pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovaj dnevnik nastao je bez ikakvog prethodnog plana, vanjskih poticajem. Možete ga promatrati kao dopunu dnevnika Uzrok negativnosti u RH, kojeg je napisao Mr.Jaks. Započeo sam tamo komentar Često se i sam vraćam na to (...), pa onda počeo proučavati svoje bilješke iz posljednjih 20-ak godina, pa je to postalo predugačko. Dakle, ako vas zanima, pročitajte Jakšin dopis i moj odgovor - a ovdje imate neposredan nastavak (prva rečenica ovdje je zadnja rečenica navedenog komentara).

Javljaju se "kapitalisti" i "poduzetnici" koji su navikli raditi bez faktički ikakvog kapitala - rezultat je opća kriza likvidnosti, jer oni koji rade i proizvode i isporučuju, ne mogu naplatiti svoja potraživanja, pa onda i oni ostaju dužni drugima...

Evo uostalom citata najuglednijeg našeg stručnjaka za financije - da ne dobijem opet kritike kako ja mali bedasti zeleni nešto napamet lupam.

»Ovo je tek uopćena priča o grabežljivim barunima iskrslim iz mraka (…) Cilj je bio puka krađa.« (Ivo Perišin: Financijski mehanizam i hrvatska zbilja: Traktat o arteriosklerozi našeg financijskog mehanizma, Zagreb: Barbat, 2000:174-175) Cijelo je gospodarstvo strukturirano oko mentaliteta pljačke (Perišin, 2000:176) i podrovano mrežom ortakluka. (Perišin, 2000:179)

»Ta pljačka čije razmjere još i ne znamo, ostvarivana stjecanjem bogatstva bez ulaganja kapitala, dakle majstorstvom neplaćanja, zaogrnuta je perfidnim odgođenim plađanjima i darežljivm bankarskim pozajmicama. (…) Samo je po sebi jasno da su time i naše banke potopljene u vrtlogu prezaduženosti, a da za te darežjivie kredite nisu imale nikakvog osiguranja.« (Perišin, 2000:174) Strategiju neplaćanja onda preuzimaju i drugi, za preživljavanje ili bogaćenje. Krug grabežljivaca se širio i potkopavao ekonomiju, dok su za većinu enormno skupi bankarski krediti postali omča oko vrata, pa se na kraju ponovo pojavljuje »državni intervencionizam i distribucija, a time i sve snažnija porezna presija u ambijentu siromaštva, nezaposlenosti, slabe ili nikakve stope investicije, nedovoljnog izvoza, nenamjernog uvoza i deficita platne bilance, a s njima ubrzane zaduženosti prema inozemstvu. Nikakva jamstva države nisu mogla pomoći. Ona su samo odgodila žalosni završetak egzistencije prezaduženih i i siromašenih poduzeća.« (Perišin, 2000:175)

Sjećam se kako sam te 1990. s užasom pratio kako ova vlast smijući se bahato i mašući zastavama sa šahovnicom pred očima ushićenog naroda sustavno uništavala sve velike inudstrijske pogone - Prvomajska, Đuro Đaković, Rade Končar itd.- kao i agrokombinata, koji su svi imali obziljne mane, ali i vrijedne resurse koje se moglo održati i na njima zasnovati dalji razvoj. U tim i brojnim drugim slučajevima poduzeća svih veličina često se namjerno nanose goleme štete, da se smanji cijena prije preuzimanja. Postojeći oskudni kapital odlazi u financiranje spekulacija i preuzimanja gotovih poduzeća, ništa ne ostaje za proizvodnju. Paralelno naglo raste javna potrošnja: ne samo vojska i policija (još shvatljivo zbog situacije prijetećeg, a zatim stvarnog rata) nego i državna i lokalna birokracija (mislim da negdje ima točan podatak - danas u svim tijelima države i regionalne i lokalne samouprave ima dvaput više činovnika nego što je bilo krajem 1980-ih, u tom grdom socijalizmu poznatom po prevelikom administriranju).

Za one pak koji se zgražaju nad idejom da bi u radničkom samoupravljanju moglo biti i nešto dobro, za svjedoka zazivam izvjesnog Miltona Friedmana - kojem se vjerojatno nekakva ljubav prema socijalizmu ne može predbaciti. Slijedi bilješka koja je isprva bila spremljena na jednu disketu 5,25. (U to doba pojavio se procesor 286 - čitao sam o performansama i uzdisao: vau, zver! Jede malu djecu! Vrhunac razvoja tehnologije, nikad nam ništa bolje neće trebati! :)) A hebiga, čak je i Bill Gates mislio tako nešto...)

29. prosinca 1989. Milton Fridman, američki ekonomist, otac neoliberalizma, nekoliko puta je boravio u Jugoslaviji i dobro pozna situaciju. "Privredni vjesnik" donosi opsežni intervju s njim (novinar: Vlado Baum, dopisnik iz SAD). Friedman kaže da samoupravljanje nema budućnosti - jedino je rješenje privatizacija, u kojoj radnici postaju dioničari.

»Vaše samoupravno poduzeće treba pretvoriti u dioničarsko društvo (…) svaki radnik, koji sad ima pravo na razmjeran dio dohotka, dobit će isti razmjeran dio u dionicama (…) ta promjena neće izazvati nikakve poremećaje.« Podjela dionica samo radnicima nije baš etična, jer oni raspolažu kapitalom koji nisu samo oni stvarali, ali je praktično rješenje, koje se može provesti brzo, a brzina je posebno važna.

Friedman spominje urušavanje komunističkog sustava svuda. Dolazi demokracija - a trebalo bi privatizaciju dovršiti što prije. Bolje je da radnici postanu vlasnici, nego političari.

Radnici »najviše znaju o poduzeću i najbolje su kvalificirani da ga učine produktivnim i djelotvornim.« Nemojte polagati puno nade u strani kapital. »Inozemni kupac neće doći da bi vam pomogao već samo zbog vlastite koristi.« Stranci će »jefino kupovati najbolja poduzeća, čime će si zemlja stvoriti izvanredno teške problem za budućnost.«

I evo samo još jedan citat, dovoljno za duljinu jednog dnevnika a i bliži se dva sata noću.

Svibnja 1991 u organizaciji Hoover Instituta u Stanfordu organizirana je velika međunarodna konferencija "Ekonomska tranzicija u Centralnoj i Istočnoj Europi", na kojoj su govorili i nobelovci Milton Friedman, Kenneth Arrow i George Stigler, te Jeffrey Sachs i George Shultz. Prihvaćena su četiri načela za poštenu pretvorbu vlasništva:

1. Proces privatizacije mora uključivati povrat nacionalizirane ili oduzete imovine bivšim vlasnicima.
2. Kapital koji se privatizira treba alocirati zaposlenima ili svim građanima.
3. Te treba pretjerano odgađati proces privatizacije zbog ograničenog kupovnog potencijala domaćih ili stranih investitora.
4. Svako zadržavanje državnog monopola u vlasništvu and poduzećima u privatizaciji imat će za posljedicu usporavanje procesa tranzicije.

Ovo je citat iz Darko Petričić: Kriminal u hrvatskoj pretvorbi: tko, kako, zašto, Zagreb: Abakus, 2000, str. 186.

Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, NN 19/91, 23. travnja 1991. Članak 8, stavak 2, izričito zabranjuje "menadžerske kredite", tj. »Poduzeće u pretvorbi ne može kreditirati kupnju dionica odnosno udjela, niti jamčiti za kredite koji se uzimaju u tu svrhu.« (Petričić, 2000:73) Usprkos tome, prema podacima NBH, samo do 1993. poslovne banke dodijelile su oko 20.000 managerskih kredita u iznosu blizu 300 milijuna DEM na taj način, da je poduzeće bilo hipoteka za kupnju samog sebe ili jamac za kupovinu drugih poduzeća. (Petričić, 2000:86)

I moglo bi se tako nizat još za deset dnevnika..

»Budući da je parlamentarnim izborima uspostavljena natpolovična vlast jedne stranke vrlo izraženih vlasničkih ambicija, došlo je do srastanja političke i državne vlasti u svojevrsni političko-birokratski blok. (…) S jedne strane uspostavljeno je hipertrofirano liberalno i otvoreno tržište, dok su s druge strane državno-partijska birokracija i tajkuni kao njezina inačica, diktirali uvjete poslovanja te tijekove novca i kapitala. Pokret tranzicije je stoga u Hrvatskoj isključivo istaknuo motive vlasničke transformacije, dok su motivi restrukturacije gotovo nestali. Posljedice su se prirodno izrazile u socijalnoj asimetriji, odnosno elitizmu, siromaštvu, deinvestiranju, nezaposlenosti te golemim vanjskim i unutarnjim dugovima.« te također u visokoj centralizaciji sustava, vezano uz silan rast i sniženu djelotvornost birokracije.

Ovo je iz Branimir Lokin: Hrvatska 2015, Zagreb: Golden marketing, 2000., str. 146.

»Regulacija tržišta započela je puno kasnije nego privatizacija. Temeljni regulaciji zakoni, kao ąto su Zakon o preuzimanju dioničkih društava, Zakon o izdavanju i trgovanju vrijednosnim papirima te Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja, doneseni su tek u drugoj polovici devedesetih godina, u prosjeku pet godina kasnije nego u drugim tranzicijskim zemljama. Još je neko vrijeme prošlo dok nisu uspostavljene temeljne regulacijske institucije (Agencija za zaštitu tržiąnog natjecanja, Komisija za vrijednosne papire). Nakon uspostave, budžeti tih neprocjenjivo važnih institucija zadržani su na zanemarivoj razini u usporedbi s veličinom problema, te financijskom i političkom moći koja je koncentrirana u rukama mogućih prekršitelja zakona. Primjerice, Agencija za zaątitu tržišnog natjecanja imala je godišnje proračune od oko pola milijuna američkih dolara ili oko 0,006% konsolidiranih izdataka središnje države. Ta brojka jasno pokazuje težinu koju su političari u procesu javnoga izbora pridali spomenutim institucijama. Jednostavno, javnost i politika nisu prepoznali važnost tih institucija i nisu stvorili demokratski pritisak radi povećanja njihovoga financiranja.

Tako se nakon početne privatizacije moglo "u miru" nastaviti s nereguliranim trgovanjem na sekundarnom tržištu. Hrvatski se model privatizacije zasnivao na potpunom odbacivanju liberalnoga plana podjele vouchera u reguliranom okruženju. Ostvarena je suprotnost: od strane države izravno nadziran čin privatizacije proveden je u pravno i institucionalno nereguliranom okruženju. (…) Radilo se o političkoj instrumentalizaciji ideje o privatizaciji u cilju promjene odnosa moći, uz zadržavanje, ili čak jačanje slabosti naslijeđene ekonomske strukture koja je bila obilježena izrazitom monopolizacijom.«

Ovo je pak iz:
Velimir Šonje, Boris Vujčić: "Liberalizam" u vođenju ekonomske politike u Hrvatskoj devedesetih godina dvadesetog stoljeća, Ekonomija moderna, 2001. (Ovo je zapravo bilo na internetu - izgubio sam adresu a sad ne mogu naći...)

OK, sad je stvarno dosta!

Zoran Oštrić, glavni tajnik stranke Zelena lista, pridružene članice Europske zelene stranke.