pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Bugari i Rumunji postali su građani Europske unije ravno 17 godina nakon pada komunizma čime su načelno stekli široki set prava koji pripada stanovnicima političke integracije koja sada broji 27 država članica i pola milijarde stanovnika. Makar EU još uvijek nije država (jer ne propisuje vlastite poreze, nema vlastite snage prisile i nema "kompetenz-kompetenz" tj. mogućnost dodjeljivanja ovlasti sama sebi već joj to moraju povjeriti članice) dobivanje "citizenshipa" ovog autonomnog pravnog sustava državljanima Bugarske i Rumunjske donosi ili će donijeti brojne prednosti.

Najosnovnija od njih je rezultat presude fundamentalnog Van Gend en Loos slučaja iz 1963. koji je u povijesnim trenucima hladnog rata i Kubanske krize uspostavio presedan prema kojem pravo Zajednice (danas Unije) ima direktan učinak što znači da se pojedinci odnosno Bugari i Rumunji mogu pozvati na to pravo pred nacionalnim sudovima. Dapače, oni imaju pravo tužiti državu ako nije implementirala smjernicu EU koju je bila obavezna implementirati (slučaj Francovich) čime su stekli široko pravo pozivanja na odgovornost neefikasnog državnog aparata. Ulaskom u EU Bugari i Rumunji značajno su proširili količinu pravnih propisa na koje se mogu osloniti na sudu pri čemu u sukobu domaćeg i europskog prava prevagu uvijek odnosi europsko (nacionalno se ne poništava, samo se ne primjenjuje). Bugarska i rumunjska budućnost od sada je vezana nizom smjernica, mišljenja, presedana Europskog suda pravde (koji ne treba miješati s Europskim sudom za ljudska prava koji pripada Vijeću Europe, autonomnoj organizaciji), osnovnih načela i sličnih regula koje uređuju tržište i građanski život propisujući štošta, od funkcionalnosti WC-a u ugostiteljskom objektu do dokidanja monopola.

Ova nepresušna gomila propisa, koja je odmah djelovala u ponoć zatvaranjem dijela nuklearke u Bugarskoj zbog EU sigurnosnih pravila, rezultat je projekta koji seže do Rousseau-a no koji su u propise pretočili arhitekti osnova današnje Unije Spaak, Monnet i Hallstein 1951. stvaranjem Europske zajednice za ugljen i čelik. Raniji pokušaji ostvarenja ideja Paneuropskog pokreta sveli su se na Briand memorandum kojim se ondašnjoj Ligi naroda predlagala Europska federalna unija koja bi povezivala države bez ugrožavanja suvereniteta. Drugi svjetski rat planove je prekinuo ali i izoštrio fokus: ciljevi nakon rata su bili što brži ekonomski oporavak i stvaranje novog europskog poretka koji se ovaj put neće temeljiti na koalicijama, balansu snaga, itd.

Francuska je tada skovala svoj dugoročni plan za sigurnost: pristala je odreći se dijela suvereniteta kako bi zaštitila nacionalne interese i ponudila Njemačkoj zajedničku kontrolu, tržište i suradnju za industriju čelika i ugljena na što je poražena Njemačka pristala kako bi povratila međunarodno povjerenje makar je u to doba preferirala nacionalnu od integrirane ekonomije. Pariškim ugovorom stvoreno je zajedničko tržiste koje je Francuskoj omogućilo kontrolu Njemačke, a Belgiji i Nizozemskoj izvoz na veliko tržište. Pravi cilj tada ukinutih carina i svih drugih ograničenja na uvoz i izvoz bio je zapravo povećanje bogatstva koje će smanjiti privlačnost komunista po formuli "tržište znači izbor, a izbor znači slobodu" (komunisti su tada bili druga najjača stranka u Italiji, a u Francuskoj su dobivali po 25% na izborima). Rimskim ugovorima 1957. ta je politika nastavljena proširenjem načela na sve proizvode i usluge, a temeljem ugovora iz 1986. do 1992. uspostavljeno je puno zajedničko tržište. Europska zajednica postala je 1990. Europska unija koja se sastoji od tri stupa: EC (bivši EEC), CFSP (Common Foreign and Security Policy) i JHA (Justice and Home Affairs), od koji svaki rađa nebrojene kompleksnosti odlučivanja, ovlasti, ograničenja i sl.

Projekt "borbe protiv komunizma" i sukoba koji je zamišljen kao trajni evolucijski proces prerastao je do 2007. u najveći regionalni trgovinski blok na svijetu sa 27 članica, čime su popunjeni kapaciteti predviđeni Ugovorom iz Nice iz 2001. čija je svrha bila pripremiti Uniju na proširenja koja su tada slijedila. Pokušaj reforme iz 2004. nazvan Europski ustav (makar se uopće ne radi u ustavu nego još jednom ugovoru s ustavnim elementima koji se precizno zove "Ustav za Europu") neslavno je propao na referendumu u Francuskoj, istoj onoj državi koja je vlak EU i pokrenula kako bi osigurala stabilnost u vlastitom dvorištu. Čast da ponovno otvori raspravu o reformi pripala je pak baš Njemačkoj koja je u godini kada EU slavi 50 godina preuzela rotirajuće predsjedavanje tijelom imena Europsko vijeće (koje treba opet razlikovati od gore spomenutog Vijeća Europe) u kojem sjede predsjednici vlada ili države uz predsjednika Europske komisije i koje se u medijima najčešće naziva "europski summit". Uloga EV-a nije zakonodavna - ono daje potrebni poticaj za razvoj politika EU i izdaje "zaključke" koji objašnjavaju kakav politički smjer EV želi vidjeti u radu ostalih institucija.

Osim proširenja, pitanja Turske, otvaranja par poglavlja s Hrvatskom i odgovora na krize u svijetu, Njemačka će se dakle morati pozabaviti oživljavanjem rasprave o reformi sustava u kojem sada dodatnih 30 milijuna ljudi ovisi o primjeni pregršt propisa, a u kojoj će se suočiti s rastućim euroskepticizmom, zasićenjem, umorom, pesimizmom ili kako god nazvali sve glasniji prosvjed građana EU zbog toga što je aparat previše udaljen od građana. U skladu s tim Francuska je najavila da će o svakom idućem članu (izuzev Hrvatske) odlučivati na nacionalnom referendumu iako je u Francuskoj potpora proširenju tek 30-tak posto. Sve članice nakon Hrvatske morat će uložiti novac u kampanje za pristup kako bi se borile s negativnim kampanjama euroskeptika i protivnika proširenja u Francuskoj.

Unatoč ovoj lijepoj gesti francuske diplomacije, Hrvatska ne treba očekivati drastično benevolentniji odnos od onog koji su dobile Bugarska i Rumunjska. Iz UK je tim zemljama stigla opomena da će radnici koji se ne budu držali imigracijskih ograničenja (UK je nakon vala Poljaka dopustila rad najnovijim građanima samo u određenim sektorima) plaćati globu na licu mjesta od preko 10,000 kn. Bogatije države proširenje rijetko doživljavaju kao priliku za investicije u siromašnije europske države, a češće kao prijetnju tržištu rada zbog navale jeftine radne snage koja spušta cijenu rada i općenito umanjuje kolektivne standarde. Tako se zbog korupcije i organiziranog kriminala Rumunjska i Bugarska nalaze pod stalnim monitoringom koji može rezultirati novčanim kaznama ako ne ispoštuju rokove (Grčka je bila prva država koja je novčano kažnjena čime je uspostavljen presedan EU prava). Ne riješi li Hrvatska svoje identične probleme do "kraja desetljeća" (projekcije pristupa EU) odnosno u mandatu iduće vlade, za očekivati je iste restrikcije koje doista (ali ne bez razloga) ostavljaju dojam etikete "građana drugog reda".

Uz stjecanje prava stječu se i odgovornosti. Povećani korpus prava koja od danas uživaju novi građani EU, a koji se reflektira od prava na naknadu štete ako ih netko kao zbunjene turiste opljačka u pariškom metrou do prava na naknadu na nezaposlene bez obzira na nacionalnost i mjesto dovršenja studija, donosi povećani pritisak na vlast i naglašava njenu odgovornost, ali i ozbiljnost. Zamrzavanje određenih poglavlja u pregovorima s Turskom zbog pitanja Cipra i loših rezultata u zaštiti ljudskih prava pokazuje kako arogantni nacionalistički pristup i državna represija sloboda nisu uopće dobrodošli u novoj zajednici, a ništa manje oštro se ne postupa u slučaju korupcije i neefikasne administracije.

Ulazak Bugarske i Rumunjske u EU važan je signal Hrvatskoj. Makar je uhvatila doslovno pulfer posljednjih kola za skoriju integraciju, dan kada će i na koji način hrvatski građani steći prava građana Europske unije ovisi o poslu koji će na tom planu napraviti osobe na vlasti u idućih 4 godine. Novogodišnji party u Zagrebu umjesto već pomalo istrošenog Prljavog kazališta za dvije, tri ili x godina može zamijeniti intoniranje Beethovenove 9. simfonije samo ako oni koji prihvate deadman's handle hrvatskog vlaka za EU uvide da moraju hitno početi naporno raditi ako ne žele dobrodošlicu u EU pod prijetnjom novčanih kazni ili stavljanje pregovora na led. Umjesto rasprava o tome čiji otac je radio što u WWII ili što je tko rekao u televizijskoj emisiji o Tuđmanu, hrvatski parlament mora hitno donositi reformske zakone. No neefikasan sustav koji proizvodi zakone ali ne i mjerljive rezultate (posebice glede ekonomije) nema budućnost ako se putuje u smjeru složene integracije koja je jaka onoliko koliko je jaka njena najslabija karika. Bugarska i Rumunjska u kojima se plaće kreću oko 1300kn i za koje se očekuje da će doseći standard zapadne Europe za 20 godina trenutno su najslabije karike Monnetovog lanca, a hrvatski političari se moraju složiti u tome da Hrvatska ne smije preuzeti njihovo mjesto ni na kojoj razini 1.1. dvijetisuće i neke jer će zbog takvog rezultata stradati hrvatski građani čija će europska prava biti ograničena ili neprimjenjiva.