pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Zemlje regije nisu podržale prijedlog bosanskih dužnosnika za osnivanje regionalnog suda za ratne zločine koji bi nastavio rad tribunala u Hagu i riješio problem nekažnjivosti osumnjičenika koju im omogućavaju granice i (dvostruka) državljanstva. Jedan od rijetkih primjera proaktivnog i originalnog pristupa rješavanju problema nadležnosti lokalnih sudova nad osumnjičenicima neće zaživjeti zbog značajnih praktičnih prepreka i nedostatka vremena pa će jedan od izvora frustracija bosanskih tužitelja morati biti riješen na drugi način. Naime, zbog prirode ratova u bivšoj Jugoslaviji gdje su se etnički Srbi i Hrvati borili u Bosni ili Hrvatskoj, nadležnost lokalnih sudova postaje veliki problem jer na primjer osumnjičenik koji ima hrvatsko ili srpsko državljanstvo može napustiti Bosnu znajući da neće biti izručen jer sve države regije zabranjuju izručenje svojih državljana drugoj državi. Nadležnost sudova mjesta počinjenja zločina (gdje su obično i najjači dokazi) može se uspješno opstruirati.

Tribunal u Hagu ne pati od te vrste opstrukcije jer nije "država", ima primat u procesuiranju i teritorijalnu nadležnost nad čitavim prostorom bivše Jugoslavije. Slično, regionalni sud, kojeg podržava glavni bosanski tužitelj Marinko Jurčević, ne bi imao problema s nadležnošću pod uvjetom da ga kao svojevrsnog regionalnog nasljednika tribunala osnuje međunarodno tijelo. Prema ideji bosanskih pravnika, koji su i ranije predlagali regionalnu odgovornost kroz zahtjev da se arhiva Tribunala pohrani u Sarajevu, sud (smješten u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu) bi primjenjivao standarde koji se primjenjuju u Hagu i omogućio procesuiranje bjegunaca koji ostanu na slobodi i nakon 2010.

S druge strane, Srbija, Hrvatska i međunarodni stručnjaci nisu pokazali entuzijazam jer ovaj prijedlog je suprotan smjeru u kojem se sada zemlje regije kreću, a koji se temelji na osnaživanju lokalnih sudova u koje se slijeva podosta novaca. Za primjenu standarda kakvi vladaju u međunarodnom tribunalu bile bi potrebne godine priprema koje uključuju obrazovanje, investicije i stavljanje u pogon goleme logistike za što zemlje regije nemaju vremena ako žele što prije završiti procesuiranje zločina koji su se dogodili prije više od 10 godina.

Prema procjeni OSCE-a za pokretanje regionalnog suda bile bi potrebne minimalno dvije godine, nakon čega bi mogao početi zapošljavati i obrazovati osoblje. U te dvije godine nije uključeno vrijeme potrebno za političke pregovore oko osnivanja takve institucije. Umjesto novog suda, OSCE bi volio vidjeti veću odgovornost lokalnih sudova na koje je potrošeno značajno vrijeme i novac.

I Srbija i BiH osnovale su posebne sudove ili odjele za progon ratnih zločina, dok je Hrvatska odlučila jačati postojeće (županijske) sudove. I srpski i bosanski sud (HRW backgrounder) opremljeni su vrhunskom hi-tech opremom čije račune su pokrile SAD i druge međunarodne sile, a u bosanskom slučaju u suđenjima sudjeluju i strani suci i tužitelji kako bi procesi bili što bliži onome što se smatra "fair trial" u zapadnoj Europi. Za 5 godina rada takvom sudu je potrebno oko 45 milijuna dolara. Hrvatska ponešto zaostaje u reformama i financijskoj predanosti pa su njeni sudovi preuzeli tek jedan veći i kompleksniji slučaj od Haga, dok je bosanski sud već procesuirao značajan broj haških i lokalnih predmeta, a ni srpski sud ne zaostaje sa 6 otvorenih slučaja i 3 donesene presude.

Financijski razlozi možda su najjači argument protiv osnivanja regionalnog suda koji bi primjenjivao standarde iz Haga jer ti standardi koštaju samo u ovoj godini oko 276.5 milijuna dolara, a to nisu troškovi pokretanja nego održavanja glomaznog sustava za procesuiranje ratnih zločina. Makar je izgledno da regionalni sud ne bi radio punom parom kao haški, koji trenutno paralelno vodi procese za ukupno 27 osumnjičenika u samo tri sudnice, troškovi bi sigurno prerasli mogućnosti čak i udruženih "regionalnih sila".

Umjesto financijsko-logističke udruženosti smislenije se čini pojačati suradnju lokalnih tužiteljstava i sudova s ciljem sprečavanja osumnjičenika da izbjegavaju pravdi. UNDP je zato predložio osnivanje regionalne stručne komisije koja će razmotriti harmonizaciju kaznenih politika kako bi se olakšao transfer slučajeva s jednog suda na drugi. Na primjer, u Bosni više ne postoji sustav istražnih sudaca, dok se Srbija i Hrvatska opiru ukidanju tog obilježja inkvizitornog postupka što predstavlja problem u suradnji. Osim suradnje tužiteljstava koja si međusobno šalju dokaze temeljem Memoranduma razumijevanja između Srbije i Hrvatske i identičnog sporazuma Srbije i Bosne, potrebno je ojačati ali i simplificirati suradnju sudova. Oni osim koordinacije predmeta trebaju odigrati i značajnu ulogu u koordinaciji zaštite i podrške svjedocima, a takav sporazum je već potpisan između Srbije i BiH.

Primarni cilj pravosuđa regije mora postati ukidanje granica progona jer nije pravedno da su granice otvorene osumnjičenicima za najteža djela, ali ne i onima koji ih progone. Ta vrsta pravosudne integracije već postoji unutar EU koja primjerice ima zajednički nalog za uhićenje upravo iz toga razloga pa tu vrstu suradnje treba promatrati kao dobar test realnosti koja regionalna pravosuđa očekuje ulaskom u EU. Osnivanje regionalnog suda nije jedini način kojim se može dokinuti nekažnjivost, a čini se da je pojačana suradnja ne samo jeftinija nego i praktičnija kao vježba za pravosudno integriranu budućnost.