Neovisni, ali ne i neutralni

U sjeni proslave 60-godišnjice NATO Saveza, povratka Francuske u ponopravno članstvo, a ponajviše zbog formalne potvrde NATO-članstva Hrvatske (i Albanije) na današnjem sastanku alijanse u njemačkom Kehlu i francuskom Strassbourgu, u hrvatskoj javnosti ostala je prilično nezamjećena još jedna važna točka dnevnog reda sastanka, a to je izbor novog generalnog sekretara NATO-a.

Iako se može činiti da je funkcija generalnog sekretara relativno nevažna kada se radi o dalekosežnim strateškim odlukama, ipak se radi o ključnom položaju odgovornom za uspješno funkcioniranje NATO-a u uvjetima sve manje kohezije stavova i mišljenja medju zemljama članicama. Uskladjivanje često suprotstavljenih mišljenja i postizanje zadovoljavajućih kompromisa jedan je od glavnih zadataka generalnog sekretara.

Osim toga, odabir osobe na vrhu Alijanse personificira dominatne vrijednosne stavove koje NATO želi signalizirati Svijetu.

Mjesto generalnog sekretara nikada nije zauzimao predstavnik USA kao apsolutno dominantne vojne snage u NATO-u. U pretežnom broju slučajeva, generalni sekretari bili su iz manjih zemalja članica, uglavnom one osobe koje su bile prihvatljive kako za zemlje članice, tako i za ostali Svijet. Trenutno je na toj funkciji Nizozemac Jaap de Hoop Scheffer, bivši ministar vanjskih poslova u toj zemlji. Smatra se da ga je na funkciju generalnog sekretara dovela njegova odlučujuća uloga u odluci da Nizozemska sudjeluje u američkoj invaziji na Irak.

Mandat Jaap de Hoop Scheffera ističe ove godine u kolovozu, što je razlogom da se mora izabrati njegov nasljednik.
Prethodnih mjeseci, kao mogući kandidati za tu funkciju spominjali su se Radoslaw Sikorski, poljski ministar vanjskih poslova (i bivši ministar obrane), kanadski ministar obrane Peter MacKay te aktualni danski premijer Anders Fogh Rasmussen.

Proces od iskazivanja volje pa do službene kandidature i samog izbora je dug i trnovit. Budući da se generalni sekretar bira koncenzusom (uz pravo veta), svaki pretendent mora osigurati jasnu većinsku podršku, koja se na kraju pretvara u koncenzus kada se i one zemlje koje nisu poptuno suglasne, priklanjaju odluci velikih zemalja i većine. U tome procesu, potencijalni kandidati prate izjave iz pojedinih zemalja koje se puštaju kao probni baloni i signali i na temelju toga usmjeravaju svoju diplomatsku kampanju u skupljanju podrške.

Tako je, dosta rano u procesu, Poljak Sikorski „obilježen“ kao nepoželjan kandidat, zbog svojim ranijih otvoreno neprijateljskih izjava prema Rusiji. Osim toga, zbog „težine“ Poljske u sukobu NATO-a i Rusije oko sistema naoružanja u Istočnoj Europi. U kandidaturi Sikorskog je tako došlo do zastoja, barem što se je moglo vidjeti u javnosti.

Vrlo aktivnom diplomatskom aktivnošću, Danac Rasmussen je u relativno ranoj fazi uspio pridobiti javnu podršku velikih europskih zemalja Njemačke, Francuske i V. Britanije. Slično kao i Hoop Sheffer, danski premijer je svojevremeno pokazao veliku odlučnost u slanju danskih (ne beznačajnih) trupa u Irak, kao podršku američkoj invaziji. To se je dogodilo usprkos minimalnoj podršci paralamentrane većine i na veliku žalost većine miroljubivih Danaca. Sada se pokazuje da je taj potez nešto što ga, barem u očima amerikanaca kvalificira za položaj glavnog NATOovog šefa. Nakon nekih pozitivnih signala u korist Rasmussena iz USA, Kanadjanin Mackay je dao neke izjave koje su se mogle protumačiti kao odustajanje. U uvjetima kada protuandidat ima dominantnu javnu podršku većine, to se čini kao razumna odluka.

Jedina zemlja koja je u toj ranoj fazi izrazila protivljenje kandidaturi Rasmussena je Turska. Iako govoreći s dva jezika – onim „oštrim“ premijera Erdogana i onim diplomatskim predsjednika Gulla – postalo je jasno da se Turska oštro protivi kandidaturi Andersa Fogha Rasmussena za vrhovni požaj u NATO-u. I to iz dva razloga.

Prvo, pitanje je vezano uz tzv. „karikature proroka Muhameda“, gdje je Rasmussen beskompromisno stao u obranu slobode izražavanja, na opće gnušanje i neodobravanje u muslimanskom Svijetu. Interesantno je da i neke europske zemlje koje su tada bile suzdržane, danas pružaju Rasmussenu bezuvjetnu podršku, što govori o njihovim stvarnim stavovima, koji su u vrijeme krize s karikaturama bili suspregnuti pragmatičnim dnevno-diplomatskim razlozima. Turska, kao značajna članica NATO-a i jedina (uz od danas primljenu Albanjiu) dominantno muslimanska zemlja u alijansi, pojavljuje se kao glasnogovornik muslimanskog svijeta.

Drugo, izmedju Danske i Turske postoji dugogodišnji spor oko kurdske televizijske postaje ROJ koja emitira program iz Kopenhagena. Turska je višestruko optuživala ROJ, a time posredno i Dansku, da propagira terorističku aktivnost kurdske oslobodilačke organizacije PKK. danska odbija optužbe i niti ne pomišlja da toj TV postaji uskrati dozvolu emitiranja.

Uoči samog sastanka, činilo se da je Turski otpor slomljen, nakon velikog diplomatskog pritiska kojem su bili izloženi. Njemačka kancelarka Merkel izjavila je jučer ( u subotu) da će prije kraja dana novi sekretar NATO-a (Rasmussen) biti izabran. Nakon sastanka s američkim predsjednikom Obamom, ona je izjavila da je Rasmussen idealan kandidat i da će ona učiniti sve da u to uvjeri i sve ostale. Dadala je da će Rasmussen biti jak i uspješan vodja NATO-a.
Nakon takvih izjava ostalo je malo sumnji da će to i dogoditi. Medjutim, Turci se i dalje protive, ukazujući na zabrinutost koju bi u muslimanskom Svijetu izazivao izbor Rasmussena.

Rasplet drame očekuje se tokom današnjeg sastanka

U samoj Danskoj, ovaj proces prati se s posebnom paznjom. Činjenica je da je premijer odabrao stranu – napušta mjesto premijera „u nevrijeme“ , u sred mandata i kada ekonomska kriza tek pokazuje zube, i to u korist visoke medjunarodne funkcije. Uglavnom, osjeća se ponos, jer bi to bila najviša funkcija na kojoj se je ikada našao jedan Danac. U slučaju neuspjeha, na koji bi svi najradje zaboravili, isključen je Rasmussenov povratak u dansku politiku, tako da je smjena premijera sasvim izvjesna.

Ali tko je Anders Fogh rasmussen? Poznavatelji europskih političkih prilika označavaju ga kao pragnmatičara i ideologa.

Kao oporbeni liberalni političar, napisao je knjigu „Od države blagostanja do minimalne dražave“, što je doživljeno kao ektreman ideološki obračun s idejom države blagostanja. Kao premijer, pragmatički je prihvatio državu blagostanja i ušao u konkurenciju sa sojialdemokratima da svoju liberalnu stanku učini velikom narodnom strankom kao nositelja države.

U vanjskoj politici pragmatično i uspješno je realizirao dansko predsjedavanja EU, dok je s ideološke strane vukao Dansku u rat u Iraku.

U unutrašnje-političkoj borbi vrijednosti napustio je liberalne zahtjeve za korjenitim reformama, dok je na ideološkom planu sudjelovanje u ratu protiv terora i u obrani „karikatura“ učinio svojim obračunom s „bijedom“ danske politike za vrijeme nacističke okupacije u WW2 i tokom hladnog rata.

Dakle, radi se o markatnoj ličnosti, čije djelovanje nadilazi granice male Danske. Hoće li se to realizirati u vidu imenovanja generalnim sekretarom NATO-a, vidjeti ćemo večeras. Ishod ovisi o snazi turske argumetacije i spremnosti europskih saveznika obrane stavove koje Rasmussen zastupa.

UPDATE (15:30):

Nakon dramatičnih i neizvjesnih pregovora, čini se da je vrh NATO-a ipak postigao kompromis i da je danski premijer Anders Fogh Rasmussen nominiran kao slijedeći generalni sekretar NATO saveza. Do kompromisa je došlo nakon velikog pritiska na predstavnike Turske, koji su na koncu ipak popustili. Za sad se ne zna koja je bila cijena, odnosno koje ustupke su Turci uspjeli izvući iz ove situacije.