pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Jasenovac je bio logor smrti. Sastojao se od pet lokacija (od kojih su dvije zatvorene i prije nego je završen cijeli kompleks), i bio je operativan praktički tokom cijelog rata. Logor smrti je postrojenje napravljeno za masovno ubijanje ljudi i uništavanje njihovih ostataka. Žrtve logora smrti su najčešće selektrirane odmah po dolasku u logor, oduzimana im je sva imovina i bili su masovno pogubljivani u vrlo kratkom roku (najčešće do 24 sata nakon dolaska). U kombiniranim logorima, iscrpljeni i problematični zatvorenici su prebacivani u to postrojenje. Za razliku od njih, žrtve u radnim i koncentracijskim (sabirnim) logorima su umirale od loših uvjeta u logoru, prije svega gladi i bolesti. Iživljavanje stražara i pojedinačna ubojstva nisu dovoljni za klasifikaciju radnog logora u logor smrti, ubojstva zatvorenika moraju biti masovna i okrutna (poput natjecanja u broju ubijenih zatvorenika u danom vremenu) kako bi logor bio logor smrti. Iako je bio i radni odnosno koncentracijski logor, Jasenovac je bio i logor smrti. U cijelom svijetu, u cijeloj povijesti ljudskog roda, bilo je ukupno osam logora smrti. Jasenovac je jedan od tih osam, jedini koji nije bio pod upravom Trećeg Rajha. Sagrađen je u Hrvatskoj, kao dio hrvatske politike tog doba, zbog nas i u naše ime. Jasenovac je naš logor smrti, zločinci koji su počinili te zločine su naši, iz naše povijesti. Ne postoji zločin u hrvatskoj povijesti koji je na bilo koji način usporediv sa logorom smrti. Danas imamo Memorijalni centar, znamo za imena oko 70.000 žrtava koje su stradale u Jasenovcu, i znanstveno su potkrijepljene procjene o broju neidentificiranih žrtava u rasponu od 20-50% od broja identificiranih žrtava.

Bleiburg je mjesto predaje poraženih snaga u II svjetskom ratu i izbjeglih civila, te mjesto početka masovne likvidacije poraženih poznate kao "Križni put". Kako je zločin dugo zataškavan, pod njegovim se imenom najčešće svodi niz zločina i kao takve ih treba i promatrati. Sam zločin na Bleiburgu je bio zločin kod predaje, "Križni put" je niz planskih zločina odmazde nad upravo tim zarobljenicima sa Bleiburga prilikom povratka, dok posebno treba gledati masovne zločine odmazde počinjene nad civilima koji nisu izbjegli prema Bleiburgu. Okolnosti uslijed kojih je došlo do same predaje upravo na tom mjestu su vezane uz raspad Trećeg Rajha, i izvjesnosti poraza u ratu. Nakon proboja Srijemskog fronta, sve vojne snage NDH, kao i kolaboracionisti sa nacistima iz Srbije i Slovenije, te dio kolaboracionista iz drugih zemalja (Ukrajine, Rumunjske, Bugarske) koje su se povlačile pred Crvenom armijom, nastavile su sa povlačenjem prema Austriji i borbenim aktivnostima i nakon kapitulacije Trećeg Rajha kako bi se predale Britancima a ne komunistima. Sa njima je izbjegao i dio civilnog stanovništva u strahu od odmazde. Najavljena su suđenja za ratne zločine i kolaboraciju sa nacistima, i to je ponavljala propaganda i poražene i pobjedničke strane. Britanska vojska, suprotno očekivanjima poraženih, odbila je prihvatiti njihovu predaju, te je tu istu večer dio oružanih snaga NDH i drugih država, po svim raspoloživim dokazima upravo najodgovorniji za ratne zločine počinjene tokom rata, počeo proboj koristeći nepredano oružje, opuštenost stražara i izgubljenost civila. Taj je proboj bio uspješan, no broj pobjeglih nije ni približno poznat. Pobjednička strana je na taj bijeg reagirala otvaranjem vatre u masu zarobljenika, pravdajući ta ubojstva pokušajem bijega. Postoje kontradiktorna svjedočenja o tome koliko je taj pokolj trajao, no ta ubojstva predstavljaju jedan zaseban zločin, pokolj na Bleiburgu. Nakon toga su se umješali Britanci, žrtve su formalno opravdane pokušajem bijega i tada je pobjednička strana organiziravala "suđenja" prije pogubljenja, nerijetko samo na temelju odore ili ostataka odore i bez ikakvog prava osuđenog na obranu. To je organizirano tokom povratka zatvorenika, uglavnom masovno na području Slovenije, i to često tako da ni sami zatvorenici nisu bili upoznati da im se sudi u danom trenutku. Nakon tih masovnih pogubljenja, dio je bio na suđenjima za ratne zločine na mjestu počinjenja zločina (uglavnom po kriteriju porijekla) a ogromna većina upućena na zatvorske kazne u vrlo lošim uvjetima. To je drugi zaseban zločin, pokolj zarobljenika na povratku odnosno "Križni put". Treći zločin koji je povezan s ovima nije zaseban, nego je niz pojedinačnih zločina pogubljenja i masovnih pogubljenja, kojiput i cijelih sela koji su se odvijali neovisno o zarobljenicima s Bleiburga, a koji su predstavljali odmazdu za kolaboracionizam iako je to u većini slučajeva, a pogotovo kod masovnih zločina bilo potpuno neopravdano. Svaki od tih zločina treba, za razliku od Križnog puta, povijesno gledati kao na zaseban zločin jer iako su nastali u općem ozračju poticanja takvih zločina, nemaju zajednički okvir i sustavnost zločina počinjenih u sklopu Križnog puta. I iako se ovi zločini mogu usporediti sa sličnima iz toga rata (bijeg iz Bleiburga - bijeg iz Kerestinca, Križni put - Kozara, likvidacija u Kostreni - likvidacija u Veljunu), upravo je masovnost ovih zločina odmazde nakon završetka rata i to što su ostavljeni bez osude ono po čemu su posebno teški i stravični (no time nisu nimalo opravdani oni zločini sa kojima ih možemo usporediti, niti je itko od tako pogubljenih zločinaca time amnestiran). I svi ti zločini, i oni koje nisam eksplicitno spomenuo, su naši zločini, zločinci koji su ih počinili su naši, iz naše povijesti. Žrtve Bleiburga je teže identificirati nego druge upravo zbog dugog tajenja zločina. U Hrvatskoj ne postoji relevantan popis imena žrtava, jedini za kojeg znam je dio jednog austrijskog istraživanja sa oko 800 imena. To nije ni približno broj žrtava Bleiburga i Križnog puta, to je broj poznatih žrtava koje su identificirane kao poginule kod pokušaja bijega, a ukupan broj poginulih u tom pokolju je vjerojatno još oko dvaput toliko (što je najnepouzdanija procjena od svih, jednostavno bez iskapanja na samoj lokaciji ostaju samo trećerazredni dokumenti). Na križnom putu znamo za imena oko 20.000 poginulih i nestalih, procjena neidentificiranih je još oko 100-150% od tog broja. Za ostale zločine odmazde, uglavnom nedostaje znanstvenih istraživanja i podataka na temelju kojih bi se mogle raditi procjene, niti su objedinjene liste sa imenima žrtava. Najprecizniji podaci do kojih sam uspio doći govore o oko 4.000 identificiranih pogubljenih, no procjena neidentificiranih se ne može dati znanstvenim metodama.