O SDP-ovcima

Reakcije i osvrti

Na Pollitici je sve što ima veze sa SDP-om uvijek najčitanije štivo. U svjetlu unutarstranačke SDP-kampanje, prirodno je da se uglavnom piše o tome. Mene to posebno ne uzbuđuje, jer mislim da što god da se dogodilo u SDP-u, neće imati nikakvo sudbinsko značenje za Hrvatsku. No, najvjerojatnije se neće dogoditi nikakva velika promjena u odnosu na smjer kojim sad plovi SDP-ov brod.

Ali ovaj dnevnik se ne bavi unutarstranačkim izborima u SDP-u, već me je cijela ta aktualna situacija potaknula da napišem svoja iskustva s pojedinim članovima te stranke u nekim prošlim vremenima.

Zoran Milanović
Iako ga poznajem vrlo površno, poznanstvo datira još od 1981. Generacija smo iz iste zagrebačke Upravne škole, igrali smo nogomet na školskim prvenstvima. Bio je odličan nogometaš, predvodnik u svom razredu. Njegovim izborom za predsjednika SDP-a mislio sam da će se dogoditi puno više dobrog na političkoj sceni, nego se (po mojem mišljenju) doista i dogodilo. Dan nakon izbora za predsjednika SDP-a bio je gost na Saboru stranke HNS-a. Dobio je stvarno veliki pljesak. Na sljedećem, nedavnom Saboru HNS-a, Milanović je ponovno bio gost, ali njegova osobnost više nije izazvala ni malo oduševljenja. Dobio je kurtoazni pljesak, baš kao i Đapić, Pupovac ili Polančec. To sve govori.

Ivica Račan
Pokojnog predsjednika SDP-a sam dobro poznavao. Godinama smo igrali tenis u istom terminu u Podsusedu (za one koji ne poznaju Zagreb, radi se o gradskom naselju na zapadu Zagreba, podno ruševina starog grada Susedgrada). Bio je neposredan i vrlo ljubazan, ali ne odveć druželjubiv. No, dozvoljavao je šale na svoj račun. Prijatelji s kojima je igrao tenis (većinom je igrao u parovima), često su se šalili na njegov račun upravo po političkom pitanju. Kad bi Račan znao viknuti „Aut!“, dečki bi često znali reći: „Ma, nije aut, ne vjeruj komunistu“.
Račan je često dolazio na tenis u košulji i prsluku. Skidao ih je zajedno i tako vješao na vješalicu. Jednom zgodom prijatelji su mu potajno košulju okrenuli naopako i na nju stavili prsluk. Po završetku igre, nakon tuširanja, a prije obaveznog pića i druženja, obukao je košulju naopako zajedno s prslukom. Naravno, smijehu nije bilo kraja.
Jednom su mu prijatelji u svlačionici zamijenili cipele za dječje (jer nije imao velik broj noge).
Nije se naljutio. Pamtim ga kao takvog. Zapravo, družeći se s njim, nisam mogao shvatiti kako je takav blag i običan čovjek zapravo u stanju voditi SDP. U to vrijeme, devedesetih godina, gotovo u svemu sam se po pitanju politike slagao s njim.
Neki dan sam o njemu razgovarao s predsjednikom ogranka HNS-a Podsused, koji je i dugogodišnji predsjednik Teniskog kluba Podsused. Rekao mi je da je Račan bio takav sve do 2002., negdje do isteka prve godine njegovog premijerskog mandata. Tada se promijenio i odjednom je uvijek o svemu sve znao i morao je biti u pravu. I moj je dojam bio takav. Vlast mijenja ljude.

Zagrebačkom gradskom poglavarstvu ne nedostaje afera. Račan nikad nije imao petlju obračunati se s Bandićem. Pričao sam nedavno s jednim izuzetno lucidnim i korektnim SDP-ovcem iz zagrebačke organizacije. Rekao mi je da se negdje pred parlamentarne izbore gotovo stekla kritična masa za micanje Bandića, ali da je sa svim što je Milanović činio u kampanji, ponovno ojačao Bandićevu snagu i da će ga sad biti vrlo teško maknuti.
Bandića osobno ne poznajem, ali šefa zagrebačkog Holdinga Slobodana Ljubičića znam. Pripadnik Bandićeve ekipe, istog porijekla i mentaliteta, kao i većina Bandićevih najbližih suradnika. Dugo vremena smo zajedno bili u Povjerenstvu za dodjelu gradskih poslovnih prostora. Ljubičić je, naravno, bio predsjednik povjerenstva, a u članstvu su bili i Zdravko Tomac, te predsjednik Vijeća zagrebačke gradske četvrti Peščenica Ivan Šikić.
Šikić, osoba je koja po ničemu ne izaziva nikakav dojam. Potpuno neprepoznatljiv. Pokušao sam se prisjetiti bilo čega o njemu, ali čak ni kad se njegovo ime ubaci u Google, jedva da se tek 2-3 puta spominje.
A Tomac – potpuno druga osoba u odnosu na devedesete. U tim devedesetima, očekivao sam da će on odigrati puno važniju ulogu u hrvatskom društvu. Što se njemu dogodilo u glavi, ni danas mi nije jasno. Uglavnom, na tim našim povremenim susretima odavao je dojam mrzovoljnika koji je u sukobu sa svima i bio je, rekao bih, gotovo nesuvisao. Njegova kasnija politička karijera od jednog od čelnih hrvatskih političara do potpuno marginalnog pojedinca, gotovo ridikula, samo je rezultat takvog političkog konvertizma.

Vratimo se Ljubičiću. Na sjednicama povjerenstva odavao je dojam čovjeka koji jako pazi da sve bude legalno, prvenstveno da ga ne bi mediji napadali. No, ništa se na tim sjednicama zapravo nije odlučivalo. Sve je bilo unaprijed pripremljeno i dogovoreno, a SDP je imao većinu u povjerenstvu i uvijek je preglasavanjem potpuno blokirao bilo kakva „nezgodna“ pitanja. Osjećao sam se kao fikus.
Ovo pišem i u svjetlu najnovije afere o preprodaji zemljišta u kojoj su na natječaju od sedam tvrtki, tri bile povezane s Ljubičićem (2 u vlasništvu njegove bivše poslovne partnerice, a jedna od nećakinje!!!). Navodno, ako je vjerovati Jutarnjem listu, sve to istražuje USKOK.

Nemam baš lijepa iskustva u radu još jednog zagrebačkog gradskog povjerenstva. Radilo se o natječaju za postavljanje umjetne trave na igralište NK Zagreb u Veslačkoj ulici u Zagrebu. U povjerenstvu su bile mlade nade SDP-a Jurica Meić, Dan Špicer i Pollitikina blogerica Iva Prpić. Odluka o pobjedniku natječaja se odgađala do u beskraj i stalno su se izmišljali potpuno besmisleni razlozi (ili ja nisam vidio što stoji iza takvog ponašanja). „SDP-juniori“ su se tako ophodili s onim jadnim ženama, zaposlenicama Poglavarstva koje su bile zadužene za pripremu dokumentacije da su ih dovodili doslovce i bukvalno do plača.
Ponašanje s pozicije sile, nekulturno i nepristojno prema starijim ženama, destruktivno i neargumentirano.
Bilo je to jedno strašno iskustvo.
Na večeri s Pollitikinim Hobbitima na zagrebačkom Gornjem gradu imao sam priliku razgovarati s Ivom Prpić. Pitao sam ju što misli o aktualnoj politici koju vodi Milan Bandić. Moram priznati da je pokazala nadarenost za politiku, jer je nešto što je očito bestijalno, uspjela prikazati kao nešto što i nije tako loše, a da ju se nije moglo uhvatiti ni za glavu ni za rep (ne bukvalno, nego figurativno, naravno).

Od svojih iskustava mogao bih pisati i o Igoru Dragovanu, Zlatku Komadini i još nekim drugim SDP-ovim saborskim zastupnicima (bivšim i sadašnjim), ali da ovaj dnevnik ostane u razumnoj duljini, o susretima i dojmovima o njima nekom drugom prilikom.

Komentari

Da pok Racan nije prisvojio

Da pok Racan nije prisvojio ( zbilja kako je to provedeno i na koga se sad vodi sva imovina SKH?) silnu imovinu SKH koja se danas rentira i na drugi nacin okrece lova, nikad se danasnji vrli SDPovci ne bi ni priblizili SDPu. Ovako, oni su nanjusili da mogu ugodno zivjeti, a sa idejom socijaldemokracije oni nemaju nista.
SDP je postao stranka interesno povezanih pojedinaca sa jedinim ciljem da se uhljebe u organe vlasti, bez ikakve intencije da se bore za pravedne i ljevicarske ideje. Oni suradjuju sa crnim vragom i nikad se nisu pobunili protiv najgorih kriminalnih radnji ili drugih oblika krsenja zakona RH.
Izdali su vecinu svojih lojalnih biraca, pocevsi od radnistva, srpske manjine, siromasnih, a sad se nadaju da ce im ovi opet dati glas.
Da li ce npr SDP podrzati inicijativu Sindikata za ukidanje povlastenih saborskih mirovina ? To bi bila mala, ali ipak gesta neke dosljednosti. Od malog se pocinje.

Tada se promijenio i

Tada se promijenio i odjednom je uvijek o svemu sve znao i morao je biti u pravu. I moj je dojam bio takav. Vlast mijenja ljude.

Ovo je super tipični zaključak ekipe koja se u životu nije susrela s odgovornošću. Onda oni zamisle da vlast mijenja ljude i da postanu zbog toga zlobni, sebični itd...

Ne, čovječe, odgovornost mijenja ljude. Odgovornost za zaposlene ako si vlasnik tvrkt,e odgovornost z adržavu ako si premijer...

I naravno da ne možeš više biti otvoren i uvijek happy prema svima jer u svakom trenutku imaš 1000 briga na pameti.

youtube.com/bijesdrugi
4hdz.com

Preporučam i
youtube.com/maxprvi
Lion Queen

More bit i da si u pravu.

More bit i da si u pravu. No, cini mi se da je stvar nesto kompleksnije prirode, gdje je prica o odgovornosti izgovor za nezrelost.

Evo malo i Mesina obrade:

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

UZDP-Tiaktiv

e sta bi sve ovakva ekipa

e sta bi sve ovakva ekipa dobacila bandicu da igra tenis....zato on fino na maraton sa gospom...

Račan bio takav sve do

Račan bio takav sve do 2002., negdje do isteka prve godine njegovog premijerskog mandata. Tada se promijenio i odjednom je uvijek o svemu sve znao i morao je biti u pravu. I moj je dojam bio takav. Vlast mijenja ljude.
Ta 2002.g. su vjerojatno i općenito ključni trenuci, koji su odredili daljnje smjerove, kada se je stvar definitivno lomila, čije objašnjenje i dometi se još ni ne naziru, misteriozni su.

Kada je Račan umro, Vesna Pusić je rekla da je u tadašnjoj vlasti on jedini bio iskusan te da je svima njima ostalima pokazivao šta i kako. Ako i je i približno tako, onda je više to da je Račan proradio jer je bilo nužno, nego što ga je vlast iskvarila. To je logičnije objašnjenje, bio je on kao mlad prava vlast, kada je vlast određivala sve, i kako se piše i kako diše, dok su 2000.-2003.g. za Račana više muke nego vlast, vidjelo se da jedva čeka da se odmori i odmakne od vlasti, u kojoj je proveo vječnost.

Razumljivo je da je kod raznih drugih prevladao drugi dojam, i razni razumni sdp-ovci su tih godina, a i danas su još uvijek skloni to tako protumačiti, bili uvjereni da će "mali" srediti stvar, i da sređuje, da je nezadrživ. Obzirom na već zavidna iskustva i umor, pravo iscrpljenje od silnih oduševljenja i razočaravanja raznih navijača, stalno, kroz bezbrojne etape napretka, g. 2000. je gotovo sigurno prijelomna u smislu čaša je puna i prepunjena svega, duga kulturna revolucija je iscrpila glavninu (npr. radilo sse o zadnjim razumnim znakovima sdp-ovcima da nema smisla da "mali" tako odlučno kreće tada te da vjerojatno i neće, jer iskusan je on), dok su razne snage po raznim tenis i drugim terenima tek krenule u nove slične podvige, tako da su se smjerovi i putevi vjerojatno razišli, ili nedovojbeno jesu, kao što vidimo.

Iduća provjera prijelomnosti tih godina prije je već krenula, pa ćemo vidjeti, bitka za lokale i bolju prošlost ("sređivanje, sređivanje, sređivanje", pravna država itd.). Npr. bitka za Zagreb već dobiva nove nijanse. Dekadentnolenjinističke socijaldemokratske snage ex boljševika s Bandićem na čelu i u savezu sa NEP partnerima kulacima, seljacima, sumnjivim kapitalom, ekstra liberalima i raznim su još uvijek u prednosti, u odnosu na Lenjina jer su iskusniji i jer treniraju, znaju da se borba vodi od jutra do sutra i stalno, 24 sata, a najveća im je prednost i snaga konkurencija, koja od iznimne nadmoći još ne uspjeva proniknuti u tajne takmičenja, ili ih nazire i vidi da su bolne, i kada ne treba ništa. Ljevica, Oštrić i njegove divizije, sada se već više ne mogu potcjeniti, sa nešto žviždaljki stvaraju zvuk koji se uvlači u pore a paktiranjem sa raznim snagama opasno zazivaju duh smušenog dr Vlatka Mačeka, koji je kao od šale stvarao saveze raznog kapitala, građana, seljaka i svega.

Nazire se da je dugi napredak pokazao neke misteriozne slabosti za igru već isti dan 3. siječnja 2000.g., a dalje se to nastavlja. Godina 2002.g. je vjerojatno bila prijelomna, ali još ne znamo o tome ili nije važno, nije važno ni šta je bilo jučer (nekim čudom se je, kao u superscenariju i režiji, stvorila situacija da Bandić i jedinohrvatska briljiraju, Bandić djeli grah i drži sve konce, razvija zastave, a jedinohrvatska to tramvajom razvozi). Ili je fora da tenis ne igra igru, nego rani jutarnji treninzi na nekom peščeničkom igralištu, ili tko zna šta tko zna gdje, da je dakle slabost u dugom oslanjanju na tenis i slično.

...(nekim čudom se je, kao

...(nekim čudom se je, kao u superscenariju i režiji, stvorila situacija da Bandić i jedinohrvatska briljiraju, Bandić djeli grah i drži sve konce, razvija zastave, a jedinohrvatska to tramvajom razvozi).

Nisam siguran što je poanta ovoga pa ako ti ne bi bilo teško objasniti... večeras sam malo spor... ja, naime, radim već sedam dana uzastopce.

Uobičajilo se je da se u

Uobičajilo se je da se u Maksimiru slavi praznik rada i dan Sv. Josipa Radnika, uz grah, pivo, malo glazbe i prethodnu paradu ulicom i govore, te da se skupe sve snage, većina se gura u prve redove.

Ovo godine neka čudna komešanja, pomutnja, svi junaci nikom ponikoše. I onda je naravno Bandić, taj sada već neke vrste onaj koji nosi križ i žrtvuje se za sve nas, a to je zahvatilo i tebe (vjerojatno i Dragu Marića), opet preuzeo križ te sinteze svega i svačega.

Da je tko pravio scenarij i imao bogatu produkciju, ne bi uspio tako uspješno prirediti Bandiću da briljira u glavnoj ulozi. A ti, podatkom da 7 dana bez prestanka vozaš tramvaj, postaješ definitivno kičma tih zbivanja oko rada i spašavanje sinteze rada i proslave rada. Umjesto sigurne propasti, milimetri su nas djelili od toga da smo jedina zemlja u kojoj nema proslave toga dana, skoro pa veličanstvena izvedba, u okviru čega tvoja muka (pasija) daje dodatnu dimenziju.

Još jedan primjer kako se naši ljudi dostojanstveno drže

Velika pobjeda sindikata, radnika, (pravne) države (ex vlasnik uhapšen) i nadasve običaja (pečeni janjac i nešto humora, uprkos svemu) - proizvodnja definitivno propala, sva radna mjesta ukinuta
http://www.vecernji.hr/newsroom/regions/dalmatia/3071294/index.do

Sve ovo zbog toga što ja

Sve ovo zbog toga što ja radim toliko dana bez odmora?
Nemoj se brinuti za mene. Ja svoj križ nosim najbolje što umijem i nitko zbog toga patiti neće.
E da... ne zanimaju me ni komešanja, pomutnje niti gdje nestadoše junaci.
Ovo je demokratska država, zar ne? Svatko ima pravo glorificirati svoje postupke do neba tražeći pri tom, najvjerojatnije, put k čistilištu svojih djela da bi, prošavši životnu i političku katarzu, osvanuo poput nove zvijezde na novom, čistom nebu zagrebačkom.

Dobro opisani izvanscenski

Dobro opisani izvanscenski djelovi, pa je na temelju njih lako uočiti kakvi problemi nailaze u glavnim scenskim i mizanscenskim dionicama, te kada se dešavaju neočekivane i šokovite pojave - kada netko drugi počne štancati stanove za tržište a ti nisi spreman, kada se pojavljuju sitne fore koje nisi uigrao, kada milijarde nekim čudom prestanu stizati, kada bolnica Blato nije u punoj funkciji, kada se najednom počnu pojavljivati razne beskrajne nesređene ulice sa svojim podzemljem, kada ...

Prevelika koncentracija na izvanscenski dio posla mobilizira previše toga, to je valjada nesporazum iz razdoblja kada je za Tita sve režirao Kardelj, a zna se da on nije tome bio ni sklon, i nitko to nije ni saopćio ni ispravio, pa se, kada treba improvizirati, a to je često ili skoro stalno, najbolje snalaze samouki Bandić, Primorac ... Život uči brže i efikasnije od tih škola, vrijeme je postmodernizma kada se treba snalaziti više nego ikad, jer je Zagreb čaršija koja vrvi od snalaženja i scenskih ponuda po labirintima, kao kula babilonska, što čini da ni klošar ne može opstati na tržištu ako se ne snalazi od jutra do sutra, i uspješno igra.

Nadovezao bih se na grgin

Nadovezao bih se na grgin komentar o osobnim utiscima i političarima na primjeru Ljilje Vokić koju je Robert spomenuo na mrakovom tekstu. Ljilja je u svoje doba bila jako ismijavana zbog nekih izjava i općenito imidža u javnosti (posebno ono s ustajanjem muškarcima kad uđu u sobu). Ali promislite malo, koliko je to uopće bitno za njen rad?

Nimalo. Ako i je takva kako su je opisivali (što mi je teško vjerovati) i ustaje kad muško uđe u sobu, pa neka je, ako to nju veseli ili ako je tako odgojena. Koliko ja znam, Ljilja je još uvijek vrlo uspješna ravnateljica jedne od najboljih zagrebačkih gimnazija, na tom mjestu je dugo godina i od svih koje poznajem da su prošli kroz tu gimnaziju za nju imaju samo pohvale - od ljudskog pristupa učenicima i profesorima do samog vođenja škole. Njen ministarski mandat nije imao skandala osim tih glupavih priča i ljudi iz prosvjete su uglavnom hvalili njen rad. Što je bitno u cijeloj priči. A ne to jel ona patrijarhalno odgojena, što je tipičan ad hominem napad kad se nema šta bitno za prigovoriti. I najbolje je onda kad se čudimo kakve se nebitne teme razglabaju po javnosti...

Prica se da je ona razlog

Prica se da je ona razlog zbog cega srednje i osnovne skole u RH nisu dobile internet jos oko 94e godine, kada je ona iz ciste objesti zakocila cijeli proces. No, prica se. Ja nisam bio, nisam vidio, ne mogu sada stavljati ruku u vatru.

No ono sto mogu lako utvrditi jeste da osoba koja se dize muskarcima i slicno, vrlo moguce ima moralne standarde koji nemaju veze sa zdravim razumom koji je bitan parametar svakog ministra.

Znam ekipu koja je derala po Krizanicevoj u to vrijeme, ali kakav god njihov utisak da bio o ministrici, u pravu si. Ministar se treba mjeriti po rezultatima, a ja tebe sada pitam, koji su to rezultati po kojim bismo je mogli mjeriti?

UZDP-Tiaktiv

3 godine sam bila u

3 godine sam bila u krizanicevoj dok je ljilja bila ministrica, a 1 godinu mi je bila ravnateljica dok sam bila maturantica. moja sestra takoder (:)) je bila u krizanicevoj i sve 4 godine joj je Ljilja bila ravnateljica. i stvarno ne mogu reci neku specijalno pozitivnu stvar o njoj kao ravnateljici. od izderavanja na cure oko majice u kojoj su dosle u skolu, preko toga da je njeno rjesenje za bolne mjesecnice ne sjedenje na betonu, do toga da na ulazu u skolu pise nekakav pamflet oko toga kako se za domovinu bori macem, do toga da je maturante tjerala na maturalnu veceru u sheraton, do herecegovackih razreda (nekako se u svakoj generacji uspio sloziti jedna specijalan razred u kojem su sve redom bila djeca poznatih zagrebackih hercegovaca), do tjeranja ucenika na prisustvovanje blagoslovu skole, da nas je na dan norijade izbacila sa skolskog igralista na kojem smo trebali provesti veci dio dana (to je bilo prije bandicevog jaruna), drzanja u skoli nekih krajnje nekompetentnih ucitelja/ica, u skoli tada nisu postojale nikakve izvannastavne aktivnosti, itd, itd. zapravo mi se cini da je 7. jos uvijek dobra usprkos ljilji vokic i njenom duboko ukorijenjenom patrijahatu, a zahvaljujuci gardi stvarno sjajnih profesora/ica koji drze do znanja i ucenika/ca. jedino sto joj se moze priznati je drzanje celicne discipline. doduse, mislim da bi neki to nazvali mobbingom.

Nadovezao bih se na grgin

Nadovezao bih se na grgin komentar o osobnim utiscima i političarima na primjeru Ljilje Vokić koju je Robert spomenuo
Budući da sam Ljilju spomenuo ja a ne Robert eto moje mišljenje o gospođi:
Gospođu Vokić pamtim prvenstveno po 2 stvari, jedno je dopis kojim se obratila svim općinskim i gradskim uredima za prosvjetu (i školama vjerojatno) kojeg na žalost nemam, ali koji je bilo primjer nepismenosti što si ministar prosvjete ne bi smio dozvoliti. Drugo je bitka do istrebljenja koju je vodila protiv upisivanja netalijanske djece u talijanske osnovne škole u Rijeci i Istri što je postao lokalni trend budući da su tako djeca sticala, osim standardnog hrvatskog obrazovanja, izvrsno znanje talijanskog jezika i to u školama s boljim uvjetima. Njezino obrazloženje je bilo da mi tako stvaramo radnike za talijansko tržište što je bila apsolutna kretenarija ako znamo da u tim krajevima postoji konstantan veliki priljevo talijanskih turista (najbolje bi bilo apsolutno zabraniti učenje stranih jezika i možebitno preći na glagoljicu tako da budemo apsolutno inkompatibilni s bilo kim na ovom svijetu).

Moj je dojam da se ona nikad nije uspjela osloboditi ksenofobije i primitivizma sredine iz koje je potekla (možda nije ona kriva ali nismo ni mi).

I ja sam čuo da se pokazala dobrom ravnateljicom u Križanićevoj gimnaziji što se može svesti u priču koju sam ovdje nedavno ispričao kako su dobri recepcionari u komunizmu napredovali i postajali direktori hotela. Rezultat bi bio dvostruka šteta: dobili bi lošeg direktora i izgubili dobrog recepcionara.

Da, ima još jedna čudna priča, a to je nogiranje bivšeg ravnatelja klasične gimnazije Šešelja (kandidata SDP-a) koji je nakon toga osnovao Privatnu klasičnu gimnaziju koja danas postiže prilično dobre rezultate.

leddevet

Drugo je bitka do

Drugo je bitka do istrebljenja koju je vodila protiv upisivanja netalijanske djece u talijanske osnovne škole u Rijeci i Istri što je postao lokalni trend budući da su tako djeca sticala, osim standardnog hrvatskog obrazovanja, izvrsno znanje talijanskog jezika i to u školama s boljim uvjetima.

Tu sam te čekala!

Kad mi je sin, krajem osamdesetih, trebao krenuti u prvi razred osnovne škole, nazvala sam talijansku školu Gelsi u Rijeci, pitati ih kako bih mogla upisati dijete kod njih. Bilo je više razloga u korist te moje želje: 1. najbliža škola, 2. dobro opremljena, 3. nastava dijelom na hrvatskom, dijelom na talijanskom jeziku, 4. učenje talijanske kulture (širenje vidika), 5. odlično poznavanje stranog jezika od malih nogu, 6. produženi boravak itd. Nakon što me ravnateljica upitala koje smo nacionalnosti suprug i ja (hrvatske, oboje), rekla mi je doslovno sljedeće: "Gospođo, ovo nije škola za učenje stranog jezika!" i poklopila mi slušalicu. Ja sam doslovno bila zaprepaštena! Šokirana! Nisam mogla doći k sebi pred tom bahatošću!

Uskoro je došla Ljilja Vokić. Nakon što je ona donijela odluku da se u hrvatske škole upisuju djeca hrvata, a u škole nacionalnih manjina, djeca čiji su roditelji pripadnici tih manjina, nešto slično, ne sjećam se više dobro kako je glasila ta odluka, u talijanskim školama u Rijeci je nastala uzbuna. Kako je Ljilja Vokić mogla donijeti tu odluku, kad je njima bilo stalo do talijaniziranja, tj. što većeg broja polaznika netalijana. Naravno, ne bih bila ja da nisam uzela telefon i nazvala školu Gelsi. "Dobar dan. Da li bih mogla upisati svoje dijete u vašu školu, znate, oboje smo Hrvati, ali bih ipak htjela upisati dijete u vašu školu."...A s druge strane slušalice je uslijedila kanonada psovki na račun Ljilje Vokić, a u smislu da ta i takva Ljilja Vokić je eto njima zabranila upisivati hrvatsku djecu u talijanske škole...bla, bla, bla". A onda sam ja njoj odgovorila: "Gospođo, prošli put kad sam htjela upisati svoje dijete u vašu školu, rekli ste mi da to nije škola stranih jezika. Da li je vaša škola u međuvremenu ipak postala škola stranih jezika?" i poklopila sam joj slušalicu.

Moj sin danas perfektno govori engleski jezik. Za razliku od mnogih talijana koji ne znaju beknuti ništa drugo osim talijanskog.

Toliko o talijanskim školama u Rijeci. I nemoj me više povlačit za jezik na tu temu!

"Gospođo, ovo nije škola

"Gospođo, ovo nije škola za učenje stranog jezika!" i poklopila mi slušalicu.
Iskreno mi je žao da ti se desilo, očito si i ti smatrala da se upisom u tu i takvu školu može profitirati. Što ćeš, uvijek ima glupača.
Moraš priznati da se ta ravnateljica ponašala po Ljiljinim uputama i prije nego što ih je dobila. to je čudo!

leddevet

Uz rizik da se odmičem od

Uz rizik da se odmičem od teme posta (SDP-ovci), moram Ti replicirati, Whatever. Ljilja Vokić vjerojatno je uspješna ravnateljica jedne gimanzije i to je uglavnom jedino pozitivno što se o njoj može reći u kontekstu prosvjete, a specifično vezano uz tarapanu oko državne mature.

Ona je, naime, od samog početka bila protivnica uvođenja mature s argumentacijom da taj oblik ocjenjivanja rada nastavnika u srednjim školama vrijeđa iste i ruši ugled profesora (govorim na temelju praćenja te problematike i sada nemam pri ruci linkove). Kad se zna da je projekt državnog ispita započet u vrijeme koalicijske vlasti, ali i Vokićkine, tada još uvijek, aktivne uloge u HDZ-u (pasivizirala se nakon poraza Pašalićeve klike kojoj je i ona pripadala skupa s, primjerice, Ljerkom Mintas Hodak), onda je to posve razumljivo.

No, po meni je puno razumljivije da se ona promjenama u školstvu protivi zbog svog duboko konzervativnog svjetonazora koji joj po prirodi stvari nalaže takav stav. I tu dolazim do onog dijela gdje se s Tobom ne slažem. Naime, predbacivanje patrijarhalnosti i zadrtosti Vokićki nije bilo nedopustiv ad hominem napad, već je adresiralo njezinu podobnost da obavlja funkciju ministrice obrazovanja.

Budimo iskreni, osobe takvog kulturološkog i svjetonazorskog backgrounda kontraindicirane su svakom reformskom nastojanju, a napose onom koje se direktno odnosi na mlade generacije. Zar to nije i sama Ljulja Vokić pokazala za svojega mandata? Za njezine vladavine nije se ništa promijenilo, osim što je bilo manje-više uspješnih pokušaja uvođenja nekih retrogradnih moralnih standarda (sjećaš se problema nošenja hlača za žene?).

grgo

Dobro, nije mi cilj braniti

Dobro, nije mi cilj braniti Ljilju, nemam ni ja dovoljno informacija o njenom ministarskom radu. Samo sam naveo ono što sam čuo o njenom radu u gimnaziji. Što opet ne mora značiti da ako je dobra ravnateljica, da je bila i dobra ministrica.
I ne bih se složio da je nečiji svjetonazor bilo kvalifikacija ili diskvalifikacija za neki posao.

Velika je razlika između

Velika je razlika između dojmova iz osobnih kontakata s političarima i političarkama i dojma koji ostavlja njihovo političko djelovanje. Moje iskustvo je da sam u osobnom kontaktu ponekad bio oduševljen ili stekao jako dobar dojam, ali me je potom ta osoba duboko razočarala kad sam se uvjerio da se osobne kvalitete tope u stranačkom loncu za taljenje. I obrnuto, netko mi je kao osoba krajnje antipatičan/antipatična, ali sam bio ugodno iznenađen principijelnošću zalaganja za određenu politiku.

Ovo prvo događalo mi se s SDP-ovcima i SDP-ovkama, a ovo drugo s HDZ-ovcima i HDZ-ovkama. Poučen ovakvim iskustvima, na politiku sam prestao gledati i ocjenjivati ju na temelju simpatija ili antipatija prema osobi koja ju predstavlja. Slijedeći korak je bio da se oslobodim moraliziranja u govoru o politici. To je išlo puno teže, jer su mi etičke vrijednosti u životu vrlo važne, ali je bilo korisno za bolje razumijevanje političkog.

Općenito bi moja ocjena bila da je socijaldemokracija puno veća ideja od osoba koje bi ju trebale nositi i artikulirati u istoimenoj stranci. Kadrovski kapaciteti SDP-a (čast iznimkama) jednostavno nisu na razini koju socijaldemokracija danas iziskuje (pogotovu ona europska). Za HNS možda vrijedi obrnuto: liderski kapaciteti te stranke čine se puno širi i jači od interesno-ideologijske baze koju zastupaju. Kod HDZ-a je sve to usklađeno.

Ako je ovo točna ili makar samo djelomično točna pretpostavka, onda se možda lakše može shvatiti zašto te dvije stranke imaju problem komunicirati svoje politike biračkom tijelu i zašto već po drugi put nisu uspjele osvojiti vlast.

grgo

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.
WriteSomething knjiga
Syndicate content