pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

O pravu i položaju hrvatskog jezika
Ovako se nekad davno zvala deklaracija. Radi deklaracije su dobivali moralno-političku nepodobnost kao značku (nakon dvadeset i nešto godina značka se pozlatila), obavijesne razgovore, a neki su završili i u pržunu. To je bilo nekad. Danas je sasvim drugačije.
Danas dvije skupine izuzetnih staraca (nestora našeg suverenog i samostalnog jezikoslovstva) lome koplja i ostale alatke oko toga hoće li biti «neću» ili «ne ću», hoće li akuzativ biti u udžbenicima prije genitiva ili ispred njega. I slične mudre stvari. A jezik naš svagdašnji živi. Pored njih, a ponekad i protiv njih. Pa zrakomlate neće, a softver hoće, bez obzira što si akademici o tome misle. Premda, nema ništa loše u tome da akademici misle. Akademici i trebaju misliti. To im je, naime, posao.
A jezik je ono što jesmo. Može čovjek biti liberalan koliko god ga volja, ne upadati u stereotipe, ne razmišljati plemenski, biti građanin svijeta, sve to može. Ali tiječi koje je prve naučio, sintaksa po kojoj je prvoj počeo slagati ono što misli, određuje ga zauvijek. Pa po čemu se drugom razlikujemo, zapravo? Po plavim očima teško, više ih ima u Skandinaviji, po sklonosti nogometu isto tako, češća je u Brazilu. Po pameti smo slični svima drugima u svijetu – imamo je taman dovoljno i dotična nam ne fali. Ne razlikujemo se ni po krvavoj povijesti – svi su nam susjedi tu slični. Ali jezik, a on nije samo sredstvo razmjene mišljenja, nego i alat i medij razmišljanja, jezik nas čini onim što jesmo. Države dolaze i prolaze. Neki ih u povijesti govoto i nisu imali (vidi Slovenija, Moldava, Makedonija, vidi Baske), ali su ostali to što jesu upravo po jeziku. Neki su se jezici izgubili i s njima i oni koji su ih koristili. Pa danas nema više Etruščana, nema Hitita, nema Hiksa i tisuća drugih. A Židova ima.
Pravo je jezika da živi i treba ga čuvati. To je, eto, pola deklaracije. Druga je polovica položaj. Neki čuvaju položaj jezika čistunstvom. Pa izmišljaju leksiku, tjeraju đake da pamte preživjele oblike i tome slično. Nisu takvi čistunci naš specijalitet. Čitava je Francuska takva. I ništa im ne fali. Osim što su čudaci.
Drugi puštaju jeziku da živi. Pa im je svejedno da li se kaže «port» ili «harbour», to je u svakopm slučaju engleski, da li se kaže «kaj», «ča», ili «što», to je uvijek hrvatski. Tuđice se u takvim situacijama prihvaćaju ili odbacuju, ali jezik ne dolazi u pitanje. Sve dok svijet ne postane globalno selo. A onda se stvari mijenjaju. Onda ipak treba upaliti žuto svjetlo. Da se ne bi dogodilo da se sukob oko «neću» i «ne ću» pretvori u sukob oko «I shall» ili «I will», odnosno njemačku ili talijansku varijantu te dileme.
Temeljni problem nije s hrvatskim jezikom. Problem je s Hrvatskom. Uspješne firme u lijepoj našoj govoto su bez izuzetka u stranom vlasništvu, njemačkom, talijanskom, ili nekom drugom. Znam desetke primjera tvrtki (hrvatskih, registriranih u ovoj zemlji) gdje je službeni jezik komunikacije engleski, njemački talijanski, koji već govori glavni menadžer. Nije da me smeta uporaba engleskog jezika (Globish, ne English) kao jezika komuniciranja u globalnom selu. Govorim engleski dovoljno tečno da gotovo mogu reći da sam bilingvalan, ali me smeta kad s menadžerom srednje klase u Hrvatskoj ne mogu govoriti hrvatski. Smeta me i ne mogu si tu pomoći. Možda je to provincijalno, možda to pripada nekom drugom stoljeću, možda je anakrono, ali tako je. I ne mogu prihvatiti obrazloženje da je kapital dragocjen, da vrhunske ljude ne valja maltretirati učenjem nekog bezveznog malog jezika i tome slično. Ako su ti vrhunski menadžeri došli ovamo zaista nešto napraviti, organizirati posao (i zaraditi novac, naravno) i poštuju ljude s kojima ovdje rade, naučit će i njihov jezik. Ako ništa drugo da bi posao obavili bolje i zaradili više. A ako su došli samo pokupiti profit i nestati što je moguće prije, pa ih i ne zanima kako to ljudi ovdje govore, onda bolje da i nisu došli. Ma koliko stručni i veliki bili.
Razmišljajući tako, predložio sam izmjene i dopune Zakona o strancima i predložio da oni koji borave i rade u Hrvatskoj dulje od godinu dana moraju položiti ispit iz osnova hrtavskog jezika. Zakon je, naravno odbijen. I nikom nije palo na pamet da će nas svijet cijeniti koliko sami sebe cijenimo.
A koliko se cijenimo vidi se po tome što se događa kad stranac želi postati hrvatskim državljanom. Taj mora dokazati da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, te prihvaća hrvatsku kulturu i običaje. Fino! A tko to provjerava? Pa policijski službenik koji daje mišljenje o njegovom primanju u državljanstvo. Policajac!!!! Predložio sam da bi to, kao što se radi i u svijetu, obavila neka obrazovna ustanova, oni koji uče strane studente hrvatskom jeziku kad dođu studirati ovdje. Ili neka slična ustanova. Naravno, i to je odbijeno. Policajci su, očito, bez obzira na viceve, vrhunac pismenosti u Hrvatskoj.
Tako je prošlo jedno frustrirajuće jutro u Saboru, a zaposlenici u Westinu će i dalje govoriti samo njemački, u Karlovačkoj pivovari samo engleski, a došljake će nam ispitivati jezik i kulturu policajci. A svi patrioti u Saboru misle kako je to baš onako kako bi trebalo biti. I ovo je najbolja od svih mogućih država. Jer oni njome vladaju. A akademici (kao i patuljci) pojma nemaju.