„Nitko ni da umre, ni da se razboli..“

• Dnevnik ppetra - Sub, 02/10/2010 - 01:02
• Glasujte
  36 Up Down
• Komentari 19 dodaj komentar

„Nitko ni da umre, ni da se razboli..“

Neplanirani susret s poznanicom i njen kratki osvrt na proteklo životno razdoblje:
„O, radim tu već tri godine. Gazda je u redu, plaća mi je relativno dobra i moram biti zadovoljna. Muž mi ne radi, nedavno je dobio otkaz, propala firma i eto sjedi kod kuće. Malo se bavi nogometom, trenira neke klince i tješim ga: nismo u kreditima, u svojoj smo kući, iskrsnuti će već nešto. Istina, zovu ga neki , jer i za njega u ranim četrdesetima, ima nekoga posla, ali nema i plaće.
Pitao je što će biti s plaćanjem, a uslijedio je odgovor kako je ovaj svojim radnicima upravo isplatio plaću za treći mjesec. I zbrojio on sebi kako bi pola godine bio bez plaće, a tada možda i bude nešto, ako poslovanje bude jednako uspješno kao sada.
Zahvalio je na ponuđenome poslu riječima: „Ne želim moljakati tu i tamo za ponekih 200 kuna na crno, ne mogu ja takvo što više trpjeti. Radije se neću micati od kauča, još nitko ovdje u Slavoniji nije umro od gladi, pa valjda neću ni ja.“
Pokušali smo kod svih poznatih, ali ni na koga se ne mogu ljutiti, jer jednostavno shvaćam kako oni ne mogu ništa učiniti. Ipak, još nam je i dobro, makar ja radim, kako je tek onima kod kojih nitko ne radi?“
I nasmiješi se.

Na natječaj za učiteljicu u obližnjem selu prijavilo se sedamdesetak osoba.

„Kćerka mi je završila hrvatski jezik i književnost. Nigdje ne radi, a ne vjerujem ni da će naći posao. Ipak, naradila se, utrošila svoju mladost da bi, na kraju, bila nezaposlena – tko zna do kada.“, priča je zabrinute majke.

I podsjeti me sve to na vrijeme, koje u uskom krugu poznanika nazivamo: „nitko ni da umre, ni da se razboli,.. a i nikoga da pregaze“.

Dvije sestre, s tek završenom višom pedagoškom školom, u to doba, odlučile aktivno tražiti radno mjesto, a ne samo se prijaviti na Zavod za zapošljavanje i čekati. Imale one neke veze, ali nije baš lako izmisliti 60-tak sedmogodišnjaka za njihova radna mjesta.

I tako, stigle one u jednu od gradskih škola, pitale ima li ikakve šanse u dogledno vrijeme za njihovo zapošljavanje.
Dobivši odgovor nisu mogle suzbiti svoje razočarenje, pa ni ljutnju, i jedna od njih glasno, pred već zaposlenima reče: „Ma, nitko ni da umre, ni da se razboli, a nikoga ni da pregaze..“

Prošle godine. Prošao i rat. Njih dvije danas rade u školi, imaju državnu službu i mnogi im zavide na kakvoj-takvoj sigurnosti. Vjerojatno se više i ne sjećaju tih svojih riječi, ali oni pred kojima su bile izrečene i danas nam ih znaju prepričati, kada ih razgovorom dotaknu. Nisu im to zaboravili.
Možda sada i njima, slični im ljudi, požele istu sudbinu, kako bi riješili svoj problem i zasjeli na njihova mjesta.
Teška su vremena, a svatko najviše voli i razumije samoga sebe.

Puno je nezaposlenih.
„Mali obrtnici, njih 10-tak tisuća zatvara obrte i mnogi od njih pokušavaju preživjeti radeći na crno“, piše u novinama.
Žene se snalaze, čuvaju tuđu djecu, rade poslove spremanja stanova, glačanja rublja, uzdržavanja nemoćnih, čišćenja stubišta, kopanja po kantama...

Pravo je umijeće naplatiti svoj posao i ljudi sve više prihvaćaju manje poslove koji ih nenaplatom ne bacaju u bankrot. Rade na sivo, na crno, na dug, na obećanja....

„Nema novca. Prebijaju se dugovi. Ponovo dolazi vrijeme trampe roba i usluga. Uzimaš bilo što, što ti daju: drvo, namještaj, peći, građevinski materijal, auto, kombi, moliš, kumiš, prijetiš, ovjeravaš kod javnoga bilježnika kojekakva osiguranja naplate, tužiš kada nemaš više nikakvoga izlaza,.... prodaješ tuđu robu kako bi platio svoje radnike za obavljeni posao.
Jednom sam čak izvukao dug uzevši 10 000 tangi. Uspio sam ih prodati na veliko, u ono vrijeme. Bilo je šala na tu temu, ali sretan sam što sam uspio izvući novac makar za dio obavljenoga posla.
A koliki su me samo zavaljali. I ja sam, zbog toga, morao ponekad zavaljati druge, a mrzim to iz dna duše.
Ne znam do kada ću izdržati, mislim da ću ipak morati odjaviti obrt“, priča je jednog od građevinara, koji radi od jutra do sutra, za sada plaća svoje radnike, a nakon što se jedva izvukao iz opasnosti gubljenja kuće zbog duga u nekoj od banaka, ne prihvaća poslove „na kraju lanca“, jer je i naplata uvijek takva.

„Ne spominji mi te Talijane. Radio sam kod njih, išao od sajma do sajma i pravio štandove, a onda su počeli plaćati kao i naši. Valjda misle da s nama smiju tako, čuli su kako smo mi na to navikli kod kuće.
Vratili smo se.
Pravili smo prozore u zaštićenoj gradskoj jezgri. Sve po starom kalupu. Bili su to pravi majstori. I okapnice iznad vanjskih krila smo napravili.
Teškom mukom naplatili smo prvu polovinu dogovorene cijene. Sve ok. Napravimo mi preostali dio posla, odvezemo i počnemo ugrađivati. Pitamo novac, a gazda kaže: „Samo da odem do banke“. Prolazi vrijeme, ni gazde, ni novca, a mi radimo. Poznata situacija, a prozori već ugrađeni. Nema druge, skidaj makar krila i vozi kući. Još nas nisu zvali, a krila su još u radionici, u podrumu“.

Bilo je ,u to vrijeme, otvaranja mnogih trgovina i poduzeća. Poneki su ih otvorili tako da ih imaju za bolje dane. Svi su se vidjeli u klasi kapitalista, makar onih najsitnijih.

A onda novi zakoni, još moraš i dobro platiti za zatvaranje istih. Državi malo love na otvaranju poduzeća, a onda i malo više na zatvaranju.
Posadiš jelke, a kada su narasle ovi ih uvezoše iz Mađarske. Uzgojiš svinje, a oni uvezu desetljećima staro meso. Prekvalificiraš se, platiš za doškolavanje s fakulteta do trgovca, a onda ovi uvezoše strane trgovačke lance i unište male trgovine. Pečeš rakiju, nešto i zaradiš, a onda ti donesu novi zakon i nema više ni toga. Kupiš stan da ga iznajmljuješ i tako osiguraš bolju „mirovinu“, a već ti najavljuju da ni od toga neće biti ništa. Proizvedeš žito i plaćaš njegovo čuvanje, a onda ti zagube tvoju pšenicu. Dobiješ poticaj za podizanje trajnoga nasada, a kada ovaj dođe na rod prodaju vinariju onome kome je cilj da te što prije uništi. Glasuješ za njih, a oni poslije izbora postanu netko drugi. Kladiš se, a oni dogovaraju rezultate. Hoćeš u EU, ne daju ti. Predomisliš se i nećeš EU, naprave Ustav da te uvuku u EU.
Imaš love, hoćeš još više- malo financijskoga inženjeringa i riješe te love.
Sve se ciklički ponavlja.
I sada slična stvar kao nekada, opeljušili građanima milijune eura uz pomoć lijepih postotnih obećanja i dobroga poznavanja pohlepe.

Pred vratima je oštra zima. Loša predskazanja vise u zraku. Slijedi borba za nečije pozicije.
Životna filozofija „ma nitko ni da umre, ni da se razboli, .. a ni da ga pregaze“ svom silinom iz sjećanja vratila nam se u život.

• Dnevnik ppetra - Sub, 02/10/2010 - 01:02
  
• Komentari 19
• 1952 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar