pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Čine se pretjerane sve one fore iz američkih filmova gdje srpski ratni zločinci u bijegu od međunarodnih vlasti žive na samo tako branjenim rančevima okruženim minskim poljima i dečkima u maskirnim uniformama naoružanima uzijima i opremom za noćno izviđanje. Bosanski srpski psiho živio je kao podstanar, umjesto u blindiranim mašinama s vozačem i tjelohraniteljima vozio se beogradskim javnim prijevozom. Umjesto skupe plastične operacije, lik se doduše vrlo uspješno, ali ipak solo transformirao u šumadijskog dedicu, i na kraju umjesto da je s ostalim fanaticima na ilegalnom globalnom tržištu pribavljao uran i dijelove za atomsku bombu kojom će razoriti sve neprijatelje svete ideje o Velikoj Srbiji, bio cilj Zagreb ili Washington, naš je dedica sveo karijeru na pomaganje sugrađanima kojima se ne može dignuti. Jebiga, kad već nije mogao riješiti potenciju cijeloga naroda, «podizao» je impotentne pojedinačno, spašavao seksualni život srpskih građana i liječio im psihu narodnom medicinom.
Po mnogo čemu je fascinantna ova priča s uhićenjem Radovana Karadžića, posve neočekivana i nesvakidašnja. A zapravo do boli logična i obična, jedina moguća, sasvim realna. Teško je sad reći kako se on osjećao u svojoj silom nametnutoj koži takav kakav je bio, ali očito je da se navikao na ulogu na koju je poslije Daytona, pa pada Miloševićeva bio osuđen. Nema sumnje da su svi oni koji u jednoj državi trebaju znati takve stvari znali dobro tko je Dragan Dabić, što radi i sve ostalo, ali ne mogu da ne steknem dojam da se od puste fanatičnosti jednog naroda na kraju sve svelo na – ko te jebe, jer što bi sad ionako siromašna i nikakva rulja skupljala pare za propalog revolucionara, skrivali ga i pazili kao u pričama i filmovima o narodnim herojima i velikim pravednicima. A s druge strane kad vidiš na TV-u one bolesnike po Palama i drugdje, koji nariču, plaću nad sudbinom jednog manijaka, višestrukog ubojice i kvaizipolitičara s nenormalnim, utopističkim ambicijama, ne možeš vjerovati da nakon svih ovih godina ima (toliko) ljudi koji ne shvaćaju, ne vide, ne znaju, ne žele znati…. U doba kad za informacije nema granica, kad se sve zna, sve je poznato, jedna Srebrenica s razlogom ima status Jasenovca i Aushwitza…. A opet vidiš u TV anketi mlado, urbano čeljade kako bleji o sramoti srpskog naroda jer domaći izdajnici uhvatiše sveca Radovančeta, mater mu manijačku.
Prekrasno je to što se dogodilo, pa i toliko godina kasno. Prekrasno je i sjajno. Dobro i pozitivno. Bilo da je iz perspektive žrtava, njihovih obitelji, ili Srbije kojoj naprosto treba to uhićenje, ko što im treba hitno privođenje onog drugog mesara, onog izvršitelja Karadžićevih bolesnih ideja, Mladića. Karadžić je prst na okidaču, a Mladić metak, onaj otrovni, smočen na vrhu s cijanidom. Radovan je mozak, a Ratko šaka, još otkako je po dalmatinskoj Zagori haračio po nejakima, kukavica smrdljiva. I baš ovih dana dok gledam na televizijama bivših republika Juge sve te užasne slike iz prošlosti, i prisjećam se grijeha tog notornog psihijatra pjesnika i svih njegovih Mladića, ne mogu da ne popizdim zbog činjenice da Antu Gotovinu trpaju u totalno isti koš, bez ikakve razlike. A razlike su samo takve, među njima nema nikakvih dodirnih točaka. Nema sličnosti čak ni između osvjedočenog, pravomoćno osuđenog ratnog zločinca i ubojice starih baba Norca i Karadžića, a kamoli između Radovana i Ante. Utoliko je strašno živjeti u svijetu s ovakvim ishodom devedesetih!
Zanimljivo, oko uhićenja Radovanova nema multimedije, tako uobičajene za ovo doba informacija u kojem smo gledali kako Sadam Husein propada dok mu omča stegnuta oko vrata isti taj vrat lomi. Gledali smo generala Gotovinu kako uživa u crnom vinu nakon objeda u nekom restoranu i čudi se inspektorima što odnekud izletješe…. Ali nismo vidjeli i štoviše, još uvijek ništa ne znamo o detaljima privođenja srpskog luđaka pjesnika. Šteta, jer na Youtubeu bi to bio jamačno hit! Privođenje ispaljenog, starog hipika, ha.
Na stranu te trivijalnosti, pravo je pitanje gdje je ili još bolje, kad će onaj drugi, kad će Mladić odigrati svoju povijesnu ulogu na braniku domovine (pardon – otadžbine), odnosno kad će Srbija žrtvovati svog generala u za njega posljednjoj bitci, potrošit ga za ulaznicu u Europu? Nadam se što prije. I jako me zanima u kakvom će stanju njega javnost vidjeti prvi put nakon svih tih godina, je li on možda taj hollywoodski ratni zločinac, lik sa stranom vojskom kojeg čuvaju ruski plaćenici u nekakvoj utvrdi s minskim poljem i dečkima u maskirnim uniformama s uzijima. Ili će prije, s obzirom na sudbinu Radovanćetovu, specijalce dočekati negdje u okolici Čačka gdje sjedit će ispred neke seoske trgovine gdje se pije zidarsko pivo s poljoprivrednicima iz mjesta, s kojima komentira utakmicu lokalnog nogometnog kluba iz neke županijske, ili kako se tamo regionalni sektori već nazivaju, lige. Kako bilo, samo da bude brzo, da jednom za svagda završi ta ratna priča. Kako za njih, tako i za nas. Jer što prije vrijeme umrtvi sve te puste fanatike s bilo koje strane, koji slave radikale i luđake, svima će nam biti bolje. Svima, bez razlike. Jedan je manje, idemo dalje.