Javni prijevoz je često ono što razlikuje grad od grada. Svi iz manjih mjesta bez javnog prijevoza znaju koliko znači – za posao, društvene kontakte, kulturu, noćni život. Gradovi koji ga imaju – a da je skup, također znaju što to znači – povećanje automobilskog prometa i ružnu pojavu, socijalnu isključenost – kada čak i cijena (sufinanciranog) javnog prijevoza postaje previsoka. Situacija u Zagrebu, gdje je subvencija građana (kroz prirez) točno 50% prihoda ZET-a, a da je pritom preskup je – nedopustiva. Taj trošak je visok za poslodavca, visok za korisnike, visok za Grad Zagreb, a usprkos tome je ZET u gubitku.
Kao što sam već jednom napisao -- dovoljno bi bilo da napišem jedno ime i prezime (Benedict Anderson) -- ali ipak neće svi ljudi shvatiti, a osim toga, postoji minimalna duljina bloga na Pollitici, a dvije riječi su ipak premalo.
Dakle, gorespomenuti Anderson se pozabavio fenomenom koji se zove nacionalizam. Naoko svi znaju što je nacionalizam, ali je taj fenomen ipak prilično neobičan, ako malo promislite.
Zbog tradicije SFRJ i tadašnjeg izjednačavanja nacionalizma s ekstremizmom i šovinizmom ta riječ nekako još uvijek ima negativni predznak. To zapravo uopće ne stoji. Nacionalizam je jednostavno osjećaj pripadanja nekom narodu, i politički pokret, odnosno ideologija koji se gradi na tome.
Danas je nacionalizam -- odnosno, osjećaj pripadanja nekom narodu -- skoro samorazumljiv. Ali prije nekih 800 godina nije bilo tako, zapravo ako bi se nekog pitalo "što je" vjerojatno bi odgovor bio kršćanin, katolik...
Kako se to kasnije promijenilo je duga priča, i povezana je s nastankom modernog društva, države, demokracije (kakve-takve) i medija.
Do podataka o ZET-u je teško doći, budući se bilanca te račun dobiti i gubitka ugrađuju u konsolidirana izvješća. Ovih su dana iscurile neke brojke (za 2011. godinu). Analiza rashoda je, nažalost, nemoguća misija – budući tu ulaze nabavne cijene tramvaja, autobusa i tome slično. No ono što mene zanima jest – može li ZET –ponuditi putnicima besplatnu vožnju. Dakle, bi li se za iznos smanjenih prihoda od prodaje karata, za isto toliko mogao smanjiti rashod, odnosno kompenzirati ga. Struktura prihoda je sljedeća:
Prihodi u 2011. godini – 1,078 milijardi kn
- 568 mil. kn subvencija Grada Zagreba (53%)
- 316 mil. kn prodaja karata (29%)
- 194 mil. kn drugih prihoda (18%)
Uglavnom – ciljani iznos je 316 mil. kn. Pa pokušajmo.
Ne mojte me uzimati za ideloški ili nacionalno obojenog pojedinca. Ja to nisam nikad bila, a pogotovo to danas nisam. Svedok sam raspada ideološki nabijenih sistema. Uisitnu, zajedno sa vama i mnogim drugim svedocima pogubne podeljenosti. „Mi“ i „oni“. Nije važno ko su “oni“, važno je da po isključenju definišu kategoriju „mi“. Ja nisam pripadala nikada ni ovom „mi“, niti onim „oni“. Uvek sam sačuvala zdrav razum i izbegla apriorističku „mržnju“ nekog koga ne poznajem. I opet me ne interesuje da li će pobediti ovi „mi“ protiv ćirilice, ili „oni“ za ćirilicu. Zdrav razum bi savetovao da je uvek bolje znati više, a na manje.
Ali to je problem onih „mi“ koji će ćirilicu izbrisati, a nikako „onih“ koji to neće učiniti, i koji će u tom besmislenom natezanju izgubiti, ono što u fisici nazivaju „momentum“ u kojem treba ispravno odgovoriti na druga mnogo bitnija pitanja. Sačekajte tek trenutak, jer mnogo veći problemi već kucaju na vrata.
Navešću tek jednu karikaturu besmislenosti. Vratila sam iz Srbije pre par dana. Uvek idem autoputem Ljubljana – Zagreb - Beograd, do Rume, a potom hvatam put za Novi Sad.
Pisati i čitati sam naučio iz Bukvara. Ćirilica je bila prvo pismo kojim sam pisao i na kojem sam pročitao prve knjige, poput recimo "Avanture Gordona Pima" od E.A. Poea. I dan danas imam tu zbirku od dvadesetak naslova literature za djecu na ćirilici. Knjige sam naime strpao u školsku torbu kada sam odlazio iz Vojvodine, čovjek bi pomislio da će biti nešto od mene, ali gadno bi se zajebao. Mudroser bio, mudroser ostao.
U jednom periodu tokom rata, čak sam pomišljao na to da ih bacim, zapalim ili nešto slično dovoljno snažno i upečatljivo kao znak da sam raskrstio sa trulim istokom. Tenkovi sa ćiriličnim porukama "mira" na kojima su polupijani rezervisti imali svoje koljačke kabanalije, uvelike su pridonjeli osjećaju gađenja spram zbirke u kojoj se između ostalih nalazila "Morska zmija" Julesa Verna koja će me kasnije dovesti do njegove "Djece kapetana Granta" a onda dalje do "Morskog vuka" i "Zova divljine" Jacka Londona, te naravno neizostavnog "Bijelog očnjaka".
Sviraj to ponovo, Sam
Obzirom da je trenutni izbor tema uvjetovan hiperprodukcijom pojednihi članova foruma koji recikliraju klasiku; "and now something completely different". Montypythonovski.
Prvo definicija-Poricatelj;
Denier-prema merrian websteru je onaj koji poriče istinu. Taj gotovo religijski aspekt kratke engleske riječi podsjeća na termin "heretik", osoba koja je skrenula sa puta, ili osoba koja ne prihvaća vladajuću dogmu.
U zanimljivom članku
http://www.psychologytoday.com/blog/ulterior-motives/201105/why-is-the-b...
psihološka istraživanja pokazala su da ljudi daleko više vjeruju u globalno zatopljenje kada je toplije, doduše logično, sjetimo se samo lopata novinskih članaka koji nas ljeti bombardiraju vrućinama, topljenu ledenih kapa, glečera, a kada zahladi, onda se teme prebace na "podivljalo vrijeme" koje opet dokazuje da nešto nije u redu sa vremenom.
Kalifornijski guverner Jerry Brown u sklopu akcije koja podsjeća na McCarthyjevske hajke otvara webstranicu na kojoj jedno od poglavlja upućuje kako poznati "poriciatelja":
S obzirom da je pollitika.com mjesto dubokoumne intelektualne rasprave, pretpostavljam da ovo baš i nije mjesto za ovakve stvari (od dubokoumne rasprave neće biti ništa, osim ako si netko baš ne da oduška). S druge strane, par članova pollitike (u koprodukciji s parom tuceta piva) kumovalo je ovom projektu, pa možda ipak jeste - ne pitaj što još tvoja država može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti da ti sugradjani ne završe na psihijatriji.
Vidim da u posljednjih mjesec dana na portalu nema ništa novo. Jedni bi rušili državu kao promašene projekte, drugi bi rušili predsjednika, treči vladu, a četvrti ovo troje ispred. Nekome ne paše prelazak sa zimskog na ljetno radno vrijeme, neki o eurofilima i eurofobima, finskim cuckima i tako u nedogled. Lete pred očima latinski citati, sve mudrosti svijeta i dođe mi da se upitam ( ne želeći nikog povrijediti ) živi li netko nod nas na portalu pollitika.com. normalnim životom, malog čovjeka, radnika, seljaka, hodočasnika na biro za zapošljavanje i kontejner sakupljača.
Uvijek sam govorio da ljude treba slušati i razumjeti. Za uskrs od Blagoslova ( kod nas je u subotu na bdijenju i u nedjelju na misi) i bdijenja srećeš mnoge ljude i čuješ svašta.
Kolegice i kolege pollitičari koji žive u urbanim sredinama teško će moći shvatiti da je na djelu još jdna mužnja praznog vimena ili bolje rečeno novčanika. Ne radi se o mlijeku već o propisima EU što su sve naše vlade tako lijepo prihvatile a nikog o tome nisu obavijestile o načinu provedbe propisa. Vjerujte mi na riječ moj glas na referendumu za pristup EU bio bi drugačiji. Da se razumijemo. Ne krivim EU.
Evo što se dogodilo. Kupio sam novi bicikl. I to trebamo zaliti. Solidno!
Već par godina me s vremena na vrijeme zainteresira ova ideja, i što je više proučavam čini mi se sve bolja i bolja. Kako nemam vremena, a ni volje za detaljno studiranje stvari, nabacit ću kraći tekst bez prevelikih analiza pa možemo malo proljudikati.
Prije nekog vremena naletio sam na članak u kojem se spominje kako Kanada razmatra uvođenje osnovnog minimalnog prihoda za sve građane. Drugim riječima, svaki građanin Kanade dobijao bi određenu svotu novca koja bi mu bila dovoljna za preživljavanje, bezuvjetno, odnosno uvjet je samo državljanstvo.
Zazvučalo mi je kao pusta tlapnja i bajka, ne radiš ništa, a imaš lovu za osnovne potrebe. Ostvarenje mokrog sna svakog poštenog Balkanca. Odmah sam se bacio na čitanje i nakon par sati skužio da je zapravo u pitanju poprilično razumna ideja koja nudi malo drugačija rješenja za probleme koji nas trenutno globalno more.
