pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prije tjedan dana sam vas pitao Jesu li građani Zagreba uistinu nezadovoljni Milanom Bandićem? (pogledajte zanimljivu diskusiju na tu temu na pollitika.com). I pokazalo se da sam bio u pravu, kako u pogledu građana, tako i vezano za Bandićevu poziciju - što je super primjer da ustanovimo da ono što vidimo mi, koji se aktivno bavimo politikom i biznisom, ne vidi nužno i većina građana. A u konačnici, oni odlučuju...
Prvo je Sanader izjavio da osobno planira pohod na Zagreb i Rijeku (isto vidi raspravu na pollitika.com) i dao SDP-u za misliti budući da su par dana prije iscurili njihovi podaci da mogu pobijediti u samo dvije županije na sljedećim lokalnim izborima. Bandić je lukavo iskoristio malo nesnalaženje i već je službeni kandidat svoje organizacije za gradonačelnika Zagreba.

Prije skoro dva mjeseca napisao sam projektni prijedlog za kreiranje cyber političkog vodiča Hrvatske.

Radno ime projekta se cijelo vrijeme mijenjalo, no namjena je ostala ista. Učiniti dostupnima sistematizirane informacije o javnoj političkoj mreži koja se kreira na prostranstvima hrvatske cyber sfere.

Omogućiti neupućenoj i nešto više upućenoj javnosti pogled na drugo lice politike. Daleko ljudskije, toplije, pravednije, plemenitije od onoga koje se jedino može vidjeti putem klasičnih medija. Povezati ljude sa dobrim namjerama, olakšati im suradnju i međusobnu podršku.

Sve ono bez čega se u politici ne može uspjeti, sve ono što nam internet tehnologija tako širokogrudno nudi, da bi bio gotovo grijeh to ne iskoristiti.

Na temelju te potrebe nastao je projekt PoliWiki, internet baza javne političke mreže.

Sad koja riječ o izvedbi projekta.

Ruža - Trogirski recept za lokalne izbore

Svjedoci smo sve izraženije bipolarizacije hrvatske političke scene u kojoj ni jedna od dvije najizraženije opcije nije u stanju dobiti apsolutnu potporu biračkog tijela kao ni preuzeti u dovoljnoj mjeri odgovornost u zaštiti nacionalnih interesa. Takva gibanja unutar političkog korpusa u Hrvatskoj su se sa još izraženijim negativnostima prelila i na lokalnu razinu blokirajući daljnji razvoj demokracije a samim time i efikasnost funkcioniranja lokalnih jedinica samouprave.

Ta dva politička pola u gotovo svim lokalnim sredinama su eksponirana kroz SDP i HDZ koji su svojim djelovanjem doveli do eliminacije, a nerijetko i asimilacije cijelog niza takozvanih malih stranaka. Naravno da usitnjavanje političkog korpusa na mnoštvo malih stranaka može predstavljati i nedovoljnu zrelost samog političkog korpusa sa jedne strane no isto tako to jest i dio procesa stvaranja stabilnih političkih stranaka odnosno stabilnog političkog okružja iz čega onda proizlazi i mogućnost stvaranja i kvalitetnog funkcioniranja lokalnih uprava i samouprava.

Ovaj sam tekst počeo pisati kao reakciju i odgovor na komentar Mr. Jaksa na njegovom dnevniku "Veliki desničari, nacionalisti ili totalitaristi":

link

Budući da je rasprava skrenula u neke vode oko "nacionalnih kategorija", odlučio sam to ipak staviti kao posebni dnevnik. Dnevnik je i dalje reakcija na tekst koji je napisao Mr Jaks, ali je i šira reakcija na neke određene izjave (u tom smislu ću se i referirati na te određene izjave, ali generalno gledajući), pa smatram da ipak treba to staviti kao poseban dnevnik. Naravno, ne očekujem samo komentare Mr Jaksa, nego i svih drugih pollitičara, zato i stavljam to kao poseban dnevnik :))

Nakon objave potpredsjednice Agrokora Ljerke Puljić da su “poslušali svog premijera te su smanjili cijene nekim prehrambrenim artiklima”, za očekivati je da HTV započinje program s “dobro jutro gospodine Sanaderu, upravo smo čuli da ste se probudili”.
Nešto ljigavije nisam čuo od vremena Tito = partija i Tuđman = hrvatska.

Objavom smanjenja cijena Vlada je bila ugodno “iznenađena” i pucala je od zadovoljstva. Vlada očekuje da to naprave i drugi proizvođaći i trgovci.

Ako se samo za nekoliko dana vratimo unatrag dolazimo do vijesti koja u cijelosti pretvara trijumf u poraz:

zbunjen sam. totalno sam zbunjen. a vjeruj te mi, kolegice i kolege, to nije lako postići. o tome vam mogu posvjedočiti neki od mojih poznanika i prijatelja koji sudjeluju u raspravama na pollitika.com. nisam rođen početkom 1950.tih da bih mogao svjedočiti o „zlatnim“ danima planske ekonomije i dogovornog gospodarstva, ali sam čuo nešto o tome i „uživao“ blagodatima posljedica tih „zlatnih“ vremena. sjećam se šverca kave u zemlju. i to nepržene, u zrnu. sjećam se parne i neparne vožnje automobila. sjećam se i točkica bez kojih se nije moglo do praška za rublje i masu drugih, nužno potrebnih, artikala iz trgovina robom široke potrošnje. iako nisam kužio o čemu je riječ, sjećam se i vremena galopirajuće inflacije. neki će se, možda, pitati koliko sam star da se toliko stvari sjećam. odgovor je jednostavan, jako dobro pamtim.

Veoma živa rasprava o mogućim članovima Povjerenstva za spiječavanje sukoba interesa koji će biti izabrani iz „redova javnih uglednih osoba“ a pogotovo nagađanje o novom predsjedniku, vođena u lipnju mjesecu najprije u saborskim kuloarima a kasnije i u samoj sabornici bila je povod moga ponovnog pažljivog isčitavanja Zakona.
Pogotovo zato što se broj članova Povjerenstva sa sedam povečao na jedanaest.
Analizirajući Zakon uočio sam jednu nelogičnost: odredbe zakona NE odnose se na pet od jedanaest članova Povjerenstva.
Naime, u Povjerestvu sjedi šest članova iz redova zastupnika ( koji su obuhvaćeni primjenom Zakona) i pet iz „redova janih uglednih osoba“ ( koji NISU obuhvaćeni primjenom Zakona).

Vladimir Štengl najpoznatiji je vukovarski HDZ-ovac koji već godinama suvereno vlada Vukovarom kao kakvom despotijom. O njemu smo prvi put pisali još tamo daleke 2005. godine kada su Štenglovi podigli tužbu protiv Damira Fintića, vlasnika portala vukovarac.net, zbog navodnih duševnih boli prouzrokovanima anonimnim komentarima na objavljene članke. Tužba je bila na 101.000 kuna. U međuvremenu vukovarski sud polako ali sigurno okončava postupke u korist Štenglovih iako su tužbe van svake pameti u eri digitalnih komunikacija.

Uvod:
Razmišljao sam da li da ovaj članak označim kao «Copy – Paste» sudac, strana -7- , ili kao komentar na aktuelni dnevnik o sigurnosti u prometu. Ima elemente i jednog i drugog. Objavljujem ga kao samostalni članak pod navedenim imenom, što je pomirbeno. Ako ćete se zabaviti čitajući, onda sam uspio. Ono što je manje zabavno jest da je događaj istinit.

I

Ne možete kao sudac cijeli radni dan gledati u spise. Bijeg od stvarnosti najčešće je pogled na suradnicu ili kroz prozor u vanjski svijet. Lijepi pogled na parkiralište na kojem se uvijek nešto dešava. Po autu koji se parkira mogu knjigu napisati o njegovom vlasniku. Toliko sam se u 5 godina izvještio.
Prilazi crni SUV i pored bezbroj slobodnih mjesta parkira se na sredini tako

INA 3.9.2008
2 days after
ZSE Close: 2820,03 High: 2869,00 Low: 2806,00

Iliti kako Hrvat Mađaru ne vjeruje...

Ovo je zapravo trebala biti priča o INA-i i zašto ona vrijedi ili ne vrijedi 2800 kn po dionici. I zašto bi ili ne bi mali dioničari trebali biti zadovoljni sa 80% zarade u godinu i pol dana - ili kako kaže Kardum na HTV da je to 6 mjesečna prosječna plaća.

No, kako sam to već pisao po nekim formumima sve pod geslom 'Zašto ne dam INA-u za 2800' pa mi se ne da preljevati iz šupljeg u prazno, a i dok razmišljam o argumentima sve više se formira novi tekst koji sada polako dobiva svoj oblik.

Zašto praviš slona od mene...

Zapravo osnovni problem u cijeloj priči MOL-INA-Vlada-OMV nije u cijeni ni koliko INA stvarno vrijedi ni da li su bolji Mađari ili Austrijanci, već u načinu na koji ova Vlada gleda na svoje građane.
Kao na slonove.

Nakon što je jutros među novinarima prostrujala informacija da je Digitel Multimedija stopirala još jedan skandalozni tekst s dokumentima kojima dokazuje Vladimir Šelebaj Sellier u trajnom sukobu interesa zbog angažmana s HTV-om na kojem je urednica Dijana Čuljak, dogodio se nagli preokret. Uprava Digitel Multimedije, kako bi spriječili da se situacija ponovi i time ugrozi 18 milijuna vrijedan projekt sapunice na HTV-u koji se upravo ovih dana krenuo promovirati, očigledno je procijenila da im nastavak trakavice Čuljak-Šelebaj može donijeti samo više štete nego koristi i nakon toga je uslijedio potez Šelebaja. Više o svemu vijesti Muž Dijane Čuljak napustio Digitel na business.hr.

Umro je Anđelko Erceg. Osnivač i urednik „Makarske kronike“.
Upoznao sam ga početkom 1989. u redakciji tadašnjih „Radničkih novina“.
Od toga prvog susreta pa do njegovog preranog odlaska bili smo prijatelji.
Kada sam jutros na portalima vidio tu vijest, najprije pomislih „ Pa ne valjada on. To je neki drugi Anđelko“. Čuli smo se prije mjesec dana. Pozvao me da svakako ljetos posjetim njegove Tučepe i redakciju „Makarske kronike“ na koju je bio tako ponosan. Nije mi ni spomenuo da je bolestan. Ni sada ni prošle jeseni kada me posjetio u Saboru. O sebi zapravo nikada ni nije puno govorio.

Kao novinar „Radničkih novina“ zaslužan je za otvaranje medijskog prostora nama, tada „disidentskim“ sindikatima. Omogučio je meni, Milanu Krivokući, Vesni Kanižaj i Mladenu Mesiću prvo javno iznošenje oštrih kritika na tadašnji sindikalni pokret, novih ideja i legitimnost novih sindikata koji su nastajali.

Počeo sam komentar na komentar leddevet (a na moj tekst o anomalijama u turističkim pretvorbama ”Déjà vue: LRH ili već mnogo puta odgledana supunica!?” , ali je teško objasniti što se zaista događa u malo riječi. Naime leddevet je signalizirao jednu pojavu koja je ove godine bojim se postala masovna – a to je kako jedno uspješno turitičko poduzeće (lošinjska Jadranka) se u jednoj godini od stabilne poslovne uspješnice pretvara u poslovnog gubitnika (nadajmo se privremenog). Zato se po običaju moj komentar pretvorio opet u samostalan post (ali s dobrim namjerama da podrobnije objansim što nam se možda događa, a to što nam se događa da nije nimalo naivno).

Eto što ti je slučajnost. Da san jučer u vrime Dnevnika osta samo pet minuta duže siditi za kompjuterom, ovog posta ne bi bilo a ja bi večer proveo ... pa nekako bih, a sigurno ne bih pisao ovaj post (koji se rastegnuo eto i na današnji dan, a to što su žena i djeca kod punca i punice je razlog ovolike „slobode slobodnog vremena“ ;-). Ali, prilog u jučerašnjem Dnevniku o nedostatku „informatičke radne snage“ u Hrvatskoj me naprosto natjerao za tipkovnicu (btw. vidi, vidi, opet/još Šprajc vodi Dnevnik, al kolko čujem na Prisavlju je prava nevera ;-).

Jel' to nekome konačno sinulo, ili se radi o tradicionalnoj novinarskoj priči za jedan dan, da se malo „olakša“ nacionalna savjest pa da onda možemo mirno dalje do sljedeće takve priče sve dok se ciklus opet ne zatvori prosvjedima maturanata zbog uvođenja državne mature (a biti će ih ;-)? E, to tek treba vidjeti.

Ovaj vikend smo nažalost preko TV vijesti svi bili svjedoci najtežeg, "najcrnjeg" vikenda na hrvatskim cestama, kada je u manje od dva dana poginulo sedamnaest ljudi. Nažalost, puno prečesto gledamo takve vijesti na televiziju, puno prečesto se takve tragedije događaju na hrvatskim cestama. Pitanje je: zašto? Radi li MUP, Vlada svoj posao? Kako to spriječiti?

Pogledajmo policijsku statistiku: u prvih sedam mjeseci ove godine dogodilo se ukupno 30 907 prometnih nesreća, što je 11 % manje nego prošle godine (pretpostavljam za isto to razdoblje). Isto tako, ove se godine dogodilo gotovo 12 % nesreća manje s ozlijeđenim osobama, ali čak 6.7 % nesreća više s poginulim osobama. U odnosu na prošlu godinu ima manje ozlijeđenih, ali više poginulih. Statistika kaže: 366 poginula u prvih sedam mjeseci (a toj tužnoj statistici samo protekli vikend moramo dodati još sedamnaest ljudi. Prošle godine, u istom razdoblju, poginulo je 359 ljudi, dok je u cijeloj 2007. godini poginulo 619 osoba.

Stravično, zar ne?