pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Od velike Račanove nade do Sanaderove kopije naslove je kolumne Tomislava Klauškog koji prilično dobro analizira SDP i njegova lidera u proteklih godinu dana - čini mi se jako zanimljivim i prigodnim pa ga prenosim u cijelosti. Možda nije skroz u skladu s pravilima, ali mi se čini da se prava rasprava može započeti tek, kada se pročita tekst u cijelosti... Ispravite me ako sam krivo procijenio...

BI LI Ivica Račan doista bio zadovoljan da danas vidi svoju stranku? Godinu dana nakon njegove smrti u SDP-u se dogodilo mnogo toga, ali zato vrlo malo dobrog. A najmanje onoga čime se hvali Račanov nasljednik Zoran Milanović, ističući kako je SDP danas velika i jaka stranka "u kojoj svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje". Svatko, osim visokih stranačkih dužnosnika, simpatizera i nepoćudnih novinara.

Jedino čime bi Račan danas mogao biti zadovoljan jest broj osvojenih mandata u Hrvatskom saboru. Pa čak ni s tim rekordnim brojem zastupnika Milanović nije bio u prilici nakon izbora učiniti ništa, dok je Račan s trećinom manje mandata formirao Vladu. Sve ostalo u SDP-u nije ono čemu se Račan nadao kad je, kako reče Milanović, "napustio prostorije stranke i više se nije vratio".

U prvom redu, bio bi nezadovoljan svojim nasljednikom. Zoran Milanović bio je u prvom trenutku Račanova velika politička nada, mlada, obrazovana, civilizirana pojava koja je trebala ustajaloj stranci ubrizgati svježu krv. Međutim, na razočaranje nije trebao dugo čekati. Kao čovjek koji je trebao voditi odnose s javnošću, Milanović je podbacio i utarnu SDP-a, a naročito u odnosu s medijima. Račan ga je dugo branio od novinarskih kritika, ali na kraju je priznao grešku i smijenio ga. Ta smjena zamotana je u formulaciju o prebacivanju na drugu dužnost, odnosno na mjesto izbornog koordinatora za Slavoniju. No, Račan na njega više nije ozbiljno računao.

SDP može biti u opoziciji, ali nipošto ne smije ličiti na HDZ

A onda je predsjednik SDP-a umro, a stranka došla u situaciju da se preko noći suoči s katarzom koju takve organizacije nakon odlaska dugogodišnjeg lidera prolaze godinama. I sve to u najgore vrijeme, uoči parlamentarnih izbora koje je SDP naprosto morao dobiti.

I tako, stranka je navrat-nanos, ali u demokratskoj proceduri, za privremenog predsjednika izabrala čovjeka za kojeg se smatralo da se jedini od ponuđenih kandidata mogao suprotstaviti Ivi Sanaderu. Umjesto toga, dobili su Sanaderovu kopiju. To je upravo ono što bi danas najviše razočaralo Račana. On je neprestano ponavljao da SDP može biti u opoziciji, ali da ni pod koju cijenu ne smije ličiti na HDZ. I najveća mu je uvreda bila da netko podsjeća na Sanadera. Na njegovu žalost, Milanović podsjeća. Dok s vjerovalo da bi to u predizbornoj utrci moglo donijeti prevagu, nakon izbornog poraza to bi moglo prouzročiti SDP-ov unutarnji poraz: moralni, etički, svjetonazorski, pa i politički.

Ivica Račan u petnaest godina na čelu SDP-a prošao je mnogo faza. Na vrh stranke probio se pored gomile eminentnih partijskih imena, pa čak i mnogo karizmatičnijih likova. Na sličan način Zoran Milanović zasjeo je na čelo stranke pored uglednih stranačkih kolega koje su se smatrale prirodnim Račanovim nasljednicima, te da im njihove prošle zasluge garantiraju nedodirljivost.

Milanović nema Račanovu strpljivost

Račan je tri godine nakon dolaska na čelo stranke i nakon dva izborna poraza - od kojih je onaj iz 1992. godine bio posebno težak, SDP je tada dobio samo devet saborskih mandata - odlučio počistiti stranku. Riješio se nezadovoljnika, od kojih su dobar dio bili ugledni profesori, političari, javne osobe. Odlučio je krenuti s dna. Zoran Milanović je u prvoj godini svog mandata i s jednim izbornim porazom iza sebe jasno dao do znanja na koga ne računa, odnosno okružio se ljudima za koje vjeruje da će mu čuvati leđa. Nakon konvencije, na kojoj će gotovo sigurno odnijeti pobjedu, sigurno će krenuti u čišćenje starih Račanovih kadrova, koji bi se od čistke mogli spasiti jedino ulaskom u neka stranačka tijela.

Od te velike čistke Račan je bio puno pomirljiviji prema unutarnjoj opoziciji. One koji su u jednom trenutku iskočili, poput Željke Antunović i Antuna Vujića, zadržao je blizu i kasnije promovirao na visoke dužnosti. Godinama je trpio Zdravka Tomca, jer je vjerovao da mu njegova popularnost u širokim narodnim masama može biti korisna. Tolerirao je i konstantni sukob Mate Arlovića i Željka Malevića, puštao da se na stranačkim tijelima strasti malo "izventiliraju", a zatim se pobrinuo da sve na kraju završi po njegovu.

Milanović još ne pokazuje tu vještinu i strpljivost. Često ulazi u sukobe, prelama ih preko koljena, bez taktičnosti i osjećaja, stvarajući time zajedničku frontu svih njegovih neprijatelja, koji su u Račanovo doba bili međusobno zavađeni. Kad bi se Račanu dogodilo da Vidoviću zaprijeti snimanjem razgovora?

Kako riješiti "problem Bandić"?

Zanimljiv je njihov odnos s Milanom Bandićem. Račan je pustio da Bandić "antiesdepeovskim" metodama ovlada Zagrebom, svjestan da će mu to donositi glasove i politički utjecaj. Bandić mu se, zauzvrat, javno kleo u odanost i vjernost, dok je iza kulisa puštao svoje "kerbere" poput Pavla Kalinića i Ivice Pančića, da upute poneku riječ kritike. No, Bandić nikada nije izravno radio protiv Račana, kao što je na prošlim izborima radio protiv Milanovića. Onaj čuveni Dinamov oglas za HDZ tek je najočitiji primjer kako je zagrebački gradonačelnik radio na porazu šefa svoje stranke. Milanović bi stoga mogao nakon konvencije obaviti ono što se Račan nije usudio, a to je eliminirati Bandića iz stranke. Pa i pod cijenu gubitka izbora u Zagrebu. Ako to učini, postigao bi ono što bi Račana sigurno zadovoljilo.

Ostale stvari ne mirišu na dobro. Posebno je indikativan odnos prema novinarima. Ivica Račan pratio je sve što se pisalo o njemu, pamtio je svakog novinara i svaku njegovu kritiku. Ali za razliku od Milanovića, koji odmah ulazi u direktan rat s novinarom, on je bio spreman satima mu objašnjavati zašto misli da mu stav nije ispravan. Koliko puta je dao intervju novinama koje su ga prevarile ili falsificirale njegove riječi? Koliko puta je bio spreman ući u televizijsku emisiju s osobama koje su otvoreno zazivale njegovu smrt? Ta vrsta taktiziranja izumrla je s Račanom. Milanović ne misli baštiniti tu vještinu. Od prvog dana stupanja na čelo stranke ušao je u rat s novinarima koji godinama prate SDP. I nije se trudio uvjeriti ih da njihova kritika možda nije na mjestu. Umjesto toga, intervenirao je kod glavnih urednika, odbijao (baš kao Sanader) razgovarati s novinarima, već samo izravno s urednicima, a nedavno je (zlo)upotrijebio profesoricu Mirjanu Kasapović da umjesto njega napadne novinarku Večernjeg lista.

Milanović ne zna priznati grešku

Milanovićev najveći problem jest u tome da ne želi priznati grešku. Čak su i stranački nezadovoljnici, poput Ivice Pančića, u svojim napadima na šefa stranke zbog izbornog poraza rekli da bi se zadovoljili samo da je Milanović priznao da su izgubili. Ali on to nije učinio. On je, opet poput Sanadera, želio poraz pretvoriti u pobjedu, što je naljutilo njegove kolege koje su ga, upravo zbog stava da je on sposoban odvesti SDP do pobjede i postavile na čelo stranke.

Jasno, ni Račan nije bio cijepljen od taštine i uvjerenja kako je upravo njegov stav najispravniji. Međutim, on je na kraju bio otvoren za sugestije i protuargumente, zato što je slušao ljude oko sebe. Milanović za sada nije pokazao da je sposoban slušati, konzultirati se, usvajati tuđe stavove, korigirati vlastite. On se boji da bi slušanje prijatelja, a naročito neprijatelja, bio znak slabosti predsjednika stranke koji želi pokazati liderske osobine. To nije stvar iskustva, već usađene karakterne osobine.

Hoće li itko ostati na Iblerovom trgu?

Najveća ironija u priči o Račanovu nasljeđu u SDP-u leži u činjenici da je upravo pokojni šef stranke odgovoran za činjenicu da je Milanović iznenada zasjeo u njegovu fotelju. Naime, SDP je u sjeni svog dugogodišnjeg neprikosnovenog lidera kadrovski toliko bio zakržljao da se jednostavno nije pronašla osoba dovoljno snažna da naslijedi Račana. Svi njegovi suradnici, od Željke Antunović do Tonina Picule, pa i šire, pokazali su se nedovoljno uvjerljivi i karizmatični za vođenje stranke. Zato je mladoj, nepoznatoj i svježoj osobi kao što je Milanović bio širom otvoren put. I bit će mu otvoren još godinama. U iduće četiri godine Milanović će se pobrinuti da ga nitko ne ugrozi. Baš kao što se za to bio pobrinuo i Račan.

Prije godinu dana bila su četiri snažna kandidata. Sada su se Milanoviću usudila suprostaviti dva mlitava i isforsirana kandidata. Pitanje je hoće li za četiri godine na Iblerovu trgu biti ikoga da kontrira šefu stranke.

SDP će sada proći katarzu koju je odgodio za godinu dana. Novi stranački lider posložit će kockice kako njemu odgovaraju, ali sve tendencije idu u smjeru toga da će SDP sve manje ličiti na Račanovu, a sve više na Sanaderovu stranku. Račan je bio neprikosnoveni predsjednik, ali nikad nije bio veliki vođa. Imao je odane sljedbenike, ali ne slijepe klimavce. On je bio ikona SDP-a, ali nije njegovao kult ličnosti. I da bi Račan doista bio zadovoljan onime što je ostavio iza sebe, SDP bi morao biti sušta suprotnost HDZ-u. Baš kao što su njegovi birači sušta suprotnost HDZ-ovim. Međutim, čini se da je Zoran Milanović odlučio izbrisati tako oštre podjele i krenuti putem za koji on misli da je najbolji - više za njega, nego za stranku.