Tagovi

Nema ničeg spornog ...

... u antifašističkom karakteru ustanka u Srbu 27. srpnja 1941.

Jučer, 27. 07. 2011., polaganjem vijenaca pred obnovljeni spomenik antifašističkom ustanku u Srbu je svečano obilježena 70. obljetnica antifašističkog ustanka.

Neki prekrasni ljudi koji potiču iz istog onog miljea koji njeguje ideologiju koja je iznjedrila „Maksove mesare“, a sami sebe zovu Autohtona stranka prava, trudili su se iz petnih žila ometati i omalovažiti svečani skup.

Dan prije drugi neki prekrasni ljudi iz istog miljea, a sami sebe zovu HSP, održali su na istom mjestu svoj skup i položili pred istim spomenikom vijence za „dvije tisuće žrtava koje su stradale u četničkom pokolju nakon ustanka 27. srpnja 1941.“

Gdje li samo nestadoše prekrasni ljudi iz istog tog miljea koji sami sebe zovu HČSP i oni njihovi koalicijski partneri koji se zovu HSPAS, čudim se da bar predstavnici HČSP nisu došli, jer oni su se već specijalizirali za ometanje antifašističkih okupljanja.

Iz tog istog miljea dolazili su nam brojni prekrasni ljudi koji su pronosili „slavu hrvatstva“ diljem svijeta poput M. Hrkača, M. Barešića, Z. Bušića, F. Gorete, „Bugojanaca“ ... iz tog miljea dolaze i brojni predstavnici „Josipovićevog ponosa“ poput B. Glavaša, T. Merčepa, B. Zadre, T. Oreškovića, V. Katića, M. Norca ... i mnogih znanih i neznanih koji su nas silno zadužili „stvorivši nam državu“. Zločinima i pljačkom! Zato se valjda Josipović toliko i ponosi njima.

Ipak nemojmo gubiti iz vida da je pretjerana tolerancija prema netolerantnima norveškog društva i države dobrim dijelom krivac za zločine onog monstruma, pa me ne bi čudilo da se i u Hrvatskoj iz redova ovih prekrasnih ljudi ne oformi jedna „snažna osobnost“ i malo automatskom puškom i minma "pročisti" ovo društvo sklono toliko im mrskom antifašizmu.

Osobno mislim da su se i u Srbu na prosvjedu, koji je protiv „proslave Dana četničkog ustanka“ organizirala Autohtona stranka prava, okupili uglavnom besposličari s visokim nezarađenim mirovnama, jer ne znam nikog drugog tko bi bio spreman na takav način trošiti svoje vrijeme i novac.

A što se pak ustanka 27. srpnja 1941. u Srbu tiče, povijesne činjence govore da su ga organizrali komunisti motivirani vlastitim revolucionarnim zanosom ali i radi zaštite srpskog stanovništva od ustaškog genocida.
Taj ustanak niti su vodili niti organizirali četnici kako nam pokušavaju servirati nekakav Tomašević ili „povjesničar“ Josip Jurčević, također prekrasni ljudi koji ideološki pripadaju istom miljeu kao i prosvjednici, miljeu koji njeguje ustaštvo, tu hrvatsku inačicu fašizma.
Izraziti antifašistički karakter ustanka u Srbu, promatrano s aspekta ukupnosti 2. Svjetskog rata, ne može narušiti niti moguće marginalno sudjelovanje ponekog četnika u njegovom pokretanju.
Zato 27. srpanj 1941. nije kao datum početka masovnog antifašističkog ustanka ni po čemu sporan ili kontroverzan, kako to vole reći osporavatelji, činjence ih demantiraju.

Inače, točno je da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan Sisački partizanski odred i taj dan se u RH slavi kao Dan antifašistčke borbe, ali je jednako točno i to da je masovni antifašisički ustanak počeo u Srbu 27. Srpnja 1941.

Komentari

možda je dobro pročitati cijeli komentar

možda je dobro pročitati cijeli komentar slavka goldsteina
kako je rekao pupovac jednom nije dobro da odvojeno žalimo žrtve
sve su žrtve žrtve
sve su nevine žrtve nevine žrtve

bez obzira jesu li ubijeni od srpskih ustanika ili hrvatskih vojnika
osnovne činjenice su da je ustanak u srpnju 1941. bio usmjeren protiv ustaša
ali i protiv same ideje o hrvatskoj državi
od toga protivljenja hrvatskoj državi su potekli i zločini protiv civila, staraca zaostalih po selima
protiv hrvatskih i muslimanskih seljaka
i nikada do 1995. i vojnog poraza u Oluji
nije srpska politička elita u hrvatskoj prihvatila hrvatsku kao svoju domovinu

danas,
opet se pokušava
kriminalizacijom Oluje, predsjednika tuđmana i generala gotovine i markača
osigurati politički prostor za nastavak neprihvaćanja hrvatske države

to nije dobro za hrvatsku, nije dobro za srbe u hrvatskoj,

ustanak od 27. srpnja 1941. prestaju nazivati “antifašističkim”, već ga kompromisno opisuju “kontroverznim”. Po “Hrvatskom enciklopedijskom rječniku” kontroverzan znači “sporan”, a za čovjeka koji želi znati istinu ništa oko 27. srpnja 1941. nije sporno. Sve je temeljito istraženo, mnogo puta opisano i svakom je istinoljubivom čovjeku istina dostupna.
Osjeća se napetost
Pišući prije pet-šest godina knjigu “1941. – Godina koja se vraća”, istražio sam relevantnu dokumentaciju i sažeto u knjizi opisao taj Dan ustanka u Srbu, pa obzirom na novostvorene “kontroverze” osjećam svojom dužnošću da podsjetim na utvrđene činjenice.
Početna je laž Tomaševićevog teksta, na kojoj počiva sva daljnja argumentacija, da prije ustanka, dakle prije “zlosretnog 27. srpnja”, u Lici nije bilo “ugroženog srpskog (pravoslavnog) puka od bilo kojih naoružanih vojnih ili redarstvenih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske”. Nažalost, činjenice su upravo suprotne. Pravoslavci (Srbi) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su zakonski diskriminirani i egzistencijalno ugroženi već od prvih dana po uspostavljanju ustaške NDH. Ličkim je Srbima njihov zemljak Mile Budak javno poručivao “Ili se pokloni ili se ukloni!” i još direktnije “Bjež’te psine preko Drine!”, a iz susjedne Bosanske krajine cinik Viktor Gutić pjesnički im je dočaravao budućnost: “Poželjet će drumovi Srbalja, al’ Srbalja nigdje biti neće!”
Već oko Đurđevdana (6. svibnja) zaredala su hapšenja i ubijanja lokalnih srpskih političara, intelektualaca, svećenika, odvjetnika, a u kotaru Donji Lapac i mnogih seljaka koji su bili osumnjičeni da odbijaju predati oružje doneseno iz propale jugoslavenske vojske. U Srbu i u drugim općinama kotara Donji Lapac uspostavljene su male ustaške posade, sa sjedištem i najjačom posadom u Boričevcu, u kojoj su pretežno ustaše iz Gospića i drugih ličkih krajeva, ali ima i domaćih ljudi. Tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode istaknutije srpske seljake iz njihovih kuća, otpremaju ih u Jadovno odakle se nitko ne javlja, a neke uhićenike ubijaju već nad jamom Bezdankom kraj Boričevca i bacaju ih u jamu. Hrvatsko stanovništvo Boričevca, opkoljeno srpskim selima, živi u strahu od osvete i tiho negoduje. Ima ih koji poručuju srpskim znancima iz susjednih sela neka ne dolaze u Boričevac, “jer ustaše nikome ne misle dobro”. Muškarci iz srpskih sela kotara Donji Lapac iz opreza više ne noće u svojim kućama, već po obližnjim šumarcima. Skupljaju se po manjim grupama, raspoređuju za stražarenja, a neki imaju i oružje koje nisu predali ustaškim vlastima. Oružanih sukoba nigdje još nema, tek poneki osamljeni hitac, vjerojatno kao upozorenje ustaškoj ophodnji da ne ulazi dublje u šumu. Narod je posvuda uznemiren, u cijelome kraju osjeća se napetost. O tome zorno izvještavaju lokalne oružničke postaje, izvori najobjektivnijih informacija, koje upozoravaju da ustaški postupci prema Srbima prijete eksplozijom.
Luburićeve “akcije čišćenja”
Posljednjih dana mjeseca lipnja u Bihaću, Donjem Lapcu i Boričevcu pojavljuje se opunomoćenik iz Zagreba,Vjekoslav Maks Luburić. Prema njegovom svjedočenju, u jednoj raspravi pred Ustaškim stegovnim i kaznenim sudom 5. studenog 1941. (dosje HDA, USIKS, 337/41), on je bio upućen “s posebnom misijom da provede akciju čišćenja” i u tom smislu imao je sa sobom “opći nalog da na teritoriju Velike Župe Krbave i Psat sve vlasti, pa tako i vojničke, imaju se staviti na raspolaganje i podrediti meni tako dugo, dok nije završena akcija čišćenja koja je zamišljena”. Luburićevo “čišćenje” započelo je 29. lipnja u rano jutro, kad su jake ustaške snage iz Bihaća natjerale oko 1.200 srpskih seljaka iz općine Plitvička jezera da napuste svoje kuće, svoja polja, stoku i gospodarske zgrade, pa s torbama preko ramena krenu u prisilno izbjeglištvo, na put prema Srbiji.
Tri dana kasnije, 1. srpnja, s nekoliko kamiona natovarenih ustašama i domobranima iz Bihaća, Luburić se zaustavio u selu Suvaja, nedaleko Srba. Navodno se tu neki dan pucalo iz šume prema nekom službenom automobilu u prolazu. Naravno, Luburić nije zatekao muškarce kod njihovih kuća, pa su toga dana prvi put u Lici masovno stradale žene i djeca. U roku od dva sata gotovo je cijelo selo bilo spaljeno i, prema jednom poimeničnom popisu, ubijene su 173 ljudske duše. Naredna dva dana slično je Luburićevo “čišćenje” obavljeno u selima Osredak i Bubanj. Prema jednom oružničkom izvještaju, “povodom ovog događaja u selu Bubanj poginulo je 152 lica”, a prema naknadno sastavljenom poimeničnom popisu žrtava u sva tri sela – Suvaja, Osredak i Bubanj – tijekom ta tri dana početkom srpnja bilo je 279 ubijenih, pretežno žena, djece i staraca, i jedva desetak muškaraca u dobi sposobnih za vojsku.
Tom Luburićevom “akcijom čišćenja” i prepadima koji su slijedili u selu Nebljusi i drugdje, put prema općem ustanku u općini Srb i u kotaru Donji Lapac bio je nepovratno trasiran. Uzaludna su bila nastojanja nekih razumnijih općinskih načelnika i ustaških povjerenika (npr. Jure Pavičića u Donjem Lapcu) da nekim dobronamjernim gestama umire srpsko stanovništvo (materijalna pomoć postradalim srpskim selima, oslobađanje nekih uhićenika). Ustaškim vlastima više nitko nije vjerovao, s jakim razlozima. Bilo je već cijelih sela koja su živjela po zbjegovima i samo se vrlo oprezno iz šumaraka silazilo svojim kućama. Bjegunci su se nalazili po šumama, dogovarali se, osjećali potrebu da se organiziraju, a organizaciju su im ponudili – komunisti.
Komandant Gojko Polovina
Poslije njemačkog napada na SSSR 22. lipnja 1941., Marko Orešković, član Centralnih komiteta KPJ i KPH, prenio je ličkim komunistima partijsku direktivu da pokrenu pobunu protiv ustaških i okupatorskih vlasti. U to vrijeme u Lici je bilo 240 evidentiranih članova KP i vjerojatno dvostruko više aktivnih suradnika i članova SKOJ-a. U kotaru Donji Lapac članova KP i aktivnih suradnika nije bilo više od tridesetak, ali opće raspoloženje za otpor i pobunu, obzirom na opisane okolnosti, u tom je kraju bilo najzrelije. Malobrojni komunisti brzo su pridobivali brojne pristaše i aktivne sljedbenike s kojima su formirali borbene odrede po selima i zbjegovima. Po uputstvima Marka Oreškovića, zasnovanima na njegovu iskustvu iz Interbrigada u Španjolskom građanskom ratu, u četama i odredima odmah je uspostavljena institucija političkog komesara. Komandiri su bili ljudi s kakvim-takvim vojničkim iskustvom, a njima ravnopravni politički komesari bili su isključivo komunisti ili njihovi pouzdani sljedbenici. Uoči ustanka odredi su već brojali oko 300 naoružanih i još više nenaoružanih boraca, a višestruko su narasli već u toku prva dva-tri ustanička dana. U početku, odredi su se nazivali “gerilski”, a tek na intervenciju CK u rujnu su preimenovani u “partizanske”.
Komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknuti lokalni komunist, odličan organizator, predratni sekretar Kotarskog komiteta KPH za kotar Gračac. Članovi štaba u Donjem Lapcu i u Srbu bili su članovi KP Nikola Vidaković,Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić i Milan Šijan, te bivši jugoslavenski oficir Stojan Matić koji je također ubrzo postao komunist. U savjesno pisanom historiografskom radu o počecima ustanka Đoko Jovanić konstatira da je Gojko Polovina bio “stvarni rukovodilac ustanka, komandant, komesar i predstavnik vlasti”. Marko Orešković već je u fazi priprema povezao gerilske štabove u Srbu i Donjem Lapcu s partijskim i vojničkim vodstvom u Bosanskoj krajini, pa je organizacija pripremanog ustanka i sam ustanak s obje strane Une bio koordiniran. Također po inicijativi Marka Oreškovića, Polovina je uoči ustanka ponudio istaknuto mjesto u Štabu gerilskih odreda majoru jugoslavenske vojske Bošku Rašeti (da bude načelnik štaba ili možda komandant, a Polovina politički komesar), ali Rašeta je samo prihvatio da bude stručni savjetnik. Izgovarajući se bolešću, Rašeta nije nastupio ni na taj posao, da bi dva-tri mjeseca kasnije pristupio četnicima.
Lokalni političari velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac nisu sudjelovali u pripremi ustanka, jer su zbog opasnosti od ustaških progona već u svibnju i lipnju pobjegli pod talijansku vlast u Dalmaciju (Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajo Omčikus i drugi). Nakon prvih ustaničkih uspjeha vratili su se kućama u Srb i u druga mjesta koja su već držali ustanici.
Osuda osvetničkog nasilja
Ustanak u Srbu počeo je 27. srpnja 1941. prema prethodnom planu, koordinirano s istovremenim ustankom u Drvaru i u Bosanskoj krajini. Pred oko 150 ustanika u Srbu razbježala se malobrojna oružnička posada i ustanici su odmah zaposjeli općinsku zgradu i druge državne objekte. Već istoga dana ustanak se proširio po selima Neteka, Suvaja, Dobroselu prema sjeveru i Gornji Srb, Osredak, Kunovac i Zavlaka prema jugu. U selu Neteka oko podneva došlo je do prve borbe. Ustanici iz Dugopolja i Zavlake rastjerali su oružnike i srušili željezničku prugu u Kaldrmi. Toga dana poginulo je svega nekoliko oružnika i ustaša i samo jedan ustanik. Drugoga dana iz Gračaca i Kulen Vakufa domobranske i ustaške postrojbe već su kretale u “pacifikaciju” ustaničkog područja, ali ih ustanici dočekuju u vješto postavljenim zasjedama, suzbijaju ih i nanose im osjetljive gubitke. U tim okršajima, drugoga dana, poginulo je svega dva ustanika. Trećega dana ustanak se poput bujice već proširio po cijelom kotaru Donji Lapac. Posada iz Donjega Lapca povukla se uvečer 29. srpnja u Boričevac i kotarsko središte narednog je jutra već u ustaničkim rukama. U 3 sata ujutro 31. srpnja ustaška posada povlači se i iz Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko 2.000, povlači se s vojskom u Kulen Vakuf.
Na bosanskoj strani Une ustanak je zahvatio još znatno šire područje. Već prvoga dana, 27. srpnja poslije podne, oslobođen je Drvar, a zatim i Krajina prema zapadu do Une i prema istoku do pred Bosanski Petrovac. Usred NDH kompaktno područje s ukupno više od 3.000 kvadratnih kilometara s obje strane rijeke Une bilo je već treći ili četvrti dan u rukama pobunjenika. Dok je u ostalim krajevima Hrvatske i Bosne antifašistički otpor protiv ustaške vlasti počimao postepeno, od malih logora i borbenih grupa, pa pomalo do sve brojnijih četa i odreda, u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak je bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni. U takvoj stihiji čak i najbolja organizacija ustupa pred ekscesima i samovoljom. Puna kontrola nad postupcima vojske naprosto je nemoguća.

Na bosanskoj strani najmasovnije osvetničko ubijanje hrvatskih i muslimanskih seljaka i građana dogodilo se u rujnu, prilikom napada na Kulen Vakuf, a nekoliko manjih osvetničkih ispada i masovnih pljački desilo se već na samome početku ustanka (što Željko Tomašević u citiranom pismu pogrešno i s mnogo pretjerivanja pripisuje ustanicima na hrvatskoj strani). Međutim, ni ustanak u Srbu nije bio imun na osvetništvo. Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićevi ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji Ivezić. Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 2. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima na bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno.
Gojko Polovina u svojim memoarima uvjerljivo opisuje kako je u Boričevcu kao komandant uzalud pokušao spriječiti osvetništvo. Narednog dana na mitingu u oslobođenom Donjem Lapcu, Polovina je javno osudio osvetničko nasilje, pa takvih ispada u jedinicama pod njegovom komandom više nije bilo.
Većina za partizane
Prvih dana ustanka među ustanicima u Srbu i Donjem Lapcu bilo je prilično mnogo ogorčenih koji su otvoreno zagovarali osvetništvo: “Za svaku našu spaljenu kuću gorit će barem jedna njihova, za svaku našu palu glavu past će barem jedna njihova (hrvatska) glava.”
Komunističko vodstvo antifašističkog ustanka suzbijalo je takve tendencije, prvih ratnih godina čak i vrlo uspješno. Politički se nastojalo za antifašizam pridobiti što više Hrvata, pa se neselektivno osvetništvo osuđivalo ne samo kao moralno nedopustivo, već i kao politički kontraproduktivno. Partizanima srpske nacionalnosti, koji su u prvoj ratnoj godini sačinjavali više od tri četvrtine partizanske vojske u Hrvatskoj, ukazivalo se na primjere hrvatskih komunista – u Lici na Marka Oreškovića, Srećka Manolu, Ivu Rukavinu,Šimu Balena, na Kordunu na Vecu Holjevca, Ivu Marinkovića, Miću Zlatića, a najviše na dalmatinske, primorsko-goranske i zagrebačke partizane, koji su već od jeseni 1941. sve brojnije stizali u Liku, na Kordun i Baniju, u obranu srpskih sela od ustaških zuluma. Bratstvo i jedinstvo kao parola možda je već od njenog nastanka zvučala usiljeno frazerski, ali u prve dvije-tri početne ratne godine ona je među partizanima u Hrvatskoj bila stvarnost.
Lokalni srpski političari pročetničke orijentacije, koji su se početkom kolovoza 1941. iz dalmatinskog izbjeglištva vratili u oslobođeni Srb i Donji Lapac, pokušali su se uklopiti i u politička zbivanja na tom području. Gojko Polovina i njegovi bliži suradnici, po uputama Marka Oreškovića, ispočetka ih nisu sprečavali, naprotiv: pokušavali su ih pridobiti za široki front narodno-oslobodilačke borbe protiv ustaških genocidnih vlasti. Stevo Rađenović pokrenuo je akciju da sa simpatizerima njegove politike u Srbu osnuje četnički puk “Kralj Petar II”, ali je odaziv bio slab i plan je propao. Ubrzo se pokazalo da je suradnja nemoguća, jer se radilo o dva sasvim suprotna strateško-politička stava: dok je komunističko vodstvo ustanka zagovaralo ofenzivnu borbu protiv ustaškog režima i njegovih talijanskih padrona, pročetnički političari su tvrdili da je za Srbe u Hrvatskoj najuputnije da se stave pod zaštitu talijanskih okupatora, umjesto da gube glavu u borbama s prejakim protivnikom. Sukob dviju strana postao je neminovan. Već od samoga početka pročetnički političari održavali su kontakte s talijanskim okupatorskim vlastima u Kninu, a kad su talijanske trupe u listopadu napale oslobođeni partizanski teritorij oko Srba, nastupio je definitivni raskol: partizani pod vodstvom komunista ratovali su protiv Talijana, a četnici su se svrstavali na talijansku stranu i postali suradnici okupatora. Bila je velika sreća za Liku i cijelu Hrvatsku što se većina lokalnog srpskog stanovništva opredijelila za partizane, a ne za četnike. U protivnom, hrvatsko bi stanovništvo već u toku rata bilo izloženo znatno širim razmjerima osvetništva koje su zagovarali veliki dijelovi četničkog pokreta. A da ne nagađamo o mogućim još dalekosežnijim poslijeratnim posljedicama katastrofičnog karaktera.
Neprocjenjive zasluge
Pokušajmo rezimirati: ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nisu organizirali niti vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali. U suštini, ustanak je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika. Promatrano u globalu Drugog svjetskog rata, ustanak u Srbu bio je djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom.
Antifašizam u većem dijelu Drugog svjetskog rata, od 22. lipnja 1941. do svibnja 1945., bio je privremeni savez kapitalističke demokracije i komunizma predvođenog Sovjetskim Savezom, u borbi protiv zajedničke im životne opasnosti kojoj je nosilac bio fašizam. Kao vjerni politički sljedbenici Sovjetskog Saveza, komunisti u tadašnjoj Jugoslaviji krajnje su se borbeno i uspješno svrstali u taj globalni antifašistički blok. Međutim, kad se po završetku rata taj pobjednički savez ubrzo raspao, komunisti u Jugoslaviji nastavili su slijediti StaljinovSSSR i zemljom su zavladali na surov staljinistički način. To je, doduše, u rigidnom obliku trajalo samo do 1950. godine, ali historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine.

luka

Tko je glasao

@luka

Ne lupetaj!
Hrvati i Srbi, vijećnici ZAVNOH-a, jednoglasno donose odluku o uspostavi Hrvatske kao naciuonalne države hrvatskog naroda, valjda zato što je Srbi nisu htjeli!?

Kvislinšku tvorevinu, demarkacionom linijom podijeljenu na njemačku i talijansku okupacionu zonu, zvati hrvatskom državom, a pripadnike ustaške ideološke milicije hrvatskom vojskom može netko zaista neupućen.
A ti jesi i neupućen i politički nepismen.

Tko je glasao

Feniks

Dragi kolega prvo hvala na ono "prekrasni" ljudi (tko to kaže tko to laže da se mi ne volimo).
Drugo, pogledaj povijesne činjenice pa onda nešto smisleno napiši, oprosti zanio sam se, znam da to tebe ne zanima.

Tko je glasao

kolika je to "masa" bila tog

kolika je to "masa" bila tog dana?

mislim srb, kao jedno mnogobrojno mjesto..

mislim, kak ti se da ovak pisati...
ipak bi trebao u svojim godinama znati zasto sisak nije bio proglasen "ustankom" u sfrj, a srb je.

a sve zajedno je potpuno bez veze. jedna dan je morao biti proglasen, i neki dogadaj odabran.

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

@lunoprof

Mislimn da se jednostavno treba educirati, ponešto pročitati i ponešto naučiti:
Ustanak u Srbu je na temelju opsežnog istraživanja i dostupne dokumentacije najcjelovuitije opisao S. Goldstein u svojoj knjizi "1941. - Godina koja se vraća".
Ukratko:
"Ustanak u Srbu počeo je 27. srpnja 1941. prema prethodnom planu, koordinirano s istovremenim ustankom u Drvaru i u Bosanskoj krajini. Pred oko 150 ustanika u Srbu razbježala se malobrojna oružnička posada i ustanici su odmah zaposjeli općinsku zgradu i druge državne objekte. Već istoga dana ustanak se proširio po selima Neteka, Suvaja, Dobroselu prema sjeveru i Gornji Srb, Osredak, Kunovac i Zavlaka prema jugu. U selu Neteka oko podneva došlo je do prve borbe. Ustanici iz Dugopolja i Zavlake rastjerali su oružnike i srušili željezničku prugu u Kaldrmi. Toga dana poginulo je svega nekoliko oružnika i ustaša i samo jedan ustanik. Drugoga dana iz Gračaca i Kulen Vakufa domobranske i ustaške postrojbe već su kretale u "pacifikaciju" ustaničkog područja, ali ih ustanici dočekuju u vješto postavljenim zasjedama, suzbijaju ih i nanose im osjetljive gubitke. U tim okršajima, drugoga dana, poginulo je svega dva ustanika. Trećega dana ustanak se poput bujice već proširio po cijelom kotaru Donji Lapac. Posada iz Donjega Lapca povukla se uvečer 29. srpnja u Boričevac i kotarsko središte narednog je jutra već u ustaničkim rukama. U 3 sata ujutro 31. srpnja ustaška posada povlači se i iz Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko 2.000, povlači se s vojskom u Kulen Vakuf.

Na bosanskoj strani Une ustanak je zahvatio još znatno šire područje. Već prvoga dana, 27. srpnja poslije podne, oslobođen je Drvar, a zatim i Krajina prema zapadu do Une i prema istoku do pred Bosanski Petrovac. Usred NDH kompaktno područje s ukupno više od 3.000 kvadratnih kilometara s obje strane rijeke Une bilo je već treći ili četvrti dan u rukama pobunjenika. Dok je u ostalim krajevima Hrvatske i Bosne antifašistički otpor protiv ustaške vlasti počimao postepeno, od malih logora i borbenih grupa, pa pomalo do sve brojnijih četa i odreda, u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak je bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni. U takvoj stihiji čak i najbolja organizacija ustupa pred ekscesima i samovoljom. Puna kontrola nad postupcima vojske naprosto je nemoguća.

Na bosanskoj strani najmasovnije osvetničko ubijanje hrvatskih i muslimanskih seljaka i građana dogodilo se u rujnu, prilikom napada na Kulen Vakuf, a nekoliko manjih osvetničkih ispada i masovnih pljački desilo se već na samome početku ustanka (što Željko Tomašević u citiranom pismu pogrešno i s mnogo pretjerivanja pripisuje ustanicima na hrvatskoj strani). Međutim, ni ustanak u Srbu nije bio imun na osvetništvo. Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićevi ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji Ivezić. Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 2. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima na bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno.

Gojko Polovina u svojim memoarima uvjerljivo opisuje kako je u Boričevcu kao komandant uzalud pokušao spriječiti osvetništvo. Narednog dana na mitingu u oslobođenom Donjem Lapcu, Polovina je javno osudio osvetničko nasilje, pa takvih ispada u jedinicama pod njegovom komandom više nije bilo."

A ti i dalje nagađaj, jel' bilo masovno ili nije, jesu li se gtovo svi žitelji Boričevca, osim njih petnaestak povukli s ustaškim snagama ili su svi pobijeni i što treba da se oslobodi područje od oko 3.000 četvornih kilometara.
I dalje ti ne obraćaj pažnju na to da je 22. lipnja 1941. osnovan Sisački odred, ali da nikavog njegovog djelovanja još jedno vrijeme nije bilo, dok su u Srbu ustanici oružano djelovali.
Kao datum rođenja djeteta uzima se dan kad je dijete rođeno, a ne dan kad je začeto.
Ali kome ja to pričam!?

Tko je glasao

udruženi zločinački poduhvat

Kad su ustanici 2. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima na bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno.

po kriteriima haškog suda,
komandanti ustaničkih jedinica bili bi suđeni za udruženi zločinački poduhvat
već za djela iz 1941. godine

Tko je glasao

sisacki ustanak nije bio

sisacki ustanak nije bio proglasen ustankom jer se zapovjednik posvadao sa vrhuskom u zemlji. posto je bio dosta prgav, kao i oni na vrhu izgubio je tu cast da njegov odred i 22.06. budu proglaseni danom ustanka.

naprosto nije imao dovoljnu politicku moc i krenuo se sa jacim bosti.

stvar je jednostavna. sve ostalo su politicke pizdarije.

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

@lunoprof

A to je!
A ja u mojoj naivnosti mislio da je to zato što nije bilo konkretnih akcija na terenu, one su uslijedile kasnije.
Ono u Srbu nije bilo moguće zaobići.

I na kraju, ne postoje nikakvi srpski zločini nad Hrvatima koji bi prethodili Luburićevim " operacijama čišćenja", a pogotovo ne postoje oni koji bi se po brojnosti i bestijalnosti mogli usporediti sa zločinima nad Srbima počinjenim samo u Jadovnu, da druge uopće ne spominjem.

I o kojim to četnicima pizdite kad je jedina krupnija jedinica bila tzv. Dinarska divizija, a i ta je bila zapravo ojačana bigada.
Sve 1.673 žrtve Dinarske divizije su identificirana i među njima je podjednak broj Hrvata i Srba.

Tko je glasao

Tko su bili prvi fašisti od

Tko su bili prvi fašisti od kojih su nas oslobodili ?

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. živjeti od otpada i smeća od aluzija komentara 0
  2. Pred parlamentarne izbore u Njemačkoj (1): ankete i socijalna psihologija od Zoran Oštrić komentara 0
  3. Javno trganje originalnog znaka,mrtvom HOS-ovom ratniku,nije odavanje počasti nego izdajnička zlouporaba i zločiniziranje Hrvata od ppetra komentara 0
  4. demoKracija ministara od aluzija komentara 0
  5. I bez SAD, svijet nastavlja akcije zaštite klime od Zoran Oštrić komentara 0
  6. Predsjednik vlade RH, A. Plenković, odrađuje protiv SAD-a i predsjednika D.Trumpa, protiv KGK i protiv RH od ppetra komentara 2
  7. historijska top lista uspješnih opsjena/ra od indian komentara 95
  8. čovjek proizvodi uzrok i posljedice od aluzija komentara 0
  9. čovjek ima alat... alat ima čovjeka od aluzija komentara 0
  10. Trg maršala Tita od aluzija komentara 1
  11. UMJETNI VLASNIK od petarbosni4 komentara 6
  12. Stanje Firmi U Bosni I Hercegovini od AlexD komentara 0
  13. Mala analiza od drvosjek komentara 46
  14. gospodari naši od aluzija komentara 0
  15. imati NOVO za posljedicu NOVU od aluzija komentara 0
  16. zadomspremni od drvosjek komentara 5
  17. NE jednakost zašto postoji od aluzija komentara 0
  18. Razotkrivanje: „Istanbulska konvencija“ je agresija na sve države koje su zaštitile brak kao zajednicu muškarca i žene od ppetra komentara 9
  19. I meni je žao svih nevinih od drvosjek komentara 31
  20. porezoPrimci naredboDavci ŠEFovi od aluzija komentara 0
  21. VLASNITVO I UPRAVLJANJE NJIME - ius gubernandi od petarbosni4 komentara 15
  22. Ne prestanete li s „pomirbom“, zakrvit ćemo se još i više od Feniks komentara 26
  23. kobna diktatura ŠEFovanja - ažuriranje 2017-08-16 od aluzija komentara 0
  24. naređenje/izvršenje (a za NE poslušnost kažnjavanje) od aluzija komentara 0
  25. Vlada treba služiti građanima od Mucke komentara 0

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 0
  • Gostiju: 37

Novi korisnici

  • mmarijan
  • Crvena
  • gived
  • AlexD
  • Voltron