pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Današnji datum ima za mene posebno značenje. Naime, 19. svibnja 1985. izveo sam u najboljoj i najljepšoj koncertnoj dvorani Muenchena, Herculessaal, koncertno, hrvatsku operu Nikola Šubić Zrinski, Ivana pl. Zajca. Solisti i zbor, Nijemci, pjevali su na hrvatskome a svirala je Suedwestfaelische Philharmonie iz Siegena.

Bila je to prva izvedba Nikole Šubića Zrinskog u inozemstvu, prva izvedba jedne hrvatske opere u kojoj su strani pjevači pjevali na hrvatskom, i jedan od najvećih kulturnih poduhvata koje je hrvatska politička emigracija ikad izvela.

Želim objasniti neke pojedinosti koje su danas zaboravljene.

Od 1972. god. moja supruga i ja živjeli smo u Njemačkoj. Bile su potrebne duge godine snalaženja i raznih neprilika da se uspijem vratiti svojoj struci – glazbi. Godine 1979. preuzeo sam u jednom manjem mjestu u blizini Muenchena vođenje zbora a nešto kasnije dobio sam posao crkvenog glazbenika u župi sv. Marka u Muenchenu. Godine 1983. orkestar Suedwestfaelische Philharmonie raspisao je natječaj za kompoziciju a pravo sudjelovanja imali su skladatelji koji žive u Njemačkoj i nisu prešli 40 godinu života. Kako sam u to vrijeme puno skladao za moje zborove, sjeo sam i napisao jednu 20- minutnu skladbu za veliki orkestar. Ubrzo mi je javljeno da moja skladba nije prošla na natječaju, ali da sam ušao u uži krug, pa da me zbog toga pozivaju na Skladateljski tjedan koji su tog ljeta 1983. trebao pod vodstvom koreanskog skladatelja Kim Junga održati u Siegenu.

Na Skladateljskom tjednu trebali su oni skladatelji, čije su kompozicije bile prihvaćene na natječaju, sami dirigirati orkestrom, a na kraju tjedna bio je predviđen i koncert i snimanje za radio-stanicu WDR-a. No već prvi dan došlo je do zgodnog incidenta. Mladi skladatelj Jim Franklin, inače Australac, nije bio u stanju dirigirati svoju, tehnički vrlo zahtjevnu kompoziciju. Intendant orkestra gospodin Gerd Fabian obratio se nama prisutnima i zapitao da li je netko od prisutnih spreman uskočiti kao dirigent, jer i koncert i snimanje se moraju održati. Svi prisutni su vidjeli partituru Franklinove skladbe i svi smo znali koliko je tehnički teško izvediva. Pa ipak, jedini sam se javio ja, računajući da nemam što izgubiti. Ako uspijem mogu samo dobiti, a ako izvedba ne bude baš najbolja moje mjesto crkvenog glazbenika u Muenchenu me čeka. Ukratko: uz Franklinovu pomoć u toku noći svladao sam najkompliciranije dijelove partiture i već idući dan održao prvu, vrlo uspješnu probu s orkestrom. Došao je i prošao koncert i snimanje za WDR, završio je Skladateljski tjedan i za vrijeme doručka u hotelu pojavio se gospodin Fabian i ponudio mi ugovor za 10 koncerata u idućoj sezoni. Dakle uspio sam uskočiti u ligu profesionalnih dirigenata. Suradnja s orkestrom i koncerti dobro su krenuli.

Početkom 1984.g. sudjelovao sam tako u Siegenu u razgovoru o mogućnostima i idejama za koncerte koje bi orkestar izvodio u idućoj, 1985. godini koja je bila proglašena „Europskom godinom glazbe“. U ljetu godine 1984. na našoj terasi pri kavi sa suprugom i mamom, dok su se djeca igrala u vrtu, odjednom sam rekao: “Znate što? Izvest ću u Muenchenu „Nikolu Šubića Zrinskog“ kao hrvatski doprinos Europskoj godini glazbe“. To je tada u našoj situaciji zvučalo kao znanstvena fantastika. Bilo je jasno da sav rizik tog pothvata moramo preuzeti na sebe.

Trebalo je riješiti pitanje financiranja, orkestra, zbora, solista i prije svega dvorane. Naime, dobre dvorane su u Muenchenu zauzete po dvije do tri godine unaprijed. Odjel za kulturu grada Muenchena i Muenchenska nadbiskupija bili su spremni pomoći a pomoglo je i Hrvatsko narodno vijeće. Nadbiskupija i HNV dotacijom a Odjel za kulturu grada Muenchena tzv. garancijom pokrivanja gubitka. To je značilo da sam s njima potpisao ugovor kojim mi oni garantiraju da će do točno određene svote pokriti troškove koji ne budu pokriveni iz drugih izvora.

S gospodinom Fabianom sam lako sklopio ugovor za koncert u Muenchenu iako je on bio pomalo uznemiren činjenicom da u njemu dostupnoj literaturi nije mogao ništa pronaći o skladatelju Zajcu.

Pa i s dvoranom Hercules sam imao sreće. Bila je zauzeta kao i uvijek cijelu 1985. g., osim jednog termina i to je bila ta nedjelja 19. svibnja. Bez razmišljanja sam odmah prihvatio i rezervirao taj termin.

Kao crkveni glazbenik izvodio sam već do tada brojne mise i druge velike skladbe za koje sam trebao vokalne soliste, koje sam pak angažirao među mladim studentima pjevanja na muenchenskoj Muzičkoj akademiji. Na taj način izabrao sam mlade pjevače za naslovne uloge u operi i započeo s njima vježbati. Dakako, teže je bilo naučiti hrvatski nego melodiju.

Nešto teže je bilo sa zborom. Odlučio sam angažirati samo muški zbor, a od mojih zborova iz raznoraznih razloga nije niti jedan dolazio u obzir. No, kako se o mojoj ideji pročulo, stupio sam u kontakt s dirigentom Muenchener Kammarchora, sastavljenog od 30 poluprofesionalnih pjevača, a zbor smo još popunili s boljim pjevačima iz mojih zborova pa je tako i zbor započeo vježbati negdje u jesen 1984. godine.

Radio sam intenzivno sa solistima, prvo sa svakim posebno gotovo svaki dan u jesen i zimu 1984.g. a probe s orkestrom su bile predviđene u drugom tjednu svibnja 1985. god. Zbor je pak probao redovito svaki tjedan tri puta, a ja sam odlazio od vremena do vremena na te probe kako bi s pjevačima, redom Nijemcima, vježbao izgovor.

Uz mnoge jezične barijere u Nikoli Šubiću Zrinskom postoji i tekst:“ ... smrt vragu smrt..“ E, pa nema Nijemca kojem to ne bi bio problem izgovoriti.

Početkom 1985.g. već su bili potpisani svi ugovori. U ožujku smo započeli s propagandom putem novina (dakako u prvom redu emigrantskih), dijeljenjem letaka na mjestima gdje se okupljaju Hrvati itd. Započeli smo i s prodajom ulaznica, u čemu je moja supruga odigrala bitnu ulogu.

Sve je bilo u najboljem redu. Solisti su hrvatske tekstove naučili napamet, zbor je bio sve bolji. Za orkestralne probe sam bio spreman. Sve je dakle bilo sređeno na vrijeme.

I onda, točno na dan, mjesec dana prije izvedbe, dakle 19.4. te godine došlo mi je vlastoručno pismo predsjednika Bavarske – Franza Josefa Straussa kojim on prihvaća pokroviteljstvo koncerta. Pismo sam dobio rano ujutro položeno u moj poštanski pretinac. I dok smo se veselili tome pismu, koje je samo po sebi bilo senzacija, oko 9 sati zazvonio je telefon i javila se ni manje ni više nego tajnica aktualnog gradonačelnika grada Muenchena, gosp.Georga Kronawittera. Zatražila je od mene da smjesta dođem gradonačelniku i da me gradonačelnik očekuje, smjesta!! Bilo mi je jasno da to ne može značiti ništa dobro, jer do tog trenutka s gradonačelnikom nisam imao nikakvog kontakta nego sam sve oko izvedbe dogovarao s Uredom za kulturu grada Muenchena. Trebalo mi je do Gradske vijećnice oko 45 minuta. I zbilja, ravno su me odveli do gradonačelnikove tajnice, koja me je pak odmah uvela u gradonačelnikov ured. Umjesto pozdrava, gradonačelnik je rekao: „Dakle, vidim da je glavni problem riješen“. Na moj iznenađeni pogled, nakon pozdrava i rukovanja, bez riječi mi je pružio pismo tadašnjeg jugoslavenskog generalnog konzula u Muenchenu, mislim po imenu da je bio Makedonac. Drug konzul je doznao za moj planirani koncert u Muenchenu, protestirao je protiv toga, nazivajući sve to „ustašlukom“ (Ustaschatreiben in Muenchen) a mene je optužio da sam ratni zločinac, pa onda, kako može jedan ratni zločinac dirigirati pod znakom grada Muenchena jednu ustašku operu. Tako pismo. A gradonačelnikova konstatacija s početka razgovora odnosila se upravo na to. Onog trena kad me je vidio, shvatio je da s obzirom na godine, u II.svijetskom ratu nisam mogao igrati bilo kakvu ulogu. A kad sam ja još iz džepa izvukao i pismo predsjednika Bavarske, onda je za gradonačelnika, iako su ta dvojica bili iz suparničkih stranaka, bilo sve jasno i u redu. Popili smo kavu, pozvao sam ga na koncert, što on nije prihvatio zbog drugih obveza, i srdačno smo se rastali.

Početkom svibnja održao sam u Siegenu probe s orkestrom a dva zadnja dana doputovali su u Siegen i solisti pa su i oni probali uz orkestar. Iako sam bio nakon proba umoran, sve je teklo u najboljem redu. Za izvedbu je sve bilo spremno a ulaznice su se dobro prodavale.

18. svibnja doputovao je orkestar u Muenchen i odmah smo održali jednu probu s cijelim ansamblom, a 19. svibnja ujutro održali smo generalnu probu u Herculessaali. Nakon generalke, otišao sam u sobu Crvenog križa, jedino tamo sam našao postelju, legao i odspavao nekoliko sati a moja me supruga čuvala.

Koncert je pred prepunom dvoranom započeo u 19,30 sati. Na moje iznenađenje, supruga mi je kratko prije koncerta rekla da suprotno našim predviđanjima, ulaznice nisu pokupovali samo Hrvati nego oko polovicu ulaznica da imaju Nijemci. Uz to mi je rekla da su doputovali brojni ugledni Hrvati sa svih strana svijeta, čaki iz Australije, Argentine, USA, Kanade i cijele Europe.

Izvedba je uspjela u svakom pogledu. Moji solisti su pjevali kao da su rođeni Hrvati, bez grješke u tekstu ili izgovoru. Zbor i orkestar su savršeno funkcionirali. A od samog početka koncerta, svaku točku pratile su doslovno ovacije koje su prešle u standing ovations na kraju, nakon izvedbe poznatog dueta „Na krilim slave letimo“ te nakon „U boj, u boj!“. Sve smo to morali ponoviti. Za kraj sam imao još jedno iznenađenje. Nakon što sam burni pljesak prekinuo orkestralnim tušem, okrenuo sam se publici i glasno rekao njemački: “Dame i gospodo, hrvatska nacionalna himna!“ okrenuo se prema ansamblu i započeo Lijepu našu, koju su pjevali i solisti i zbor a ubrzo i publika. Prijatelji, izvođači, moja obitelj- slavili smo do jutra.

Drugi dan ujutro prije doručka otišao sam kupiti muenchenske novine. Ustvari, nisam previše očekivao, jer u to doba sve što se odvijalo pod hrvatskim imenom u njemačkom tisku nije bilo rado gledano. Na moje veliko iznenađenje, sve muenchenske novine donijele su kritike koncerta, prepune pohvala i samoj operi kao i izvedbi. Tako je krug bio zatvoren.

Slijedile su izvedbe u Njemačkoj /Offenbach i Essen), turneja u Ameriku (Vancouver, Cleveland, Chicago, New York i Toronto) te kao kruna izvedba u Sydneyskoj operi.

Eto, to je još jedan od mojih poduhvata kojima se ponosim.

Citirano prema: http://cerovac.blog.hr