pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Razmisli! Sjeti se!»
o plaćanju za 365 dana
reforma zdravstva je ime kojim se, za naivne i neupućene, imenuje proces, u realnom životu specifično naš, hrvatski način sanacije bankrota sustava zdravstva.
Sustav kojemu svake, (Razmisli! Sjeti se!) ali baš svake godine, nedostaje od 2-5 milijardi kuna, i za čiji se spas ti novci svake godine "interventno" (onako baš hrvatski, i mangupski i duševno) pronalaze, intrigira. I sve to, bez obzira tko je na vlasti, HDZ-a ili SDP.
Intrigira i ukupno siromaštvo javne rasprave o tom sustavu, i u javnosti, i među političarima, pa onda i na mjestima i među ljudima koji pokazuju ambicije, a i kvalitete da o mnogim temama argumentirano i kreativno raspravljaju.
Dakle, zašto se o zdravstvu (osim već mnogoput opjevane teme o korupciji) kao o sustavu relativno oskudno raspravlja?
Zašto se tako rijetko uoči da je car gol, da su priče o reformi zdravstva samo parole za političke izborne mase kojima se pokriva golotinja financijskog nereda i dugoročnog izostanka strategije.
Intrigantno
U dugu je hrvatsko zdravstvo, i taj dug se ponavlja svake godine, jer dug je tu po defaultu. A naš je default dogovor s međunarodnim monetarnim fondom po kojem smijemo trošiti do nekih 5-6% BNP na zdravstvo i socijalnu skrb.
Potrebe današnjeg sustava zdravstva, sa starom populacijom, lošom organizacijom, iznose oko nekih 9-10%. Moglo bi se ovdje dalje argumentirano raspravljati što se sve može popraviti u sustavu kako bi se za postojeće novce dobilo više usluga i bolje usluge. Ali to traži puno prostora i zaslužuje posebnu temu.
Nastavimo s ovom temom.
Svjesno vlast naivno traži za zdravstvo manje nego što nam treba. Laže. I ne baš malo.
Lažu da nam je dosta 14 milijardi, a znaju (i planiraju) da će do kraja godine potrošiti 18 milijardi. Negdje pred kraj godine, plakat će novinari, plakat će mediji, plakat će veledrogerije, apoteke, bolesnici, doktori i sestre, novinari i TV voditelji i dobri, dragi ministar financija izmislit će nešto i pokriti dug.
I tako još godinu dana.
Možda bi netko naivan i mogao prihvatiti ideju kako će naši mangupi preveslati stručnjake međunarodnog monetarnog fonda. Možda prvu godinu. Ali treba nevjerojatno puno naivnosti da bi povjerovali kako naša vlast tako elegantno uspijeva preveslati MMF, desetak godina uzastopno. Evala majstori. Naravno da to nije istina.
Zašto MMF to prihvaća, ne znam, možda jer je ipak birokratsko-financijska organizacija čija je glavna briga da dužnik uredno vraća posuđeno, a ne kakvo mu je zdravstvo. Možda shvaćaju da neke stvari politički nije moguće progurati. I o tome se može početi posebna tema.
Naša vlast, (na žalost i HDZ i SDP) ovu situaciju koristi, da imenuje reformom, nešto što je upravo suprotno reformi, a to je čuvanje statusa quo. Argument ide otprilike ovako. Jest, projicirali smo troškove za zdravstvo na razini 20% manje od prethodne godine, jasno mi znamo da je to politički apsolutno neprihvatljivo, ali to zapravo nije 20% manje, nego 20» više za naše drage bolesnike, zato što eto baš sad, ove godine, prvi put ozbiljno, ali sad stvarno ozbiljno počinjemo reformu zdravstva, kojom ćemo, racionalizirajući troškove, uštediti 40%.
Koje su posljedice ovakvog načina rada:
1. nastavljanje jednog kaosa u kojemu je dosta jednostavno pravdati manje manjke
lakše se uoči, nije mali problem ali nije najvažniji. Ako ministar zdravstva i ministar financija redovito griješe za 2-5 milijardi kuna godišnje, i redovito saniraju maanjak, zašto naša mala ustanova, klinika, zavod, bolnica ne bi mogla promašiti proračun za 100-200-500 milijuna kuna
2. Izostanak svake ozbiljne rasprave o ozbiljnoj reformi zdravstva
Šuti, ne talasaj, nemoj da se oni iz MMF-a ne dosjete da mi na vlasti, naši, hrvati, mangupi a duševni, zapravo vama jadnoj bagri siromaškoj i penzionerskoj dajemo više nego što vam pripada. Ovakva vrsta podzemne, neizrečene argumentacije u podlozi je onoga što osjetila nepogrešivo detektiraju kao bahatost vlasti
I ovdje dolazimo na početak ozbiljne rasprave. Jesmo li svijesni, da birajući na referendumu samostalnu državu, birajući na izborima kasnije ovu ili onu opciju, nikad nismo imali prilike birati koji bismo zdravstveni sustav htjeli imati. I do danas, nije nam ponuđena alternativa. (kud ćeš bolan o alternativi, vidiš da smo u minusu 5 milijardi)

Sm mislim da je ministar financija Ivan Šuker, ako možeš promjeni.
Što se tiće zdravstva slušam ministra Ljubičića koji se hvalio da će dobivenim novcem skratiti plačanje zdravstva dobaljačima na 180 dana. Kaže ministar da će to biti uspjeh, najkrači rok plačanja u ovoj godini.
Ne mogu shvatiti kakvo je to poslovanje gdje se računi ne plačaju u roku 15 do 30 dana. Kako se formiraju cijene za nepoznati rok plačanja? Nevjerojatno je da ne postoji zakon koji bi to spriječio. Zbog takvog plačanja dobavljači mogu bankrotirati a radnici ostati bez plaće. Zar ti radnici primaju plaću sa zakašnjenjem od tri mjeseca?
Čak u "trulom" socijalizmu rok je bio 15 dana i trebalo ga se strogo pridržavati.
Oni ovu sramotu zovu razvojni rebalans.
Za to bi trebalo "oderati" misnistarstvo i vladu. Stvaraju kaos.