Od Sanadera do Milanovića i natrag

• Dnevnik vkrsnik - Pon, 30/04/2012 - 01:45
• Glasujte
  15 Up Down
• Komentari 124 dodaj komentar

Ako u nekoj državi ne postoji stranačka demokracija, dakle demokracija unutar stranaka, demokracije ne može je biti niti u samoj državi. To je hrvatski politički standard koji se na stranačkoj, ali i na državnoj razini, uz male izuzetke, primjenjuje već više od 20 godina. Zbog toga hrvatski politički sustav kronično pati od nedemokratskih postupaka, nedemokratskog izražavanja volje naroda i nedemokratskih rješenja, što je sve skupa dovelo državu u sadašnje stanje političke, društvene i socijalne krize.
Treba podsjetiti da je čak i toliko zbog autoritarnost kritiziran prvi hrvatski predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman držao, barem formalno do uvriježenih demokratskih standarda kad ga se na saboru HDZ-a biralo za predsjednika stranke. Uvijek je imao protukandidata. Kad je predsjednik HDZ-a u srazu s Ivićem Pašalićem postao Ivo Sanader, na svim izbornim saborima Hrvatske demokratske zajednice poslije toga Ivo Sanader izabran je aklamacijom, baš kao što se za vrijeme komunizma birao na čelo SKJ Josip Broz Tito, ili u bližoj svjetskoj praksi, kao što se u Sjevernoj Koreji bira Veliki ili Dragi vođa. Nakon smrti Ivice Račana koji se jednako tako birao na izbornim skupovima SDP-a, vodeća ljevičarska hrvatska stranka demokratizirala se barem na formalnoj razini, pa je novi predsjednik u kampanji pomlađivanja vodstva stranke postao u konkurenciji više kandidata i kandidatkinja Zoran Milanović.
U HDZ-u se dogodio drukčiji proces. Nakon uhićenja Ive Sanadera zbog korupcije širokih razmjera za što je u suštini politički odgovoran svaki član HDZ-a, oktroirana nasljednica Jadranka Kosor, baš onako kako je naučila u Kumrovečkoj školi, smatrala je da svoj mandat na čelu stranke ne treba ponuditi stranačkom biračkom tijelu, kao što to nije učinila ni raspisivanjem saborskih izbora. Posvetivši se prije svega pristupnim pregovorima s Europskom unijom, a zanemarujući kaos koji je za sobom ostavio bivši premijer Ivo Sanader, Jadranka Kosor je vjerovala da će joj upitni vanjskopolitički uspjeh koji na referendumu nije dobio plebiscitarnu potporu biti dovoljan da se ponište negativni učinci Sanaderovog uhićenja i praktički stavljanja cijelog vrha HDZ-a na optuženičku klupu javnosti. Kalkulacija je bila potpuno pogrešna, a birači su dajući dvotrećinsku saborsku većinu Kukuriku koaliciji više glasovali protiv takvog HDZ-a nego za SDP i partnere. To je u neku ruku bilo i dobro, jer da je Kukuriku pobijedila s relativnom većinom, to bi Jadranki Kosor davalo šanse da preživi. Ovako se HDZ našao suočen sam sa sobom i nagomilanim propustima i greškama u vođenju nacionalne i državne politike. Bilo je jasno da se unutarstranački pritisak ne može jednostavno zanemariti, pa je unatoč svim pokušajima velikog manipulatora Vladimira Šeksa konačno izborna demokracija ušla u HDZ na velika vrata sa šestoricom kandidata za novog predsjednika stranke na stranačkom saboru 20. svibnja.
S druge strane SDP se pod vlastitim pritiskom „demokratskog centralizma“ naslijeđenog iz doba ideološkog prethodnika SKH vratio korak nazad koji će ga u bliskoj budućnosti ozbiljno koštati. Glavni odbor stranke, bolje rečeno partije odlučio je da se za predsjednika kandidira samo jedan kandidat i to sadašnji predsjednik Zoran Milanović. Drugim riječima posljednji izborni sabor SDP-a kad je Milanović nakon smrti Ivice Račana izabran za njegovog nasljednika u konkurenciji više kandidata bila je samo šminka. SDP će tako na izbornom skupštini u svibnju birati predsjednika stranke kao Dragog vođu u Sjevernoj Koreji. Time Socijademokratska partija kao uvjetno rečeno vodeća lijeva politička stranka u državi samo dokazuje da još uvijek nije prevladala dječje bolesti vlastite transformacije iz striktno ideološke partije u građansku stranku, a da se ne spominje da su mjere što ih je Milanovićeva vlada donijela u prvih nekoliko mjeseci išle na ruku neoliberalnoj politici, a najmanje socijalnoj zaštiti radnog čovjeka.
Sa strankom na vlasti i na čelu s potpuno promašenim, što se tiče iskustva i sposobnosti ali prepotentnim bez pokrića, premijerom Milanovičem, Hrvatska ne može računati na razvoj demokratskih standarda, osim ako na to ne bude prisiljena pod monitoringom Europske komisije. Novouvedeni personalni „demokratski centralizam“ kao kovanica iz komunističkog razdoblja u SDP-u svakako ide na ruku procesu demokratizacije najavljenom u HDZ-u. Međutim ne treba zaboraviti da je autoritarni stranački mentalitet što ga je nametnuo Ivo Sanader mogao postojati i zbog toga što je mentalni i politički sklop članova HDZ-a bio inficiran članstvom u bivšem Savezu komunista. Nije slučajno da su sve važnije državne funkcije za vrijeme posljednje vladavine HDZ-a držali ljudi iz prošlog režima, a ako nisu bili članovi SK bili su povezani s drugim službama iz prethodnog režima. Za demokratizaciju hrvatskog stranačkog života, odnosilo se to na HDZ ili SDP, pa i neke manje stranke svakako će biti najvažnije da se stranačka vodstva oslobode ideološkog balasta kojega su naslijedili iz dugog razdoblja komunizma. S najavljenim izborima u HDZ-u mogu se očekivati neki pomaci, ali se SDP s jednim kandidatom za predsjednika stranke definitivno potvrdio kao stranka u kojoj normalni demokratski standardi još nisu u potpunosti primijenjeni.

www.zivaistina.info

• Dnevnik vkrsnik - Pon, 30/04/2012 - 01:45
  
• Komentari 124
• 2295 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar