Neovisni, ali ne i neutralni

Žarište, svemirsko postrojenje koje dugo proizvodi i usmjerava kulturnu revoluciju

Glavnina novca i mobilizacije snaga i pojava u Hrvatskoj desetljećima je oko nekretnina i casha s tim u vezi, a ključni generator su sitne tehnike samo upravljanja graditeljstvom na zajednički račun, sve snažno i presnažno. Ostalo zajedno nije ni blizu toga, ne mobilizira ni partije ni elitne snage ni mase kao to, što je čak bilo i kičma ratova, i onako teče invazija na sve pa rulja konačno kreće u konačno osvajanje i na juriš, strani partneri jako zainteresirani i dogovaraju podjelu plijena.

Središnji dio toga sada i cijelo vrijeme jest što to ide i dominira a da elementarno znanje o tome nije potrebno, čak je puno bolje sveukupno i bolje ide što svi sve manje znaju. Zato u propulzivno doba to bolje ide što mobilizacije teku luđe i nesolidnije a u doba i najmanje sumnje ista snaga presnažno vozi u drugu krajnost - najuži ortaci logično nemaju ni trunke povjerenja jedni u druge znajući da su uspjesi vezani uz krajnu nesolidnost i neznanje, strani ortaci isto još više pa svi zajedno u vezi novca nemaju povjerenje za 1 €, i kada im je jako stalo i kada imaju povjerenja u nešto drugo. U stvarno znanje oko toga se ulaže logičnih 0 kuna a milijarde idu za pokupaje novih nastavaka i pokušaja skokova, uključujući savjete uspješnijim podstrekačima požara.

Odmah da odgovorimo na ozbiljne kritike. Jeste da je i svašta drugo, čak da su istaknute pojave izlegle iz toga u raznom drugom više nego u tome,, kao henesijevci u širem smislu, pa i Čačić. I više je nego tako, ali ali, to samo potvrđuje da to žarište stalno izbacuje pojave koje uspješno nastavljaju isto sve i svuda. Nadalje, čak i kada su pojave iz toga otišle najdalje, u svemirske orbite, još su do grla u tome, puno više nego bilo šta u svijetu oko krize u vezi balona financija nekretnina. I šta je drugo razlog činjenici da nitko ni u šta nema povjerenja, ni u1 €, dok operacije i zarade još uvijek teku sve u šesnaest, nego druge objektivne činjenice, da strane i domaće snage i ne znajući dobro sve oko toga jako dobro znaju da je to kod nas dulje i luđe, da i obični pripadnici mase igraju veće fore nego Wall Street, da partije i razne snage ne samo da nisu jamstvo za novce kad je kriza nego po defaultu i dugom potvrđivanju najopasniji djelovi i po zadnji 1 €. Također i činjenica "zanima nas da ne znamo kako to ide" pa, kada dođe kriza, i stvarno ne znamo, nemamo pojma kako to može ići drukčije ... Sve skupa sve prerizično za bilo koga.

Ovo su samo naznake, za grubu orjentaciju. Tema je turbo osjetljiva pirotehnika, isključivo za krajnje pažljivo korištenje, bez daljnjeg rukovanja i sve na vlastitu odgovornost. U propulzivnijim okolnostima izaziva požare i štete razmjera maoističke kulturne revolucije. U kriznijim okolnostima je opasna zbog gnjeva i nemogućnosti tih istih maoistički pregrijanih elita i masa, pucaju na to i kad su bez metaka i oružja, kada plaze po blatu smoždeni i pretovareni propalim milijardama, koje milijarde jesu i teret su od kojeg se snage ruše, ali koje se magijski lako i brzo preobražavaju, pa ih lako nema ima nema.

Geneza, razvitak i pristupi oko toga

Hrvatska se je sredinom sedamdesetih poskliznula na nekim formalističkim usklađivanjima tzv. samoupravljanja, što se je odmah pretvorilo u jednostavno samo upravljanje na zajednički račun, eskplodiralo na stanovima i gradnjama (nekretninama) i odmah potom po svemu, pridobilo sve većinske obrazovane snage i brzo proželo mase, nešto kao ova financijska kriza po svijetu, samo puno šire i luđe.

Krenulo je iz Zagreba, bezazleno, jer je tu baš sve bilo najpogodnije za to, obzirom da je počišćeno i sve za Holjevca (1952.-1965.g.), a ne samo što se je gibalo 1967.-1971.g.. Političke čistke su obavljene do daske, ne samo ljudi nego i tehnike i tehnologije i svijesti - npr. uklonjeni su svi što su nešto značili u kulturi a i evropski razvijena tehnologija masovne montažne gradnje, kojom se je moglo zarađivati desetljećima. Partija je bila raspoređena tako da maršal i moskovsko jezgro salonski kontroliraju smjerove čvršće nego ikad a na terenu su njihove "nove snage", u Hrvatskoj simbolički Milka Planinc (Dušan Dragosavac, Jure Bilić, Milutin Baltić ... Ivica Račan), koje "nove snage" praše bez obzira o čemu se i šta radi. Prva malo drukčija javna nijansa se nije mogla probiti javno, pa je došla iz same partije - Stipe Šuvar, jedini preostali misleći član vodstva SKJ, je pod brzim i nepripremljenim reformama obrazovanja signalizirao da i onako politikantsko društvo snažno zapostavlja sve od čega se stvarno živi i prolupava, da je u neke vrste kulturnoj revoluciji a la u Kini, da ništa drugo osim rasta zarada i standarda nije važno, čak je i predmet krajnjeg omalovažavanja. Prava potvrda za to je stigla paradoksalno, nakon odlaska velikana, svjetski iznimno obraćanje Milke Planinc, ovaj put kao predsjednice SIV-a, urbi et orbi da je u onome što su lložili prije i ona držala govore došlo do nekih greški i dugova, da ... Međutim, dr Vladimir Bakarić koji ju je stavio, tzv. mrtvac, umirući je zgasio i Milku i širenje defetizma.

Nastavljeno je čvrsto na zacrtanom putu, nikome više nije ni padalo na pamet igrati se defitizma a ni revizionizma na već izvršenom revizionizmu. I da je tko pokušao i kad je pokušao većina elitnih snaga i mase bi ga taj tren skratile za glavu, jer 90 % novaca i svega ide preko takve industrije derivata, i praši sve u šesnaest, do daske, i u benignoj kulturi. Zato se sve do sada snažno nastavlja kontinuitet kursa, jednom kada se osladi samo se ide dalje, tko bi se vraćao u primitivne šezdesete ili ne aj bože tridesete, kada su i vodeći morali raditi, kao da o ničemu nemaju pojma. Po najopsežnijim profesionalnim iskustvima mogu samo potvrditi da od druge polovice sedamdesetih većinu od 95 % sudionika apsolutno ne zanima i iritira sve u složenim poslovima i procesima osim koliko love ide njima i koju će onu ulogu glumiti u farsi oko toga, tako da je sve drugo bespredmetna farsa.

U zadnje doba je skuhana velika sinteza sa novim izazovima i novi veliki skok, a la sedamdesetih.

U koliko bi se društvo udostojilo prepoznati žarište, nameću se tri moguća pristupa:

1. potvrđuje se mala formalna greška između samoupravljanja i samo upravljanja na zajednički račun. Sve ostaje isto ali se polako i nježno raspetljava. Već samim činom potvrde, kojeg bi čitao neki glasnogovornik ili spiker a dream team bi bio samo živa pozadina, Hrvatska bi stekla jamstveni kapital od oko najmanje 150 mlrd EUR-a (vjerojatno se radi o više od 300), što samo po sebi nije alat koji omah rješava ključno ali je alat koji otvara sva rješenja, a naročito rješenje problema "dati se djeci slobodno igrati", što je uveo glavni balkanski mešetar Nikola Pašić a onda i meštarski dvojac Tito & Kardelj, što je odavno proželo mase a same elitne snage katapultiralo u svemir. Ovaj pristup je bolji, jer je veoma odmjeren i nježan, a rješava glavninu problema ili skoro sve jer stvara obrat. Ključna mu je slabost što za njega neće biti 75 % snaga ni kada stisne, jer potencijalno dovodi u pitanje puno toga, a ključna je estetika, slika među slikama, što i ovako nježnim pristupom, skoro pa ništa, dovodi u pitanje i mijenja 75 % slika i estetike. Estetika nije samo apstraktna modna kategorija, nego ključni kapital i vrijednost u tom poslovanju velikih rizika, velikih dobitaka i gubitaka. Estetika donosi beskrajne milijarde zarade i isto tako mnoge snage drži u logorskim uvjetima. Čak nema ni pravila, isto može iste dovesti do međusono krajnje suprotnih rezultata.

2. čisti kontinuit. Ono što ide, sinteza toga sa novim izazovima, a sada i s velikim skokom, te manevri unutar toga.Taj pristup ne treba odbaciti već samom činjenicom da se ne može izbjeći zbog iznimne volje i inercije, potpuno ili uglavnom, kao izraz većinske demokratske i političke volje. zato ćemo se malo pozabaviti njime, da ne bi opet ponavljali nismo znali (iako ih većina zna jako dobro, i previše).

Da je tome tako ima puno vidljivih naznaka, tko i malo baci pogled (ali kako baciti pogled sa 276. kata u punoj svemirskoj brzini, nakon duge vožnje u velikim brzinama, šta se vidi). Možda pomaže, kao dar s neba, činjenica kako su lako, uz puno više osiguranja i pažnje, još diletantskije otklizali krajnje proračunati Evropljani i turbo moćni Amerikanci. Može se uspješno tvrditi da se fantastično držimo, ne samo s drugim teškoćama i pravim nezgodama nego baš s ovim proklizavanjem na koru od banane - tu su se odvrtile i vrte takve spirale da to vjerojatno drugi ne bi preživjeli slučaj, a kod nas nakon toliko toga i tako dugo još je živih.

3. mješani i složeni prustup, ono što jeste i što će biti, ali bez ikakve konkretnije politike, planova i ugovora, kao mješavina prethodna dva pristupa i svega. Kod nas je i onako složenost i miješanost svega veća nego u Kini, Rusiji, EU i USA zajedno, pa je i provođenje bilo čega cca 100 x ovisnije nego u tim krajevima svijeta, do stupnja da neka prosječna osoba sama ima po 5 međusobno različitih pa i suprotnih smjerova i dugo igra u svim tim smjerovima, te uz to tržište koje non stop nudi još puno više kombinacija. Ni Egipat s kojim teku aktualne rasprave, iako blizak nije ni pomišljao na razne igre uzeti sve i novim generacijama reći "ko te jebe", i još sve opcije biti zakonski 100 % za to. Zato jedino kod nas ide javno i otvoreno, kao dobar dan, da su svi istovrmeno za stezanje kaiša i za to da im se sa zajedničkog računa i dalje financiraju vikendice i vile na Jadranu, i svečano se svi slikaju i hvale kako svi zajedno financiramo npr. Vir sa 10.000 toga, dalje Rogoznicu, kako ni sada ne vršimo diskriminaciju nego kao niz desetljeća prije to radimo ravnopravno, svim domaćim i stranim snagama. Zatim, ama baš svi su glasali za i ne vide ništa sporno u tome što i sada svi zajedno financiramo nove stanove, na kojima se zarađuje po 1.000 €/m2 od našeg novca (za što se može sagraditi 3 m2 boljeg stana, samo od zarade). U biti je tako i logično, obzirom da smo za određene krugove isfinancirali razmjerno najviše stanova u svijetu, imamo ih najviše a daleko najviše takvih praznih, dok za studente smanjujemo krevete, da za za nagradu za to imamo što upravo dokračujemo sadašnje udarne generacije koje plaćaju ogromnu cijenu istih stanova i sve drugo, da za taj naš novac nemamo ništa osim dugova te kamatarenja i reketarenja na naš račun. Drugi po Evropi od tih zajednički financiranih stanova imaju glavni jamstveni i stvarni kapital, jer i sada kada su proklizali nisu ni blizu toliko da bi išta od toga ispustili iz ruku i natovarili ogromne dugove i terete, a ni slučajno da bi se usudili dokrajčiti nekoliko generacija svojih "ljudskih resursa", prsti se režu jače nego igdje pa nitko i ne pomišlja.

Malo o pojmovima

U to ime i u prigodi jedne od iznimnijih etapa toga, na koje se nikada ne obraća pažnja, zajedno ćemo malo baciti oko na sadašnji veliki skok, koji vjerojatano veže i uzroke i posljedice i veliki izlaz iz tog poskliznuća, koje to možda i nije nego dvojba koja koči kao kičma tijelo.

Uvodno o radnim pojmovima:
- "dugi put" je ovdje samo upravljanje na zajednički račun, do danas a od trenutka kada su radi banalnih formalnih usklađivanja sa zrelim kardeljističkim mjerama, jedino u tada najrevnijem Zagrebu, porođene neke specifične samo upravne mjere, iz kojih su rođene razne pojave, npr. odmah impresivna henesijevština, koja nema veze sa kenzijanizmom;
- "sinteza dugog puta s novim izazovima" je alkemijski proces ljebavnog zagrljaja toga dugog puta sa novim milenijskim veleimperijalnim ciljevima i beskrajnim EU i svjetskim kardeljstičkim paragrafima i parolama;
- "veliki skok" je ono što se sada kuha i dokuhava, nevezano za krizu. Obzirom da su mikropodešavanja višedesetljetne besprijekorne industrije izazivala sitne nijansice gužve oko raznog, npr. ulica i cesta te općenito planova i mjera (npr. kako više desetljeća jako nagrađivanu nezakonitu gradnju jednostavno pretvoriti u tip top EU dijamante). Nakon kreirane sinteze svega toga sa novim izazovima (sve glav skup, svi 100 % za), neočekivano je zadnjih godinu dana došlo do nepredviđenih nijansica zastoja, umjesto najtečnije sinteze i najvećih uspjeha izdano je niti 5 % dozvola za gradnju i legalizacija u odnosu na prije, a očekivalo se bar 200 % (veći uspjesi i masovne legalizacije radi besprijekorne EU harmoničnosti). Financijski dio čuda radi dobro i bez toga, deklarativni A4 papir s pečatom i potpisom SIZ-a ili slično iz 1978.g. do danas može doseći vrijednost i po 50 milijuna kuna. Komadići otpadaka kakvog zemljišta, čak koje grad da dotičnom a on komadić vrati za samo formalno planirani put ili slično, može rasti više tisuća puta i praktički neograničeno rasti i preobražavati se. Ali, i sitne nijansice kvare estetsko-kozmetički modni dojam, koji je ključan, malo sada i ta razglabanja o krizi povjerenja i da li će milijardi biti neograničeno ili ne a li ne toliko kao dojam, jer za milijarde uvijek vlada iznimno povjerenje, nikada nije bilo da nakon i malo škripe nije način za novo još bolje okretanje bicikla (Kutle je jedina iznimka koji ima sreću da je pao). Zato je trebalo povjesno sve glav skup i svi 100 % za veliki skok iz toga u brzi popravak dojma i gašenje bilo kakve skepse i ne daj boće defetizma te dosezanje ciljanog povećanja uspjeha. Uz ostalo povjesno vraćanje, nakon niza desetljeća sve većih parola i daveži, na bilo kakve ulice i ceste, pa i ako njima ne može proći ništa, pa i ako će ih biti samo u fikcijama).