pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Geoffrey Nice QC i Jutarnji list EPH vole se javno i ne posustaju u promoviranju rasprave o ostavštini Carle del Ponte, što je potpuno logičan cilj u trenutku kad se njen osmogodišnji mandat bliži kraju. No ono u čemu Jutarnji list sustavno podbacuje je informiranje javnosti o "altera pars" odnosno komentaru druge strane na niz tvrdnji koje Nice iznosi. Osjećaj za vijest u Jutarnjem je parcijalan pa zbog toga i javnost ima parcijalno utemeljeno mišljenje o onome što Sir Nice tvrdi u intervjuu za EPH čiji naslov ("Carla del Ponte nije radila kao pravnica, nego kao politički amater") je zrcalno preuzeo ovaj dnevnik.

Na pitanje Augustina Palokaja, koji se već iskazao svojim komično banalnim komentarom na slučaj Joint Command dokumenata, o navodnom protivljenju Nicea uvrštavanju optužbi za genocid protiv Miloševića zbog nedostatka dokaza, Nice je odbacio te optužbe Florence Hartmann kao besmislice.

To je potpuna besmislica. Nepoznanica mi je zašto je Florence Hartmann mogla reći takve stvari. Riječ je o jednostavnoj kronologiji koja se odvija ovako: u studenome 2001. dobio sam poziv Carle Del Ponte da preuzmem slučaj protiv Miloševića. U to su vrijeme nacrt optužnice o Bosni i Hercegovini, o Miloševiću, već bili pripremili drugi pravnici i čekao je potvrdu suca, što se i dogodilo. U tu su optužnicu ušli i zločini u Srebrenici i Sarajevu. Tada je bilo dosta unutarnjih tračeva da je Carla Del Ponte zatražila dizanje optužnice za Srebrenicu i Sarajevo usprkos suprotnim savjetima drugih pravnika. Moj je prioritet tada bilo da preuzmem optužnicu koja postoji te je pojačam prikupljanjem što više dokaza. U vezi s BiH, pogotovo slučajem Srebrenica, prema mojem mišljenju koje imam na osnovi svoga dugog rada, ključno je bilo doći do zapisnika sa sastanka Vrhovnog vijeća obrane u Beogradu, koji bi rasvijetlio događaje te vjerojatno pojačao dokaze protiv Miloševića i njegove uloge u Srebrenici. Jednom smo u Uredu došli u situaciju da je jedan pravnik iza mojih leđa pokušao na neki način utjecati na odluke Carle Del Ponte u vezi sa Srebrenicom i Sarajevom. Poslao joj je memorandum i sazvao sastanak, i to sve bez mog znanja. Doznao sam za taj sastanak i otišao na njega. Vidio sam i memorandum koji mi nikad nije bio pokazan. Znači, bilo je mnogo ‘muljanja’ unutar Ureda o tome treba li uključiti Srebrenicu i Sarajevo u optužnicu protiv Miloševića ili ne. To je sve dokumentirano i ti su dokumenti svi u Uredu.

Nice dakle tvrdi da je preuzeo optužnicu koja je, suprotno savjetima pravnika, sadržavala optužbe za zločine u Srebrenici i Sarajevu koje je teško bilo povezati s Miloševićem u skladu s pravnim standardima odgovornosti.

U svojoj knjizi Florence Hartmann potvrđuje nesuglasje između pravnika prilikom podizanja optužnice jer je, za razliku od Kosova, kaznena odgovornost Miloševića u BiH i Hrvatskoj složenija jer Srbija nije bila u oružanom sukobu s tim državama pa je bilo potrebno dokazati van razumne sumnje Miloševićev utjecaj na lance koje pravno ne kontrolira, a koji vode od zločina na terenu do njega osobno. Nacrt prve optužnice glavna tužiteljica potpisuje 28. 09. 2001., a 08. 10. optužnicu potvrđuje sud što znači da je zadovoljen "prima facie case" standard (prima facie case je onaj koji bi rezultirao vjerojatnim utvrđenjem navoda optužnice kada mu se ne bi protivila druga strana). Prva optužnica uključuje Bosnu, ali ne i zločine u Srebrenici i opsadu Sarajeva.

Carla del Ponte predala je optužnicu bez Srebrenice i Sarajeva jer su je njeni savjetnici predvođeni Grahamom Blewittom uvjeravali da nema dokaza, u što ona nije vjerovala jer su odgovori na njena pitanja prečesto bili "Nismo to istraživali". Del Ponte ne može vjerovati da se do 2001. (!) nije istraživala veza Beograda i ratova u Hrvatskoj i Bosni. Hartmann tvrdi da je predložila kompromis: predajem optužnicu kakva jest, a vama dajem 6 tjedana da dovršite istragu nakon čega će se uvesti dopune u optužnicu kroz zahtjev za izmjenu optužnice. Do 23. 11. 2001. tužiteljstvo je skupilo dokaza za prima facie standard i sud je potvrdio i optužbe za genocid.

U studenom tužiteljica imenuje Geoffreyja Nicea za koordinatora slučaja Milošević. Nicea je na sud doveo Graham Blewitt koji je u proljeće 2001. odletio u London i pozvao natrag odvjetnika koji je već jednom napustio Tribunal (a napustit će ga još jednom). Ovog puta Nice je odmah zatražio veću plaću, a zbog žurbe tužiteljica odustaje od traženja drugih kandidata i potvrđuje izbor. Uostalom, Nice poznaje sud i može brzo djelovati, a osnaživanje optužbe protiv Miloševića treba upravo to.

Ubrzo nakon zatvaranja dijela procesa za Kosovo krajem rujna 2002., sud uočava da je proces ogroman i naređuje tužiteljstvu (odluka) da smanji opseg optužnice za Bosnu izbacivanjem određenih općina. U listopadu 2002. Geoffrey Nice i suradnici izdaju memorandum u kojem izražavaju zabrinutost da neće moći dokazati Miloševićevu odgovornost za Sarajevo i predlažu izbacivanje Sarajeva iz optužnice. Drugi savjetnici smatraju da ako je moguće dokazati utjecaj na vojsku bosanskih Srba onda nema razloga da se izbaci Sarajevo, a neki predviđaju da će slijedeći potez biti zahtjev za izbacivanjem Srebrenice.

Na sastanku o Sarajevu prvo pitanje Carle del Ponte je koliko je bilo mrtvih za vrijeme opsade Sarajeva. Odgovor je 10 tisuća mrtvih, od kojih 1500 djece u 44 mjeseca opsade. Ali to ne sprečava pravnike na slučaju Milošević da preporučuju pragmatizam i razboritost. Kad je Carla del Ponte za vrijeme razgovora dobila novu verziju optužnice protiv Mladića u kojoj nije uspjela naći Sarajevo, sastanak je prekinut. U tužiteljstvu očito postoje dvije struje: ona koja vjeruje i ona koja ne vjeruje u odgovornost Miloševića za ratove u Bosni i Hrvatskoj.

Nice nastavlja pozivati na pragmatizam zbog isteka vremena jer optužbi je dodijeljeno vrijeme samo do proljeća 2003. i predlaže i izbacivanje Srebrenice kako bi optužnicu pojednostavio i postigao osudu barem za to. Zbog toga Nice traži još mjesec dana od suda za novu verziju jer mora privoliti tužiteljicu na izbacivanje Sarajeva i Srebrenice. 22. studenog 2002. del Ponte potpisuje skraćenu verziju, ali ostavlja Sarajevo i Srebrenicu. Nice optužnici samoinicijativno dodaje pismo u kojem obavještava optuženika i sud da će se dokazi za Srebrenicu i Sarajevo izvoditi na kraju.

Dio procesa za Hrvatsku završava krajem 2002. i veljača 2003. je određena kao početak procesa za Bosnu. Na sastanku u siječnju 2003. Nice tvrdi da posjeduje više dokaza za obranu nego optužbu i objašnjava:

Ne možemo si dopustiti luksuz da utrošimo dvadeset dana rasprave kako bismo postigli oslobađanje optuženog od optužbe za Sarajevo. Budimo realisti. Sud nam neće dati više vremena. A imamo isti problem sa Srebrenicom. Ako raspršimo snage na Sarajevo i Srebrenicu, oslabit ćemo čvrste točke predmeta protiv Miloševića.

Dermot Groome, američki tužitelj, podržava Nicea.

Povlačeći Sarajevo i Srebrenicu ne napuštamo ni jednu točku optužnice, samo smanjujemo opseg dokaznog materijala...Imamo još sedamdeset dana za iznošenje dokaza o Bosni. A samo za file o Srebrenici nam treba 25 do 30 dana.

Nice se oslanja na britanske i američke vojne analitičare koji ne podržavaju povezanost Mladića i Beograda, a svjedoke koji tvrde suprotno u bazu podataka tužiteljstva unose kao "nevjerodostojne". Takozvani MAT (Military Analyst Team) centralni je tim tužiteljstva za organizacijske sheme, hijerarhije i identifikaciju ključnih linija povezanosti, a u njemu rade visokokvalificarni stručnjaci potekli iz najboljih obavještajnih službi SAD-a i UK. 2003. oni još uvijek odbijaju povezanost Beograda i Mladića i tvrde da genocid ne prelazi granice Bosne, a snimka prikazana 2005. u kojoj Škorpioni iz Beograda pogubljuju srebreničane dokazuje upravo to. No 2003. tužiteljstvo još uvijek nema te dokaze.

Carla del Ponte pod pritiscima odlučuje da se ne može opirati cijelom timu jer je spis u njihovim rukama. Ali prije odluke želi pregledati sve dokumente, a nakon pregleda ipak odlučuje ne odustati od Srebrenice i Sarajeva te Nicea o tome obavještava u siječnju 2003. u Arushi na jednoj konferenciji. Po povratku u Hag, dok je del Ponte još uvijek u Arushi, Nice naređuje svojem timu da u 15 dana prikupe dokaze u prilog ispuštanja Srebrenice i Sarajeva.

Na sastansku 3. veljače Niceu se suprotstavlja LRT (Leadership Research Team), skupina stručnjaka za bivšu Jugoslaviju od kojih su mnogi porijeklom iz regije. LRT ocjenjuje prikupljene dokaze, ali nema utjecaj na istragu. Oni ne odustaju od odgovornosti Miloševića za BiH i Hrvatsku. Nice je prisiljen krenuti u borbu za dokaze i počinje prisiljavati Beograd da preda zapisnike Vrhovnog saveta odbrane, ali oni neće doći u posjed tužitelja sve do 2004. nakon završetka iznošenja tužiteljevog slučaja.

U ožujku 2004. nakon iznošenja tužiteljevog case-a obrana u skladu s common law-om podnosi zahtjev za odbacivanje optužnice zbog nedostatka dokaza (Motion for Judgement of Acquittal), a Nice preporučuje da se pristane na zahtjev za odbacivanje optužbi za genocid. Carla del Ponte ima zadnju priliku i Niceu oktroira tim stručnjaka koje je dovela iz Arushe (sa suda za Ruandu) koji na brzinu iz mase dokaza predanih u spis identificiraju one koji dokazuju genocidnu namjeru (namjeru uništenja grupe). Sud za Ruadnu uglavnom se bavi genocidom i stručnjaci tog suda su iskusni u dokazivanju optužbi za genocid. Tužiteljstvo predaje odgovor na zahtjev obrane i poziva na neodbacivanje optužbi za genocid što sud prihvaća 16. lipnja 2004 te zadržavaju svih 66 točaka optužnice i otvaraju fazu obrane (odluka). Faza obrane nikad nije dovršena jer je u ožujku 2006. Milošević umro. Tužiteljstvo je do tada pribavilo i zapisnike Vrhovnog saveta odbrane i snimke Škorpiona i uspješno ih unijelo u spis.

Ova pozadina, preuzeta iz knjige "Mir i kazna" francuske novinarke Florence Hartmann* nikako da nađe prostora na stranicama Jutarnjeg lista koji jako voli ugošćavati Sir Geoffreyja Nicea. Zato nije naodmet pročitati njegov intervju tek nakon što ste pročitali ovdje prenesene izvatke iz knjige bivše glasnogovornice. Jer Hartmann u svojoj knjizi ne negira da je politika sastavni dio međunarodne pravde, ali razlikuje situacije kada politika, kojom su se očito vodili i tužiteljica i Sir Nice, djeluje u interesu pravde i kada djeluje protiv njega te ovo prvo prihvaća, a drugo kritizira.

Tko je djelovao u interesu pravde, a tko nije čitatelji mogu prosuditi samo kada, poput sudaca, saslušaju ili se bar upute u ono što ima za reći i druga strana.

*podaci i citati izneseni u ovom dnevniku preuzeti su iz knjige Florence Hartmann, Mir i kazna, Profil, listopad 2007.; autor nije povezan ni sa izdavačkom kućom niti autoricom knjige