pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U stvarnim poslovanjima ništa nije pomagalo. Predmet ili tema posla ne postoje, samo osobnosti i interesi. I kada si i više nego uvažen i tražen, dugo, i kada imaš stalne rezultate, većina se čudi i najosnovnijim podacima s tim u vezi, npr. šta treba, čime se u stvari baviš, navodnim muljanjem da nema skrivenih najmjera i teških veza (pa je moguće manipulirati time do u beskraj) a posebno činjenicom da složeni procesi uključuju više djelova i faza (to je istovremeno preubitačna i kranje diskriminirana tema, bitno više od crnaca, ideja i bilo kakvog "genetskog" neprijatelja). Dakle, da bi se išta napravilo i radilo, nužno je a ne i dovoljno stalno savladavati epikontinentalne prepreke, što za iskusne snage nije nemoguće niti teško, ide, mora biti šta mora biti.

U politici je obrnuto, ništa nije bitno osim onoga što navodno jest ili bi trebalo biti te paljenju i gašenju raznih žarulja - apstraktni light show. Dominira maoizam. Ide do stupnja da su normalni programi stranaka za izbore ništa se ne isplati raditi ili nabacivanja bez stvarnih namjera. Osobnosti i interesi su također prazna kanta. I ako se pokazuje neke znakove rubne i usputne zainteresiranosti za nešto drugo, ne samo u javnom političkom životu nego i svom ostalom, to je samo u jednostavnim ekstremima, bezrezervno za ili protiv, između nema, podešeni kao minsko polje.

Drugovi i gospodo, ekstremnih jednostavnosti nema ni u teoriji ni u religijama. Zbrka koja se s tim u vezi dugo uspješno prodaje, uspješnije nego ogledala i jeftina bižuterija pri osvajanju Afrike prije više od 100 godina (Conrad - Srce tame), je pojava koji upravo ždere sebe. Na jednog koji nešto zna i može i igra u složenim procesima dolazi cca 100 takvih prodavača magle. Maoizam je prešao sve granice, nasapunana mu je daska, otpor nije pružen, definitivno je proklizao i sada bezglavo kliza.

Beskrajni nesporazumi su prezreli i padaju sa stabla u nekoj pustopoljini. Boli koga kofer kakve rasporede imaju svestrani navodno impresivni likovi sa najmanje 20 paralelnih poslovanja, za beskrajna rekla kazala, tumačenja i čekanja spasenja na neki od tisuće pečata i potpisa. Sve je to odavno bankrotiralo, i prije nego se je razmahalo. Onoj polovici koja puši to što inače nikad nitko ne bi pušio, zbog nadreligijskih inercija interesa i navika, koja to time hrani i održava, pružaju se beskrajne šanse redukcija i opuštanja, "pij malo pij dobro" načelo, sa 5 % naprezanja postići puno više. Za ostale kojima je pun kofer toga i na želudac ne sjeda došlo je doba za ništa, milosti više nema i ništa ne treba. Da je Coca Cola izmislila djeda Mraza, da li je tko šta popušio, ko je koga kod švercera Mimare ili u Lisinskom koji se zvao Fuchs ili Lisica ... kakve to veze ima? A još manje da li u CK kockicu ide Pavić ili Bago, da li tko jede žgance, tko koga mobitelom šalje u pm.

Hrvatska je Berlin, a i Slovenija se tome vraća. Uveden je pluralizam, velika dramatika nije poželjna jer ni jedna točka nije apsolutno takva i takva nego je minimalno složena i kreativna, nasilja je bilo dosta i svih pijanki oko toga, minimalizam je istovremeno zahtjevni imperativ i granica ispod koje ništa ne ide.

Bez malog slaganja kockica i dogovora ništa neće ići, to je neka sasvim druga i nepoznata igra za jednu polovinu, dok druga polovina non stop tako radi. Politika unutar toga je važna, jer sve je važno, samo više kao dobri konobari i smetlari, uslužne djelatnosti dolično u sredini hijerarhije (koja je, btw, malo drukčija nego po pruskom hegelijanskom redu, obzirom da nismo hladni sjever, a ni Berlin više nije za to, u biti čvrste hijerarhije nema a sama igra i rasporedi u igri dobivaju na značenju), ako šta boljeg bude dobro bude (bude pozdravljeno) ali nije nužno.

Jedna nijansa u slaganju kockica i novom poslovanju se ističe - mračni predmeti žudnje. Novac, interesi i razno nisu usklađeni s podacima, pa se podaci rasturaju na sve strane. Obzirom da je minimalizam uzeo maha i milosti više nema, mračni predmeti žudnje su nemoćni i više ne mogu skočiti tako visoko, dramatično pokušavaju ali ne ide. Zid koji je podignut i pao igra obrnutu igru, nakon pada zida sve je teže i teže za neke naviknute tečne igre a minimalizam se kao nikad razigrava. Na krilima minimalizma buja pluralizam, koji u tkivu "napretka" izaziva procese jedenja samog sebe. U prilog stvaru kuhaju razni vulkani, sa viškom energije i topline za duge i hladne zime.

Pojava koju je prvi uočio Baudelaire davno u Parizu a opisao izvjesni James Joyce prije 100 godina, prema zapažanjima u Puli i Dublinu, eskalira na kraju 2007.g. u Zagrebu - hrpe naprednih likova se istovremeno bavi po 20 djelatnosti i igra cca 2.635 paralelnih igri, termina i raznog, ljudi koji nikada ništa ozbiljno nisu radili su odavno supermeni nad supermenima. Istovremeno Dubai koji buja, maoizam koji nadmašuje Kinu, svo holuvidsko fiktivno smeće, kardeljizam u strukturi stvari, beskrajno bavljenje psima i zbrka veća nego BBC-eve Mućke, Monthy Payton i razno drugo. Tko hrli u to više nego živo blato, zna da se definitivno udaljava od Berlina, koji je ugodno hladan i trezven, imun na forsanja.

Nebo nad zapadnim Berlinom blago mijenja slike na sivoj i hladnoj pozadini. Na plodnoj zemlji ponešto snijega. Kroz stabla i zgrade blagoglagoljiva svjetla. Blage probavne smetnje u utrobi stvari nestaju u podne. Ljudi se kreću pločnicima, stazama i mostovima nad potokom. Nema vike, fina tišina i poneki zvuci.

P.S. Već vječnost nešto iznimno mota političare i slične djelatnosti. Upoznaš čovjeka, poznaju ga i drugi, i brzo ga zgrabi neka sila, čim krene malo. Tu nastaje nepremostivi ponor, jedna i druga strana ne popuštaju ni malo. Pola ljudi zamjera bilo kakvu komunikciju s tim pojavama, druga polovina je u to prekomjerno uživljena. Mostovi nad ponorima su slabi ili ih nema, ako ima puni raznih budala i švercera. Nije samo politika, i razna druga područja su kontaminirana pro i contra davežima, između kao da ništa nema. I zato se dešava Berlin. Ponori / zidovi su pali, bez obzira i baš zato što ih beskrajne divizije pokušavaju održati.