Na rubovima hrvatske političke prakse se pojavljuje novac, povremeno i zbrkano pa zbunjuje i zna izazvati gužvu. Pojava je stogodišnje slična, možda i puno više. Mjenjaju se ljudi i praksa, pa tko da o rubovima brine. I okorjeli su oko toga zato kao nevinost bez zaštite - što više iskustva, znanja i oružja, to više i raznovrsnije pogibelji. Tumači se na stotinu načina.
Prije stotinu godina je navodno poharala lihva. Obzirom da se, kažu, opet javlja, kakva lihva je to bila. Bio je napredak, moderno doba, elektrifikacija i željeznica kao u najboljim djelovima Evrope, škole, glazba i sport, napredak sela i gradova, tehnika, sve što ima krenulo je tada. Kako da baš tada nešto hara? Isti krugovi unutar sebe su morali reagirati, interno sudstvo je počelo kažnjavati interne članove, što je do tada bilo nezamislivo. Očigledno se radilo o nečemu unutar sebe a i kontradikciji, pucanju svega u blistavoj eri, pa se je moralo krpati.
Potom je Cincar Pašić sa sinom poharao Balkan. Imućni su se djelili na više djelova, tako da netko opstane, neki kretali u Ameriku, neki u bespuća povjesne zbiljnosti a neki čuvali poziciju. Tu je novac već svjetski prednjačio, to je bilo prvo a potom krize u velikim zemljama. I bilo je napredno - imaš 100 imaš 5, imaš razno nemaš ništa. Taktika preživljavanja je uspjela. Poslani u Ameriku i bespuća su trošeni kao razna topovska hrana, ali rijetki preživjeli su bili čvrsto sidro za buduće pobune i ključne strategijske točke. Pozicija je preživjela i od slamki odlučno izbila naprijed. Pred II svjetski rat je novac discipliniran i pozicija je krenula u napad. Nije bilo šale. Ali avaj.
Kad se nakon dugog vremena opet pojavio novac, krenulo je kako je krenulo. Tito je dao malo zabave. To su, naravno, prihvatili i učenici. Sve pozicijske snage su krenule. Istaknuti sociolog Žubrinić je 1978.g. osnove društva tumačio preko šahta. Pojednostavljeno, naš šaht je negdje šest puta složenija pojava od drugih. Zbilja ga je malo demantirala, radilo se o nešto više puta, ali ne bitno. To su bili usamljeni glasovi, jedini poznati. Onda slijedi 1981.g. Nakon danonoćnog zasjedanja Milka Planinc, djevojački Malada, predsjednica savezne vlade, osobno saopćava stanje i mjere. Muk. Iz groba, kao obično, javlja se Vladimir Bakarić, hitno ispraviti, pobrkana orjentacija, nije kretanje isto što i novac. Sada se već bolje vidi šta je novac. To je obični dio ruba, pa čvrsta koalicija prakse ne da da se to dira tek tako bez veze a i tko da dira (autsajderi).
Slijedi šta slijedi. Pojava ponekad izaziva sline. Milijuni i milijarde u raznom. U nekim trenucima je to takva nepotrebna zbrka da nikoga ne zanima ništa stvarno oko toga. Ivan Supek je doživio duboku starost. Otac, za čije školovanje za razliku od starije braće nije bilo novca, je pred II svjetski rat zaradio novac i rekao školujte se i trošite na školovanje što više. Dio je nehotice uložio u drugo. Put novca je pomogao. Ali primjer ne potvrđuje pravilo, to je specifičan slučaj. Preteže obrnuto. Preko stotinu godina nitko tko operira novcem ne jaše dalje od jedne generacije. To se pokušava, uvodio bi se red, ali kako. U jednoj velikoj zemlji prije nekoliko godina se drže godišnji sastanci predstavnika novca sa predsjednikom. Predstavnici mole bar malo reda. Predsjednik kaže nije realno, kad se to pokušava uvijek jača nered a i zašto bi za vas uvodili red. Predstavnici jedan za drugim klize dolje i sve je teže. To je iskusna zemlja gdje novca ima napretek. Samo kako i kuda? To nije nogomet, gdje samo mali preokret sustavno pobljšava igru. Tu ni Bilić ni Ivić ne znače ništa, a pikzibneri s nešto milijuna još manje. Tu ni gale ni config ne uspjevaju. Zato je bolje prepustiti tu rubnu stvar i opustiti se.
Za pristup temi se preporučaju svi tradicijski donji običaji, ovisno o složenom nasljeđu i uticajima, kao slobodna nedjelja, netko malo odmora u sakralnom prostoru netko u šetnji, netko popije čašu vina netko nešto drugo, netko opušteno prebire, može i kombinacije. Za eksperimente s novim modernitetom se preporuča pažnja. Money can't buy me love.
