Nasilje na grčkim ulicama!

• Dnevnik frederik - Sri, 10/12/2008 - 23:21
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 11 dodaj komentar

Najnovije vijesti s balkanskog juga!

Sukobi ispred parlamenta; štrajk paralizirao zemlju
Prosvjednici su bacali zapaljive bombe na policiju ispred zgrade parlamenta u Ateni u srijedu tijekom općeg štrajka koji je paralizirao Grčku i izvršio dodatni pritisak na konzervativnu vladu suočenu s najgorim nemirima u zemlji u posljednjih nekoliko desetljeća.
Grčki premijer Kostas Karamanlis iz desničarske Nova Demokracija i članicom nama poznate Europske pučke stranke, inicirao sastanak s Predsjednikom Karolosom Papouliasom (PASOK) te svim parlamentarnim strankama. Karamanlis je pozvao na jedinstvo zemlje i političkog korpusa da bi se zaustavilo nasilje koje se kontinuirano valja ulicama većih grčkih gradova.

http://www.jutarnji.hr/svijet/clanak/art-2008,12,9,,144447.jl "> Posljednje vijesti govore da je “u nemirima ranjeno 50 osoba, a stotine su zgrada, uključujući trgovine i banke, uništene i spaljene, a policija je izjavila da je uhitila 176 osoba, neke zbog pljačkanja” .
- Škole i sveučilišta u zemlji bila su zatvorena, a profesori i studenti prosvjedovali su u Ateni i Solunu, gdje su se prosvjednici okupili ispred vladinih ureda. Vođa opozicije, socijalist George Papandreou, zatražio je od konzervativne vlade da odstupi i sazove nove parlamentarne izbore kako bi se okončali nemiri u zemlji. Istaknuo je da vlada više nije sposobna održavati javni red i mir.
- Nećemo imati milosti. Nitko nema pravo koristiti tragediju kao izgovor za nasilje. Trenutak je kada je nužno političko jedinstvo kako bi se osudilo one koji su odgovorni za ovu katastrofu i kaznilo ih se - izjavio je pak premijer Costas Karamanlis, čiju vladu sutra očekuje i štrajk zbog socijalnih reformi i ekonomske politike.
- Mnogi se mladi poistovjećuju s Grigoropoulosom. Jedna cijela generacija gleda svoje roditelje kako grcaju u dugovima i osjeća kako se nema čemu nadati. Radi se o pobuni iza koje stoje strah i očaj - rekao je atenski novinar Christos Maltzos. U Grčkoj jedna od pet osoba živi ispod granice siromaštva.

Neposredni povod nasilju (sad već i generalnom štrajku) koji trese Grčku, bilo je policijsko ubojstvo 15-godišnjaka u nedavnim uličnim sukobima između policije i mlađahnih tzv. „autonomaša“ ili „anarhista“. Iz naše dobroćudne hrvatske perspektive manje natezanje javnosti s policijom radi prekoračenje policijskih ovlasti ne bi kod nas izazvalo nekakvu buru. No u Grčkoj je to izazvalo masovne ulične ratove u kojima je uništeno mnogo imovine, s mnoštvom povrijeđenih prosvjednika i policajaca. Nama je takav razvoj događanja nerazumljiv, pa se čini umjesnim postaviti pitanje o stvarnim razlozima ovakvog abnormalnog stanja u kojem se ljulja grčka vlada (samo s jednim mandatom parlamentarne većine) čineći sve vjerojatnijim njen pad i izvanredne izbore. Nikome ne pada na pamet uvođenje izvanrednog stanja, jer bi to u grčkim uvjetima bilo dolijevanje ulja na vatru.

http://en.wikipedia.org/wiki/Greece "> Grčka je mediteranska i balkanska zemlja koja (kao i Hrvatska ), ima dugu i bogatu prošlost (dužu i bogatiju od hrvatske); imaju razvijeni turizam (poznatiji i produktivniji od hrvatskog); Grčke je veća od Hrvatske skoro 2 i po puta površinom, tri puta brojem stanovnika, imaju više od dva i pol puta veći BDP po glavi stanovnika. Za naše shvaćanje to je ekonomski razvijena zemlja, mada je u europskim uvjetima među srednje razvijenima.

Grčka je već odavna dio Europske unije, no ta im činjenica sama po sebi ne predstavlja neku prednost, što bi trebalo biti opomena našim „mudracima“ koji nam jeftino prodaju nadu da svi naši problemi će sami od sebe biti riješeni ulaskom u EU. Bili u EU ili izvan nje, opet sve moramo sami učiniti. Grčka prima velika sredstva iz EU fondova za razvoj ali im ni to očito nije dovoljno za podizanje općeg standarda, ekonomske i javne sigurnosti, jer opet sve to moraju sami napraviti - a oni koji su za to zaduženi (Karamanlisova vlada) očito to ne čini kako treba. I o tome bismo trebali dobro promisliti jer s našom vladom ni pred-pristupne nismo znali uzimati kako treba i trošiti gdje treba.

Jedan od bitnih razloga nemira u Grčkoj svakako jest unutarnja i vanjska kriza, koja je i kod njih počela proizvoditi nesigurnost i strah od budućnosti. Grci svojoj Vladi prigovaraju nepravedne unutarnje odnose (jer imaju problema sa svojom arogantnom policijom, a vjerojatno i pravosuđem u kojem još uvijek prevladava tursko shvaćanje prava - prema kojem moraš dokazivati da si nevin umjesto da ti se dokazuje da si kriv - slučaj s našim kapetanom to zorno pokazuje). Sve to kod mladih ljudi izaziva jaku averziju protiv vlasti, a Vlada je, osvojivši vlast s tankom većinom, u zemlji počela provoditi neoliberalističku praksu, pa joj se naveliko zamjera korupcija, neefikasnost i nesposobnost, mada joj ni arogancije ne nedostaje.

No postoje i razlozi povijesnog pamćenja, na koje upozorava kolegica Joanna iz Patrasa pa mi u mailu objašnjava:
Mnogo godina prije, točnije 17 November 1973 na Atenskom univerzitetu „Polytechnio“, grupa studenata se suprotstavila vojnoj hunti i vladi diktatora Georgiosa Papadopoulosa. Cijeli je narod podržao njihovu hrabrost u rušenju vojne diktature općim štrajkom (koji je tada bio zabranjen). Papadopoulos je pobio mnogo studenata između 15 - 30 godina, no tada je grčki narod toliko pobjesnio da je vlada Papadopoulosa uskoro bila srušena. Mi svake godine slavimo taj događaj pod motom „KRUH - OBRAZOVANJE – SLOBODA“ . Sjećanja na taj dan kao i loša ekonomska situacija u Grčkoj doveli su do toga da grčki narod i grčke vlasti imaju različita viđenja sadašnjeg stanja. Prigovori naroda grčkim vlastima su se do sada svodili na prosvjede, mada se može reći da se nažalost mladim ljudima kroz obrazovanju ne daju dovoljna znanja kako bi mogli razlikovati prosvjede od nasilja. K tome, iako je grčka policija uvijek tamo gdje se prosvjeduje, ona nije tamo da pomaže da bi prosvjedi prošli u miru nego i sami najčešće koriste nasilje koju im omogućuju moć i oružje – pa se prosvjedi uglavnom završavaju incidentima. Kod naroda se onda uvijek budi ona ista strast koju su prikazali 17.11.1973 –to je bio veliki događaj u našem povijesnom pamćenju. Ja sama znam da nasilje nije najbolji način, da se može stati u obranu svojih prava na mnogo drugih načina, ali takvo nešto se mora naučiti - jer je i samo obrazovanje važna stvar. Službena je politika također kriva za sve ovo što se događa, jer je naša Vlada prava katastrofa. Narod najčešće ne vidi bolji izlaz od vjerovanja da se stvari ne mogu promijeniti na neki drugi način. Mada je ovo uglavnom moje osobno mišljenje, ovo pitanje kod nas često izaziva rasprava zašto je jedno 15-godišnje dijete uopće odabralo baš nasilje da bi izrazilo svoj stav, te zašto se potom sve ovo pretvorilo baš u opće nasilje.

Tako dolazimo do nekih analogija važnih za naše i njihove prilike. Jugoslavija je početkom sedamdesetih prošlog stoljeća također imala kruti komunistički (diktatorski) režim, a onda se 22 studenoga 1971 u Hrvatskoj dogodio poznati studentski štrajk (skoro istih dana samo dvije godine prije grčkog studentskog bunta dne 17.studenoga 1973 godine). Događaji u Hrvatskoj su bili uvod u slom Hrvatskog proljeća (prosinac 1971), ali i revizije tvrdog političkog sustava nakon nekoliko godina (ustavne promjene 1974 godine), pa poslije toga više ni Jugoslavija ni Hrvatska nisu bile kao nekada (što je bio uvod u konačni slom i raspad Jugoslavije 1991.)

Dvije godina nakon hrvatskog dogodio se grčki studentski bunt (17. studenoga 1973 godine) protiv profašističke vojne diktature u Grčkoj (Papadopoulos je u vrijeme rata bio izraziti antikomunist ali čak suradnik nacista) čiji sustav vlasti se uskoro slomio i nakon kraćeg vremena što je dovelo do demokratizacije i parlamentarne republike, koja se uskoro pridružila EU obitelji 1981 godine.

Ono što je danas slično i u Grčkoj i Hrvatskoj jest da demokracije teško prodire do širih društvenih sfera. Kod nas u demokratskom razvoju su se dogodile mnoge devijacije koje još nismo sanirali, a i malo tko se istinski trudi to činiti, a opravdanje vlastitog neznanja i nesnalaženja hrvatske vlasti nastoje kompenzirati bezglavim ulijetanju u NATO i EU. No baš Grčka iskustva pokazuju da ni NATO niti Europska unija sami po sebi ne rješavaju nijedan važan problemi, jer i kada budemo u EU sigurnost, blagostanje i slobodu nam nitko neće servirati na tanjuru. EU je spremna pomoći (Grčkoj i drugima) da poprave ekonomsko stanje – no sustav sloboda i pravedno društvo svatko mora sam osvojiti – i to je važna pouka iz grčkog primjera.

Sličnosti i razlike postoje i u službenom karakterizacijama mladih bundžija. U Grčkoj ih nazivaju „autonomaši“ i „anarhisti“, no ti termini (uz klasična) iz grčke perspektive imaju suptilnija značenja . „Autonomaši“ kod njih ima i značenje prava pojedinca na osobne autonomne slobode (jer na njih ima pravo svako ljudsko biće), a „anarhizam“ u grčkim uvjetima najčešće predstavlja i pravo na borbu protiv vlasti, koja zloupotrebljava svoju moć. Takva su shvaćanja politička ostavština slavne 1973 godine, koja je uvijek snažno prisutna u kolektivnoj svijesti grčkih ljudi. Ono što na neki način zadivljuje jest generacijski kontinuitet slavne 1973 godine- oni prebijani 1973 godine (15-30-to godišnjaci) danas su stariji ljudi (između 50 i 65 godina), no kod njih su ovih dana na ulicama njihova djeca, opet isti i buntovni 15-30 godišnjaci – jer je opstao kontinuitet ponosa i solidarnosti bez obzira na promjene generacija.

Hrvatski „sedamdesetprvaški“ prvoborci su se čak i u ono slavno vrijeme uglavnom više zanosili stvaranjem neke „idealne“ nezavisne države, nego pitanjima kakva bi ta država zaista iznutra treba biti. Jer su i onda naivno mislili da samim stvaranjem države će se svi naši problemi sami od sebe riješiti. Nakon gušenja hrvatskog proljeća su potonuli u dobro poznatu i legendarnu „hrvatsku šutnju“. Kad se raspadom postojeće europske ravnoteže sila otvorila mogućnost stvaranja samostalne hrvatske države (i pod prijetnjom srpske agresije), cijela nacija se digla kako bi realizirala taj vjekovni ideal, da bi se potom „sedamdesetprvaške“ perjanice opet zašutile i pretvorile u „stupove društva“ budući da, kako onda tako ni dana, nije bilo im važno kakva bi nam država doista iznutra trebala biti. Čak su i sami učestvovali u muljanjima i koristoljublju (Hrvatska se danas može srušiti jedino iznutra kad joj se uskraćuju razvoj, blagostanje, sigurnost i demokratski standardi), pa se tako dogodilo da se na tako tankim i neuvjerljivim tradicijama hrvatskog proljeća nije nije stvarao generacijski kontinuitet buntovne mladeži – tako da se dana 1971 više nigdje ni ne spominje osim u kontekstu obrane sadašnje ili sotoniziranja prošle vlasti.

Dok se u ovo vrijeme kaosa u Grčkoj svi prisjećaju slavne 1973 godine, u Hrvatskoj se tekovine 1971 više nigdje ni ne spominju, mada su problemi s kojima se suočavaju i grčki i hrvatski ljudi na izvjestan način vrlo slični. „Sedamdesetprvaški“ prvoborci i njihovi ideali su nestali s javne scene, bilo da se povukli (Budiša), bilo da upražnjavaju preživjeli demokratizam na pogrešni način (Ivan Zvonimir Čilak), bilo da uživaju državne sinekure, mirovine isl… No „sedamdesetprvaških“ideja nigdje nema kao da nikada nisu ni postojale, pa tako nema ni novih generacija koje bi se na njih naslanjale.

Očito je da je „grčka 1973 godina“ u nacionalnom pamćenu jedna svijetla i slavna, inspirirajuča tradicija koja je i danas sposobna pokrenuti mase. Što je ostalo od „hrvatske 1971 godine“ jedno je teško i neugodno pitanje.

• Dnevnik frederik - Sri, 10/12/2008 - 23:21
  
• Komentari 11
• 2692 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar