Evo sam se sjetio jednog lijepog proljetnog dana iz ljeta 1992.god. i situacije u kojoj sam se našao ,kriv i dužan.
Priča je istinita .
Znači ,po dolasku UNPROFOR-a u naše krajeve očekuje se prestanak ratnih djelovanja (oni koji su očekivali malo su se zeznuli) i postepeni prelazak na mir.
Čak se organiziraju mješovite policijske ophodnje (unproforac, Srbin i Hrvat) koji će zajedno nadzirati pink zonu.
Nije zaživjelo ,ali neću sad o tome.
Neki nadobudni šef planira ratnike pretvarati u redovne policajce ,što je na kraju djelom i uspijelo ,ali kasnije.
Rijeka Lonja prolazi ,kako samo ime kaže Lonjskim poljem i razdjelnica je između Moslavine i Posavine.
Tu sam odrastao ,to je moj kraj.
Tako dvojica kolega i ja dobijamo zadatak da čamcem obiđemo Lonjsko polje ,da izvršimo kakti nadzor lova i krivolova na poplavnom području sličnom ove godine.
Čamcem se može doći od sela Čigoć od Save primjerice ,do pod Kutinu ,Osekovo i dr.
Jedan kolega će upravljati čamcem ,drugi kolega će po potrebi uhićivati a ja ,eto znam pisati i znam teren ,hehe. Međutim ,radit ćemo svi sve ,zapravo ništa osim što budemo uživali u prekrasnom danu na vodi i u prirodi.
Marko Perković Thompson je jedna od onih javnih osoba, za koje sam se zakleo kako im nikada neću posvetiti toliko pažnje da bi o njima napisao tekst i tako (eventualno) na nekom forumu započeo još jednu vječnu bitku koja traje otkada je interneta u Hrvata. Ipak, sve ove protekle godine sa naglaskom na rane dvijetisućite pa do danas jedna stvar u vezi slavuja s Čikole je uvijek nekako ostajala po strani. Apsurdno, ali riječ je o glazbi.
Potaknut reakcijama cijenjenih kolega na dnevnik o „Main Kampfu“ prema kojima je Marxov „Kapital“ jednako zlo kao i Hitlerov „Main Kampf“, ako ne i veće zlo, odlučih napisati koju riječ o marksizmu koji se u percepciji javnosti šarlatanski sotonizira već desetljećima.
Općenita prihvaćenost nekog uvjerenja, očitost i većinsko odlučivanje vrlo su loši argumenti. Dakako, nikad ne postoji potpuno jamstvo da su jedni u pravu, a drugi u krivu i zato moramo stavove koje smatramo pogrešnim shvatiti kao poticaj za provjeravanje jačine vlastitih argumenata. Budući da sam politolog, a marksizam je jedna od važnih povijesnih političkih ideologija, vjerojatno ću moći što istinitije iznijeti postavke marksizma.
Socijalizam kao radnički raj
Povodom Dana planeta Zemlje
ZAŠTITIMO NAŠE DEPONIJE
Vidmo da su se neprijatelji prirode urotili protiv deponija, svi bi ih sanirali, zatvrali, otvarali spalionice. Sad kad su pozatvarali tvornice sad bi i deponije pozatvarali!
A što je s brigom za bioraznolikost? Koliko bogatstva i bioraznolikosti imamo na prosječnom deponiju! Muhe, bakterije, galebovi, štakori, psi lutalice.... Koliko je tako bogatija priroda! Na mjestu gdje je nekad bila bezvezna ledina s dva leptira i zecom sad imamo izobilje života.
Zašto ljubitelji priode ne istraže više ta bogatstva života, to izobilje života, cijeli jedan ekosistem.
Umjesto deponija oni bi spalionice, sve spaliti, pretvoriti u otrovni dim i ostatke sagorenih stvari koje onda treba nehdje sakriti.
Zašto ne prihvatimo i volimo prirodu koja se i s nama i bez nas nekako snalazi. U kojoj se život stvara i rađa i u nejneočekivanijim mjestima.
Zašto? Samo zato jer mislimo da bi nama mogli deponiji škoditi? Zato jer smatramo da nas ugrožavaju deponije pa ih onda moramo uništiti?
Kada je politika postala marketinska agencija?
Odavno, cini mi se, onda kad je drustvo postalo potrosacko drustvo postmoderne sa dezintegriranim vrijednostima za sve poznato. Kada su promijenjena pravila igre "kupnje i prodaje", kada je marketing postao osnov uspjesne proizvodnje koja je posljedicno nestala jer se najuspjesnije prodavao bofl zapakiran u sareni celofan. Drustvo u kojem su postavljena nova pravila, zapadna pravila cvrstom vezom povezalo je razne crvene tepihe, Hollywood, Brooklin, Warhoolovsku reklamu, proizvodnju, drustvo i politiku.
Alat politicara, retorika, talent, umjetnost i vjestina koja ima za cilj poboljsati sposobnost pisca ili govornika koji se trudi informirati, uvjeriti ili motivirati svoju audijenciju za ideje koje prezentira u odredenom trenutku i dalje je ostala nuznost u politickoj ekspresiji, no ne vise politicara. Drustvo postmoderne dovelo je do promjene zahtjeva prema sposobnostima politicara. Oni su danas postali roba koja se prodaje, bas kao i svaka druga roba. Dobra reklama, sareni celofan i niska cijena za sve su se vec dokazali kao najbolji prodavatelji klasicne robe, pa sto ne bi bili preneseni na politiku i njenu robu?
Mladi mudroslov Luka Leopoldović koji je postao predstavik učenika u Nacionalnom vijeću učenika RH nas je prije desetak dana u Jutarnjem listu poučio da ne ne treba gnjaviti s činjenicama kad imamo google pa tamo lako nađemo podatke.
To mi je baš super, dođeš kod doktora i kažeš da te nešto probada u križima, a doktor kaže nema problema sad ću utipkati u google da vidimo što kaže.
A zamisli tek veselja u operacijskoj sali, "sestro skalpel"-kaže doktor.
"skalpel, samo da ukucam u google pa da vidim što je to" - odgovori sestra.
Pa onda pitaš Sanadera otkud mu toliko bogatstvo, a oni lijepo kaže da se ne moraš zamarati činjenicama, bitno je da stekneš vještine. Pa ćeš postati bogat kao i on.
I kad izađeš na izbore ne treba nikakve činjenice znati, treba samo usvojiti vještinu izlaska na biračko mjesto i pravilnog zaokruživanja. Zato se puno ljudi uzrujalo, zbog malog izlaska na izbore. Pa to je jednostavna vještina, od birača se i ne traži ništa drugo nego da izvrši tu naučenu vještinu izlaženja na izbore i zaokruživanja glasačkih listića. Bespotrebno zamaranje činjenicama dovodi do slabog odaziva i neuspjeha demokratskih procesa.
Otac moj kojeg iznimno cijenim i poštujem je rekao: "Mi smo Hrvati". Naposlijetku, netko mi je to morao reći, nisam se ja sa svojih 10 godina osjećao kao Hrvat, ta pobogu iznenadio sam se kad mi rekoše: "Vukovar je Hrvatska, to ti je druga republika", za mene je tada Vukovar bio samo grad na drugoj obali Dunava gdje su se ljeti ljudi kupali kao i mi na ovoj strani, bili su poput mrava načičkani po obali. Ništa posebno i zasebno.
Otac se osjećao Hrvatom i to je u redu. Nosimo mađarsko prezime, što mi je znalo smetati u prošlosti, ali većinu korjena vučemo iz zapadne Hercegovine. Opet ovi naši Hercegovci kažu da su se po priči naši preci u Hercegovinu doselili iz Crne Gore, a stari moj kaže da se naš pradjed čije mađarsko prezime nosim doselio u Vojvodinu iz okolice Zagreba (!?), dakle odavde gdje sada živim. Jebote ja sam prastarosjedioc, a ne ovi dotepenci prigorci. Uglavnom kada ovom sekelji gulašu od porijekla pridodamo to da vanjštinom bacam na Ahmadinedžada (dobro, ljepši sam od njega, ali tamnoput sam to htjedoh naglasiti) ni staroiransko porijeklo ne treba isključiti!
Ovaj tekst napisao sam prije dva mjeseca i zaboravio na njega. Veljin dnevnik Dobra večer. Danas nije bilo vijesti. podsjetio me na njegovo postojanje pa sam ga odlučio objaviti kao dopunu teme o lošem novinarstvu.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Agencija GfKprovela je u prosincu 2012. godine istraživanje o povjerenju građana u pojedine institucije i ono je pokazalo kako 53% nema, a samo 21% ispitanika ima povjerenje u medije. Tim povodom Hrvatsko novinarsko društvo je održalo tribinu na temu »Zašto se novinarima (ne)vjeruje?« .
Oni koji su prije 83 godine u svojoj dnevnoj sobi uključili radio kako bi čuli BBC vijesti za taj Veliki Petak 18. travnja 1930. dobili su rečenice iz naslova. Danas nije bilo vijesti.
To danas gotovo bogohulno zvuči, toliko događaja, toliko svega, svuda. Javnost ima pravo znati, javnost želi znati, ma ta javnost to mora znati pa makar joj šopali niz grlo ili koji drugi tjelesni otvor. Uz to, svatko tko je ikad od trećeg razreda osnovne naovamo napisao neki sastavak ima sve predispozicije biti novinar, a ako slučajno ima i blog onda je odmah i istraživački novinar. Ego napuhan poput balona od sapunice se podrazumijeva.
Danas nije bilo vijesti. To je surova vijest koja prestravljuje one koji prodaju ono što stave u neiskorištene minute i na prazne stranice između reklama. Jagme se za slobodom medija umjesto za slobodom od medija. Zamislite, nešto se negdje dogodilo - no da li je to vijest? Ili vijest koja je bez dodira sa bilo čim što se dogodilo.
Fašizam ulazi na mala vrata i dok se bezlična masa otrijezni jame su pune, a kame skorenom krvlju obojene. I ono što se činilo marginalnim nebitnim problemom, prištem na koži društva začas se pretvorilo u kugu, u smrt. Bezličnih masa i ideja totalitarizama uvijek će biti, odgovornost stoga leži na protuteži osviještenih, spremnih na reakciju protiv bilo kakvih oblika i naznaka - izljeva mržnje, netrpeljivosti, jednoumlja.
Ruža Tomašić kaskaderka iz okolice Maglaja, vrlo nevješto pokušava svoju fašističku retoriku upakirati u patriotizam i domoljublje. Silno joj je stalo obračunati se sa „pljuvačima“ po njenoj miloj Hrvatskoj, a pljuvači su, pogađate – svi oni koji se ne slažu sa njenom politikom i politikom srodnih stranaka od kojih je jedna HČSP. Stranka koja nedvosmisleno koketira sa ustaškom ideologijom, i to nije moja proizvoljna interpretacija ma šta onaj buzdovan Miljak o tome mislio, na vlastite oči sam se uvjerio ćelavim glavama, pozdravima „Za dom spremni“ i „outfitu“ koji neodoljivo podsjeća na „Blood and Honour“ frakciju.
