno formiranje cijena. Kako to izbjeci?
12. Ti kažeš –«Neki temeljni uvjeti moraju postojati da bi tržište funkcioniralo u tu svrhu (efikasne, najefikasnije alokacije resursa). Tržište ... ne postoji u vakuumu, kao što neke analize pretpostavljaju...». Tako ti misliš. Na žalost, upravo Milton Friedman cijelim svojim djelom pripada onima koji tvrde da su zakoni tržišta iznad pojedinačnih institucionalnih rješenja. Za Friedmana državna regulacija sputava tržište (a pretpostavljam i za tebe, vidim da ga zoveš Milton što je intimiziranje do kojeg s njim nisam dospio, a ne bi mi bilo krivo). S druge strane, sasvim je jasno da nema nijedne transakcije bez ikakve regulacije.
13. Navest ću prijer: u antičkoj pustari susretnu se dva čovjeka, svaki sa svojom vrećom na ledjima u kojima je višak njihove proizvodnje. Jedan kaže da nosi meso tek zaklane ovce a drugi kaže da nosi smokve i masline. A) Njih dvojica mogu, ako se poznaju, vjerovati jedan drugom i samo zamijeniti vreće. Više manje istu stvar mi radimo danas kad kupujemo od pekara od kojeg smo stotinu puta dosad kupovali, a on NE zove banku da provjeri našu karticu. B) Takodjer mogu – ako je rizik na strani kupca - tražiti da pogledaju u vreće i provjere je li unutra stvarno ono što je deklarirano. Kupac kuće u Americi do nedavno je preuzimao odgovornost ako se kuća sruši uskoro nakon transakcije – imao ju je priliku pogledati prije kupnje. Slično je i s kupovanjem starih automobila. C) Antički junaci mogu, ako su prevareni, tražiti od suca (u ono doba vjerskog poglavara) da kazni prevaranta, pri čemu je transakcija opterećena teretom dokazivanja. Ali, sudac može reći kupcu: zašto nisi pogledao u vreću; ili može reći prodavaču: stari, znao si da je u vreći smrdljivo meso, nisi ga smio ni ponuditi. Ovisi o običajima, zakonima, ukratko o institucionalnim rješenjima. Deklaracija na proizvodu, sitnim ili krupnim slovima, dodaci ugovoru itd. Danas, država takve stvari regulira zakonom, tako da svima sve bude unaprijed jasno. Time podiže transparentnost i zapravo ohrabruje razmjenu, pa i kompeticiju, dok su se ljudi prije ljudi češće oslanjali na običaje i iskustvo.
14. Ovdje opet moram dodati onaj već spomenuti moment – novac i cijene. Cijene su oblik usporedbe proizvoda u razmjeni. U tom smislu se smatraju načinom podizanja transparentnosti razmjene. U slučaju naših antičkih junaka umjesto da trampe, onaj koji je htio kupiti masline mogao je otići na trg s bakrenjacima u džepu i pogledati ponudu više ponudjača, usporedjujući kvalitetu (jer nisu u vreći, nego izloženi) i cijenu. Novac omogućuje stanovitu djelomičnu usporedbu, dakle kompeticiju, s naglaskom na riječi djelomična. Jer dva proizvoda istih cijena mogu imati različite kvalitete i kvantitete. Što je ovdje još bitno – država može propisati, što u nekim slučajevima i čini, da se cijene istaknu, ili može stranama u razmjeni dopustiti da se dogovore. Jasno je za koje se rješenje zauzima Friedman – nek se strane u razmjeni dogovore, premda se i tad rukovode odredjenom manje formalnom regulacijom. Što je bolje, ovisi – sjetimo se našeg primjera sa starom štednjom: bankama je tako svakako bilo bolje, ali ne i štedišama. Nijedno rješenje nije idealno. Recimo da država ne zahtijeva isticanje cijena: u dućan ulazi kupac očigledno problijedio i umoran kao pas jer je upravo pregazio pustinju. Prodavač mu smjesta Coca Colu zaračunava dvostruko nego meni koji ću otići do drugog dućana jer sam tek iz kreveta. Naravno da to uglavnom smatramo nefer i zabranjenim, kao uostalom da šećerašima u poodmaklom stadiju bolesti zbog veće potražnje naplaćujemo insulin skuplje. Postoji more tobože liberalne literature koja pokušava dokazati da tržište bolje štiti diskriminirane skupine (na primjer crnce) nego državna regulacija, medjutim potpuno neuvjerljivo. Ne da mi se to sad i ovdje dokazivati, no to je potpuno jeftino i lažno. Takodjer, novca u današnjem smislu riječi ne bi bilo bez države. Ali, u nizu slučajeva efikasno je prepustiti igračima da se natječu ponudama u zatvorenim kuvertama. Uostalom za razvoj efikasnog (a to ne znači slobodnog, pa ne uvijek ni kompetitivnog) dizajna tržišta ove je godine dodijeljena Nobelova nagrada. Svaka je transakcija, kao i svaka kompeticija, do odredjene mjere javna a u jednom trenutku se zaigra skrivenim adutima.
15. To što izvodi Douglas North, da tržište počiva na institucijama koje su ljudi izgradili, bilo da je riječ o moralnim institucijama, ili o zakonima, opet je sasvim banalno i samo drukčije formulirano ono što je jasno izraženo već stoljećima prije. Kad se moralne norme pretoče u zakone, onda postaju uniformnije i transparentnije. To je važno u suvremenoj ekonomiji zbog izrazito snažne medjuovisnosti ekonomskih aktivnosti. Kako bi bilo trgovati na hrvatskom financijskom tržištu da nema zakona, da je sve prepušteno izravnom sporazumu strana u razmjeni, i da recimo tečaj dolara nije javan pa da samo jedna strana, imajući dobre veze, u transakciju ulazi s informacijskom prednošću koja razmjenu čini nefer odnosom, prijevarom. Vrlo brzo, trgovina bi potpuno zamrla. Zato danas država (i države) reguliraju tržište a ne običaji, kao nekad. Drugim riječima, podjela na dva načina alokacije resursa, državni i tržišni, potpuno je fiktivna. Postoje samo različiti oblici društvene regulacije tržišta (razmjene, alokacije), a koji će od oblika biti implementiran ili dopušten ovisi o tradiciji, vrijednostima ili ciljevima. Hoće li to biti izravna administrativna alokacija resursa, ili zdravi običaji, ili zakonska regulativa u bezbroj njezinih rješenja, stvar je izbora. U danasnjem svijetu drzava uspostavlja kompeticiju proizvodjaca, drugim rijecima – drzava uspostavlja trziste.
16. Kad se cita Adama Smitha vidi se da je ondje cuvena nevidljiva ruka samo spomenuta, a onda su je drugi apostazirali do razine vrhovnog principa. Sasvim nedavno procitao sam Stiglitzovu opasku kako je nevidljiva ruka nevidljiva zato sto je zapravo - nema. Lionel Robbins, dekan London School of Economics koji je Hayeka ondje i doveo, dakle zagovornik neoklasicne skole, koji je i sam ostro kritizirao Keynesa, koji je uostalom dao klasicnu definiciju ekonomike kao znanosti koja proucava iskoristavanje oskudnih sredstava, izravno je ustvrdio da je nevidljiva ruka – drzava.
17. Drzava, ovisno o vrijednostima koje njome upravljaju a i mehanizmima njihovih implementacija (diktatura, demokracija) može kompeticiju poticati ili suzbijati. Onom tvome Miltonu nije bilo važno je li država tržišna ili demokratska, a bogami ni velikom dijelu hrvatskih ekonomskih tehnokrata, navodnih liberala. Važno je da se država, kakva god bila, što manje upleće u slobodnu razmjenu! (Ne mislim ni na Vujčića ni na Šonju ni na Čičin Šaina, mislimd a su oni dali sve od sebe.) Nemojmo imati iluzije – pravo liberalno tržište, dakle institucija koja je formirana u skladu s liberalnim vrijednostima kao što su tolerancija, moralnost u natjecanju, poštovanje privatnosti, pa i solidarnost, pravo liberalno tržište nije moguće u diktaturi, čak ni u minimalnoj, ograničenoj. Pretpostavka liberalnog tržišta je država koja njeguje liberalne vrijednosti. Sta je nevidljiva ruka kod Adama Smitha – to je mehanizam putem kojeg se omogucuje da nastojanja pojedinaca da za sebe ostvare maksimalnu korist istovremeno donose maksimalnu drustvenu korist. Adam Smith je bio prvenstveno i prije svega filozof morala, dapače – profesor filozofije morala u Škotskoj pa nije cudno sto ga je zanimala opca korist, ali naravno ne naustrb pojedinca. Usput, najveći ekonomisti, kao što su Mill (Šonje i Vujčić se pozivaju i na njega) i Marx (bilo kome to drago ili ne) upravo su moralisti filozofi.
18. Imao bih tu još dodati, na primjer je li u antici postojalo tržište: Miltonovci tvrde da jest, jer su tržišni zakoni vječni, a ja bih rekao da nije – jer je kompeticija bila ograničena a fer cijene – kao što otkriva ekonomska arheologija - odredjivali su svećenici. Takodjer, kako je moguće u naše doba, da tržište nestane, da kolabira, kao što je nedavno nestanak odredjenih dijelova tržišta pokrenuo lavinu na američkom tržištu drugorazrednih kredita. Medjutim, za danas je i ovo dovoljno provokativno.

Tko je glasao

Velik post, ja sam pročitao

Velik post, ja sam pročitao pod broj 1, pa da odogovorim za sada. Ima i za drugih stvari (primjerice pod 16, slažem se. Samo jednom se spominje i Smith nije davao veliku važnost tome. A ti izvlačiš izjavu Robbinsa van koneksta i mislim da to znaš pa neću ići dalje. You didnt score a point. :))) Pod 6. robe i usluge nisu resursi. To je krivo. U Chicagu bi bacili nakovanj na tebe za tako nešto. Tržište alocira produktivne resurse kako bi se robe i usluge proizvele. Ti imaju državu i biroe da alociraju produktivne resurse pa se nećemo biti u stanju prehraniti, kao što Sovieti nisu. Za tržište vrijedi ista ona Churchilova za demokraciju.)

Pod 1 onda, krivo, krivo. Brkaš pojmove i brkaš ideje. Keynes ti nije dovoljan? Probajmo Samuelsona, koji je smatrao da je teorija vrijednosti rada "either definitional or metaphysical chicanery." Koga je povijest demantirala?
Naravno da je Marx bio dio klasičnih "ekonomista" (iako samo zato jer je pisao o ekonomiji ne znači da je ekonomist) To je sve što je i mogao naći u knjižnici, radove klasičnih ekonomista. Ja nemam problema to čuti jer još uvijek stoji da je njegova ekonomska teorija beznačajna. Ni oni prije njega, Smith, Ricardo, ni on sam pogotovo, nisu imali pojma kako se cijene proizvoda određuju. Znali su da tržište regulira cijene, ali ne kako ih i određuje. Vodili su se teorijom vrijednosti rada. Za razliku od Marxa koji je u to slijepo vjerovao ali nije uspio dokazati, Ricardo je smatrao da je to samo aproximacija. Nije nikada vjerovao da je to točno kako se određuje vrijednost, da je to čitava priča. To NIJE nikako "najznačajniji" doprinos Ricarda. Ta prva postavka je kriva. Naravno, kad se to shvatilo Marxisti su počeli namještati te Marxove "zakone" kako bi odgovarali događajima u svijetu. I sam Marx je prepravljao svoje radove. Apsolutno više nije moglo stajati jer je bilo krivo, nego relativno. Eh, pazi znanosti.
Ricardov najznačajniji doprinos, koji se i danas uči od Harvarda do Pekinga, je naravno komparativna prednost. Za to bi dobio Nobelovu, ne za druge stvari.
Reći da je Keyns nastojao prevladati klasike je izvrtavanje, blago rečeno. Da, on je mislio i pokazao da država, tokom VD primjerice jer njegov rad je pisan sa idejom VD i kako je riješiti, treba intervenirati tako da poveća potražnju kad već privatni sektor nije dovoljan. Smatrao je da se Laissez faire podbacio za vrijeme VD. Ali, nigdje ja ne znam da je Keynes tražio zamjenu tržišta sa državom, da je bio protiv privatnog vlasništva, trgovine, slobode asocijacije, slobodnog poduzetništa. Keynes je htio spasiti kapitalizam, ne uništiti ga. A upravo sve to su Marxs i ostali prezirali i tražili uništavanje svih tih institucija u onih 10 točaka commy manifesta, jer su "kapitalistički." (Marx je bio toliko tup da nije mogao smisliti ni drugi oblik kapitala, ljudski kapital.) Prva je naravno bila "abolition of property." Stoga, Marx nema nikakve sličnosti sa Chicago školom i na njega bi bacili vjerojatno 5 nakovanja. Baghwati bi mu vjerojatno odgovorio "Plague on your house!" :)))) (Ne pitaj, ne znam šta mu ta kuga znači.)
(Da ne govorimo kako Chicago zahtjeva rigorozno empirijsko dokazivanje svega što ti izađe iz usta, za što je Marx bio totalno nepodoban. Chicago i Marx su pamuk i drvo.)

Tko je glasao

1. Uopce nisam rekao da

1. Uopce nisam rekao da radna teorija vrijednosti apsolutno funkcionira - samo sam je spomenuo kao Ricardov doprinos, koji pripisuju Marxu. Ni teorija komparativnih prednosti nije apsolutno adekvatna, ali to su stupnjevi u razvitku misljenja.
2. Uopce nisam marksist, kao sto nisam ni popperovac, ni zagovornik neokonzervativnog pristupa - pripadati bez rezerve ubija sumnju, a to slabi istrazivanje istine. Ali me to sto nisam marksist ne prijeci da citam Marxa sa interesom kao i Poppera ...
3. Ne znam na koga se odnose ove objekcije o Keynesu, ne nalazim svoje rijeci u njima, ali dopustam da imaju neko dublje znacenje
4. Proizvodi i usluge nisu resursi - metodicki tocno. Kad ti definiras trziste kao mehanizam alokacije oskudnih resursa, znaci li to da se ono ne odnosi na razmjenu roba i usluga. U jednom apstraktnijem smislu proizvodi se mogu poistovijetiti sa resursima - na primjer, polje je resurs za uzgoj zita, zito je resurs za proizvodnju kruha, a kruh je source za jedenje. Samo radi pojednostavljivanja ovdje sam ih poistovijetio. No, ako netko ne zeli vidjeti sta se htjelo reci tesko je razgovarati.
5 Matematika - Coase, Nobelovac, dio iste price kao i Chicago, cak jedna vrsta gurua, strasno puno citiran, nema matematike ni u tragovima. Rijetka je i kod Williamsona, ako vec hoces i kod Northa.
6. Filozofija, politologija, sociologija, ekonomija- tko je tjerao Miltona Friedmana da izlazi iz statistike i pocne se baviti podrucjem koje ne poznaje, politologijom, sociologijom, filozofijom. Slicno i sa Hayekom, Keynesom...
7. Kao sto rekoh, to sto Samuelson kaze o Marxu, a Hayek o Samuelsonu itd. moze biti zabavno, cak i instruktivno, ali to jos ne znaci da to treba uzimati zdravo za gotovo

Tko je glasao

Ovakvu ekonomsku erudiciju

Ovakvu ekonomsku erudiciju se ne susreće baš često, pogotovo na forumima. Ima na drugom forumu jedan endymion, ali ko će ga znat...

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

A ti uopće nisi

A ti uopće nisi ekonomista?

Možda malo gnjavim i radim digresiju, ali ova mi je vaša diskusija izuzetno zanimljiva, pa želim naglasiti sličnosti sa nekim Vugrinovim razmišljanjima, jer su vrlo simptomatična.

bepo
Znači, umjesto da dokazuju kako nešto jest, filozofiraju kako misle da bi trebalo biti. Da li vidite da onda nema razlike između ekonomista i filozofa, ili ekonomista i psihologa, ili .... (sačuvaj nas bože)... ekonomista i odvjetnika?? :) J****, čikago škola.

Upravo je to Vugrin govorio o hrvatskim ekonomistima. Samo filozofiraju. To nisu ekonomisti nego filozofi. Njemu je to kao ekonomistu ali i praktičaru (organizacija poslovanja, RIZ...) posebno išlo na živce.

solaris
Zanimljivo, u svojem opisu trzista nisi spomenuo kompeticiju. A to je vazno, jer cijene ( opet obratimo paznju na rijec cijene) mogu biti administrativno fiksirane ili formirane u natjecanju. Takozvano slobodno formiranje cijena zamagljuje stvar, jer i na monopoliziranom trzistu je moguce formirati cijene bez administrativnih ogranicenja, ali to vise nije kompetitivno trziste, ako je uopce trziste, osim u smislu oskudne definicije o trzistu kao razmjeni.

Dr. MARIJAN ŽIVKOVIĆ u predgovoru Algoritma kapitala
...Naime, novac se sastoji od cijene rada i cijene kapitala, a cijena robe od minule vrijednosti, tekuće vrijednosti i viška vrijednosti (odnosno od prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti). U tim strukturama važno je značenje pojmova vrijednost i cijena; prema V. Vugrinu pojam vrijednost uvijek se odnosi na jednu osobu koja ocjenjuje koliko za nju nešto vrijedi, a pojam cijena uvijek je sporazum između najmanje dviju osoba kojim zajednički izjavljuju koliko vrijedi ono što razmjenjuju.

solaris
Tržište je složen mehanizam i nije ga ni lako formirati (osobito ako mu staviš na raspolaganje samo jedan faks). Na New York Stock Exchange još od 1934 obavezno je objaviti cijene svih transakcija.

Kolko sam čuo, zbog ovakvih je stvari Vugrin čupao kosu, pa je jedno vrijeme prestao gledati televiziju i čitati domaće novine

Tko je glasao

Da da, "čupao kosu", ta mi

Da da, "čupao kosu", ta mi se sviđa! Mislim da ga totalno razumijem što je mislio. :)))

Tko je glasao

Jesi li ti upoznat sa

Jesi li ti upoznat sa Vugrinovom knjigom, Algoritam kapitala (podnaslov: Kako nastaje uspješna država)? Bilo bi mi drago ako možeš barem baciti pogled... Ako još padne kakav kritički osvrt, puna šaka brade...

Tko je glasao

Imam je na kompjuteru s onog

Imam je na kompjuteru s onog linka, ali neću stići čitati do nove godine sigurno. Zanima me, ali mi je malo iffy ovo oko novca. Pročitao sam uvod. Zvuči zanimljivo. Tj. ne znam što je pisac htio reći. No dobro, nisam ni čitao. Nadam se da se ne radi o društvenom inžinjeringu.

Tko je glasao

Kad stigneš, nije hitno,

Kad stigneš, nije hitno, ali nemoj zaboraviti. I čim kritičnije, tim bolje.
I neee, nije društveni inžinjering, to si valda čitao uvod od Lauca, hehe, čuvara svetog grala (kako ga je garp nazvao)...
Radi se o rekonstrukciji kontnog plana, ali se onda to sve veže na reformu kompletnog obračunskog sistema. Preporučam za kratki uvod, pročitaj moje dnevnike: Uništavanje obračunskog sistema RH, Razvojna ekonomija i Jurčić - bakica s kolačima.
I da, knjiga je jako loše uređena, ovi iz HESa (izdavači) su nabacali svakave gluposti, ali mislim da ćeš se snaći. Upute za knjiženje, naravno, ne trebaš čitati...

Tko je glasao

Zaradio ja četvorku od

Zaradio ja četvorku od Bepa, ni kriv ni dužan. Hvala, ali volio bi znati točan razlog. Da nije greška neka?

Tko je glasao

Hm, nikako se ne bih upustio

Hm, nikako se ne bih upustio u proglašavanje najvećeg ekonomista bilo kojeg vremena (pa stoga rispekt na hrabrosti), ali moram podsjetiti da sve u ekonomiji ide u ciklusima. Tako se može reći da je Friedman s povratkom liberalizma i oslanjanja na tržište napravio korak za izvlačenje iz problema neo-keynesijanstva, ali je isto tako Keynes doprinijeo izvlačenju svijeta iz velike depresije 30-ih kada tada "vladajući" liberalizam nije imao više nikakvih odgovora na ekonomsku krizu u koju je njihova doktrina dovela svijet. Nije ni da su svi "popušili" Keynesa 30-ih, Keynes je tad jedini imao rješenja, a "popušio" ih nije ni on sam jer je bio svoj prvi kritičar govoreći da njegove mjere mogu djelovati samo u kratkom roku (i djelovale su par desteljeća do sljedećeg ciklusa).

Mislim da je samo pitanje vremena kad će neki novi slom potaknuti neki novi ciklus u kojemu će sve što je Friedman zagovarao biti osporeno, kao što je u njegovo vrijeme osporeno što je radio Keynes.

Tko je glasao

Što bi citirani gospodin

Što bi citirani gospodin rekao na poticanje po četiri industrijske grane u svakoj od četiri hrvatske regije?

Tko je glasao

Oko toga nema ama baš

Oko toga nema ama baš nikakve dvojbe - pozvao bi Ljubu Jurčića na stranu, uvalio mu svoju knjigu "Kapitalizam i sloboda" i rekao "Kolega, kad temeljito proučite, dođite na ispit" :-)))

Tko je glasao

Evo malih poveznica dvaju

Evo malih poveznica dvaju monetarista, jednog velikog i poznatog (Friedman), i jednog nepoznatog, ali potencijalno još većeg (Vugrin)

Nick Beams:
O čudacima...
kako je došlo do toga da se otac Chicago škole "slobodne trgovine", Milton Friedman, kojeg su u 60. smatrali nastranim ekonomskim čudakom, do 80. smatrao izvorom ekonomske mudrosti.

O profitu, preko Friedmana prema Vugrinu...
nije potražnja koja leži u srcu krize, nego oskudica profita, ili specifičnije, nedovoljni profiti za nastavak širenja kapitala po predhodnoj stopi.

Tko je glasao

Sad si mi pomogao oko mojih

Sad si mi pomogao oko mojih ulaganja. Zato sam ja odavno ulagao tamo gdje mi je procjena kazivala da će profiti najvćei i kapital se najlakše širiti - davno u Kineze, umjetnost koju kokošari ne mogu zgrabiti, u razne projekte gdje sam troškove sa 100 sveo na 55, u beskrajne uspjehe koji su ujedno propast ovih koji destruiraju profit (ugradio sam im fore kojih se ne mogu rješiti tipa - ubi me prejaki uspjeh i prejaka reč), u naše predstavnike po svijetu (to stalno radim), u Crnce i razne druge narode i rase (tu očekujem pravi profit i širenje kapitala), u sapunanje dasaka, u Baladu Rudolfa Matza (trio za klavir, violinu i violončelo) i razne druge strategijske točke (koje ni sam ne znam i koje se ne spominju).

Držeći se tih pravila, vidim da moje akcije rastu i kad se ja ljuljam. Iz mojih iskustava stvar ukazuje da je Vugrin potpuno pogodio, samo ima neke nepraktične učenike.

Tko je glasao

Baviš li se ti dionicama?

Baviš li se ti dionicama? Ili savjetništvom u vezi investiranja?
Inače, par mojih prijatelja se dobro openezilo (neki čak i više od toga) sa dionicama, zahvaljujući među ostalim, i Vugrinovoj knjizi.

Tko je glasao

Ja, koji nisam ekonomist, se

Ja, koji nisam ekonomist, se dugo bavim nedioničkim ulaganjima koja sigurno nikakvi ekonomisti ne mogu dokučiti a logiku i način ulaganja još manje (vidi gore naznake). Iako me respektiraju u poslovima kao onoga koji značajno utiče na dobit, ni ja nisam stigao razmisliti o tim svojim ulaganjima. Između ostalog u tome je fora tih ulaganja da se globalno i izravno te bez ikakvih i nakndanih kalkulacija udara na profit i tamo gdje izgleda nemoguće ili ga nitko nikad ne vidi, tako da nemam pojma kako kootiraju ta moja ulaganja osim da mi pokatkad stižu signali da se je isplatilo.

Tko je glasao

udaraš protiv samih temelja

udaraš protiv samih temelja višedesetljetnih uspjeha, ako te mogu pratit.

Tko je glasao

Da, samo tako da gradim

Da, samo tako da gradim temelje bolje od samih uspjeha (da bi mi ih mogli povjeriti i da bih mogao ono drugo) a onda u pukotine uspjeha ubacujem male lahore, vršim ta neobična ulaganja itd. Naravno, nisam sam, pod ja ti je cijela paralelna praksa, udaranje protiv temelja tih višedesetljetnih uspjeha se najbolje radi tako da na složen način sa puno ulaganja te zvijeri transformiraš u domaće životinje.

Razmaženi tipovi su, najviše putem škola, malo čuli za naše umjetnike, književnike i sličnu rulju, koji su kroz bure i oluje iznijeli neke terete. Naravno da je i u ostaloj praksi slično, još bogatije, tu i nije moguće drukčije osim iznimno složene igre, u kojoj je još više toga nego u artističkim krugovima.

Tko je glasao

Nekad bi se u Zagrebu reklo:

Nekad bi se u Zagrebu reklo: mali ptić velki krič. A ostalo potpisujem.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci