Eto ga, godinu dana nakon Kostelićevih 999 dolazi mjesec konačnog raskrštavanja s "voljenjem" političara.
Nije to toliko da su se zgadili nego je prvi put da se iskristaliziralo kako im se ne vjeruje u niti čemu. Sve što se potpisivalo zadnjih 6 godina je nama nepoznato toliko koliko njima tek predstoji jerbo su oni imali manje vremena od nas proučavati što je ispotpisivano. Nitko od njih, te niti jedna jedina osoba u ovoj svijetuDržavi(tm) ne zna što nas očekuje ulaskom u EU.
Kampanja se svodi na jedan pdf teksta (ili dvadesetnešto jednostraničnih sa slikama) na www.vlada.hr oko kojeg se koncentrira sva njihova pažnja do 22. siječnja. Javna rasprava koja se svodi na izađimo kao Velika koalicija na čelu s Josipović, Pusić, Kosor i Milanović, snaga pojave i koncentracija na količinu teksta ravnog kolumne nedosadnog novinara, uz priloženo kako odustati neće i razglasit će ga opet skupa sa srpskim ulaskom, među običnim ljudima je oblikovalo jednu jedinu priču, onu kako ćemo vjerojatno ispozaukruživati ne ali će ovi iskaramarkati i od nas i od EU.
Službena himna referendumske kampanje za EU bi trebala biti You don't love me and I know now.
Stoga do 22. siječnja predlažem svima njima koje ne volimo (btw, ako me sjećanje ne vara ovo je najobljubljenija vlada i ljudi do sad - Zlatar je politički najjebozovnija persona u povijesti Hrvata - tako da je nama Hrvatima koje još uvijek povijet uči jasno da će njihov pad biti epohalnih razmjera) da ustanu i zapjevaju iskreno i od srca, kao da su zasjeli oči u oči s hit depo-om,
no no no,
znamo da nas ne volite
i da ste pametni,
ipak,
toliko nam ništa nije jasno,
i molimo Vas,
ne pitajte nas do 22.
