Iako ga čitate na pollitika.com nadam se da ovo neće biti klasični politički članak, nego prikaz slovenskog političkog stanja svijesti i načina na koji Slovenci funkcioniraju naspram onih u EU i nas izvan EU. Iako je spominjanje kompleksa manje vrijednosti gruba generalizacija, slovenski političari u više su navrata pružili dovoljno dokaza koji govore u prilog toj tezi. Usljed toga posežu za onim na što nemaju pravo, a činjenice govore da to rade kao trinaesta zemlja koja uvodi europsku valutu - Euro. Dogodit će se to 1.1.2007.
I na tom monetarnom planu, Slovenci su uspjeli isprovocirati susjede. Na početku je izgledalo, samo numizmatički.
Pravilo europske monetarne unije je da su papirnati euri uvijek isti, ali kovanice su druga priča. Sve imaju isto lice, ali naličje svaka zemlja ima pravo tiskati svoje. I tu su Slovenci iznašli način isprovocirati neke susjede. Odlučili su na kovanici od dva centa prikazati Knežev kamen. Možda ga se sjećate iz osnovne škole gdje se za taj kamen govorilo da su se na njemu krunili slavenski i austrijski kneževi Koruške i Karantanije, a u biti potječe iz rimskih vremena. Zadnji koji se na njemu krunio je Ernest Željezni 1414. godine. E sad, s obzirom da je to jedan važan kamen, i Slovenci i Austrijanci polažu pravo na njega, Slovenci ga veličaju kao Srbi Kosovo i svade se sa Austrijancima već godinama oko toga gjde bi trebao biti izložen. Trenutno se nalazi u muzeju u Klagenfurtu. Slovenci kažu u Celovcu, ali to je svejedno Klagenfurt u Austriji. Rasprava koja je u početku bila numizmatička, eskalirala je na razinu diplomatskog incidenta u kojem su se i Slovenci i Austrijanci busali u prsa nacionalnim ponosom i šamarali se novinskim člancima. Ministar vanjskih poslova Rupel problem je okarakterizirao kao nevažan.
Drugi problem između Austrije i Slovenije se i to što su Slovenci na kovanici od dvadeset centa prikazali dva konja Lipicanca u igri. Iako na spomen Lipicanaca i mi Hrvati imamo bolne uspomene (o tome kasnije), prava istina je da ime i porijeklo (ako se ne varam) vuku iz Lipica pokraj Sežane u Sloveniji gdje su 1580. godine Habsburgovci započeli njihov uzgoj. Zbog rata s Francuskom 1805. godine Lipicanci su se iz Lipice preselili u Đakovo i tamo ostali sve do danas. Zbog svojih pokreta, koji su izrazito živahni i energični, ovaj ljepotan je vrlo pogodan za izvođenje figura u dresurnom jahanju. Jedini nedostatak je što se ne može pohvaliti brzinom koja je potrebna za preponsko jahanje tako da se u tom konjičkom sportu ne koristi. S obzirom da je Lipica na slovensko-talijanskoj-austrijskoj granici, prilikom formiranja EU početkom devedesetih, Austrija i Italija su se dogovorile da Austrija vodi brigu o renomeu Lipicanaca preko svoje poznate Španjoske škole jahanja. Austrijski argument u ovoj prepirci je da su konji Lipicanci definirani genetski, a ne geografski ili porijeklom. Unatoč tomu, bez dogovora i kompromisa (poznato odnekud?) Slovenci su dva Lipicanca stavili na kovanicu.
Treća kovanica nije problem, ali je kuriozitet. Na kovanici od 10 centa, Slovenci su prikazali zgradu slovenskog parlamenta (Parlament slobode se zove imaginarna zgrada). I sve bi bilo u redu, da pravila o sadržaju euro kovanica ne kažu da naličje mora sadržavati pravi, neprijeporni, postojeći i stvarni nacionalni motiv države. A zgrada slovenskog parlamenta koji je prikazan nije i sagrađena.
Prikaz lica i naličja slovenskih kovanih Eura možete pogledati ovdje. Na vrhu su lipicanci, na dnu je Knežev kamen, a u sredini nepostojeća zgrada slovenskog parlamenta.
Što to govori o Slovencima, njihovom poimanju nacionalnih simbola, spremnosti na dijalog i kompromis - zaključite sami. Nadam se da je hrvatska vlada spremna na međunarodnu arbitražu po svim otvorenim pitanjima, jer dogovora tu sigurno neće biti. Pokušat će nas zastrašiti, ucijeniti i prevariti - sve ono što na Austrijancima nisu mogli probati.
Osim ako ste pobornik teorije koju je Butković nedavno iznio, a koja to-cut-the-long-story-short kaže da se problemi između Hrvatske i Slovenije neće nikad rješiti, jer i slovenskim i našim političarima odgovara da imaju nekoliko "otvorenih" pitanja za prikrivanje afera, gospodarskih problema, za izborne govorancije i slične namjene.
A Lipicanci? Pred četiri godine u Vjesniku je izašao članak Saga o ukradenim lipičkim lipicancima privodi se kraju?.Hrvatska još uvijek čeka da Srbija vrati ergelu odvedenu iz Hrvatske. Iako se na tu temu već održalo nekoliko sastanaka, okruglih stolova i ministarskih ručkova - od konja lipicanaca nažalost ni K. "Lipicanci koji su iz Hrvatske odvedeni tijekom rata ne pripadaju Srbiji i oni se moraju vratiti matičnoj zemlji, izjavila je u nedjelju ministrica poljoprivrede Republike Srbije Ivana Dulić-Marković". Da, ista ona koju u Srbiji uporno i neumorno prozivaju i vrijeđaju jer je Hrvatica.A te hrvatske konje negdje drži "neki čovjek", u jednom trenutku ih je 20, u drugom trenutku 80, pa opet 20, nisu zavedeni u matične knjige srpskog ministarstva poljoprivrede - oni su pravi ratni plijen. Mogu nestati u bilo kojem trenutku, i da im se više nikada ne uđe u trag.
A u skoro isto vrijeme - Hrvatska priznaje Crnu Goru bez ikakvih problema, državu koja nas je sa Srbijom napala (dok je rezerviste u osvajanja otpravljao Đukanović) i de polaže pravo na pola ratnog plijena i mora posljedično bi morala platiti pola ratne odštete - ako do toga ikad dođe - a mi ih (zbog interesa cigaretnog lobija) ipak priznajemo.
I nikom ništa.
Toliko i o našim vrlim političarima i kreatorima vanjske politike.
