pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Zgodno! Koristim vaš post gosp. Cerovac da održim obećanje dano Pavlu Jelovcu - zato cu konstrukciju vašeg članka uzeti da dadem viđenje istih teza, ali iz druge vizure. Naime, svi smo mi produkti drugačijih genskih i iskustvenih porijekla, pa ne samo da ne možemo, nego niti smijemo gledati nekritičnim očima iste događaje.

Ovo nije uopće polemika s vama gosp. Cerovac (možda prije nadopuna vašeg napisa - jer ste upravo vi to tako postavili). Ali ovo jest obećani i dugujući odgovor Pavlu, i, možda djelomice, moja osobna ispovijed:

Usprkos mojim godinama:

Otprilike smo istih godina, ja imaam nešto više godina, prolazili smo kroz isto vremensko razdoblje s drugačijim iskustvima i posljedicama. Da bismo se bolje razumjeli, moramo uvažavati te razlike, a posebno ih objektivno prenositi na vlastitu djecu, i mlade ljude oko nas. Naše vrijeme prolazi, njihovo dolazi, pa najgore što im možemo učiniti jest opterećivati ih jednostranim viđenjima, kad je ustvari život vrlo kompleksan. Ali život treba proživjeti ljudski, i prepuniti ga ljubavlju prema bližnjem. To nije samo filozofska floskula, nego recept za miran život, i još mirniju smrt - jer je najteže nemirno umirati.

Komunisti:

Bili komunisti, bili fašisti, bili ne znam kojih ideoloških opredjeljenja, mudrost i smisao jest - ostati čovjek, a čovjek se biva po jednom jedinom kriteriju - da ne činiš zlo bližnjemu. Po onim Božjim zapovijedima, koje ne smatram religijskim kanonima nego civilizacijskim tekovinama. Poznajem onih koji su bili pripadnici i komunističkih, fašističkih, ili trećih formacija ili skupina, a koji se nisu ogriješili od bližnjega. No, i na jednoj i na drugoj ili trećoj strani je bilo onih, i ima ih još, koji su bili neljudi. Koliko god je dobro karakteristika humanosti, ljudskog obličja, toliko je zlo nehumana odlika, neljudsko obličje.

Primjer: P.B. je bio šef policije u mome Gradu u ono najgore vrijeme poslije sječe u Karađorđevu 1971. g. Upravo sam se vratio iz vojske, ponesen Maspokovskom atmosferom se učlanio i u Maticu Hrvatsku, i uživao u hrvatskom ugođaju. Ali dok sam još bio zbunjen brzinom razvoja događaja, sve se slomilo. Polovinom 1972 su me potajno neki prijatelji zvali (s kojima sam inače javno često igrao preferans) na razgovor s drugom P.B. (P.B. i ja smo bili susjedi, ali nismo bili iz istog kruga, pa je posredovanje u osjetljivim stvarima bila nužnost). Kad sam pošao kod njega, najprije mi je rekao da razgovor mora ostati tajan, a onda objasnio da se Hrvatskoj dogodila katastrofa, u kojoj su osjetljive republičke funkcije ostale bez hrvatskih ljudi, što dugoročno može biti vrlo loše za Hrvate – pa je tražio od mene da uđem u policiju. Iako sam tada trenutno bio nezaposlen, policija mi je bila jeziva ustanova i odbio sam. No rekao sam mu da je taj razgovor s njime za mene puno značio i bio veliko ohrabrenje u onoj sumornoj atmosferi. Naime, ja sam to pravilno dekodirao na način da čovjek na takvoj funkciji nije mogao niti smio takve stvari raditi samoinicijativno, da u gornjim strukturama postoje Hrvati koji unutar gabarita, unutar kojih smo živjeli, znaju što moraju napraviti. Kasniji događaji su to potvtdili – kad je sazrelo povijesno vrijeme Hrvatska je spremno dočekala svoju šansu i iskoristila je – ali ovdje, tu među nama, u Hrvatskoj! Bez ovog tu unutar Hrvatske, nje ne bi ni bilo!

Velika je šteta da korektna lustracija nije napravljena, jer bi se stekla prava slika o mnogim ljudima bez obzira na formalne pripadnosti, no i neljudima, koji su neprovođenjem lustracije se uspjeli mimikrirati, pa još i danas okolo sebe šire zlo.

Nasilje:

Ovo sam već jednom spominjao u našim diskusijama (na ovom blogu): P.M je moj prijatelj, kojemu je otac 1944. godine, uoči oslobođenja mog Grada (oslobođenje ne stavljam u navodnike, jer je i ono bila Hrvatska), odveden iz kuće na poziv poznatog glasa iz tame, i sljedeće jutro nađen mrtav nedaleko od kuće s natpisom na prsima: „Osveta četnika!“. Nikada nitko nije vjerovao u takvu verziju, jer mu je otac bio previše značajna i utjecajna osoba u pokretu otpora, pa je takve trebalo počistiti prije ulaska nove vlasti u Grad - njegovo su mjesto trebali uzeti neki drugi.

No, uđitjmo se tko u ratno vrijeme, kad je okolo sve gorjelo, izlazi u noć nepoznatoj osobi? Majka je poznavala glas koji je zvao, ali je hrabro, kao samohrana žena iznijela cijelu obitelj na pravi put, a da nikada nikome nije rekla. Njeno jedino objašnjenje je bilo: „Ja svoju djecu mržnjom neću trovati“.

Dobro i zlo:

I ovo sam već jednom spominjao (u našim diskusijama na ovom blogu): Majka moga susjeda I.J., (dobrog prijatelja i finog čovjeka) porijeklom od Čapljine, iz sela s lijeve strane Neretve, uoči ovog rata došla je posjetiti sina, dok su nama četnici i jugovosjka logorovali na okolnim visovima. Mi smo se na njih žestili sa svakakvim izrazima, što je tu majku (u punini značenja tog pojma) ponukalo da nas upozori, da u svemu treba ostati čovjek, te ispričala iskustvo iz drugog svjetskog rata. U susjednom im srpskom selu su se na proglašenje Hrvatske države podigle usijane glave, napravile prosvjede, podigle vješala i onda lutku s napisom „Hrvat“ objesili i zapalili. To je izazvalo strah u okolnim hrvatskim selima, pa je netko obavijestio hrvatske snage s desne strane Neretve, i došla je Bobanova kaznena ekspedicija, koja je sve popalila i pobila, a što je preživjelo razbježalo se. Mnogo djece je lutalo izgubljeno po okolnim šumama, dok se hrvatske majke nisu organizirale i pokupile ih, smjestili po svojim kućama „proglasivši" ih svojom djecom (da ih zaštite). Kad su se stvari smirile, dolazili su preživjeli roditelji ili rodbina ih kupiti, no jedna djevojčica je dočekala kraj rata u njihovoj kući, jer je tek tada uspjela naći svoju rodbinu.

Zlo se prenosi, ako ga se ne zna zaustaviti, mržnja je najgora za one koji mrze. Othrvati se zovu zla je najveća vrlina. Potvrda ovoj tezi je činjenica da se ovo događalo tamo gdje je postojalo ono selo, koje u ovom ratu sravnjeno i prekriveno zemljom zasađenom travom. Ali, to je i onaj kraj u kojem su, na našu najveću hrvatsku sramotu, opet se pojavili logori, u koje su trpali nehrvati.

Uspjeh:

Moj kraj, u kojem danas živim, je do ovih promjena bio se podigao do „zvjezdanih“ vrhova poslovnih uspjeha zasnovanih na turizmu, i to u svjetskim razmjerima. Vi ste putovali po svijetu radi vaših (jakih) razloga, Pavle radi svojih (jakih) razloga, ja sam radi poslovnih razloga. No svima nam je poznat svijet, i imali smo priliku uspoređivati.

Danas se je u moj Grad naselila nova, tranzicijska klasa, kreirana u strukturama nove vlasti i moći, a koja svoj „uspjeh“ bazira na posve drugačijem poslovnom pristupu, od onog u „mraku i neznanju“ prethodnog razdoblja. Nove vlasničke strukture (formirane bez vlastitog novca, bez znanja, s podobnošću i rodijačkim vezama) već drugu godinu zaredom obrušavaju fizičke i financijske efekte, što je rezultat nevlasničke logike (po onoj narpdnoj „s vragom došlo s vragom pošlo“). Zaustavili su razvoj, uništili radna mjesta, uništili gospodarske i ekološke temelje prostora i ljudi. I nije ih sram, mada je svugdje znano da je vlasništvo i odgovornost. Dno se još ne vidi.

Hrvatski jezik:

Vlastiti materinji jezik i književni jezik su dvije različite stvari. Prvi je jezik svakodnevnog života, drugi ovisi o konvencijama ( unutarnjim, vanjskim, ili s obje strane). Lijepo je i praktično imati jedan jedinstveni jezik, kao zaloga standardiziranoj komunikaciji, ali je i normalno da se te konvencije mijenjaju. No – najljepše stranice hrvatske književnosti i znanosti su napisane na latinskom jeziku (koji je bio hrvatska zaštita od mađarske i ine hegemonizacije), ili na dijalektima. Nove generacije odrastaju, a da ne razumiju čakavski, kajkavski, nego sam štokavski izričaj, koji se sve k tome sve više prožima tuđicama. Prevrijedna ostavština latinskog razdoblja je manje-više nepoznata. Na djelu je hrvatska unutarnja globalizacija, koja sve više podliježe svjetskim globalizacijskim trendovima. Ja sam radije za to da razmišljamo kako u mlade ljude, koji nastavljaju život hrvatskog bića, naučiti svemu što je proizveo hrvatski genij, pa makar to bilo na španjolskom jeziku (gdje također stvaraju hrvatski ljudi koji čak i ne govore hrvatski jezik). Zahvaljujući mom materinjem izričaju uživam s razumijevanjem čitati Držića, ali i Smoju (i govoriti ikavicu kad se nađem u takvom društvu (jer je to jezik mog djetinjstva). Zahvaljujući mojim profesorima, velikim domoljubima koji su i u ono komunističko vrijeme bez krzmanja u mene ugrađivali ljubav prema svemu hrvatskom, pa bez ikakvih problema čitam Matijaša, grabancijaša dijaka. Moja djeca nažalost ne, jer ih tome nitko ne uči. Zato je za mene besmislena svađa tzv. akademika zbog ortografijskih natezanja „ne ću - neću“, dokle god pored naše djece prolazi, i gubi se ono pravo hrvatsko blago.

Branitelji:

Pripadam populaciji branitelja i umirovljenika, ali jedan od onih koji, uz neke druge, još dokazuju svoj ratni put (kao što je slučaj kolege S.B., kojem proces dokazivanja traje već 13 godina - opisao sam u postu „PPP Ping pong pravosuđe“ i komentaru posta „Ombudsman u Hrvata). Dakle imamo apsurdnu situaciju od skoro pola milijuna registriranih branitelja, i još uvijek dio onih koji su to bili, ali to još moraju „dokazivati“, jer su neki privatizirali strukture koje imaju monopol nad „istinama“. Vjerojatno se zato spiskovi skrivaju kao zmijske noge!!

Briga o ljudima:

To je nažalost nepoznata pojava u novoj Hrvatskoj, jer je tranzicija iznjedrila ljude bez osjećaja za zajedništvo, za čovjeka, a pritom se služe prevladanim „parolašenjem“ (vidite post: Parole, parole, parole). Ako se nova hrvatska krema ponaša protiv hrvatskog čovjeka i njegovih temeljnih ljudskih prava – onda su to ljudi protiv Hrvatske. To je jedno drugo „domoljublje“ nepoznato na ovim prostorima, koje je podleglo kriminalnom mentalitetu - pa od takvih ništa bolje nije ni bilo očekivati. Nastupila je shizoidna situacija, poznata iz "poslijeratnih" terminoloških lutanja, kad je bilo zabranjeno upotrebljavati naziv „radnik“ a uvedeno djelatnik“, kad je bavljenje sindikalnim radom označavano „komunjarstvom“ (pa su takve ljude progonili i smicali - onaj sindikalni vođa na željeznicama i onaj radnik na ulazu u ciglanu isl). Još se širi atmosfera straha i ideološke zbunjenosti i dezorijentiranosti. Još uvijek se razmišlja i ponaša u zastarjelim pojmovnim kategorijama, kako bi se ostvarila tzv. „prvobitna akumulacija“ (što je ljepši naziv za krađu i rodijačku podjelu). Tome sam se malo izrugao u mojim postovima „Jedna mala šala“ i „Jedna mala šala 2“.

Dobar Hrvat za mene znači biti dobar čovjek, osjetljiv za bližnjega. No takvo hrvatstvo (koje se vani zove „patriotski kapitalizam“) je nepoznato na ovim prostorima. Pavlu sam rekao, a i vama ovdje, ja posve dobro razumijem i podržavam mlađe snage (i moju djecu među njima): Hrvatska kao vanvremenski pojam je prazna kutija, ukoliko nema lijepo ljudsko, materinsko lice. Tko god misli i radi drugačije, vjerojatno ima problema sam sa sobom. I svi oni u državi, koji imaju moć u rukama, a maćehinski se odnose prema vlastitom narodu - su najmanji Hrvati. Možda ni to nisu!

Bleiburg:

Moj pokojni prijatelj M.C. (i dobar poslovni suradnik dugi niz godina) bio je, kao još golobradi mladić zastavnik u „Pavelićevom tjelesnom sdrugu“ (PTS), kad ih je „veliki vođa“ ostavio na cjedilu (a sam nestao u tzv. štakorskim vezama). Na Bleiburškom polju je obukao domobransku uniformu i krenuo križnim putovima. Ispraznivši glavu od suvišnih ideja, jedini problem kojim se bavio je bio da ne dobije „trčkalicu“ (proljev), koji je značio zaostajanje u koloni – i time sigurnu smrt. Došli su u Sarajevo i bili smješteni u jednoj kasarni, zaključani i pod stražom. Jedne noći se digao da ide u WC, i našao otvorena vrata spavaonice. U čudu je pošao preko kruga prema WC-ima, i opet nikoga nije vidio. Prošetao se do kapije i nikoga nije vidio. Vratio se u spavaonicu probudio kolege, malo su se posavjetovali da nije kakva zamka, a onda su svi pomalo oprezno se iskrali iz kasarne, i krenuli pješke doma. Neki dobri hrvatski genij je proradio i otvorio mu ljudsku perspektivu.

Moj također sada već pokojni prijatelj V.L.L. (napisao je knjigu o tim događajima a spomenuo je i ovaj kojeg opisujem) bio je mladi ustaški poručnik, kojeg je zatekla katastrofa na Bleiburškom polju. Našao se u kolonama križnih putova. Putem mu se približio jedan partizanski oficir i uspostavili su ljudsku komunikaciju (koliko je to bilo moguće u tim uvjetima). Na više stanica ga je dolazio posjetiti i donosio mu hrane i voće, a zadnju večer ga je pored straži preveo iz jedne kolone u drugu koja je logorovala s druge strane ceste. Poslije je istraživajuči ustanovio da mu je neznani partizan praktički spasio život. Valjda je hrvatski genij i tu bio proradio.

Eto zašto treba njegovati znanje o Hrvatskoj, i sve što Hrvatska ima i znači – jer je to dio neuništivog hrvatskog genija, koji je omogućio stvaranje slobodne i samostalne Hrvatske. Mi smo samo bili igrači, koji su igrali njegovu igru. I ja sam siguran, da će hrvatski genij pomesti i sve ove neljude, nehrvate i kvazi-hrvate, te stvoriti Hrvatsku po mjeri čovjeka (i ne samo hrvatskog čovjeka, nego svih ljudi koji u noj žive – jer sloboda na tuđi račun nije sloboda).

Špegelj:

Ovdje neću govoriti o Špegelju, ali hoću o nečemu što je on napravio. Ovdje se uoči ovoga rata komplet kalašnjikova plaćao i do dvije i pol tisuće marake (bez kompleta šaržera i metaka). No kad je Špegelj uveo one čuvene šlepere i javno objavio da su koštali po 130 DM skupa s kompletom, cijene su se odmah svele u normalu, ali je sve to ostavilo gorak okus i veliko pitanje: Što se to zaista događalo na određenim razinama i unutar određenih krugova u Hrvatskoj, o čemu se i danas repovi vuku, a taj otuđeni krvavi novac se pojavljuje u privatizacijama, dok se mi čudimo zašto se novi "vlasnici" tako neljudski ponašaju.

Ni ovo nije samo retoričko, nego duboko moralno putanje – koji su to bili veliki Hrvati koji su „munjivali“ u ono vrijeme dok je Hrvatska krvarila, a neki drugi Hrvati bespoštedno zalagali svoje glave za novu Hrvatsku! No, ne treba sumnjati- dobri hrvatski genij će i to jednom riješiti, možda brže nego se to nekima čini.

Još o braniteljima:

Kako se to moglo događati? Onaj P.M. (gore spomenut pod „Nasilje“) i N.M. (predratni gradonačelnik) su se kao pravi Hrvati odmah odazvali zovu domovine i uključili u obranu. Sretao sam se s njima redovito u Zapovjedništvu Grada (kamo sam redovito po zadacima dolazio), a i radi „capuccina“ (kojeg se jedino tamo moglo popiti). Nakon skidanja opsade Grada, i oslobađanja okoline, jednog su mi dana rekli da možda pijemo posljednji „capuccino“ tu, jer su tražili razrješenje. Iznenadivši se pitao sam ih zašto? Protumačili su mi, da sada, kad je direktna opasnost prošla, se tu formira struktura onih koji od vojske i domoljublja stvaraju karijere, da ih se počinje omalovažavati i šikanirati, a njih vojna karijera ne interesira. Vjerojatno je i to bio razlog zašto se spiskovi branitelja skrivaju - jer na njima ima mnogih kojima tamo nije mjesto.

Pravo na grešku:

Ja bih ovo završio jednom vašom malo modificiranom rečenicom: "U ovom ovdje napisu nisam napravio nijednu namjernu pogrešku, ali to ne znači da je sve onako kako sam ja tu naveo, jer „errare humanum est“. Svjestan sam, kad obični jezik pokušavam prenijeti na simboličnu razinu, da sam neke stvari možda poslao ukrivo.

No nitko ne treba sumnjati u moje dobre namjere, pomoću kojih stalno želim (kroz sve poje postove i komentare ovdje, a i inače u životu) u svima nama probuditi onaj dobri genij hrvatskog naroda, koji je uvijek znao razlikovati dobro i zlo, kao što je proradio kod majke onog mog prijatelja (spomenutog pod „Dobro i zlo“!), jedne priproste seljanke koja je instinktivno, u ono najgore vrijeme umjela se postaviti kao pravo ljudsko biće.

Ona nije usamljeni primjer! Ovo nisu usamljeni primjeri! Ali ovdje je premalo prostora, da se svi spominju. Ali se ne smiju zaboravljati.

Iako dakako postoji zlo, ja se klanjam dobrom geniju hrvatskog naroda! Koji je stoljećima održao, a onda iz pepela podigao Hrvatsku. Zato sam optimist!