Prije nekoliko dana otkriveno je kako je prijatelj Milana Bandića uspio kupiti neko zemljište u zagrebačkom Resniku koje je prije nekoliko dana pretvoreno u građevinsko čime je vrijednost tog zemljišta narasla nekoliko puta (nekoliko znači više od dva, a u konkretnom slučaju faktor uvećanja vrijednosti je blizak broju osam).
Jučer je taj komad zemlje, opet spletom vrlo sretnih okolnosti, odlukom Gradske skupštine, sada čvrsto u rukama partnera postao "kao stvoren za gradnju šoping-centra" i time je vizija, koja je bila dokučiva samo trojici, došla na korak do ostvarenja.
Sva ta čista posla pokvarile su ipak jedne dnevne novine kada su objavom slike Milana Bandića i Darka Turopoljca ispred otvorenih škrinja s blagom potpuno nes(p)retno stvorile dojam da gledamo gusare koji upravo dijele plijen. Priču o podjeli škrinja s blagom akteri su odmah proglasili samo šalom. Štoviše, oglasom preko pola stranice u novinama morali su objašnjavati šalu, koja nikome nije bila smiješna. (business.hr)
Ono što je strašno zanimljivo (barem meni) u cijeloj toj priči, kao uostalim i u svim ostalim pričama koje se vežu za lik&djelo Milana Bandića je njegov standardizirani odgovor na takvo pitanje koje kaže "Neka organi pravne države rade svoj posao", naravno nije M.B. (podaci poznati redakciji) jedini koji koristi ovu blesavu ispriku, nego se identična rečenica često citira iz ustiju nekih od naših ministara ali čak i trenutnog premijera.
Dakle, kako je to jedan moj kolega primjetio, Bandić je u cijeloj priči ili totalno čist pa nema nikakvog pa niti najmanjeg razloga za brigu te stoga poziva pravnu državu (ako je imamo) da odradi svoj posao i službeno mu izda certifikat da nije ništa skrivio, ili je pak riječ o nečem sasvim drugome a to je da je dotični toliko uvjeren u nesposobnost pravne države ili pak njegovu sposobnost opstruiranja postupka i zatiranja tragova da mirne duše može reći takvu rečenicu, praktički se rugajući sustavu znajući kako iz cijele priče neće biti apsolutno nikakvog efekta.
Problem s koruptivnim djelima je što u njima u pravilu nikada nema svjedoka, a oni koji možda postoje o njima ne žele govoriti iz jednostavnog razloga što su u njih i sami "umočeni".
Postoji naravno i treći scenarij, po općem mišljenju u cijelosti nevjerojatan, a taj je da je dotični lik, jedan od 800.000 najbližih prijatelja Milana Bandića zahvaljujući izoštrenom poslovnom njuhu i osjećaju za rizik mudro investirao novac i danas kupi za to nagradu.
Misao dana:
It's about time law enforcement got as organized as organized crime.
Komentari
puno bi napredovali kada bi
puno bi napredovali
kada bi prihvatili
da je izbjegavanje plaćanja poreza ozbiljan zločin
Neka organi pravne države
Neka organi pravne države rade svoj posao @mrak, pa zar ne vidiš da "oni" i sa samo jednim "organom" sve nas tako uspješno ....... da nikako sebi ne možemo doći. :-)))))
Ravnatelj policije Marijan
Nema kod nas vladavine prava. Nismo mi građanska država. U nas je na vlasti oligarhija.
Predstavnici vlasti trebali bi služiti jednako svim građanima. Vjerujete li da se Marijan Benko i Zvonimir Šostar jednako odnose prema Ivi I Mirjani Pukanić?
Je li vas začudilo da je Ivo Pukanić u prošlom broju promovirao Bandićevog kandidata za šefa SDP-a Dragana Kovačevića? Čudi li vas što je Pukanić nekoliko mjeseci ranije otračao Milanovića da mu je za Sanadera rekao: razguzit ćemo tog debelog šupka? U istoj je kolumni Puki pozvao na zbližavanje Željke Antunović i Milana Bandića u rušenju Milanovića.
Bandića i Pukanića povezuje Stipe Mesić za kojeg je Puki zatražio mjesto šefa ujedinjene ljevice (čitaj SDP-a i HNS-a) kako bi mu se nakon isteka mandata omogućio ulazak u Sabor i zaštita od kaznenog progona. Upitao je Puki tko će biti Mesić nakon Mesića. Pa Milan Bandić je sljedeći hrvatski predsjednik. Niste znali? Nije važno. Glavno je da to znaju Mesić, Bandić i Puki.
A evo primjera kako se Puki i Milan vole i preko žive love:
Vjerujete li da je Pukijev i Bandićev prijatelj, a naš Glavni državni odvjetnik Mladen Bajića u stanju istražiti sumnje na račun svojih prijatelja?
Ne vjerujete, ali ćete reći da se nadate.
Sve što ste oduvijek željeli znati o swingingu politike, medija i tajnih službi.
Sada si umirio široke
Sada si umirio široke napredne snage i zbor radnih ljudi i građana. Opet su se malko zabrinule da možda nije sve idealno i da vijesti neće biti dovoljno harmonične za slušanje kako su rekla kazala organi podešeni a sada su, kao i tko zna koliko puta do sad, sumnje otklonjene, sve ide kako su dugo navikli i još humor raste, više od očekivanja.
P.S. A da bi otklonili i zadnje sumnje, šta je sa radio van O van i EPH, nije valjda da Zrinka nije dobila primjerenu plaću i ulogu, zadnji puta je bilo gužve oko toga?
Pavić još taktizira. Ne bi
Pavić još taktizira. Ne bi on o ovome pisao jer se pomirio s Pukijem na večeri kod Mesića:
Dinner at Mesic’s place – the twilight of Croatian journalism
Iako Sutra.hr i Jutarnji donose infoe o slučaju, ima nekih njegovih novinara poput Malića (dao izjavu protiv Pukija televiziji, ali ne smije ništa u Globusu) ili Jasne Babić (umjesto u Slobodnoj Dalmaciji objavila tekst na Javno.com-u) koje se cenzurira. Ali, Natašu Škaričić teško je ušutkati: KRIM-OBRADA ZAOBIŠLA DESETAK NOVINARA KOJI SU NAZOČILI PRISILNOJ HOSPITALIZACIJI SUPRUGE SUVLASNIKA ‘NACIONALA’
Slučaj Pukanić: ključni svjedoci još nisu saslušani
Sve što ste oduvijek željeli znati o swingingu politike, medija i tajnih službi.
Standardizirani odgovor
Standardizirani odgovor Milana Bandića na takvo pitanje je "Neka organi pravne države rade svoj posao", naravno nije M.B. (podaci poznati redakciji) jedini koji koristi ovu blesavu ispriku, nego se identična rečenica često citira iz ustiju nekih od naših ministara ali čak i trenutnog premijera.
Dakle, kako je to jedan moj kolega primjetio, Bandić je u cijeloj priči ili totalno čist pa nema nikakvog pa niti najmanjeg razloga za brigu te stoga poziva pravnu državu (ako je imamo) da odradi svoj posao i službeno mu izda certifikat da nije ništa skrivio, ili je pak riječ o nečem sasvim drugome a to je da je dotični toliko uvjeren u nesposobnost pravne države ili pak njegovu sposobnost opstruiranja postupka i zatiranja tragova da mirne duše može reći takvu rečenicu, praktički se rugajući sustavu znajući kako iz cijele priče neće biti apsolutno nikakvog efekta.
Problem s koruptivnim djelima je što u njima u pravilu nikada nema svjedoka, a oni koji možda postoje o njima ne žele govoriti iz jednostavnog razloga što su u njih i sami "umočeni".
To je to!
A sada malo šale. Ako pretpostavimo Državu kao umno virtualno biće, onda organi zaduženi za obranu tog Bića bi trebali (na neki način) odgovarati leukocitima i antitijelima u ljudskom organizmu. Znamo koje su umne sposobnosti jednog leukocita - otprilike slične (ako ne i jednake) onima u našeg Jubitua i ostalih koji se brinu o zdravlju države.
S druge strane o virtualnim bićima (bogovima našeg uma) brinu se svećenici, a oni mogu dati oprost ili posljednju pomast.
Organi mogu samo doći do
Organi mogu samo doći do zaključka i dati certifikat da je sve potpuno u skladu sa zakonom, što često dobro dođe za začepiti usta impreisvnoj praksi koja se bavi kao nije.
Većina toga jeste, skoro sve, po zakonu. Fora je baš u tome da jeste i da odvano to ide ne samo veoma jednostavno i veoma liberalno, nego je već po samoj inerciji nezdrživo razvijeno i buja na više nego plodnoj zemlji, do razmjera maositičke kulturne revolucije - svaka svijest koja nije na tom matičnom toku je predmet iznimne brige širokih snaga, preoblikovanja itd.
Bandić i njegova pešćenička ekipa ex saveza (komunista) su dali možda mali ali za sve značajni, vjerojatno ključni, doprinos, socijaldemokratski - preuzeli su sve socijalne (društvene) snage i terete napredovanja te ih demokratski uklopili u matičnu rijeku. Eventualna konkurencija nema mogućnosti prigovora, jer su baš u jeku natjecanja i suradnje izgarali na istom putu, samo nisu uspjeli tako dobro, jer nisu imali tu socijaldemokratsku širinu a htjeli su još veće rezultate:
- HDZ je sam abdicirao, ordiniranje po bespućima povjesne i stvarne zbiljnosti više nije mogla minimalno pod stegom držati niti čuvena Marina MD, koja opet blista;
- HNS je udarao nezadrživ tempo u smjeru kakvim voze Bandić ekipa, ali sve oni sa sve užim ekipama, sami su po 3x za redom izbacivali naujuže članove politbiroa kroz prozor, tako da su na koncu napravili sintezu da su zbilja postigli iznimni rezultat u povijesti Zagreba, koji je zaprepastio i najgorljivije simpatizere;
- ostale liberalne i socijalne snage nisu mogle izdržati tempo i pogubile su se;
- skromne seljačke i građanske snage su iskamčile milost i malko se drže;
- one šire snage svih vrsta su ojačale savez u nužnom, što je napredovanje uzburkanije to je savez to jači, iskusne divizije su morale prihvatiti izazove prelaska već prijeđenih granica.
Kardeljistički model samoupravne harmonizacije se u zagrebu još tako dobro drži baš zato jer je jedino u Zagrebu specifično odmah unaprijeđen - sve je svedeno u taj model i sve snage su brzo shvatile i razvile praksu njegove prednosti, koja je baš sada kročila u razdoblje sinteze i najbolje se vide prdnoti te nadgradnje, da svi sve u svemu složno dogovore i samo-upravljaju, sve je perfektno zakonito i kada nije jer nije po nižim razinama (zakonima i sličnim) dok je na višim samo-upravnim više nego ok i sa više nego velikom većinom za prihvaćeno, sve naprdne ideje se daju uklopiti i honorirati, sve tako dobro ide da praktički nema mogućnosti greške i odgovornosti, a nema niti iscrpljujuće konkurencije ideja i rješenja te cijena, obzirom da je kreacionizam odavnio na najvišim svjetskim razinama i zajedničko djelo velikog broja ruku i mozgova (a ne neki tamo dekadentni individualizam), a opet takava da ne ograničava osobnost nego dapače one bujaju.
Sve skupa malo ozbiljniji maoizam od kineskog, u velikoj zemlji ograničenog na neke nerazumljive šifre - ovdje je to od početka odmah uključilo sve svjetske ideje i prakse više nego liberalno a istovremeno zadržalo iznimnu složnost, koju ponekad pretjerano forsanje malo poremeti ali se ubrzo vrati i pojača maoistička složnost, više od Mao-a a manje od prethodne boljševičke faze, kada je pod nekada čvrstim Holjevcom opet proradila sklonost ka više nego sumnjivim nižim razinama, sumnjivim tehnologijama, građanskim dekadencijama i sličnom.
I ne samo da je pravilno, dodatno je uvijek i točno (do dvije decimale), u skladu sa planiranim, znanstveno i stručno kreirano i popraćeno kao na najvišim svjetskim razinama samo x 4 pa i 10 te uz stvarnu podršku većine naprednih i obrazovanih snaga, koje su dodatno, negdje na stupnju 95 %, hotimice ili ne, ortaci u poslovanju, najmanje sa kakvim stančićem, nešto casha, cca 15 usluga, cca 60 % poslovnih i stručnih referenci i naročito u vizijama i perspektivama (cca 90 %).
Nije težište u tome da bi nešto eventualno bilo sporno, težište je u tome uvijek da li se radi o iznimnim stručnim, pravnim i poslovnim doprinosima, na njavišoj razini, ili eventualno ne. Dakle, samo u finesama lige za prvaka, sve bolje od boljeg, samo finese čine ključnu razliku, kao Gaussova krivulja na FER-a, i onaj koji je završio na ocijeni 2 je bolji nego prvaci negdje.
Ad prenamjena, samo u zadnjih 8 godina je uz svi za sa 95-100 % podrške prenamjenjeno cca 30.000 puta ovo i sa povećanjima cijena i do x 400, pa je samo čudo kako je Resnik do sada čekao, vjerojatno zbilja iz razloga iznimne pažnje i pristojnosti pešćenićke grupe, bez ironije, pa i g. Turopoljca koji je dugo nešto frajerski afirmiranije nego Malnar, prvi poduzetnik Peščenice, kojeg su još osamdesetih po raznim krajevima dočekivali kao veću zabavnu zvijezdu veću nego razne najpopularnije likove, show na najvišoj općenarodnoj razini zajamčen (na tv npr. drugi dolazak pape, on 2-3 dana prije prekida radove u Mariji Bistrici radi zabave oko naplate a i inače, kamere snimaju da se ništa ne radi a Jure Radić objašnjava da se radi najsuvremenijoj organizaciji i tehnologiji koju većina ne razumiju, koja je takva da sve ide naj i kada se ništa ne radi i kada je riječ o najobičnijim radovima, što u osnovi i jeste naša svjetski iznimna tehnologija uspjeha).
A model primjenjen na poslove je odavno takav da je zakonito i sa 0 kuna pomoću modela realizirati nešto najskuplje i postati 100 % privatni vlasnik (npr. 32 vile Zelengaj), sve 100 % obaviti kao vlasnik tvrtki i istovremeno vlast (npr. Čačić POS Varaždin), velike javne poslove kao netko drugi uz 5-10 % za to (razno), velike javne poslove obavljati kao zg bolnica Blato i stadion da nema kraja poslovanju i relacijama (puno toga) ... tako da je varijacija na temu kada je ipak netko i nešto izraz krajnje pažnje prema zajedničkom i javnom dobru, nešto najpristojnije od 1972.g. na ovamo, nešto što biraačke snage slute kao dragocijenu razliku u odnosu na ostale osnove poslovanja i konkurencije te više nego čvrsto stoje na tom smjeru nade za konačno oslobođenje zbilje i duha, ne videći da se šanse za to neočekivano ukazuju na drugom kraku istog smjera, uz šire snage koje vuku bi zajednička tvrtka IGH d.d. i planovi razvitka mogli uspjeti učiniti ključni pomak ka tome prelasku s onu stranu, u konačnu slobodu duha, uspjeh sam.
Trenutni problem, ako
Trenutni problem, ako problem uopće postoji, je u sitnim estetskim nijansama, ali isti kao što je već dugo, samo već dugo isto smetlište nije isto, kao isti mi nismo ni isti ni mi, jedno, niti smo ikad bili, i a su ukusi malo različiti.
Poptuno nenamjerno, od silne estetske želje i shvaćanja, već jako dugo se nije stiglo baciti pogled ni vidjeti estetski nevrijednu materiju, skoro pa nevidljive nijanse slike i slika. Pa se je onda, sada već duboko i široko zajedno sa EU, te nijanse rješavalo kratkim i nedvojbenim pretpostavkama i kategoričkim imperativima praktičnog uma sa "treba, mora ...". Pa su se te sitne nijanse puno značajnije i bogatije estetike slika, infarstrukture i strukture te nešto milijardi, stalno vukle i dovukle u središta svih slika, čemu vizionari čvsto skoncentrirani na najviše estetske domete i vizije nisu vični.
A nisu ni krivi što nisu vični, pa ni turbo akademici koji su ih usmjeravali, i nije namjerno. Jer ljudi naprosto nisu znali i ne znaju neke nijanse oko tih nijansi, nikada nisu učili a ni čuli, a ako bi slučajno i bilo znaka kako pored puno recentniijih teorija i puno recentnije prakse tako nešto ozbiljno tretirati, npr.:
- kako uopće gubiti vrijeme oko eventualnih ozbiljnijih teškoća s novcima kada rijeke novaca teku i samo je pitanje prevelikih močvara od razlivanja i prelivanja;
- u estetskom, najvažnijem smislu toga, oko slika samih, kako pored svih impersivnih teorija i praksa, koje na njavišoj svjetskoj razini idu tako lako a toliko jakih majstora slikara i arhitekata, kojima možeš i moraš s najvećim povjerenjem povjeriti stvar je gotovo nemoguće da neće biti na najvišoj razini, copy paste ne zakazuje, obraćati pažnju što je neki Hegel, za kojeg si pošteno rečemno čuo ali ne i za razne gluposti, da je tu esttetiki svrstao tek na petu šestu razinu, jer da ima još toga, čega toga.
Dakle ne samo da nije namjerno i da se nije moglo vidjeti nego je sve i dalje više nego tako, sinteza toga s nekim pitanjima, npr.:
- tko je kada i kako mogao biti protiv ili da bi reč rekel oko pune EU harmonizacije ulica i cesta zajedno sa podzemljem i nadzemljem, infrastrukturom i rješavanjem vlasništa toga, svi su logično bili stalno 100 % za to da se to jednom već sredi i harmonizira, i oni skloni likovnoj estetici i oni skloni zvučnoj, do pjesme, i oni treći, svih vrsta. I onda šta je čudno da je to došlo, što pravno što stvarno što u vidu nešto posla i nešto novaca, te da još nitkop nije vičan očekivanom brzom i kratkom uštimavanju u puno širu estetsku manifestaciju duha, složene nastupe uz simfonijske glazbe. I onda razumljivo nitko, nakon toliko prprema i volje za tu sitnicu, i dalje ne vidi i ne želi čuti za neka petljanja oko toga, harmonizacija kasni a mora biti i gotovo. Dok po istim pitanjima super uštimana Njemačka još uvijek se muči i po Berlinu, na puno manjim sitnicama, a i sama EU stenje od vlastite harmonizacije te scene;
- tko je mogao biti pa i sada takav čarobnjak pa vidjeti da će neka vukojebina po RH biti poželjnija za EU i domaće snage od Zagreba, i da će Srbija u gorem stanju nego ikad najednom biti glavna uporišna točka za sve naše elitne snage, pa i one isključivo turbosvjetske snage, da će sve većim leadershipom i vođenjem nas u EU sve više emigrirati baš u Srbiju, koja je prekrcanaa raznim sličnim snagama i htjela ne htjela predvodi ta nova evropska kretanja. A tako je sve tu estetski besprijekorno i svi za nešto sasvim drugo, svi više nego ikad, svi a Zagreb predvodi, da planovi predviđeno sve ama baš za sve, naj domaće i strane snage, tako da nemaju nikakve potrebe bilo gdje drugdje, ne samo GUP-ovi i slično nego sve i teorijski i zbilja, estetski besprijekrono. I tko je tu sada pametan šta i kako, kad to iz nekog neobjašnjivog estestkog razloga još nije dobilo najviše cijene, isko je do jučer bilo tip top na ljestvici, rast dobiti od finanacijskih poslova i raznog stalno veći od 25 % godišnje, dugo, gdje je toga bilo;
- znanje oko takvih zanemarivih estetskih škripa do sada nije bilo ni nešto, nešto čega nema nema ni potrebe, dok je jako puno toga estetskog i drugog što se radi što se ne bi radilo i ne radi nikad i nigdje da nije bilo nečeg čega nije bilo nikad i nigdje, npr. samo osnova razvitaka u Zagrebu od sedamdestih na ovamo, nikad nigdje takvo nešto. A ta osnova je šta kreiraš nema nikavih ograničenja, ni cijene ni zahtjeva ni zemljišta koje treba uzeti ni oko prostornih usklađenja niti ikave mogućnossti da za bilo šta bilo tko odgovara, pa šta je logičnije nego da iz toga samo estetske nijanse i forsanja oko njih budu jedine relevantne teme. I još više, i sada, šta sa tim kada to još dodatno pruža potpune mogućnosti zabava, i harmonikaške i za galzbu blizu tišine, za sve estetski i zabavama sklone frakcije i grupe, u uspjeva, non stop. Tko je tu šta drugo namjeravao i bio za drugo osim svi za, presnažno, samo sitne estetske varijacije su u pitanju, Zagreb kakvih stalno nedostajućih dva proračuna godišnje, ulica i cesta za sređivanje više nego sve ostalo po RH, prazni i neuseljeni netom završeni i oglancani tip top kompleksi po tip top raskrižjima, gdje više nije moguće povezaati najveće ceste niti po načelu SF filmova (malo se je dakićevim i snagama Jure Radića zbrčkalo).
Šta sada ? Netom preminuli prof. Kangrga se je u fazi zrelosti primio spekulacija i istjerivanja farizeja iz hrama, što ovdje nekako ne sjeda ni kao odgovor šta sada ni kao prigodna pjesma. A zbog poštovaanja prema humoru koji snažno buja iz tako oplođavane plodne zemlje, oko dijaagnoze i terapije za tu estetiku nije fer ni počinjati. Zato, uz duboku ispriku za ponavljanje, opet isto, prigodni odgovor i pjesma
Kako god nas je rezalo, navék je nekak bilo
http://www.matica.hr/MH_Periodika/vijenac/1999/136/tekstovi/05.htm