Neovisni, ali ne i neutralni

Često razmišljam o jednostavnoj činjenici da različiti ljudi koriste riječi s različitim značenjima, i da se zato tvrdnje ne mogu uspoređivati bez uzimanja u obzir da su to tvrdnje o različitim stvarima.

Za primjer, uzmimo riječ pravo. Ne u smislu bavljenja zakonima, već u smislu "prava" nekog pojedinca ili skupine.

Pojam 'prava' je vrlo sklizak. Većina se ljudi slaže da ljudi 'imaju' neka 'prava'. Ali što to uopće znači 'imati pravo'? to znači dvije vrlo različite stvari:

• moći učiniti nešto;

• zahtjevati nešto od nekog drugog.

Ponekad se oba aspekta preklapaju: čuveno pravo prolaska preko nečije tuđe zemlje — pravo puta — znači da osoba A može proći, a osoba B (vlasnik) ga ne smije ometati. Pritom pod 'zemljom' ne mislim na Sloveniju ili slično, već na njivu ili dvorište.

Pravo za život zahtjeva od svih drugih da ne čine nešto — da ne ubijaju one koji imaju pravo na život. Budući da je uvijek moguće ne učiniti nešto, to pravo nije toliko teško ispoštovati.

Ali neka druga prava su vrlo, vrlo, dvosmislena: što se točno smatra pod 'pravom na rad'? Svatko može raditi, nitko vam ne brani da kopate u svoj vrtu ili čistite po kući. Ali to se obično ne misli. Misli se da ljudi imaju pravo na zaposlenje i zaradu. Ostvarenje tog prava može biti nemoguće: ako nema dovoljno posla u državi, ne možete ga naći ni da se postavite na glavu. Možda se misli i na obrnuto: nitko vam ne smije zabraniti da radite. Pa, naši zakoni brane određenim skupinama ljudi (ženama) pravo da se bave određenim vrstama rada, i nikom ništa.

Na kraju postoje i nekakva 'socijalna prava'. Iza svih socijalnih prava stoji zahtjev od svih drugih da daju novac. O nivou tih prava se može rapravljati: svatko se slaže da slijepa osoba treba dobiti neku pomoć, ali tko sve još treba dobiti nije posve jasno, i tome se raspravlja stoljećima. Socijalno pravo je ekonomsko pravo.

I na kraju dolaze 'stečena prava'. Ovdje su i vrlo apstraktna prava kao pravo na božićnicu, doplatak za djecu, godišnji odmor, pauzu za vrijeme rada, razne dodatke — koja su, kada bolje promislite, sve po redu ekonomska prava, dakle netko treba isporučiti novac.

A tada dolazi do problema, jer je ekonomija ograničena stvar. Ono što se dijeli treba prvo proizvesti, i zato je nemoguće dijeliti više nego što se ima, osim tako da se posuđuje.

Stečena prava su zapravo jezik iz prava prelaska preko njive: ako dovoljno dugo prelazite preko njive, i vlasnik se ne buni, možete steći to pravo, što znači da će se upisati u nekakav papir kojim kasnije možete mahati.

Ali to pravo samo znači da se vlasnik ne buni. Ne znači da vlasnik mora isporučiti svake godine dvije vreće krumpira. Ako je vlasniku dosta, prodat će svoju njivu, pa neka se netko drugi bakće s vama i prolaskom.

Ako vam je sve ovo do sada bilo prebanalno i preočito, zapitajte se kad se povijesno društva počinju okretati ekonomskim pravima — i doći ćete do jasnog odgovora.

Čovjek koji ima svoju zemlju, brod, imanje, obrađuje je, nešto proda, nešto pojede itd. se ne zanima baš previše za ekonomska prava. Zato u tradicionalnim društvima nema previše takvih prava: imovina je izvor sigurnosti, bila zemlja ili brod.

Tek razvojem radništva — gdje ste jedan dan na poslu, a sljedeći možda bez posla — bitno raste nesigurnost. Oslonac se traži u ekonomskim pravima: ako ostanem nezaposlen, imam pravo na pomoć. Ako ostarim i više ne mogu raditi, imam pravo na mirovinu. Ako ostanem invalid, imam pravo na pomoć. Ako se razbolim, imam pravo na bolovanje i naknadu.

Međutim, ekonomska prava su relativna: ona nikad zapravo nisu vječna/stečena, nitko zapravo nije dao pravo na naknadu, nego zakon: a zakon se može lako promijeniti. I ako se ne promijeni, često se ne može izvršiti.

Stoljetna mudrost — da nakon debelih godina slijede mršave i tako ukrug — je čini se isparila iz suvremenih zahtjeva za pravima. Ono što je sada "moguće" (pustimo je li "pravedno") možda za 10 godina neće biti, i što onda sa "stečenim pravima"? Kombinirajte to s demokracijom i populizmom, u kojoj se dijeli šakom i kapom, a obećava još mnogo i više — i dobit ćete zaletavanje bez ikakvog opreza, kao da je svaka cesta ravna od početka do kraja, kao da nema rupa i zavoja. A kada dođe vrijeme za kočenje, često je prekasno i vozilo se zaustavlja na katastrofalan način.

Nemojte me napadati kao ultrakonzervativca: sve države, od nekadašnjeg Starog Egipta do SAD-a i Kube, preraspodjeljuju novac — uzimaju jednima i daju drugima. Samo je pitanje mjere.