At the end of each story, except the earliest, Lucky Luke rides off alone into the sunset, singing "I'm a poor lonesome cowboy, and a long way from home..." Lucky Luke
Evo kako je tekla i kako je skončala mljekarska priča o „hrvatskom snu“ na Balkan Wilde Westu:
Prvi čin:
U Dukatu je prvo radio kao vozač šlepera i razvozač mlijeka, da bi za vrijeme rata postupno došao do mjesta većinskog vlasnika najvećih mljekarskih tvrtki. Navodno je jednom rekao: "Mogu vam pokazati račune i obrazložiti sve kako sam što zaradio, samo me ne pitajte za prvi milijun." Luka Rajic
U svojim rasprava u Saboru često sam upozoravao na činjenicu da u zakonima o kojima raspravljamo ima previše odredbi koje upućuju da će neke detalje, način ostvarivanja i uvjeti za ostvarivanje nekih prava, postupak, nadležne službe ili tijela utvrditi nadležan ministar ili Vlada nekim pravilnikom, odlukom, uredbom... odnosno podzakonskim aktom.
Najviše rezerve iskazivao sam prema onim odredbama zakona koje su upućivale na to da će se uvjeti, način ostvarenja i postupak prava građana iz zdravstvneog ili mirovinskog osiguranja utvrditi pravilnicima koje donose HZZO ili HZMO.
Rokovi za donošenje tih famoznih podzakonskih akata obično bivaju tri ili šest mjeseci.
Na rubovima hrvatske političke prakse se pojavljuje novac, povremeno i zbrkano pa zbunjuje i zna izazvati gužvu. Pojava je stogodišnje slična, možda i puno više. Mjenjaju se ljudi i praksa, pa tko da o rubovima brine. I okorjeli su oko toga zato kao nevinost bez zaštite - što više iskustva, znanja i oružja, to više i raznovrsnije pogibelji. Tumači se na stotinu načina.
Prije stotinu godina je navodno poharala lihva. Obzirom da se, kažu, opet javlja, kakva lihva je to bila. Bio je napredak, moderno doba, elektrifikacija i željeznica kao u najboljim djelovima Evrope, škole, glazba i sport, napredak sela i gradova, tehnika, sve što ima krenulo je tada. Kako da baš tada nešto hara? Isti krugovi unutar sebe su morali reagirati, interno sudstvo je počelo kažnjavati interne članove, što je do tada bilo nezamislivo. Očigledno se radilo o nečemu unutar sebe a i kontradikciji, pucanju svega u blistavoj eri, pa se je moralo krpati.
vlada je saboru predložila zakon o sustavu informacijske sigurnosti, a sabor ga je jučer i raspravio u prvom čitanju. po svemu sudeći, nakon drugog čitanja, zakon će biti i usvojen.
rasprava nije zabilježena u medijima, a jedne novine, umjesto bilo kakvog izvješća o radu sabora, kao najvažniju novost iz parlamenta, donose tek vijest o bizarnoj inicijativi slavena letice koji kaže kako će tražiti da se sucima ustavnog suda zabrani ulazak u saborski restoran.
a zašto ja sada gnjavim čitaoce ovoga posta tim zakonom koji se zove tako činovnički dosadno i izgleda potpuno nevažno?
Jučer tijekom večeri na pollitika.com čiji sam webmaster (i osnivač) dogodio se prvi ozbiljniji incident s jednim od korisnika web sitea, a koji je moj potez proglasio cenzurom te potom iz protesta obrisao sve svoje tekstove na cijelom siteu.
Ono što se dogodilo je da je dotični, u napomeni na tekst (koji se uzgred rečeno bavio Karlovačkom pivovarom) spomenuo moju nedavnu javnu deklaraciju kojom sam svima dao do znanja da podržavam SDP, te me tamo spomenuo imenom i prezimenom. Razlog zbog kojeg sam poimence spomenut je moja javna deklaracija te pitanje kako mogu biti objektivan i neutralan? Osim što je pollitika kolaborativni blog na kojem svatko može pisati, pa možemo tamo naći široki raspon tekstova različitih profila (iako desnijih stavova imamo daleko manje nego što bi htjeli) - nekako sam mislio da je slogan politike “Neovisni ali ne i neutralni” totalno očigledan i nije mu potrebno objašnjenje. Na pollitici svatko može zastupati svoje stavove, baš kao što ja na svome blogu zastupam svoje.
Grabež, to je ona stvar što može da te zgazi a korupcija, to je ona stvar s kojom se ravnopravno natežeš (Strahimir Žagar).
Korupcija se razvija ovako. Gradski gospodin u godinama, umjerno sklon piću. U više navrata pokušava i ne uspijeva, godine idu. Maksimalno ga netko odveze i slično. Odjednom čuješ da je eksplodirao pod stare dane. Radi 4 sata. Ne nosi mobitel. Kao uvijek nesređen. Neuhvatljiv na poslu. Portir uvijek kaže izišao je na teren. Ne traži ali ne da bez love i kad je sve u redu. Kad uzme ne možeš ga dugo naći. Hoće ga tući ali ipak mu nešto dodaju pa ga prisile da konačno rješi. Lud je. Nisi ga dugo vidio i probaš prepustiti drugima slučaj u koji si uključen, uz mnoge druge. Izmakne im u gužvi a ostavio negativno, za jednostavnu stvar potpuno u redu. Traže ga i ne uspjevaju. Mole jer je važno. Pošto objedinjavaš i imaš iskustvo, moraš se suočiti sa tako nenadno promjenjenim likom, u širem smislu to je dio puno većeg posla, točka na i. Probaš putem kolega ali ne ide. U rano jutro u točno vrijeme brzo prolaziš zbunjenog portira i mašeš mu. Lika nalaziš višestruko zbunjena, kako si ušao, zna te ali kako točno, pa je li vidite koliko nerješena posla, šef itd. Im medias res i moliš za hitnost, jer nije u redu da je tako ispravnu stvar ocijenio krivo, možda se ja zabunio tu ili tu, pa bi bilo dobro da ispravi. Da, ali šef traži i ne zna se kada će doći na red. Dobro, ideš, pa ćemo vidjeti. Na izlazu oklijevaš a i on. Opet. Tako jedan sat, složeni pristup stvari. Međusobna pat pozicija. Ni jedna strana nije toliko vična a natrag nema. Demonstrativno vadiš neku flašu pića koju ne cijeni nitko i za baciti je, koju je netko donio. Smatra da je u redu da je pažljivo ostaviš, jer nije sigurno da je možda nehotice razbiješ od uzrujanosti, ali ne može jamčiti kada. Ljut si i odlaziš. Na izlazu vadiš drugu još goru flašu i kažeš da dolje čeka čovjek i da ga moliš da to obavi usput, kako sam zaključi, da ne možeš više, gotovo je. Otpad je primjereno odložen. Žuriš jer već debelo kasniš na drugo gdje te čeka više ljudi. Usput do detalja dogovaraš s onim tamo da ga ne pušta dok ne rješi. On ga neizravno upozorava na tebe a ti si ga već upozorio na njega. Kasnije on javlja da je bilo burno ali da ima traženu pozitivnu brljotinu na papiru. Svi smo slomljeni a nastavlja se drugo. Snage po bojišnici ne mogu vjerovati u ishod. Glas se širi. Ne smiješ u društva jer su živčani, vjeruju ali kako si uspio. Poslije čuješ da su neki odlučili sad je dosta, sve mu pripremili. Ujutro ipak, dodaju malo više, pusti budalu. Stvar pomalo nezadrživo raste. Sam rješavaš potom sve čvrsto pisano i bez osobnih kontakata i, za divno čudo, nikad više taj isti, dobiva netko drugi. Ili je sreća ili si se čvrsto uprogramirao. Da se može, može se. Rješeno bezbroj toga uspješno, najmanje 50 % osoba pomažu bolje nego što je primjereno, čast je obostrana, negdje paziš na piće jer će se osobe blago povrjediti, a ostalih 50 % razno, hrvanje s korupcijom složenije ali i ispod opisane razine. Još Hrvatska ni propala dok mi živimo!
Ivica Pančić pokrenuo je za vrijeme saborskog aktualnog sata pitanje državne korupcije u samom vrhu vlasti. Radi se o 17 km ceste koja povezuje čvorište autoceste Zadar 2 sa Zadrom. Video prilog je preuzet iz HRT-ovog dnevnika. Na prvo gledanje primijetit će te da je pomalo neobično brzo došla reakcija vladajućih, ali ne na aktualnom satu, već preko posebno sazvane tiskovne konferencije gdje se oštro uzvratilo da SDP obmanjuje.
Ovaj članak, iako već podosta prije napisan na mom blogu objavljujem kao odgovor na članak "Je li Zdravko Martinović umro uzaludno" objavljen danas na pollitici.
Postoji jedan članak koji već dugo stoji u mojim bookmarksima, a kojem želim posvetiti punu pažnju. Radi se o komentaru Dalibora Klobučara u Poslovnom dnevniku pod naslovom "Previše zeleni za pravi posao" još davnog 13. kolovoza 2006. godine u kojem se autor osvrće na situaciju vezanu uz hrvatske ekološke i zelene udruge. Ono što želim posebno izdvojiti jest:
Nuklearna energija, projekt Družba Adria, LNG terminal na Krku, golfski tereni. Sve navedeno u Hrvatskoj, čini se, neće tako skoro zaživjeti zbog žestokih reakcija uvijek prisutnih "zelenih". Hrvatska je, slažu se mnogi, plodno tlo za NIMBY (Not In My Back Yard) efekt, u kojoj nevladine udruge bojkotiraju gotovo svaki projekt koji stignu nudeći svoju "stručnu" verziju rješavanja danog problema. Struka se zgraža, ali ostaje nemoćna jer je narod na strani "zelenih" s kojima se, za razliku od politički postavljene struke, može poistovjetiti.
Problematika ide otprilike ovako: stručna udruga pozove predstavnike zelenih udruga na tribinu kako bi dobile objašnjenje i uvid u situaciju (primjer nedavne tribine Hrvatskog nuklearnog društva o gradnji nuklearke u Hr, na kojoj se nitko iz Zelene akcije niti drugih zelenih udruga nije udostojao pojaviti), potom zelene udruge izbace svoje nestručno mišljenje o nekom problemu, fabricirajući podatke u svoju korist (primjer Zelene akcije i slučaja HE Lešće gdje su izjavili da su gubici u sustavu distribucije 20%, iako se radi o duplo manjim gubicima, prema HEP-ovim izvješćima), a narod koji ne vjeruju niti stručnjacima niti političarima (svi su oni isti, rade samo za svoj profit) bude nedovoljno neinformiran. Kako ne postoji dovoljna politička volja da se postavi protuteža NIMBY sindromu u vidu centara u kojima bi se ljudi mogli informirati (s rijetkom iznimkom linije za energetsku efikasnost na kojoj radim), a poduzećima kao što su HEP, INA ili recimo investitori u golf terene nitko ne vjeruje (jer, pogađate, svi su oni isti i rade samo za svoj profit), onda ne preostaje raji drugo nego vjerovati jedinom, najčešće nepouzdanom izvoru informacija: zelenim udrugama. A često se niti raja ne trudi previše interesirat, uglavnom je protiv, u čemu debelo sudjeluju udruge organizirajući prosvjede i potpisivanje peticija kako bi narod, ako već nema kruha, barem imao igara.
Zanimljivo je međutim što je Wilhelm Engdahl na svom gostovanju Hrvatskoj, geostrateški stručnjak za pitanja nafte, ali i GMO-a (najpoznatiji kod nas po knjigama "Sjeme uništenja" i "Stoljeće rata") komentirao na svom gostovanju u Zagrebu u svibnju prošle godine činjenicu da je Hrvatska pod pritiskom javnosti odustala od projekta Družba Adrija:
Danas je u Saboru provedena, po mom sudu, (pre)kratka rasprava o jednom bitnom zakonskom prijedlogu. Vlada je Saboru u redovnu proceduru ili kako mi to poslovnički kažemo u prvo čitanje poslala Prijedlog zakona o sustavu informacijske sigurnosti.
Iako je prijedlog zakona u Saboru obrazlagala Snježana Bagić, državna tajnica Ministarstva pravosuđa, iz teksta je sasvim jasno vidljivo da su autori teksta negdje iz sustava službe sigurnosti.
Konačni prijedlog zakona Vlada može ponovno u Sabor poslati već na ovoj sjednici koja traje do 27. travnja ili u toku svibnja mjeseca.
od vladimira zagorca smo čuli samo dvije rečenice, obadvije upućene novinarima. prva glasi: ne usudite se vi napisati ono što bih vam ja mogao reći, a druga je njegov vapaj: ljudi, pa zar vi nemate nimalo ljudskosti?
najprije o prvoj. što bi to zagorec mogao reći i o kome, a što bi bilo tako strašno da se to novinari ne bi usudili napisati i to danas, kada se o svima po novinama piše sve, naročito ako su u pitanu gadosti, pa često čak i ono što baš i nema neke bliske veze s istinom. a ovo što bi zagorec rekao ne bi se, eto, nitko usudio napisati. stvar je znači prilično gadna. i tiče se, sasvim sigurno, nekoga pred kim bi novinari morali strepiti, nekoga tko bi im mogao stvarno i naštetiti, ugroziti njihovu sigurnost, možda i život, ako bi se ipak ohrabrili prenijeti neka zagorčeva saznanja. pa tko to u hrvatskoj ima takvu moć i s kim je to zagorec usko surađivao kada je skupljao svoje bogatstvo od našeg novca, a o kome bi danas mogao pričati? surađivao je s onima koji su ga doveli na položaj na kojem je bio, a kasnije i odlikovali za ono što je za njih i za sebe radio. dvojice glavnih i nekada najmoćnijih više nema, oni ne mogu nikome nauditi i teško je povjerovati da bi se bilo koji novinar bojao o njima bilo što napisati, bez obzira kako strašno bilo to što bi zagorec mogao reći. radi se dakle o nekome tko je još uvijek moćan i to tako moćan da može biti i opasan. pa tko bi to mogao biti? počinje dakle zanimljiv kviz i tko zna kako će završiti ako zagorec jednom na nekom sudu počne točno odgovarati na postavljena pitanja.
