pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Na Pollitici je sve što ima veze sa SDP-om uvijek najčitanije štivo. U svjetlu unutarstranačke SDP-kampanje, prirodno je da se uglavnom piše o tome. Mene to posebno ne uzbuđuje, jer mislim da što god da se dogodilo u SDP-u, neće imati nikakvo sudbinsko značenje za Hrvatsku. No, najvjerojatnije se neće dogoditi nikakva velika promjena u odnosu na smjer kojim sad plovi SDP-ov brod.

Ali ovaj dnevnik se ne bavi unutarstranačkim izborima u SDP-u, već me je cijela ta aktualna situacija potaknula da napišem svoja iskustva s pojedinim članovima te stranke u nekim prošlim vremenima.

Zoran Milanović
Iako ga poznajem vrlo površno, poznanstvo datira još od 1981. Generacija smo iz iste zagrebačke Upravne škole, igrali smo nogomet na školskim prvenstvima. Bio je odličan nogometaš, predvodnik u svom razredu. Njegovim izborom za predsjednika SDP-a mislio sam da će se dogoditi puno više dobrog na političkoj sceni, nego se (po mojem mišljenju) doista i dogodilo. Dan nakon izbora za predsjednika SDP-a bio je gost na Saboru stranke HNS-a. Dobio je stvarno veliki pljesak. Na sljedećem, nedavnom Saboru HNS-a, Milanović je ponovno bio gost, ali njegova osobnost više nije izazvala ni malo oduševljenja. Dobio je kurtoazni pljesak, baš kao i Đapić, Pupovac ili Polančec. To sve govori.

Ivica Račan
Pokojnog predsjednika SDP-a sam dobro poznavao. Godinama smo igrali tenis u istom terminu u Podsusedu (za one koji ne poznaju Zagreb, radi se o gradskom naselju na zapadu Zagreba, podno ruševina starog grada Susedgrada). Bio je neposredan i vrlo ljubazan, ali ne odveć druželjubiv. No, dozvoljavao je šale na svoj račun. Prijatelji s kojima je igrao tenis (većinom je igrao u parovima), često su se šalili na njegov račun upravo po političkom pitanju. Kad bi Račan znao viknuti „Aut!“, dečki bi često znali reći: „Ma, nije aut, ne vjeruj komunistu“.
Račan je često dolazio na tenis u košulji i prsluku. Skidao ih je zajedno i tako vješao na vješalicu. Jednom zgodom prijatelji su mu potajno košulju okrenuli naopako i na nju stavili prsluk. Po završetku igre, nakon tuširanja, a prije obaveznog pića i druženja, obukao je košulju naopako zajedno s prslukom. Naravno, smijehu nije bilo kraja.
Jednom su mu prijatelji u svlačionici zamijenili cipele za dječje (jer nije imao velik broj noge).
Nije se naljutio. Pamtim ga kao takvog. Zapravo, družeći se s njim, nisam mogao shvatiti kako je takav blag i običan čovjek zapravo u stanju voditi SDP. U to vrijeme, devedesetih godina, gotovo u svemu sam se po pitanju politike slagao s njim.
Neki dan sam o njemu razgovarao s predsjednikom ogranka HNS-a Podsused, koji je i dugogodišnji predsjednik Teniskog kluba Podsused. Rekao mi je da je Račan bio takav sve do 2002., negdje do isteka prve godine njegovog premijerskog mandata. Tada se promijenio i odjednom je uvijek o svemu sve znao i morao je biti u pravu. I moj je dojam bio takav. Vlast mijenja ljude.

Zagrebačkom gradskom poglavarstvu ne nedostaje afera. Račan nikad nije imao petlju obračunati se s Bandićem. Pričao sam nedavno s jednim izuzetno lucidnim i korektnim SDP-ovcem iz zagrebačke organizacije. Rekao mi je da se negdje pred parlamentarne izbore gotovo stekla kritična masa za micanje Bandića, ali da je sa svim što je Milanović činio u kampanji, ponovno ojačao Bandićevu snagu i da će ga sad biti vrlo teško maknuti.
Bandića osobno ne poznajem, ali šefa zagrebačkog Holdinga Slobodana Ljubičića znam. Pripadnik Bandićeve ekipe, istog porijekla i mentaliteta, kao i većina Bandićevih najbližih suradnika. Dugo vremena smo zajedno bili u Povjerenstvu za dodjelu gradskih poslovnih prostora. Ljubičić je, naravno, bio predsjednik povjerenstva, a u članstvu su bili i Zdravko Tomac, te predsjednik Vijeća zagrebačke gradske četvrti Peščenica Ivan Šikić.
Šikić, osoba je koja po ničemu ne izaziva nikakav dojam. Potpuno neprepoznatljiv. Pokušao sam se prisjetiti bilo čega o njemu, ali čak ni kad se njegovo ime ubaci u Google, jedva da se tek 2-3 puta spominje.
A Tomac – potpuno druga osoba u odnosu na devedesete. U tim devedesetima, očekivao sam da će on odigrati puno važniju ulogu u hrvatskom društvu. Što se njemu dogodilo u glavi, ni danas mi nije jasno. Uglavnom, na tim našim povremenim susretima odavao je dojam mrzovoljnika koji je u sukobu sa svima i bio je, rekao bih, gotovo nesuvisao. Njegova kasnija politička karijera od jednog od čelnih hrvatskih političara do potpuno marginalnog pojedinca, gotovo ridikula, samo je rezultat takvog političkog konvertizma.

Vratimo se Ljubičiću. Na sjednicama povjerenstva odavao je dojam čovjeka koji jako pazi da sve bude legalno, prvenstveno da ga ne bi mediji napadali. No, ništa se na tim sjednicama zapravo nije odlučivalo. Sve je bilo unaprijed pripremljeno i dogovoreno, a SDP je imao većinu u povjerenstvu i uvijek je preglasavanjem potpuno blokirao bilo kakva „nezgodna“ pitanja. Osjećao sam se kao fikus.
Ovo pišem i u svjetlu najnovije afere o preprodaji zemljišta u kojoj su na natječaju od sedam tvrtki, tri bile povezane s Ljubičićem (2 u vlasništvu njegove bivše poslovne partnerice, a jedna od nećakinje!!!). Navodno, ako je vjerovati Jutarnjem listu, sve to istražuje USKOK.

Nemam baš lijepa iskustva u radu još jednog zagrebačkog gradskog povjerenstva. Radilo se o natječaju za postavljanje umjetne trave na igralište NK Zagreb u Veslačkoj ulici u Zagrebu. U povjerenstvu su bile mlade nade SDP-a Jurica Meić, Dan Špicer i Pollitikina blogerica Iva Prpić. Odluka o pobjedniku natječaja se odgađala do u beskraj i stalno su se izmišljali potpuno besmisleni razlozi (ili ja nisam vidio što stoji iza takvog ponašanja). „SDP-juniori“ su se tako ophodili s onim jadnim ženama, zaposlenicama Poglavarstva koje su bile zadužene za pripremu dokumentacije da su ih dovodili doslovce i bukvalno do plača.
Ponašanje s pozicije sile, nekulturno i nepristojno prema starijim ženama, destruktivno i neargumentirano.
Bilo je to jedno strašno iskustvo.
Na večeri s Pollitikinim Hobbitima na zagrebačkom Gornjem gradu imao sam priliku razgovarati s Ivom Prpić. Pitao sam ju što misli o aktualnoj politici koju vodi Milan Bandić. Moram priznati da je pokazala nadarenost za politiku, jer je nešto što je očito bestijalno, uspjela prikazati kao nešto što i nije tako loše, a da ju se nije moglo uhvatiti ni za glavu ni za rep (ne bukvalno, nego figurativno, naravno).

Od svojih iskustava mogao bih pisati i o Igoru Dragovanu, Zlatku Komadini i još nekim drugim SDP-ovim saborskim zastupnicima (bivšim i sadašnjim), ali da ovaj dnevnik ostane u razumnoj duljini, o susretima i dojmovima o njima nekom drugom prilikom.