pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Tijekom polusatnog gledanja Stankovićeve emisije sam došao u iskušenje da po prvi puta prekinem gledati ono što započnem. Prvih dvadeset minuta je utrošeno za prežvakavanje davno prežvakane priče o njenoj bolesti (neću komentirati izrečeno), a nakon šestominutnog priloga još četiri. Tek smo potom mogli slušati barem malo onoga zbog čega se i gledaju emisije toga tipa.

Moram na početku reći da Stanković nije opravdao ni dio mojih očekivanja. Imati za sugovornicu političarku Đurđinog položaja moralo je rezultirati nečim za gledateljem zanimljivijim. Ovako, gotovo da se emisija može ocijeniti dijelom Đurđine kampanje. Toliko suosjećanja, novinarskog podilaženja i obzira nismo vidjeli od Tuđmanovih vremena. Ima ona, a i trebala je toliko toga pojasniti, da je pravo čudo koliko Stanković nije imao novinarskog poriva, a opravdano je zapitati da li ga možda nije namjerno zatomio. Tako je olako prešao preko operacije mimo liste čekanja („rekli su mi da ima slobodnih termina“), izazivanja suosjećanja nacije neprestanim slikanjem i intervjuima za vrijeme oporavka (za Kosoricu svojevremeno rekla „da ne voli one koji javno pate“), a posebno nije želio da ju podsjeti na laganje naciji u vezi posla svoga muža. Za ovo posljednje joj je čak dopustio da opet pokuša prodati priču o javnom natječaju na koji se eto nitko nije htio javiti. Samo je falilo da zajedno upute javnu pokudu nezaposlenima koji se poput najvećih lijenčina nisu htjeli javiti za posao u Čazmi koji je plaćen kao onaj saborskih zastupnika. Stankoviću nije bilo čudno da se je natječaj, vjerojatno radi zadovoljavanja forme, objavio samo u Narodnim novinama.

Dopustio si je Stanković i da olako prijeđe preko njene izjave „bio mi je gušt pobijediti u Bjelovaru“. Čak je potpuno nekritički pohvalio njenu i Čehokovu pobjedu na lokalnim izborima. I politički manje pismenima od njega bi trebalo biti jasno da lokalne face nemaju nikakve šanse u srazu s političarima koji godinama obnašaju državnu dužnost (znaju građani što su veze i poznanstva, te da će grad preko njih lakše doći do novca iz državnog proračuna).

Najveći mu je propust ipak podatak koji uopće nije registrirao ili ga nije smatrao važnim (?!?). O čemu se radi?

Pitao ju je on kako komentira Sanaderovu izjavu da mu Račan i Čačić nisu dostojni (opasni) protivnici, a imam dojam da nije slušao odgovor. I nije tražio obrazloženje.
Rekla mu je Đurđa da se s tom izjavom baš ne bi mogla složiti, pogotovo u slučaju Račana. Taman je počela objašnjavati, a on ju je prekinuo drugim, manje važnim pitanjem. Tako Stanković nije ni pokušao iskoristiti mogućnost da se više čuje o (u emisiji) jedinom politički relevantnom pitanju. Ali, ipak smo nešto mogli čuti.

Rekla je ona da Sanaderova izjava pogotovo ne stoji u slučaju Račana koji jedini od njih trojice zapravo nudi nešto novo. Iako prekinuta novim pitanjem, uspjela je malo dopuniti objašnjenjem da Sanader i Čačić nude isto (sebe), a da Račan nudi tim stručnih ljudi. Uspjela je reći i to da ona preferira one koji znaju raditi u timu.

Neću sad analizirati njenu izjavu i što ona može značiti u slaganju kockica na političoj pozornici, pa ni činjenicu da je nekoliko puta uputila (za Stankovića neprimjetne) žaoke prema Čačiću i Sanaderu dok je Račana, osim u navedenom, potpuno zaobišla. Možda kasnije i hoću, ali bih završio jednom sugestijom Stankoviću (ili glavnom uredniku).

Kad mu se u emisiju odazove političar te razine (saborski zastupnik/ca, predsjednik/ca parlamentarne stranke i sl.) onda neka se barem potrudi da mu emisija bude politički relevantna. Barem u izbornoj godini.

Dakle Stankoviću – lepo prosim, dajte se skoncentrirati!