Nema rasprave. Bolje je i idemo dalje.

Dnevnik zavjernik - Pet, 14/01/2011 - 12:51
Glasujte

6 Up Down
Komentari 2 dodaj komentar

Zabrinut sam. Bit će da sam nešto skrivio. Evo još 800 komada plavaca i plavojki Jaca nam jedina, zaposlila da fataju nas okorjele protivnike tajkunizacije. I privatizacije na ADZ-ov način. I to kako će nas fatat. ´ko Mujo Đogu. Trest će nam se kosti vele i to još od plavojki. Ne od mudana. Valjda nije Jaca mislila da mi pokucaju na vrata nenašminkane. Mo´š mislit kad ti uveče pokuca jedna takva na vrata. Mrak, otvoriš a ona namrgođena. I još nenašminkana. Pravo da se nasmrt preplašim. Odma` sam kriv. Bez prigovora, nagovora i zagovora.

Zamišljam ja tako sad tu četu malu od 800 parova nogu, isto toliko ruku i upola manje pištolja. I ne mogu brate da ih nigdje stavim. U mom gradu i bez njih na jutarnji befel ne mogu svi ući u zgradu. Toliko ih je malo da neki moraju piti kavicu u najbližem kafiću. Ni pouzdani izvori nisu mi mogli reći jel i prdekana puna za vrijeme kavice. Mislim na jutarnjoj kavici. I sad ti budi hudini i dodaj jedno pol kile ovih novih. Brijem da mi je najbolje neki bircuz otvoriti. Samo nemam plac. Možda bi vanjska štenga pomogla. Uz kavicu mogu davat kuvano vino, kuvanu rakiju i još po koju tekuću deliciju iz mog rodnog kraja. I bit jedinstven. A to, priznat ćete, vrijedi državnih poticaja. A onda veselja....

Prolazim eto otprilike jednom na mjesec, možda i na dva, u susjednu nam zemlju. I već više od nekoliko puta sam vidio kako nam te dvaestgodišnje plavojke naporno i svesvrsishodno rade. Odvoje jednog sumnjivog u stranu (bit će da znaju ´ko je s politike.com), onako da ga svi ostali prelaznici granice mogu vidit. Sad nakon napornog dvominutnog rada, doguraju one teškom mukom ona metalna kolica, s kojim se inače vozite na zadnju ovozemaljsku vožnju, kraj vašeg ljubimca. Jao si vam vašeg boge. Čvrstim, neustrašivim i nepokolebljivim glasom vam narede da sve što imate postrojite gore na kolica. Kako ste detektirano otkriveni, vi bez ijednog suvišnog pitanjceta dostavite one dvije vrećice što vam je gazda dozvolio da kupite gore. I sad dođe stariji i učiteljski nastrojen čiko, ozbiljnim hrapavim glasom govori – ovo se smije nosit, ovo ne. Ondak ovo može a ovo ne. I tako to traje. I još traje. Vi sramežljivo pogledavate lica prelaznika koji vas kao nekim delirijem u čudu gledaju i pitate se kako su baš vas prokljuvili. A naše plavojke još uvijek uče. Sve djeluje kao da su popile pol vijagre.

Mislim se ja tako i mislim kad ono, upali se sijalica. I to ona na žarnu nit. Ne ova nova štedljiva. Stara dobra sijalica, što se Adamu, Newtonu, Baltazaru i Tesli upalila. Pogotovo Tesli. A ´ko će naše sprovodnike zakona i nezakona platit ? Zgrćem i zgrćem tako, kad iza znaka jednakosti – nasmijani Šuker. Pa naravno, kredit. Kako se toga nisam sjetio. Sam sebe ne mogu prepoznati. Uvijek sam imao cvoju iz matemotike i uspio sam nekako naučti da je dva plus dva uvijek četiri. Al´ ti vidi sad belaja. Kod Šukija je uvijek pet a kako je 2011. godina, godina bika, tako će naša ´rvacka zemlja zamolit braću kineze za neki mali zajmić da može platit drage nam nove utjerivaće straha. I onda kao bik gurati zid. Da napravimo još mjesta. Zaslužili su. Kako priopćava šef plavaca, inače po prezimenu Grbić, ovi novi su imali izvanredna postignuća. I bojim se da je u pravu. Ne znam je´l su više pojeli ili potrošili odjeće. Ili su pak više knjiga zgužvali. Al postignuće je postignuće. Nema rasprave. I zato guramo zid ko bikovi da napravimo još više mjesta. Treba nam.

I zato sam zabrinut. I bojim se k´o da sam nešto zgriješio. Samo ne znam što. Šta´š valjda sam vakat problem. I dalje baljezgam proti ovog naprednog ADZ-a i njegove aluminjske lady. I nikako da utuvim u svoju bundevastu glavušu da je ADZ med i mlijeko. Da oni rade za mene i moju buduću budućnost. Jest da malo ja to sve ne kužim al´tak je kak je, rekao bi netko naš pametan. I nema rasprave. Bolje je i idemo dalje. U nove zadužne pobjede.