pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nije me bilo par tjedana. Počela je utrka, svi trče, pa sam se i ja zatrčao. A, zapravo, već je otrčano što je trebalo otrčati. Pa se ja vračam na svoj blog i Pollitiku. Tu mi je udobno. A i društvo je pravo.

Kao što rekoh u naslovu, nekima nikad dosta. Tiče se opet moje omiljene teme, Karlovačke industrije mlijeka – KIM-a.

Što je u KIM-u važno? Nije to ni najveća ni najznačajnija tvrtka koja se privatizira. Ima većih, skupljih i važnijih. Nije to ni najbezobraznija pljačka koja se dogodila u privatizaciji. Ima i bezobraznijih, bezočnijih i skupljih. Ali, KIM je paradigma. U njemu se skupilo sve ono što odlikuje HDZ-ov način pljačkanja Hrvatske. I pljačka je razotkrivena. Tisuće su prošle u tišini i njima – pokoj duši. Jer se, očito, ništa drugo i neće dogoditi.

Pa evo kratke kronologije:
Prva privatizacija KIM-a dogodila se sredinom devedesetih godina. Kutle je na časnu riječ za soju Dionu dobio Karlovačku industriju mlijeka, a u nadzornom odboru tada uspješne tvrtke, koja je prživjela bukvalno na prvoj crti bojišnice bio je HDZ-ov dožupan, zajedno s jednim još uvijek aktualnim HDZ-ovim saborskim zastupnikom. Oni su digli ruke. Oni nisu, naravno, ništa odlučili. Odlučili su drugi. Ali, digli su ruke.

Kutle odmah opterećuje KIM kreditima i novac prebacuje u druge svoje tvrtke. Novac nestaje, Kutle se povlači, vraća KIM državi, a dugovi ostaju.
KIM preživljava, polagano vraća dugove od kojih nikad ništa nije imao. Raspisuje se tri natječaja za prodaju. Bezuspješno. Polančec poslije tvrdi da ih je bilo pet, ali on ionako ništa ne zna i zna da svi ne bi trebali sve znati. On ne bi trebao ništa znati i u tome je vrlo uspješan

U proljeće 2007. godine raspisuje se četvrti natječaj. Očite su naznake planiranih malverzacija, pa na presici u lipnju upozoravam javnost (i Fond) što će se dogoditi i zašto ne valja prodavati tvrtku nekom trko nema novaca već zalaže samu tvrtku kao jamstvo za kredit kojim se ta tvrtka kupuje. Upravni odbor Fonda (Polančec, Čobanković, Kalmeta i Šuker) arogantno ignoriraju sva upozorenja i prodaju KIM Chemodermu (famozni Šimić).

Podižem opću medijsku buku. Zajedno s pet gradskih viječnika Karlovca pišem pismo Mesiću i Sanaderu. Druge se stranke priključuju, mediji prihvaćaju temu, Sanader izjavljuje da se dionicama tvrtke ne može jamčiti povrat kredita, baritoni (njih četvroica nisu tenori) su uhvaćeni s prstom u pekmezu, ime Branka Vukelića se povezuje sa Šimićem i 11. kolovoza Chemoderm se povlači. Sustav APP (Ako Prođe – Prođe) nije prošao i Fond poništava natječaj.

Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu pokreće istražni postupak. Pokreće i staje. Oni staju, a ja 31. kolovoza podnosim prijavu Državnom odvjetništvu protiv četiri ministra – baritona za kazneno djelo zloporaba u gospodarskom poslovanju i pogodovanja u javnom natječaju. Kazneno djelo je u pokušaju jer smo ih uhvatili i opaliti po prstima pa su prste povukli.

Državno odvjetništvo i Fond ne trzaju ni na što i 27. rujna donose odluku o raspisivanju novog natječaja za prodaju. Natječaj se ne pojavljuje u javnosti jer nema suglasnosti Ministarstva financija (ministar financija je jedan od članova UO Fonda i glasao je predmetnu odluku). Državno odvjetništvo i dalje ne poduzima ništa i Mladen Bajić valjda čeka da mu netko pokuša ukrasti sat sa ruke pa da nešto poduzme. Mogao bi i dočekati – ima ih koji skupljaju satove.

Zastoj. Ptičica mi govori da će se natječaj za prodaju pojaviti između 22. i 30. listopada, ili tu negdje. Natječajni rok traje 30 dana i isteći će između 23. studenog i 1. prosinca, ili tu negdje. Odluka će se donositi nakon izbora, kad više nema prave vlade, nema parlamenta, nema nikoga osim, možda, portira. I Mladena Bajića koji hvata tenore, ali baritone ne dira.

Ptičica mi isto tako kaže da će se pored velikih igrača iz mljekarskog lobija (Vindija, Salford, Dukat) na natječaj javiti i neki iz metalske branše, valjda proizvođači oružja, ili tu negdje. Oni imaju novaca i za Branka Vukelića mogu odraditi posao uspješnije nego Šimić. Pa mi ptičica kaže da će “ipak naš Vukelić prodati vaš Kim”. Tko je tu naš, a tko njihov nije mi sasvim jasno, ali nije bitno.

Bitan je cilj. A cilj je uz pomoć nekih igrača (svejedno kako se zovu) i nekih ministara (a i oni su igrači i zapravo je svejedno kako se zovu), doći do tvrtke koja, u perspektivi predstavlja vrlo vrijednu nekretninu, u Karlovcu, Splitu, na moru. ili tu negdje. Glavna djelatnost tvrtke se zanemari, a nekretnina skupo proda i dobijemo još jedan impozantni trgovački centrar. Profitira banka, a ostali dobiju svoju pinku. Radnici se nađu na burzi, a seljaci mlijekom hrane svinje. TO vam je poznato? I meni je.

Što sada? Ako ima malo snage u javnosti i malo srama među javnim osobama (uključujem i sebe tu) treba dečkima reći da je bilo dosta. Mada nekima nikad nije dosta. Privatizaciju KIM-a zaustaviti do izbora i odmah nakon izbora stvar provesti kako Bog zapovijeda. I javno, da vlasnici (a to smo mi) sve vide. Dakle, dragi prijatelji, zaustavite se! Stružete po dnu zdjele i sastrugat ćete teflon. Probušit ćete zdjelu.

A KIM? Ako preživi, a mora preživjeti treba im dati medalju za hrabrosti i upornost i staviti ploču na ulazna vrata – Ovdje žive i rade oni koji su uspjeli preživjeti sve svinjarije HDZ-ove privatizacije.