pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U Strosmayerovo vrijeme nasi su se preci dijelili na Horvate i Slavjane. Horvati su napredak Lijepe nase vidjeli u njenoj samostalnosti, a Slavjani u povezanosti sa drugim juznoslavenskim zemljama. Znaci, Horvati su bili suverenisti, a Slavjani integralisti. S vremenom ce se oni metamorfozirati u Jugoslavene. Ova nasa dioba je opstala i do danasnjih dana.

Poslije ugusenja Kvaternikove pobune, Bec ce nastojati oslabiti nacionalnu struju, pa ce u drzavne sluzbe, pretezito u policiju, novaciti hrvatske Vlahe i od njih poceti stvarati Srbe. Upravo od te 1871-ve datira njihova ljubav prema odori. Prvi svjetski rat ce pokazati da je odluka Beca bila pogubna i za nj i za Zagreb. Jer u poratnome vremenu pocimaju postajati velikosrbi, jer ce se sve cvrsce povezivati sa Srbijancima. Istini za volju, povremeno se priklanjaju i hrvatskim projugoslavenima.
Rezultat njihove dvosmjerne politike je produbljivanje suprotnosti u hrvatskome bicu, odnosno ta politika detonira pokusaje stvaranja hrvatske kompaktnosti.

Drugi svjetski rat je pokazao nesagledivu tragicnost te nase podjele. Nakon Brijunskog plenuma neki istaknutiji polticki i javni radnici, kao recimo: Sibl, Holjevac, Haramija, Bijelic, Pirker i mnostvo drugih dolazi do spoznaje da Hrvatska moze postici razvitak jedino uz opcu pomirbu svoga pucanstva. No, buduci sto je tadasnji politicki vrh SR Hrvatske podnio ostavku na Desetoj sjednici CK SK SRH-e, ideja nije daleko odmakla. Moglo bi se reci da je ugusena u samome zametku, a njeni kreatori su se nasli na nemilosrdnoj mecavi.

Ipak, u to vrijeme, dva mlada entuzijasta ne htjedose stati na polovici puta, ni podignuti bijele zastavice, nego su poslije izdrzane robije nastavili raditi na promoviranju pomirbe.
S obzirom so su obojica radili u Institutu za povijest radnicog pokreta Hrvatske, dosli su u posjed mnostva podataka s kojima su postali prijetnja politickim strukturama bivse drzave.

Jedan od ovih o kojima govorim je nastavio djelovati u domovini, drugi u emigraciji. Sam proces pomirbe je bio, i u Hrvatskoj i izvan nje, mukotrpan i opasan posao. Prvi njezin zagovaratelj je sudski gonjen i kazjen u Zagrebu, a drugi ubijen u Parizu. Ne moze se sa sigurnoscu tvrditi tko ga je ubio, ali nije iskljuceno da su to ucinili upravo oni koji su ga poslije smrti poceli svojatati i ikonozirati. No, dok je bio ziv, rijetki su marili o njemu. Za vrijeme cetverogodisnjeg emigrantskog zivljenja promijenio je tri drzave. Ni u jednoj nije imao solidna stana, a mozda ni cestita dnevna obroka.

Do devedesete godine nije bilo mudro u Hrvatskoj braniti "crne djavle", a ni u emigraciji "crvene vragove". Tko god se prihvatio te uloge, svakodnevno je sotoniziran i visestrano sankcioniran. Izvrgavao se ruglu, mrznji i lincu.

Kao dokaz ovoj tvrdnji, izvolite slijedeci primjer: Svojevremeno sam u kanadskom Vancouveru sudjelovao u strajku gladju za pritvorene i optuzene Veselicu, Gotovca i Tudjmana. Sve bi dobro zavrsilo da nisam i za Tudjmana. Ali, zato sto jesam, lose sam prosao. Tudjman je u to vrijeme za mnostvo nasih ovdasnjih sunarodnjaka bio "partizanski koljac". Dok su mene ponizavali, klevetali i provocirali jedni, drugi su moju, tada sestedogodisnju, majku uznemiravali, privodili je na informativne razgovore, plijenili joj moje knjige, skripte, biljeznice, fotografije, znacke, suvenire i uopce sve sto bi je podsjecalo na me. To su radili radi toga sto sam sa strajkom branio "ustaskog ideologa", iako ona, jadnica, nije pojma imala ni gdje se nalazim, ni sa cime se zanimam, jer su sva pisma koja sam joj slao zavrsavala u njihovim rukama i ladicama .

Ipak, na nasu radost i srecu, Hrvatska nas je nagradila za izgubljeno i pretrpljeno. Mati je 2000. g. dobila Zahvalnicu za desetogodinje clanstvo u HDZ-i. K tomu, zahvalnica je na lijepom papiru napisana! A ja sam (premda uz jedvite jade) dobio Domovnicu. Komplicirane i otezavajuce okolnosti je stvorila cinjenica sto sam zatrazio i dobio otpust iz jugoslavenskog drzavljanstva.

I da ne duljim, svi koji smo promicali pomirbu, susretali smo se s bezbrojem neugodnosti. Ali, priznajem, razrogacio sam oci kada sam primjetio da su se u Kanadi preko noci najveci Tudjmanovi mrzitelji pretvorili u "najodanije mu stovatelje". Glede cinjenice sto sam od 1990-te do 2004-te provodio polovicu vremena ovdje, a polovicu u Hrvatskoj, stoga sam, vlastitim ocima, istu pojavu primjetio i u njoj.

Tek sto povjerovah da je zrtvovanje u svezi pomirbe urodilo plodom, instikt mi rece suprotno. Naime, i jedni i drugi su se uz Tudjmana zbijali, jer su bili jednako ljigavi. Jedino su se zeljeli dotaci njegovih skuta. Primjetvsi ih kako se uza nj okupljaju, poceo sam se udaljavati od njega.
No, manje je bitan Tu|man, bitna je pomirba. Da li se ona ostvarila? Ne, nije. Obadvije suprostavljene strane i nadalje ocekuju da im se ona druga isprica. Svaka za se tvrdi da je u pravu.

Moram priznati da mi jos nije jasno kojoj sam strani pripadao. Stoga cu vam navesti ovo, pa prosudite. Zakljucite li da sam krivoj, ispricat cu se pravoj. Pogledaje: Krajem sedamdeset i prve sam sklepao nekakve bezvezne stihove. Netko me od studentskih "prijatelja" prijavio cuvarima "narodnog poretka" i umesto fakultetske diplome, dodijeljena mi je sudska. S njome sam se kvalificirao za postdiplomski s dvogodisnjim trajanjem u St. Gradisci. Medjutim, "dobrotvori" su se pobojali da ga necu uspjeti u tom roku zavrsiti, pa su mi darovali jos jednu godinu. Nju sam stekao zbog toga sto mi je u kuci pronadjena nekakva knjiga, koju usput receno nisam ni vidio do tog trenutka dok mi je "cuvari poreka" nisu pokazali.

Nedugo potom, u St. Gradisci, pocima moje "prevaspitavanje". U nj je bilo ukljuceno cupanje zubi, ispravljanje rebara, premjestanje bubrega itd. itd.
Pored toga sam, zahvaljujuci nesreci pri izvodjenju gradjeviskih radova u starogradiskom odmaralistu u Kostreni (cuo sam da mu sada vlasnik g. Cacic) postao fizicki invalid. Prema procijeni WMA (World Medicine Academy), fizicka radna sposobnost mi je umanjena za 55-60%.
Zbog iznesenoga, ponovno vas pitam: Da li bi se u za vid ostvarenja pomirbe trebao ispricati cinkarosima, progoniteljima, tamnicarima i batinasima? Ukoliko odgovorite DA, jebes pomrbu. Pretpostavljam, takvu nisu zamisljali njeni pokretaci. Ako pak jesu - ne imali pokoja.
Prije dan-dva sam procitao kolumnu Tihomira Dujmovica u Vecernjem listu. U njoj on kaze da u Hrvatskoj pomirba dobro napreduje. Izmedju (pro)jugoslavena i (pro)cetnika.

Upravo htjedoh privodesti pisanje kraju, ali me nesto odvrati od nakane. Necu vam zatajiti, vec cu cu iskreno reci da sam iznenadjen, tuzan i zabrinut zbog jednog zatvorenickog cimera.
Nesretnik je, jos kao jedanastogodisnji djecacic bio nekakav teklic. Raznosio je upute i poruke na razna mjesta. To mu je izgleda preslo u naviku. Ni danas ne moze bez toga. Davno je dostavio glasnu poruku potpisnicima Deklaracije o jeziku. Potom se solidizirao s njima. Devedesete je izrazio najradikalniju poruku hrvatskim Srbima, nedugo poslije toga je stao uza njih. Onda je u Sidney odrzao vatreni govor nekim "nabrijanima", urotivsi se na rusitelje NDH-e. Kasnije se im se pridruzio. Prije dan-dva je grmio u Jasenovcu. Zbilja ne znam, ni uz koga, ni za koga. Ali, necu se iznenaditi ukoliko sutra i njima okrene ledja. Jer, on je takav.

Unatoc svemu, svejedno ga ne osudjujem. "Penoloske metode", kojima su se uznicari sluzili su rezultirale rastrojstvo psihe kod mnogih uznika. A, s rukom na srcu, nekada su znali sitnim ustupcima generirati i katalizirati preodgoj uznika. O cemu se u ovom slucaju radi, doista ne znam. No, jedino znam da njegova grmljavina u Jasenovcu ne vodi nicemu.
Takvom su se jedino sluzili: Vladimir Bakaric, Jure Bilic, Jakov Blazevic, Milutin Baltic i njima slicni.

Lijepo je sjetiti se zrtava, a mi ih imamo mnostvo i na dvije strane. Nije u redu po grobovima jednih razastirati cvijece, a po grobovima drugih pljuvati. To je neljudski. Ne trebamo se prekomjerno cuditi kada se obicni smrtnici zapjene pri branjenju jednih, a napadanju drugih kada to, eto, cini i moj cimer. Sluziti se niskim udarcima, na racun mrtvih, za namicanje politickih poena nije svojstveno razboritima. Cimera je senilnost prozela pa jedino razmislja o svojim djecackim dananima. Nikako ne moze shvatiti da su oni pripadali proslome stoljecu.
I za kraj, od moje malenkosti: Neka zrtve Jasenovca, Blajburga i svih drugih stratista pocivaju u miru!